Portal za društvena i kulturna pitanja. I svijet koji dolazi.

Kultura

Tarik Filipović zadnjih mjeseci imao je žestoki showtime. Za Telegram govori o snimanju filma u Španjolskoj i novoj predstavi

Razgovarali smo nakon zagrebačke premijere predstave Da sam ptica, koja ima veliki potencijal da postane hit

15.06.2020., Zagreb - Glumac Tarik Filipovic. Photo: Sandra Simunovic/PIXSELL
FOTO: Sandra Simunovic/PIXSELL

Snažnu malu draguljnu predstavu Da sam ptica gledao sam pretpremijerno ljetos u Osijeku. Poslije smo otišli na pivo. Te noći igralo se finale Europskog prvenstva u nogometu, između Italije i Engleske. Ekrani u birtiji su bili instalirani, utakmica je naveliko brijala… ali kad je Tarik Filipović ušao na terasu, derbi je namah pao u prvi plan. Svi su imali potrebu zagrliti ga, stisnuti mu ruku i nazdraviti mu orošenim pivom.

Topla je, šeretska, čojstvena i nenametljiva njegova karizma široke duše. Bondovske vanjske impostacije, a emotivac k’o kruh. Takav je i na pozornici ili pred kamerama. A kad igra negativce, kad obrće u sebi urođeno, onda destruira sve oko sebe šarmom zla.

Proteklih mjeseci imao je žestoki showtime. Uz redovno igranje predstava u matičnom Kerempuhu i obaveza na televiziji, u Španjolskoj je snimao film 42 segundos, u režiji Alexa Murrulla i Dania de la Ordena, priču o vaterpolo finalu Olimpijskih igara u Barceloni 1992. Španjolce – kojima su Talijani pred nosom, 42 sekunde prije kraja, uzeli zlato – tada je vodio naš trener Dragan Matutinović. Elem, u njegov dres je uselio Tarik.

TELEGRAM: Nemojte mi samo lakonski odgovoriti da „glumci sve mogu ‘ko mazge“… Iza vas je, proteklih mjeseci, zaista žestoko razdoblje. Kako ste, pobogu, uspjeli izmontirati sve te različite uloge, medije, zemlje…?

FILIPOVIĆ: Puno puta u životu mi se događalo da se nagomila gradivo, kako bi se to reklo u školi (smijeh). Pa moraš napraviti raspored i vojnički se predati svemu tome. Ne kažem da je lako, ali najlakše se predati i odustati od svega. Naravno, nisam više kao prije da idem „na nož“ i putujem po noći, ali kad je gust raspored, ako se mogu uklopiti, pokušavam živjeti disciplinirano i predano poslu. I onda razmišljaš – e kad sve ovo prođe, onda ću uživati u slobodnom vremenu.

Da, proteklih mjeseci bilo je svega – i snimanja na televiziji, i snimanja filma, letova iz Barcelone na predstave i igranja predstava deset dana zaredom… Ali, to je moj posao, rade drugi ljudi još i više. Samo što smo mi glumci izloženi medijima i javnosti, pa izgleda da je to u puno većem obujmu nego što jest. Da je naporno, naporno je. Za ovakvu vrstu posla stvarno moraš biti poseban i voziti paralelno na pet-šest kolosijeka i uz to biti maksimalno koncentriran. Još malo mi je do Badnjaka gusto, snimanja, predstave i televizija, ali kad voliš to što radiš, puno je lakše. A ja sve što radim, sreća moja, i volim.

TELEGRAM: Biografski sportski filmovi, poput ovoga o Draganu Matutinoviću koji ste upravo snimili u Španjolskoj, imaju poseban magnet za publiku. Što mislite zašto?

FILIPOVIĆ: Ovo je prije svega priča o Barceloni ’92. i prvom povijesnom uspjehu španjolske vaterpolo reprezentacije za koju je Matutinović definitivno zaslužan. Ja sam uvijek volio sportske filmove, ali, ima puno ljudi poput moje supruge i mene, kad vidimo da je nešto snimljeno po istinitom događaju, odmah se zalijepimo za ekran. Definitivno je magnet.

A još kad su ti sportski filmovi dobro napravljeni, pogotovo kad netko od autsajdera dođe na vrh kao Ivanišević koji je s wild card pozivnicom osvojio Wimbledon, to su sve stvari koje moraš ekranizirati. Španjolci su zaključili da je oko ovog povijesnog vaterpolo uspjeha još puno zanimljivih stvari. Moj osjećaj na snimanju bio je takav da bi zaista ovaj film mogao privući puno ljudi u kina, što zbog priče, što zbog španjolskih sjajnih glumaca, i navijam da bude tako.

TELEGRAM: Kad je stvarnosni model živ, je li vam odgovornost za interpretaciju još veća?

FILIPOVIĆ: U biti, mene kao glumca smeta kad, recimo, igram Ćiru Blaževića ili bivše predsjednike Hrvatske ili bivše države, onda to neki ljudi nazivaju imitacijama. A kad Ben Kingsley igra Gandhija, Val Kilmer Morrisona, ili Rami Malek Mercuryja, onda je to gluma… Tako da mislim da smo malo više poštovanja zaslužili i za naše uloge. Jer, definitivno pristup živućim licima, odnosno licima koje ljudi znaju, bili oni živući ili ne, jako je težak. Moraš proniknuti u njihovu dušu, umjesto šminke i kostima oblačiš kožu i dušu i donosiš na pozornicu ili pred kameru.

Što se tiče Matutinovića, nismo išli na neku fizičku sličnost, kao što sam išao na karakteristike Ćire ili Franje Tuđmana, koje igram u kazalištu, nego više na karakter, na neko njegovo spartanstvo, na čemu je redatelj i inzistirao. Moja najveća bojazan je bila da mi slučajno ne predstave mog čovjeka kao negativca. Jer, tamo su jako podijeljena mišljenja o Draganovoj ulozi te ’92. Nitko ne poriče da je zaslužan za stvaranje fenomenalnih igrača, pogotovo Manela Estiartea za koga Dragan tvrdi da je najbolji igrač svih vremena…

Ali Dragan je imao svoje metode stvaranja tima, neki igrači su imali traume poslije njega, on je bez milosti otpuštao one koji nisu mogli pratiti ritam. Možda je to i poštenije. Tko zna da li bi se Španjolska ikada vinula u te visine da nije bilo njegovih metoda. Dragan kaže da su oni malo osjetljiva nacija, ha, ha… Da ništa drugačije nije radio nego što su treneri u bivšoj Jugoslaviji radili. Tako da sam ja na njegovoj strani. U filmu smo slijedili tu crtu njegove ozbiljnosti, predanosti, lišenosti emocija… Ja sam čak malo inzistirao da probiju te emocije, ipak je on južnjak i Dalmatinac, ali redatelj se držao te trenerske uloge i mislim da će i dramaturški to biti okej.

TELEGRAM: Morali ste igrati na španjolskom. Za glumca to nije stvar samo tehničke izvedbe jezika, nego i posve nove gradnje mišljenja na tom jeziku, zar ne?

FILIPOVIĆ: Kad mi je agentica Mila Gajević predložila da snimim casting na španjolskom, mislio sam da je to neka manja uloga. Čim sam vidio da je to jedna od tri glavne uloge rekao sam joj da, ako me i odaberu, bit će jako teško jer ja španjolski nisam nikad govorio. Premda, kad sam uzeo taj tekst, vidio sam da se španjolski može polovit, jer ima puno sličnosti s talijanskim, latinskim, konstrukcije rečenica vrlo su slične hrvatskom jeziku… I kad su se redatelji Alex Murrull i Dani de la Orden odlučili za mene, onda je bilo pitanje hoću li ili neću, i ja sam se odlučio baciti na glavu.

Alex mi je rekao da sam hrabar čovjek, a ja sam rekao ‘Ne, vi ste hrabriji, jer ste me uzeli’. Onda sam radio s jednom profesoricom, gospođicom Bošnjak, ona je bila cijelo vrijeme na setu kao prevoditeljica, jer malo su grbavi s engleskim (smijeh). I kad smo odlučili ići u tu gomilu teksta, shvatili smo da je nemoguće to naučiti napamet, onda to zaboraviš za dan-dva, nego smo išli raščlanjivati jezik, ući apsolutno u svaku riječ, u svaku misao… I onda možeš dati pravu emociju i odglumiti to na neki način suvereno kao na svom jeziku. Mislim da smo uspjeli, izgurali smo nekako.

Srećom da je to film pa neke stvari možeš i ponoviti, preinačiti u dogovoru s redateljima. Da je bio teatarski projekt u pitanju, naravno da se ne bih upustio u takvo nešto, izaći pred publiku tako ne bih mogao. Ali ovolika količina teksta zaista mi je napravila košmar u glavi. Rezultate očekujemo za nekih devet mjeseci. Nisam gledao svoje snimljene kadrove jer to ni inače ne radim. Pogledam film tek na premijeri ili pogledam svoje emisije na televiziji. Pitao sam redatelje jesu li zadovoljni, rekli su jako, onda sam i ja zadovoljan. Nadam se samo da montažer filma neće ubiti naš trud.

TELEGRAM: Emocije su očigledno bitan dio vašeg umjetničkog i privatnog identiteta. Projekt Da sam ptica bio vam je posebno emotivan zalogaj?

FILIPOVIĆ: Da sam ptica definitivno postaje jedna od mojih najdražih predstava. U biti sve predstave koje sam radio jako dugo, ne zato što nismo imali ideja i rješenja nego zato što smo ih rađali work in progress, kao Izbacivači, recimo, bile su mi drage i postizale su veliki uspjeh. Da sam ptica je rađena od nule i posebno sam za nju emotivno vezan i nadam se da će ostaviti velikog traga u našem glumištu.

Sve je počelo od poziva mlade a već dokazane odlične redateljice Arije Rizvić, koja je isprva htjela da napravimo neku monodramu na temu Bosne i života izbjeglica. Ja sam predložio da pozovemo Dariju Lorenci Flatz, s kojom sam dugo želio raditi, i pogotovo zato što je i ona rođena u Bosni i mogli smo na scenu donijeti neku drugu dimenziju.

S dramaturginjom Nikolinom Bogdanović i Arijom krenuli smo u istraživanje nekih materijala koje su one prikupile iz ispovijesti bosanskih izbjeglica. Pa smo počeli sklapati priču o jednom ljubavnom paru koji se upoznao u vrijeme sarajevske Olimpijade, fakultetski su obrazovani, vjenčaju se, dobiju kćer i onda rat sve te snove pretvori u krhotine i njihovi životi krenu nekim drugim putevima. Radili smo predstavu zbilja filigranski, vagali smo svaku emociju, svaku riječ, svaki prijelaz i pokret u koreografijama Larise Lipovac. Jako smo ponosni na predstavu i s radošću ćemo je izvesti gdje god nas pozovu.

Prošlotjedna zagrebačka premijera predstave ‘Da sam ptica’ u Vidri. (FOTO: Sandra Simunovic/PIXSELL)

TELEGRAM: Vrijednost te priče je i u tome što veliku pažnju posvećuje i unutarnjim emigracijama duše. Nisu li te emigracije, po posljedicama koje ostavljaju, još i gore?

FILIPOVIĆ: Da, u pravu ste. Te rane koje svi nosimo, koje nosimo i Daria i ja… Daria ima izbjegličku sudbinu, ja nemam ali sam izgubio puno dragih ljudi u ratu. Kaže se da je dom tamo gdje ti je lijepo. Naši ljudi koji su činili te gradove, raselili su se diljem svijeta i malo ih se vratilo. Puno više ih je ostalo vani, a dijelovi duše su im i dalje tamo odakle su otišli. To je ta razlika između karaktera Darijinog i mog, kao i likova koje igramo, ja sam tip koji vidi sve čega ima, a ona, odnosno njezin lik, vidi sve čega više nema u Bosni i Hercegovini…

Tako da te rane nekako ostanu neizbrisive. I onda čovjek pomisli da mi je bar za života dočekati da neke nove generacije stvarno iskreno počnu živjeti u normalnom, pravom miru, s drukčijim pogledima na život, s poštovanjem jednih prema drugima, a onda ako se i ljubav dogodi, to je dimenzija više… Da, te unutrašnje migracije duše jako je teško prenijeti i na papir a kamoli donijeti na scenu, i nadam se da smo u tome uspjeli. Jer, svi nosimo neke svoje traume i lijepa sjećanja i to kad se pomiješa u pobratimstvu duša u svemiru, e to će bit zanimljiv okrugli stol.

TELEGRAM: Kakva formativna sjećanja nosite iz rodne Zenice?

FILIPOVIĆ: Nosim divna sjećanja na djetinjstvo. Zapravo, bolje se sjećam djetinjstva nego posljednjih trideset godina, pamtim puno više mirisa i okusa…

TELEGRAM: Grad je sedamdesetih imao onaj teškometalni image koji nosi stanovite surovosti u odrastanju.

FILIPOVIĆ: Da, Zenica je bila radnički grad, neki naš Bronx, ondašnji Bronx iz New Yorka, Bronx je danas divno mjesto za život, kao i Harlem… U Zenici je ulica uvijek bila nemilosrdna i tu školu kad jednom prođeš u životu, to ti vrijedi, to sam se uvjerio na puno segmenata mog života. Ali, naviru mi samo lijepa sjećanja. Čovjek zaboravi i kamen u glavu i kad ti uzmu novce na igralištu… Pamtim samo lijepe stvari, mirise, okuse, boje, utakmice, prijatelje… Bili smo na cesti po cijele dane, ali nismo postali uličari, bili smo fina djeca. Stvarno mogu reći sve najljepše i kad odem u svoj rodni grad, bez obzira na to što su tamo sad neki drugi ljudi – kako kaže Daria u našoj predstavi – ja volim prošetati tim ulicama koje mi puno znače.

TELEGRAM: Jeste li prvo probali upasti na sarajevsku Akademiju scenskih umjetnosti koja je u to vrijeme već imala kultni status? Ili ste odmah pokušali u Zagrebu?

FILIPOVIĆ: Da, sarajevska Akademija bila bi nekakav logičan izbor, čak su mi neki profesori sugerirali da dođem, jer već su me znali, igrao sam na dječjoj sceni Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici, ali moja je odluka pala već s jedanaest godina da ću ja biti glumac u Zagrebu i stvarno je tako kasnije bilo. Jednostavno, imao sam neki svoj san. Čak sam htio i malo drugačiju školu, koja nije s mojim mentalitetom kompatibilna, da razbijem malo te okvire. Recimo i beogradska i sarajevska Akademija bi na neki način bile bliže mom mentalitetu, ali htio sam nekako sam. Sarajevo je četrdeset minuta od Zenice, imam puno rodbine u Sarajevu, imao bih osjećaj da se nisam ni maknuo od kuće.

Naravno da se nisam nikada pokajao, a u Sarajevu danas provodim puno vremena i poslovno i privatno, namirio sam sve svoje potrebe (smijeh). Odluka je bila davno donesena. Djed je živio u Zagrebu, otac je bio zagrebački student, sestra je prije mene došla studirati u Zagreb, tako da je jednostavno to bila moja želja. Da nisam uspio upasti iz prve, tko zna što bi bilo. Ali eto tako je, to je moja povijest.

TELEGRAM: Iskreno, jeste li u olovna vremena 90-ih, ikada u Hrvatskoj osjetili rasističke grubosti na svojoj koži?

FILIPOVIĆ: Iskreno, trideset godina živim u Zagrebu i nisam nikada doživio, ni u Hrvatskoj ni bilo gdje, nikakvu neugodnost izravno… I da nema društvenih mreža mislio bih da je sve apsolutno idealno, bajno. Nažalost, tamo vidiš kojekakve komentare i vidiš koliko ima mržnje ne samo na našim prostorima nego bilo gdje u svijetu. Treba naprosto vremena da čovjek to probavi i da shvati da je to tako i da će ta količina zla uvijek postojati. U svakom žitu ima kukolja. Ali ja stvarno mogu reći da u mojoj Hrvatskoj i u mojoj Bosni i Hercegovini, jer to je moj mikrosvijet, nisam nikada doživio bilo kakvu neugodnost.

TELEGRAM: Vaša supruga Lejla nažalost je doživjela takva ružna iskustva kojima se hrabro suprotstavila.

FILIPOVIĆ: Nažalost, Lejla jest, ali to je sramota jedne male grupe ljudi oko tog izbora za Miss Hrvatske 1998. Međutim, opet se dogodila lijepa stvar da je devedeset posto javnosti i medija tada stalo na Lejlinu stranu. Sve su to neke škole koje prolazimo i kao društvo i država, ali sreća je da čovjek živi u nekom svom mikro svijetu normalnih ljudi, ne samo u Zagrebu nego bilo gdje, to stakleno zvono ti ne dopušta da dođeš u doticaj s polusvijetom. A sukob svijeta i polusvijeta je gori od bilo kojeg rata, to je dokazano.

TELEGRAM: Vrlo rano, nekoliko godina nakon studija, primljeni ste u stalni angažman u znamenito Satiričko kazalište Kerempuh. Prala vas je trema?

FILIPOVIĆ: Iskreno, ja sam sebe puno više zamišljao u dramskom teatru i moji afiniteti su nekako uvijek više bili prema drami, premda sam prirodno zafrkant; zezancija i smijeh su moj način života. Duško Ljuština je tu bio presudan. Gledao je Renea Bitorajca i mene u jednom studentskom ispitu i onda je odlučio nas dvojicu povući u Kerempuh, poznato satiričko i komediografsko kazalište. Ja sam volio igrati komedije ali sam uvijek nekako veću glad osjećao prema drami. Ali, evo, čovjek nešto planira, a drukčije se to razvije. Tako sam ušao u Kerempuhov ansambl koji je danas sjajan. I tada je bio odličan, ali bez razloga je vukao neke repove Jazavca koji je bio dosta podcjenjivan od nekih kritičara i neke publike…

Ali mi smo se, zajedno s Ljuštinom, stvarno pozicionirali s razlogom u jedno od vodećih hrvatskih kazališta tako da sam ponosan da sam već dvadeset i šest godina član ansambla Kerempuha. A tremu tada nisam imao. Veća trema mi se danas dogodi nego tada na početku. Trema je čudna stvar, ti leptirići u trbuhu prije svakog nastupa, a imao sam ih jako puno, blizu 4000 izvedbi raznih predstava… I onda te negdje na gostovanju, pogodi potpuno neočekivano. Ali dok god su leptirići u trbuhu to znači da još uvijek vaš posao u vama izaziva veliku radost i veliko uzbuđenje.

TELEGRAM: Planirate li možda vi i Boris Svrtan ubaciti Milanovića kao lice u hit-predstavu Predsjednici&ca? Taj se, bogme, nalupao ovih dana.

FILIPOVIĆ: Predstava počinje zakletvom predsjednika Milanovića, on se i spominje u predstavi, ali ovo je klub bivši predsjednika, tako da se u njega ulazi samo kad si bivši. E sad, kad bude bivši bit će i pozvan, kako kaže gospođa Grabar-Kitarović (smijeh). Ali, to je još jedan dokaz da nam politika i svakodnevica daju puno materijala za slične predstave.

TELEGRAM: Jednu od najžešćih teatarskih uloga odigrali ste u Kerempuhovoj predstavi Ko živ, ko mrtav. Sirovi fanatizam Miloševićevog sljedbenika donijeli ste s punim pokrićem. Diktatori i počivaju na takvim sporednim slijepim fanaticima?

FILIPOVIĆ: Drago mi je da ste zapamtili tu ulogu, a ja ju ne ubrajam ni među deset najboljih… Ali da, kako kaže Tito u našoj predstavi, mali lideri imaju ljude za operaciju, a veliki lideri imaju cijele službe. A službe počivaju na ljudima. I još kaže je li mene itko ikad vidio da prljam ruke. Imaju ljude za to i službe, a to su ti ljudi koji stvaraju krvave ideologije. Ne znam zašto me dopalo baš par takvih uloga (smijeh).

Predstava Ko živ ko mrtav u kazalištu Kerempuh. (FOTO: Marko Lukunic/PIXSELL)

TELEGRAM: Izazovno vam je igrati ambivalentne likove, poput onoga u televizijskoj seriji Nestali, dilera kurvama koji se mota oko linija fronte?

FILIPOVIĆ: Tu ulogu svodnika, pimpa, u Nestalima je scenarist Joško Lokas zamislio kao mali šlag na cijelu priču, međutim, u drugoj sezoni me je još raspisao. Pomalo u svim epizodama. Svidio se lik i njemu, i ekipi, i publici, pa smo otišli i korak dalje. Naravno, volim se poigravati s likovima s kojima nemam nikakve sličnosti ili imam jako malo. A s ovakvima o kojima sad govorimo, nemam ništa zajedničkog, i uvijek mi je izazovno igrati nešto što mi je nepoznato, što mi nije blisko. Drugim riječima, volim igrati negativce.

TELEGRAM: Imali ste sreću igrati u filmu Go West Ahmeda Imamovića, jednoj od najpotresnijih ratno-ljubavnih priča snimljenih na našim prostorima. Da li vam je Milan koji se bori za svoju ljubav Kenana, posebno draga uloga? Igrali ste ga fenomenalno.

FILIPOVIĆ: To je jedna od tri uloge homoseksualaca koje sam igrao na filmu i televiziji, priča koja je izazvala dosta polemike i bure u bosanskohercegovačkoj javnosti, ali mislim da je kvaliteta filma ušutkala apsolutno sve. Bio je užitak raditi s velikim glumcima, Radom Šerbedžijom, Mirjanom Karanović… Jedan od filmova koji će definitivno ostati urezan u mom sjećanju, u mom životopisu. Nego, to je još jedan dokaz da stvarno nemam predrasuda ni prema čemu, niti predrasude želim prihvatiti od strane drugih. Sve svoje uloge ću braniti na sve moguće načine. Najprije glumački, pa onda dalje. Ali, uvijek sam sretan kad netko pamti moje uloge, jer ljudi obično pamte tvoju zadnju ulogu i jako malo stvari ostane u sjećanju. Zato su filmovi i serije zabilježeni a o predstavama se samo priča, to je šteta na neki način.

TELEGRAM: Golemu popularnost kod šire publike stekli ste kao voditelj showa Tko želi biti milijunaš?. U briljantnoj britanskoj mini tv-seriji Kviz kaže se na jednom mjestu da se koncept Milijunaša dobrim dijelom bazira na strahu i sumnji čovjeka u vlastite sposobnosti. Kao insajder, kako komentirate tu konstataciju?

FILIPOVIĆ: Najprije bih rekao da je Milijunaš, koji je evo dio mog života već dugo godina, genijalan u svojoj jednostavnosti i savršenosti. Voditelj je tu koji daje još i mali šlag na tortu. Ne bih se složio s tom konstatacijom, jer većina ljudi ne dolazi otkloniti sumnje nego većina, barem iz moje vizure, izgleda dosta samopouzdano. Dolaze s vjerom da znaju puno, a dosta često se razočaraju. Mislim da to nije sumnja, ali mnogi počnu sumnjati nakon nastupa u Milijunašu.

TELEGRAM: Čini mi se da vi doista proživljavate sve uspone i padove natjecatelja. Nije to stvar showa, nego se emotivno vežete?

FILIPOVIĆ: Iskreno, ja još uvijek nisam napravio ono što mi je savjetovala jedna liječnica kada sam kao student imao napad panike. Rekla mi je: ‘Gledaj, ja kad skinem svoju kutu više ne razmišljam o svojim pacijentima, nego idem doma, opuštam se, živim život, razmišljam o drugim stvarima…’. E, ja to još uvijek nisam naučio. Mene neki moji natjecatelji znaju danima pratiti. Nemam si ja što predbaciti, naprosto navijam za njih. Ne znam drugačije, ne znam skinuti tu kutu nakon emisije.

Premda bi moja uloga u Milijunašu trebala biti onako da malo i zaljuljam, neću reći protivnika, nisu oni naši protivnici nego igrači kojima mi puno puta želimo i olakšati put do milijuna ili nekog velikog iznosa… Uvijek su u interesu kuće dobri nastupi definitivno, a Hrvatska ima velikog kvizaškog potencijala. Tako da možda bi mi bilo pametnije da, kad završi emisija, neke stvari zaboravim. Ali, ne mogu, meni to ostaje na duši. Srećom, rijetko kad ima razloga da meni što ostane na duši.