Telegram komentar: Kako su se, zbog pametnih urbanista, Ljubljančani opet zaljubili u grad

Gunđanje o velikom Joži

Kad je početkom ljeta u Ljubljani otvorena obnovljena kuća Jože Plečnika i u njoj muzej posvećen arhitektu koji je od jednog od bezbrojnih habsburških provincijskih gradića napravio grad, moje su oči same krenule po stoti put radoznalo kružiti po Tromostovju, prebrojavati arkade ljubljanske tržnice, kliziti fasadom Narodne i sveučilišne knjižnice, prelaziti mostove iz kojih raste drveće, još se jednom iščuđavati ljepoti Plečnikove Ljubljane i njegovom neupitnom geniju.

Djelovali su u Ljubljani između dva rata i drugi veliki arhitekti, kao što su Maks Fabiani i Vladimir Šubic, ali je Ljubljana ipak Plečnikova i bez obzira što se redovno nađe neka šuša da progunđa nešto kritično o velikom Joži, poput one već odavno na laž postavljene priče da je baš on sa svojim protupoplavnim sistemom i udubljenjem Ljubljanice grad nepovratno odvojio od rijeke, svako novo upoznavanje s njegovim djelom poveća vaš osjećaj zahvalnosti.

Čovjek je bio nevažan

Nakon Plečnikove smrti Ljubljana će postati grad drugog svog velikog arhitekta, Edvarda Ravnikara. Komunizam će, dobro vi to i sami znate, donijeti drukčiju arhitekturu i drukčije razmišljanje o gradu i gradskom životu pa će se u gradskoj jezgri ili nadomak nje podizati tvornice, dok će se daleko od nje graditi stambena naselja koja će postajati središte života novoga čovjeka.

Arhitektura će tada, čini se, svjesno i nesvjesno težiti da tom čovjeku dade do znanja koliko je mali i nevažan u odnosu na monumentalna vremena, urbanizam će poželjeti mijenjati ljudske navike i običaje, a lokalna će politika jedva dočekati da sruši koju baroknu gospodsku građevinu i na njenu mjestu podigne smećkastu robnu kuću. Mnogi će naši gradovi zbog toga, hajmo pošteno, najebati, dok će Ljubljanu od najgoreg spasiti baš Ravnikarova genijalnost.

Edvard Ravnikar ostavio je iza sebe djela koja će nadživjeti i jugoslavenski socijalizam i njegovo poimanje lijepog, i koja u 21. stoljeću neće biti tek nepoćudne relikvije. Ravnikarovo je najmonumentalnije djelo Trg revolucije, koji će u novim vremenima postati Trg republike, sagrađen, kao što to monumentalnim gradnjama priliči, na mjestu čudesnog vrta Uršulinske crkve.

Vrhunski modernizam

Trgu je Ravnikar kasnije pridodao i Cankarjev dom, zadnju veliku kulturnu građevinu u Sloveniji, a sve to zajedno, naročito otkad su prije nekoliko godina s trga protjerani automobili, djeluje onako kako mora djelovati jedan veliki, sudbonosni trg. Ljubljanski je to Trg nebeskog mira koji će mnogi u Sloveniji proklinjati, jer je za skromne, štedljive i razumne ljude takvo razbacivanje s prostorom nepristojno ili čak vulgarno. A mene će oduševljavati baš ta prostranost, ta praznina.

Još je velebniji Ravnikarov stambeno-poslovni kompleks Ferentov vrt, što se mene tiče jedno od najimpresivnijih djela jugoslavenske arhitekture uopće. Nigdje drugdje, naime, nisam vidio da bi se nešto iz tog vremena tako savršeno i posve neosjetno uklopilo u stari dio grada, a da se pritom radi i o vrhunskom modernizmu i o osebujnom autorskom djelu. Pored Ferentovog vrta možete godinama prolaziti prije nego što napokon shvatite koliko je on zapravo promišljen. Toliko prostora to zauzima, a glomaznost je jedva primjetna.

Glavni grad i arhitekturne nakaze

Devedesetih se Slovenija osamostalila i Ljubljana je postala prijestolnica novonastale države. Nije više trebalo slati novac u nerazvijene južne krajeve, nije trebalo vući za sobom propalu samoupravnu ekonomiju, nije više nizašto trebalo pitati Hrvate ili Srbe, sve su, dakle, prepreke na putu Slovenije prema blistavom zapadnom nebu srušene, pa se očekivalo da će i država i njen glavni grad dobiti krila i ubrzo prerasti u nešto glamurozno, moderno i blistavo.

Slovenska su građevinska poduzeća na račun nesvrstanosti u arapskom svijetu ispekla zanat i u niskom su startu čekala zeleno svjetlo. Ali suprotno očekivanjima, u kapitalizmu u Ljubljani će vrijeme stati. Neće biti ni novog Plečnika, ni novog Ravnikara, niknut će u njoj tek nekoliko lijepih kućeraka i tu i tamo pokoja arhitekturna nakaza poput nadogradnje ljubljanske opere.

Novi stari sjaj

No, srećom po grad, to nitko neće primijetiti jer će početkom 21. stoljeća gradska uprava i njen glavni urbanist, profesor dr. Janez Koželj Ljubljani vratiti logiku grada. Stari će se grad zatvoriti za promet, uredit će se obale Ljubljanice i život iz prigradskih trgovačkih hala vratiti u njegovo središte. Navala turista otvarat će jedan za drugim nove kafiće, restorane, trgovine i hotele, pješačke zone širit će se, automobili bespoštedno istjerivati, a Ljubljančani će se, oduševljeni njegovim izgledom nakon urbanističke liposukcije, nanovo zaljubiti u svoj grad.

I sve to vrijeme nitko neće primijetiti da je sve to samo znalačko urbanističko promišljanje grada i da Ljubljana u 2016. godini ostaje spomenik prošlim vremenima, vremenima Jože Plečnika i Edvarda Ravnikara te da se čovjek koji danas prvi put šeće gradom najvjerojatnije u čudu okreće oko sebe tražeći nešto iz ovog stoljeća. Ljubljana u njega, kao ni Slovenija, još nije ušla. Mi smo zapravo samo obrisali prašinu s 20. stoljeća i divimo se novom starom sjaju.

Geniji iz gorih vremena

Jer za suvremenost mi, kažu, nemamo para. Što je točno, ali nije samo to. I da ih imamo, ne bi bilo mnogo drukčije jer kukavičluk i bezidejnost ovih vremena nisu u stanju progutati plečnikovsku genijalnost i da nam se nekim čudom sama od sebe stvori pred nosom.

Strah pred nečim novim, drskim i drukčijim iz dana u dan je veći pa se sve naše vizije svode na očuvanje onoga što već imamo. I samo je puka sreća što su to što imamo većinom izgradili Plečnik i Ravnikar. U nekim gorim vremenima.

---

Tekst je objavljen u tiskanom izdanju Telegrama 6. veljače 2016.