Teatar Exit sutra ima premijeru Buđenja, sjajne drame koja je prvi put postavljena na hrvatske scene. Pogledao sam ju
Predstava Buđenje sutra će se premijerno prikazati u u Studiju EXIT budući da dvorana prima samo 40 ljudi
Kazališni maratonci već drugu godinu u Osijeku trče počasni krug. Jedinstvena teatarska manifestacija u Hrvatskoj rođena je u ožujku 2019. godine. Osječko Gradsko poglavarstvo iniciralo je živu ideju pozorničenja u formi svojevrsnog trodnevnog dragstora koji publici non-stop nudi kvalitetnu robu.
Tako je u gustom trodnevnom ritmu protekloga vikenda (6.-8. ožujka), na tri scenske gradske lokacije (HNK, Barutana i Dječje kazalište Branka Mihaljevića) izvedeno 13 predstava, iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine. Cijene su popularno snižene (10 kuna produkcije za djecu, 30 kuna produkcije za odrasle), a publika je uživala i predstave opsjedala u velikom broju – čak i u vrijeme notornog nedjeljnog ručka.
Buđenje podsjeća na seriju Years and Years
U sklopu manifestacije izvedena je i jedna premijera. Koprodukcijske snage Osječkog ljeta kulture, Gradskih galerija Osijek i zagrebačkog Teatra Exit prvi su put na hrvatske scene postavile dramu “Buđenje” (Even Stillness Breathes Softly Against a Brick Wall) 32-godišnjeg britanskog autora Brada Bircha. Komad praizveden 2013. godine u londonskom Soho Theatreu delikatna je kombinacija postbeckettovskog ambisa, ironijskog tretmana socijalnih anomalija i distopijske gorčine.
Čitajući Birchev tekst, a još više gledajući njegovo uprizorenje u režiji Aide Bukvić, često sam se prisjećao prizora izvrsne britanske tv-serije “Years and Years” (premijerno izvedene 2019. godine) koja također tematizira krhku liniju između naoko sređenih života urbane srednje klase i apokaliptičnog kaosa. Aida Bukvić – uz pomoć dramaturginja Kristine Kegljen (potpisuje i sočan, protočan prijevod) i Marijane Fumić – je pažljivo vodila priču kroz taj fragilni rov. Ne dopuštajući niti jednom segmentu složene Bircheve sondaže da zaglibi u tezičnost, a izgubi životnost.
Istjerivanje demona prebrzo potrošene nade
Komorne gabarite života ljubavnog para kojemu rutina prerano glođe nutrinu, redateljica suptilno vodi od daha intime do posljedica gotovo epskih razmjera. Širokopojasni zahvat režija izvrsno postiže i video-materijalima (Marko Žuljević) te glumačkim live odnosima s kamerama.
Ovaj potonji postupak citatno nas vodi i kultnom indie hororu “The Blair Witch Project”, jer Birchevi antijunaci, Ona i On, doista istjeruju demone svoje prebrzo potrošene nade. Aida Bukvić je s glumačkim tandemom, Ivom Kraljević (Ona) i Silviom Mumelašem (On) sugestivno ispisala stupor brutalne kompetitivnosti na fonu raspomamljenog moloha kapitalizma.
Realno daleko od bijede trećeg svijeta, pakao njihovih egzistencijalnih fobija i gnjile oblomovštine nije ništa manje strašan. Kao na nekoj bešćutnoj robotiziranoj proizvodnoj traci, u jednakom tajmingu se nižu prizori uredske pornjave na kompovima, mizoginija i seksualno predatorstvo, potrošačka opsesija, gubitak emocija, pokolji i građanski ratovi…
Premijera u EXIT-u 14. ožujka
“Ovo se nama nikad ne bi moglo dogoditi. Mi ovdje radimo stvari na ispravan način. Imamo svijet koji ne može biti bombardiran i rastrojen. S tim smo završili. Zatvoreni smo za promjene”, suho izriče On, dok gleda reklamama isprekidane ratove, ni sam ne vjerujući koliko će još dugo zaluđivati sebe i svoju bližnju dušu. Iva Kraljević i Silvio Mumelaš inspirativno su se bacili u slojevita lica koja im je Birch podario, a redateljica Bukvić znalački impostirala.
Pritom su prešli suprotne puteve. Iva kreće birokratskim tempom kancelarijske životinje, spremne na sve, spremne i na moć ako je se dokopa… a završava u rasulu gubitnice koja i dalje poput mantre ponavlja riječi “volim te”. Silvio, pak, starta u kodu blaziranog profitnog kotačića i instant hedonista da bi skončao u limbu između gerilskog anarhizma i duhovnog fanatizma. Buđenje se nadaje kao podatan organizam za prokušani exitovski model supartnerstva s publikom. Što će publika moći provjeriti i 14. ožujka, na zagrebačkoj premijeri u Studiju EXIT budući da dvorana prima 40 ljudi.
Drama Ay, Carmela vraćena je u život
Nježnu, terapeutski važnu večer, uoči osmog marta, podarila nam je Pozorišna trupa “Upalimo reflektore” iz Novog Sada. Njih dvoje, dva kofera, nepatvoreno histrionstvo i predivna lekcija o čojstvu i junaštvu. Sanja Ristić Krajnov i Jugoslav Krajnov, u režiji Dušana Petrovića, vratili su u život dirljivu odu slobodi – dramu “Ay, Carmela” španjolskog pisca José Sanchis Sinisterre. Priča o kušnji dvoje umjetnika lumpenproletera da usred kaosa Španjolskog građanskog rata prežive i sačuvaju dušu, praizvedena je 1987. godine u Teatru Principal u Zaragozi i ubrzo osvojila svjetske pozornice.
Uz maestralno poznavanje svih ljepota i tjeskoba umjetničkog srca, Sinisterra je upisao i važno predskazanje o povratku fašizma iz “mrtvih”. Kultnu verziju (prvu u regionu), kojom je porinut Teatar Rugantino, 1998. su izveli Gordana Gadžić i Ivica Vidović. I tada je “Ay, Carmela” vibrirala kao osjetljiva vidovitost u zjenicu zla koje se povampiruje. Danas je ova drama čisti dokument. Gorki dnevnički zapis o fašizmu postojanijem i bržem od fast fooda.
Traže se pravi i prozirni umjetnici
Današnji kreatori terora isključivo traže “prave i ponizne” (kako to nesretni Paulino pokušava uvjeriti naci-huntu) umjetnike, kakvima ne predstavlja problem uzdići ispruženu desnicu i ravnodušno odšutjeti zlo. Dirljivom a snažnom paletom performerske proživljenosti, Sanja Ristić Krajnov i Jugoslav Krajnov, prostrujali su kroz nas svoje duše. Ne zadovoljavajući se samo prikazanjem kazališnog čina nego uistinu životinjski živeći svoje dokumentarne sudbine.
Sanjina Carmela sazdana je od eteričnosti snova jedne glumice koja se ne miri s provincijalnim zabačenostima, njena zvijezda doista svjetluca negdje drugdje, daleko u kozmosu i ona je zaneseno slijedi. No, ona je i prizemna, zemljana, brechtijanski žilava zastava otpora. Spravna pljuniti zlu u lice i sačuvati obraz. Paulino koji drhturi pod Jugoslavovim kaputom jeste onaj Charlie Chaplin, kozerski pelivan koji rudarski pokušava opstati na oštrici nesudjelovanja.
Njegov je kolaboracijski martirij gonjen glađu opstanka. Zato je Paulinova ljubav veća od života i iskupit će i njegove “grijehe”. Još dugo ću pamtiti užarene nebeske Sanjine oči u posljednjim taktovima predstave i šapat njene molitve: “Smrt fašizmu, smrt fašizmu…”