Telegram recenzija: Iznenađujuće dobra serija o danima Miloševićevog hapšenja

Pokušajmo zamisliti ovo na HRT-u

U seriji se ta televizijska kuća zove fikcionalno SRT, ali svakome je jasno da je riječ o RTS-u. Da ne bi bilo nikakve sumnje, čak je i muzika špice najave vijesti ona koju je koristio RTS tih godina. Pri tome ovo nije izolirani slučaj, jer ovdje imamo posla s televizijom koja je bila glavna propagandistička kuća Miloševićevog režima, koja se potom iznenađujuće ispričala svima za svoju ulogu devedesetih, ali koja se s druge strane i danas u odnosu prema Vučićevom režimu ponaša jednako.

Jedno od objašnjenja moglo bi se odnositi na komercijalni potencijal serije koju je gotovo čitava zemlja gledala, ali moguće je i da je vodstvo televizije jednostavno bilo svjesno kakav joj je proizvod ponuđen i nije uopće razmišljalo o tome treba li ga pustiti ili ne.

Ilustracije radi, pokušajmo zamisliti ovakvu seriju koja će kritički pristupiti Franji Tuđmanu i, npr. baš pregovorima s Miloševićem, a da je HRT odmah pusti u udarnom terminu kao ekskluzivni proizvod. Nemoguće, zar ne? Ta kuća je otezala čak s prikazivanjem fikcionalnih i sjajnih ‘Novina’ u vlastitoj produkciji, pomicala termine emitiranja vlastitih filmova da ne bi bilo nezgodno zbog godišnjice Tuđmanove smrti, a još uvijek joj ne pada na pamet da emitira dokumentarnu seriju o NDH, opet u vlastitoj produkciji, niti joj je mrsko ratovanje s vlastitim novinarima zbog iznošenja kritičkih stavova.

Gleda se poput trilera

Kad već spominjem ‘Novine’, ono što im je zajedničko s ‘Porodicom’ jesu brzina radnje, drukčija kamera i napetost. ‘Porodica’ se gleda poput trilera i nemoguće je ne odgledati svih pet epizoda u komadu, unatoč tome što unaprijed znamo kako je sve završilo. Serija prati stvarne događaje i ljude, uz paralelne fikcionalne priče o baki koja izgubi unuka vodeći ga na demonstracije ispred Miloševićeve vile, ocu taksistu i kćeri koja je dio posluge u vili, a koji su izbjegli iz Knina te spomenutu redakciju javne televizije.

Sve ove priče jesu nominalno fikcionalne, ali su vjerno prikazale fascinaciju Miloševićem kod starije populacije koja mu je sve do kraja pa i nakon toga bila fanatično odana, poltronsko funkcioniranje javne televizije te bijedu života izbjeglica iz Hrvatske i njihovu svijest da ih je taj režim iskoristio i odbacio.
Scenarist i redatelj Bojan Vuletić napravio je tako sjajnu seriju koja je, naravno već naišla na brojna, više ideološka, a manje zanatska osporavanja, ali drugo se nije moglo ni očekivati.

Fantastične uloge

Histerična atmosfera entropije u vili, uz sjajnu muziku Vladimira Pejkovića neodoljivo podsjeća na film ‘Hitler, konačni pad’, s tom razlikom što i ovdje glavni protagonisti žive u deluziji, ali Milošević je dovoljno pribran da se odluči prepustiti sudbini i izbjeći krvoproliće, iako mu je savršeno jasno da će na koncu biti izručen u Haag, unatoč svim garancijama koje su mu vlasti potpisale.

Boris Isaković u glavnoj ulozi Slobodana Miloševića je fantastičan, kao i Mirjana Karanović u ulozi njegove neuravnotežene supruge koja ima veliki, ali ne i presudni utjecaj na njega. Milan Marić kao Čeda Jovanović, glavni pregovarač vlasti također, Svetozar Cvetković je sjajno odigrao neodlučnog i kolaboraciji s prethodnikom sklonog Koštunicu, dok je u ulozi Zorana Đinđića, Uliks Fehmiu ipak nešto slabiji. Epizodne pak uloge Svetlane Bojković iz Boljeg života, u ulozi bake, zatim oca i kćeri iz Knina, Jane Bjelice i Aleksandra Stojkovića te televizijskih urednika i novinarki Ljubomira Bandovića, Dubravke Kovjanić i Isidore Simijonović su vrlo upečatljive.

I konačno dolazimo do pitanje kako se u ideološkom pa i ljudskom smislu serija odnosi prema Miloševiću i njegovom dobu. Naime, nakon prvih par dana emitiranja, dok još uvijek nisam pogledao seriju, pratio sam po facebooku i portalima reakcije svojih poznanika i prijatelja iz Beograda, koji svi dolaze s druge strane i pripadnici su antinacionalističkog dijela društva.

Nije redatelj kriv

Svi su bili puni primjedbi i uglavnom optuživali redatelja za moralnu relativizaciju i nedostatak konteksta. U to mi je, poznavajući situaciju i odnos prema nacionalizmu i devedesetima, bilo lako za povjerovati. No, to jednostavno nije tako. Istina je da za gledanje serije treba neko predznanje o tom dobu i da je ona dobrim dijelom usmjerena na unutrašnje odnose u Srbiji. Međutim, redatelj je kroz prikaze Miloševićevih izabranih govora jasno ukazao na užase njegove ideologije, a smušenost i podijeljenost opozicije u kojoj jedini izuzetak čini Zoran Đinđić, ali i on spreman na suradnju s Miloradom Ulemekom Legijom koji je kasnije osuđen za sudjelovanje u atentatu na samog Đinđića, te nedostatak jasne ograde od nacionalizma u idejnom smislu predstavljaju vjerni prikaz stanja.

Pojednostavljeno govoreći, nije redatelj Vuletić kriv što stvarne opozicije nacionalizmu zapravo nije bilo, niti je još uvijek ima. Štoviše, na kraju kad se ispišu sudbine svih ključnih likova, vidimo kamo su ih te kalkulacije odvele.

No, Vuletić nije snimio samo vjeran prikaz atmosfere u Užičkoj, u tadašnjoj vladi i društvu, nego je i izrekao jasan stav. Ponajprije u trenutku u kojem Mirjana Karanović, kao Mirjana Marković shvati da je stvar nepovratna i da će joj suprug završiti na sudu, pa opsesivno ponavlja kako su sva ubojstva, logori, protjerivanja i životi budućih svjedoka laž. I svi znamo da se i sama pokušava uvjeriti u to. Potom i sam Milošević u nekoliko navrata govori, čak i Legiji, kako ništa nije potpisivao i ne mogu mu nikakve zločine pripisati.

Emocionalni vrhunci

Na koncu, moment u kojem Milošević ostane sam na bazenu i krene mladoj služavki iz Knina držati programatski govor, dok ona ne može zaustaviti suze slušajući te prazne riječi, jednako kao i moment u kojem joj se otac, koji je potajno ušao u vilu, ne uspijeva suzdržati i na vjernom govoru dalmatinskog zaleđa mu kaže sve što mu je ležalo na duši, predstavljaju jedan od dva emocionalna vrhunca serije.

Drugi pak nastupa kad, jutro nakon što je Milošević odveden, u vilu dođu istražitelji pa otvore sef u podrumu iza kojeg se nalaze pokloni koje je od vlastitih građana dobivao Tito. Miloševićevi su, naime, živjeli u vili koju su ogradili od Kuće cvijeća čiji je dio bila. I u tom času kad se sef otvori i memorabilije se ukažu, kreće pjesma Ismete Dervoz ‘Zemljo moja’, uz kadrove spaljenog Vukovara, izbjegličke kolone iz tog grada, granatiranja Dubrovnika, Starog mosta u Mostaru i rušenja zvonika neke od slavonskih crkava. Plastičnije i istovremeno tužnije nije moglo.