Nekad je nužno odabrati stranu

Svi pričaju o 'vili bez prozora' koju u centru Zagreba gradi Ante Vlahović. Za Telegram je komentiraju stručnjaci

Novu kuću analiziraju poznati arhitekti Zrinka Paladino, Otto Barić, Maroje Mrduljaš, Vedran Pedišić, Rene Lisac, Davor Mateković

Na mjestu nekadašnjeg kultnog zagrebačkog restorana Drina, na adresi Preradovićeva 11, u posljednjoj su fazi radovi na obiteljskoj vili predsjednika Adris Grupe Ante Vlahovića. Kuća je izazvala interes građana još prije nekoliko mjeseci, kada su postali jasni prvi obrisi. Kolokvijalno je prozvana vilom bez prozora, jer je najveći dio njezina pročelja prema Preradovićevoj ulici posve zatvoren, iako se na renderima vidi da će razizemlje biti transparentno.

Još veći interes vila je pobudila nakon što je nedavno objavljeno kako je Vlahović na susjednoj parceli kupio ruševnu kućicu od gradonačelnikove supruge, Vesne Bandić, za 3900 eura po kvadratu.

Prema projektu poznatog portugalskog arhitekta

Kompletan projekt pokrenut je prije četiri godine kada je raspisan natječaj za projektiranje rezidencijalne vile, s nagradnim fondom 110 tisuća kuna. Ante Vlahović osobno je pozvao tri arhitektonska studija da sudjeluju: Suoto Moura Arquitetcos iz Portugala u partnerstvu sa zagrebačkim 3LHD-om, Studio Up iz Zagreba te Jedannajedan arhitekturu koja je s Adris Grupom surađivala na projektiranju upravne zgrade kompanije.

Naposljetku je odabran projekt portugalsko-hrvatske kombinacije koju predvodi međunarodno priznati portugalski arhitekt Eduardo Souto de Moura, a s obzirom na to da zbog izrazito nekonvencionalnog izgleda kuća mjesecima na društvenim mrežama izaziva polemike, Telegram je zamolio afirmirane stručnjake da je komentiraju. Razgovarali smo s arhitektima Ottom Barićem, Marojem Mrduljašem, Vedranom Pedišićem, Reneom Liscem, Davorom Matekovićem te naposljetku s arhitekticom i konzervatoricom Zrinkom Paladino.

Otto Barić: ‘Kuća je sjajna, ali nije doprinijela ulici’

Kuća snimljena ovaj tjedan Sandro Lendler

 

“Ja se dobro sjećam te Drine i te rupe i mislim da je taj prostor tražio intervenciju kao interpolaciju da se nešto napravi”, počeo je razgovor Barić i dodao kako su interpolacije donjogradskih ulica potrebne kako bi se ti prostori oplemenili. Osim toga, njemu se projekt toliko svidio da se i sam želio prijaviti na natječaj, ali naposljetku je odustao:

“Kada sam vidio tko je pozvan bilo je relativno jasno da je to zapravo done deal, ali čisto gledano kroz proceduru, pravo investitora bilo je da sam odabere tko će raditi na projektu i Vlahović je izabrao sjajnog arhitekta, Eduarda Souto de Mouru, kojeg je sigurno od početka imao u glavi”.

“Neki dan sam prošao kraj Vlahovićeve kuće i meni osobno je ona malo previše zatvorena. To je introvertno, ali čini mi se da je Preradovićeva predragocjena i da su te donjogradske ulice ipak – ulice te da je okretanje kuće u potpunosti od ulice, kompletno introvertirano. Čini mi se da je šteta što je kuća tako okrenuta jer vjerojatno zbog toga nije doprinijela ulici”, obrazložio je Barić i dodao:

„S obzirom na to da sam htio raditi natječaj, vidio sam program i on je zapravo za obiteljsku kuću, vilu i sjajan je. Mislim da je kuća kao kuća sjajna, ali da je doprinijela svojom formom zagrebačkog donjem gradu, nije. Interpolacija sama po sebi je okej, kuća sigurno nosi veliku arhitektonsku vrijednost, ali ne na tom mjestu.”

Renderi projekta / izvor 3LHD

Maroje Mrduljaš: ‘Projekt je radikalan’; Pedišić: ‘Dobro je da se tkivo grada mijenja’

Mišljenje arhitekta Maroja Mrduljaša, pak, malo se razlikuje od Barićevog: „Stambenu interpolaciju u Preradovićevoj u prvom redu treba razmatrati u kontekstu istraživanja obitavanja u gustim urbanim jezgrama. Projekt s jedne strane nudi sasvim otvoreno, ekstrovertno prizemlje koje sudjeluje u urbanim dinamikama i pješačkom iskustvu centra grada, dok su gornje etaže sasvim introvertne, orijentirane prema intimnom unutarnjem dvorištu, s idealnim odnosima interijera i eksterijera.”

Mrduljaš dodaje i kako zapravo nema posebnog razloga da se stambeni prostori orijentiraju prema ulici već da je u toj situaciji presudna kvaliteta života. Osim toga, napominje kako je promjena u načinu artikulacije pročelja uzduž ulice dobrodošla pri čemu nije došlo do formalnog nadmetanja jer je ploha razmjerno neutralna, ali ne i nijema.

„Projekt je radikalan i ne može se doslovno replicirati, ali sigurno je poticaj za daljnje preispitivanje načina ugrađivanja u donjogradski blok. Dodajmo da smo napokon u Zagrebu dobili rad jednog globalno relevantnog arhitekta, dobitnika Pritzker nagrade Eduarda Souta de Moure, u suradnji sa zagrebačkim 3LHD studijom”, rekao je Mrduljaš dok se Vedran Pedišić nadovezao i kazao:

“Kuća je dobra, pristojna i logična na mjestu na kojem je projektirana. Stav o prostoru, gradu i arhitekturi treba biti odraz vremena u kojem nastaje, što je u ovom slučaju evidentno. Grad živi i dobro je da se njegovo tkivo mijenja i upotpunjuje.”

Zrinka Paladino: ‘Novi arhitektonski orijentir centra Zagreba’

Sandro Lendler

„Moje je mišljenje da je Zagreb, a ne samo Preradovićeva ulica, dobio kuću o kojoj se priča i prije njezina dovršenja, što već dovoljno govori”, započela je Paladino i dodala: „O značenju portugalskog arhitekta ne treba raspravljati, Zagrebu treba biti čast njegovo ime, praćeno i imenom našeg poznatog arhitektonskog studija, imati ucrtano u karti arhitektonskih realizacija.”

Paladino kaže i kako se, nažalost, ne možemo podičiti nekim brojem sličnih situacija u zemlji niti gradu, koji se često želi svrstati među svjetske metropole, čim je vrijednost ovog projekta još i veća: „Ne postoji zakon, pravilnik i propis koji uvjetuje broj otvora na pročeljima, pa je na ovakvim rijetko velikim parcelama u centru grada, moguće slobodno projektiranje i po tom pitanju. Velika parcela omogućila je i orijentaciju privatnih prostora k ozelenjenoj unutrašnjosti, što je nesumnjivo pozitivnim bilo ocijenjeno i od strane ocjenjivačkog suda natječaja. Iščitava se mudrost projektanta koji nepogrešivo prati linije vijenaca susjednih, različito visokih zgrada i po njihovim odrednicama gradi ulični plašt”, analizira i nastavlja:

„Netočno je da je isti u cijelosti zatvoren, kada je gotovo cijela prizemna zona ostakljena, a i dilatacijsko ostakljenje dijeli novu gradnju od stare susjedne izgradnje na sjevernoj granici. Samo golemo znanje potiče uspjele hrabre i drugačije istupe, kojima se ne podilazi postojećim, u ovom slučaju i oblikovno i kvalitativno šarolikim i narušenim okolnim izgradnjama, već se novu vrijednost nalazi u promišljenom i moćnom suvremenom izrazu.”

Paladino zaključuje kako će avangardna Vlahovićeva kuća sigurno postati novi arhitektonski orijentir centra Zagreba o kojem će većina opet imati svoj stav i dodaje u svom stilu: „Nije neobično da stanju današnjeg Zagreba neki moćni arhitektonski znalci realizacijama odluče svojevoljno ‘okrenuti leđa’. Trebali bi mu zapravo okrenut stražnjicu.”

Rene Lisac: ‘Kuća je dodana vrijednost za hrvatski i zagrebački arhitektonski fond’

Nekadašnji predsjednik Društva arhitekata Zagreba, Rene Lisac, čini se, vrlo je zadovoljan projektom i izvedbom Vlahovićeve kuće: „Radi se o dizajnerski kvalitetnoj interpolaciji vrhunskih portugalskih i lokalnih autora, što svakako predstavlja dodanu vrijednost za hrvatski i zagrebački arhitektonski fond”, rekao je i nastavio:

„Po pitanju uklapanja u kontekst ulice, ona u svojem oblikovanju prati određenu geometriju – linije okolnih kuća i time ne ignorira kontekst u potpunosti, iako stilski u prostor donosi nešto sasvim novo. Kuća je projektirana kao vrlo “introvertna”, i orijentira se prema unutarnjem dvorištu / atriju. Ukoliko se uklapa i u naš zakonodavni okvir, što nisam provjeravao, čestitke autorima na interesantnom projektu i želim sve najbolje u izvedbi.”

Davor Mateković: ‘Ne znam zašto su odustali od odnosa prema najljepšem zagrebačkom trgu’

Arhitekt Davor Mateković prvo nam je rekao da generalno podržava svaku suvremenu intervenciju u gradskoj jezgri, a da kada iza nje stoji i svjetsko arhitektonsko ime, ona dobiva na još većem značenju. Ipak, dodao je kako je možda rano za konačne zaključke jer kuća još nije u potpunosti dovršena, ali da će vremenski odmak svakako dati sve odgovore.

„U svakom slučaju, bilo koja intervencija u gradsko tkivo je vrlo osjetljiv i zahtjevan zadatak, ne samo s oblikovne nego i s funkcionalne strane. A u ovom slučaju estetika je očito proizašla iz funkcije. Trebalo je pomiriti dvije oprečne postavke; s jedne strane želju korisnika za svim pogodnostima stanovanja u živom urbanom tkivu, a s druge strane, istovremeno omogućiti distanciranje od istog, u kvalitetan i intiman životni prostor”, rekao nam je Mateković i nastavio:

“Sasvim je jasno i logično rješenje da se kuća orijentira prema sebi i svojoj unutrašnjosti, kako bi se postigla željena intimnost. Ono što se iz ovoga rješenja ne može iščitati, je ostvarenje odnosa prema javnom, prema gradskom (osim u parteru). Nisam siguran da investitor nije želio ostvariti bilo kakav kontakt i vizualni odnos iz kuće prema okruženju, a prije svega prema najljepšem zagrebačkom trgu. Sagledavajući njegove do sada realizirane projekte, vidljivo je da se uvijek inzistira i posebnu pažnju posvećuje kontekstu i vizurama, stoga mi nije jasno iz kojeg se razloga u ovom slučaju od toga odustalo”.