Telegram osvrt: Coenov Macbeth vizualno je čudesno impresivan film i ozbiljan kandidat za nekoliko Oscara
The Tragedy of Macbeth suštinski ne mijenja radnju drame, ali psihološku karakterizaciju likova podređuje atmosferi i estetici
Izabravši adaptaciju slavnog Shakespearovog teksta, Joel Coen u svom prvom samostalnom redateljskom uratku definitivno nije bježao od izazova i treba odmah reći – dobro je učinio. Film The Tragedy of Macbeth suštinski ne mijenja radnju drame, ali u određenoj mjeri psihološku karakterizaciju likova ipak podređuje atmosferi i vizualnoj estetici. Ishod nikoga ne bi trebao ostaviti razočaranim.
Priča je poznata. Lord Macbeth i Lord Banquo vraćaju se iz pobjedničke bitke kad naiđu na tri vještice koje svojim proročanstvima usmjeravaju ostatak radnje: Macbeth će postati kralj Škotske; kao i čitava linija Banquovih potomaka, iako njemu samom neće pripasti ta čast. Kad za to čuje Lady Macbeth, nagovara isprva kolebljivog Macbetha da krene ususret vlastitoj sudbini. Njegova latentna ambicija ubrzo prerasta u krvavu tiraniju s kojom se ni ona neće moći nositi.
Što se scenarija tiče, mnoge tu čeka iznenađenje. Naime, Coen ne osuvremenjava jezik drame i koliko sam uspio primijetiti, ostaje vjeran predlošku, iako u tih 105 minuta – koliko traje film – ima trenutaka kad poezija postaje puki dekor. Donekle je to možda i neizbježno.
Gledatelj je trenutačno uvučen u radnju
To svakako nije slučaj s početnim stihovima koji gledatelja trenutačno uvlače u film. Iz crne pozadine slijedi rez u maglovito nebo: jedna po jedna, u kadar ulijeću tri crne ptice. Scena je efektno postavljena.
Ovom ekranizacijom Coen se pridružuje nizu značajnih redatelja koji su se bavili Macbethom. Sredinom prošlog stoljeća svoje su verzije ponudili Orson Welles i Akira Kurosawa, a 1971. godine to je učinio i Roman Polanski. Pedeset godina raniji od Coenovog, predložak Polanskog pruža priliku i za komparaciju redateljskog pristupa.
Dok je Polanski vodeće uloge dao glumcima u dvadesetim godinama, Coen angažira Denzela Washingtona i svoju suprugu, Frances McDormand, glumce u sedmom desetljeću života. Tako njegovi protagonisti ostavljaju dojam rezigniranosti; kraljevska ambicija kao da je više nametnuta faktorom proročanstva, pukom inercijom više nego silnom željom i ambicijom za vlašću.
Vještice izvanredno igra Kathryn Hunter
Sve tri vještice igra impresivna Kathryn Hunter, iskusna glumica koja je većinu karijere provela u kazalištu. Prava je šteta što nije dobila još veći prostor, ali imam osjećaj da će prva scena u kojoj se pojavljuje ostati jedno od najupečatljivijih mjesta filma. Što se dinamike glumačke izvedbe tiče, Washington se isprva ne doima osobito uvjerljiv, a ponekad se i čini da suviše brzo izgovora svoj tekst.
No kako film odmiče, a on se transformira u neosjetljivog, samodopadnog tiranina, to se drastično mijenja. Suprotno vrijedi za McDormand koja vjerojatno suviše naglo popusti pred grižnjom savjesti i iščezne iz radnje. Likovi ne dijele stvarnu povezanost: između njih nastaje prostor koji prerasta u krater. Ostaju sami sa svojim nedjelima, a dijalozi sve više postaju monolozi.
Ako se vratimo ranijoj usporedbi redatelja, nameće se još jedna velika razlika u pristupu. Coenova crno-bijela fotografija, minimalistički dekor i suptilni kostimi nemaju ništa zajedničkog s raskošnim dvorima kakve prikazuje Polanski, gdje sve blješti od ispoliranih metalnih oklopa i zlatnih kaleža.
Igra svijetla i sjene
Vizualni identitet Coenovog Macbetha uspostavljen je na kontrastima: mračni oblaci stoje nad ogoljenim krajolicima obavijenim maglom, a unutrašnjost dvora ispresijecana je sjenama pri čemu se izmjenjuju oštre linije i zaobljene, često kružne plohe. Fotografiju potpisuje Coenov raniji suradnik Bruno Delbonnel, i treba mu priznati da je učinio fantastičan posao.
U montaži je također moguće pratiti slične tendencije, pa tako važniji kadrovi završavaju naglim rezovima ili pretapanjem iz svijetlog u tamno i obrnuto. Dvor je gotovo pust, a likovi ostaju prepušteni sami sebi, izolirani među hladnim zidovima prostranih dvorana, što dodatno naglašava učestala upotreba statičnih kadrova iz polutotala ili gornjeg rakursa. Hladna ljepota ovih scena najjači je adut filma.
Atmosferu sjajno upotpunjuju zvučni efekti: svaki korak je jasan, čuje se gotovo svaka kapljica kiše. Glazbu potpisuje Coenov višedesetljetni suradnik Carter Burwell i odradio je dobar posao; posebno s udarcima perkusija koji naizgled odjekuju zidovima dvora. Za potpuni doživljaj, Macbetha treba gledati u potpunoj zamračenoj prostoriji sa što manje vanjskih smetnji.
Definitivno kandidat za Oscara u nekoliko kategorija
Za kraj nekoliko prigovora. Činjenica je da je film prekratak da bi do kraja oslikao progresivno psihičko propadanje likova. Pojedine alternacije scena ne donose ništa u odnosu na izvornik (primjerice, dolazak Banquovog duha). Skraćivanje čini radnju dinamičnijom i daje ovom filmu elemente trilera, ali ponegdje možda može zbuniti gledatelje koji s dramom nisu upoznati. No to je možda drugi problem?
Bez obzira što ne uspijeva u potpunosti oživotvoriti puni potencijal drame, Coenov Macbeth kvalitetan je, vizualno čudesno impresivan film s nekoliko snažnih uloga, i neće biti iznenađenje ako sljedećeg tjedna pokupi nominacije u par kategorija za Oscara.