Telegramov kolumnist Dragan Markovina ima novu knjigu. O Mostaru iz kojeg je, kao dijete, 1992. morao otići

Objava knjige u Mostaru

Knjiga splitskog povjesničara, politologa, narodnog tribuna i Telegramova kolumnista, objavljena je u autorovom rodnom gradu, u koprodukciji Centra za kritičko mišljenje i portala Tačno.net.

Čitajući „Libanon na Neretvi“ bio sam fasciniran kako, uz svu znanstvenu akribiju, koncentriranu analitičnost i snagu činjeničnih argumenata, kojima autor moćno barata u ovoj Mostarijadi, niti jednoga trenutka nije zalutao u suhe predjele dociranja i pragmatike. Naprotiv, Markovina ne krije emotivni naboj kojim je praćena njegova neretvanska plovidba (od početka devedesetih do danas) puna rezignacije, gubitništva i tuge. To se osjećanje izdašno prelijeva iz knjige i naseljava duboko u nama.

Iskorak iz traume u budućnost

Pitam Markovinu da li je, nakon što je stisnuo zadnji enter, došao do neke ljekovite katarze? “Mislim da je svakome tko želi biti iskren prema sebi i gradu jasno koliki su se poraz i destrukcija dogodili devedesetih godina, jednako kao što je jasno da posljedice tog poraza živimo i danas. On je bio sveobuhvatan, prije svega ljudski po broju poginulih, ranjenih, trajno iseljenih i doživotno traumatiziranih, ali je istovremeno bio i urbanistički i idejni, da bi na koncu ozbiljno, ali na svu sreću, ne i nepovratno, oštetio duh Mostara.

Izaći iz svega toga mentalno neoštećen bilo kome tko je sve to skupa proživio ili se u takvom ambijentu nakon rata rodio, je praktično nemoguće. Ono što pak jeste moguće je suočavanje s tim strahotama i postupno nadilaženje. Zbog svega toga sam i napisao ovu knjigu, prvo jer sam sad konačno bio spreman da je napišem, a potom i da vidim možemo li i pojedinačno i kao zajednica iz te traume iskoračiti u budućnost. S te strane, da, završetak knjige je doista bio katarzičan“, odgovara Markovina.

Reakcije na balkanski krvarluk

Pomno ljušteći uzroke eksplozija zla koje su nas zasipale u posljednjem balkanskom krvarluku, Markovina ističe i “oholu sebičnost”. Smatra li on da nam je ta anomalija nekako preduboko urezana u habituse? “Nakon što se dogodi jedan tako sveobuhvatan poraz svega onoga što je čovjeka odgojilo, postoji nekoliko vrsta reakcija. Jedna, koja je po mom slučaju pogubna i nažalost prilično raširena među ljudima s kojima dijelim vrijednosti predratnog zajedničkog, lijevog i antifašističkog Mostara, je u odbijanju da se poraz prihvati, uz uporno uzgajanje negativnih emocija prema pobjednicima i izostanak bilo kakve analize zbog čega se sve to skupa desilo”, objašnjava Markovina i dodaje:

“Drugi je, također pogubno, odavanje pasatizmu i vječnom životu u nekoj zamrznutoj prošlosti. Treća pak reakcija, koja mi je najbliža, je u pokušaju da se prihvati poraz, iz prostog razloga što je on činjenica i da mu se pokušaju pronaći uzroci. S te strane, mislim da je jedan od ključnih uzroka ovolike destrukcije u apsolutnoj isključivosti prema drugom i drugačijem, od koje nismo bili pošteđeni ni prije rata, a ona nam jeste urezana u habituse, jer ovdje ideja o kompromisu predstavlja znak slabosti.”

Pristup zavlačenja ljudima pod kožu

Markovinin autorski pristup, suspregnut a sugestivan, podsjeća me na fenomenalni mali veliki film “Obrana i zaštita” Bobe Jelčića. I Bobo i Dragan duboko, puni suosjećanja, idu pod kožu običnih ljudi. Slijede tragove njihovog (ne)snalaženja u dirigiranim političkim i nacionalnim raskolima, s puno brige opažaju egzistencijalne nemoći sporednih pojedinaca na kojoj tako obilato parazitira vladajuća fukara.

“Mislim da je taj Bobin film fantastično uhvatio atmosferu današnjeg Mostara, odnosno tjeskobu egzistencijalno ucijenjenih ljudi, svjesnih da ih se nadzire, čekajući krivi korak”, potvrđuje Dragan moje opažanje: “Ta Orwellovska atmosfera je upravo i proizvedena da bi se ljudi postupno navikavali na kontinuiranu destrukciju civilizacijskih vrijednosti, privatizaciju javne imovine i uvijek iste priče o nacionalnoj ugroženosti. Postoje neki ljudi dovoljno lucidni i neustrašivi, koji se protiv toga aktivno bore, a postoji i puno veći broj ljudi koji su se iz te stvarnosti potpuno isključili u neke privatne svemire.”

Teza kojom se nitko nije bavio

Markovina razvija i jednu tezu kojom se dosad, čini mi se, nitko nije bavio: da je, prije svih pljački, osvajanja i etničkih čišćenja, glavni cilj nacionalističkih politika devedesetih bila histerična, totalna destrukcija jugoslavenskog moderniteta. Ono što je strašno jeste da nakon svega ta paranoična mantra ni danas ne jenjava. “Apsolutno sam uvjeren u to”, rezolutan je Dragan: “U prilog toj tezi pokušajmo do kraja dovesti ovu drugu tezu u koju razočarani ljudi s ljevice masovno vjeruju, o tome kako je rat poslužio isključivo za privatizaciju društvene imovine. Mislim da je to bila tek usputna posljedica, jer kad bi to zaista bilo tako, ne bi li bilo logično da po okončanju prvobitne akumulacije kapitala, oni koji su do njega došli, izgrade moderan društveni kontekst koji će ih u potpunosti integrirati u suvremenost?

Mi umjesto toga imamo jednu nevjerojatnu društvenu regresiju i snažan antimodernistički pokret u svim postjugoslavenskim državama. O tome zbog čega je to tako dalo bi se ozbiljno i dugo raspravljati. Po mom sudu jedan od ključnih razloga je što je upravo po toj sveobuhvatnoj modernizaciji na svim poljima socijalistička Jugoslavija bila totalni eksces u povijesnom razvoju, uslijed čega su je oni koji su joj ideološki bili konfrontirani, poput institucionalnih religija, smatrali za nešto strano čije rezultate treba poništiti. Jedino su u svemu tome zaboravili, da to jeste bio eksces, ali poželjan i autentičan.”

Partizansko groblje – grad u gradu

S osobitim nadahnućem Markovina je ispisao dionice o neimaru mostarskog Partizanskog groblja – arhitektu, filozofu graditeljstva i slobodarskom vizionaru Bogdanu Bogdanoviću. Nije li potresna simbolika da su Bogdanovićeva skladna, životna i nerazmetljiva remek-djela obilježila tri apokaliptična toposa bestijalnosti na prostoru Jugoslavije: Mostara, Jasenovca i Vukovara? “Da, nevjerojatno je to. Kao da je Bogdanović negdje duboko u sebi naslutio što bi se tim mjestima moglo dogoditi, pa je u svojim radovima zagovarao paganski razigranost i slavljenje života kao takvog”, veli Markovina.

Ne samo iz zavičajnog poriva, Dragan to Bogdanovićevo mostarsko djelo smatra njegovim najuspjelijim radom: “Taj grad u gradu, kakvim ga je zamislio i ostvario, to je doista i bio, isijavajući nekom nesalomljivom životnom energijom, čak i u godinama kad je bio izložen konstantnoj destrukciji. Za mene nema nikakve razlike u vrijednosti između Starog mosta i Partizanskog groblja. Jedino što ih razlikuje je vrijeme izgradnje, pri čemu su i jedna i druga građevina bile izrazito avangardne u svom vremenu.

Danas je to još uvijek posebno mjesto, u vidno boljem stanju no što je bilo u proteklih četvrt stoljeća, ali i dalje zbog ideoloških razloga prepušteno destrukciji. Iako se radi o zaštićenom spomeniku kulture, nakon što su ga aktivisti očistili i doveli u kakvo-takvo pristojno stanje te osvijetlili reflektorima, Grad Mostar, odnosno HDZ, jednostavno raznim akrobacijama odbijaju osigurati kontinuirano čišćenje i nadzor. A, primjerice, gradski park, kojem se nema što dogoditi, ima nadzornu službu 24 sata i video-kamere na svakom koraku.“

Mostarci i mediteranska pripadnost

Mediteranski identitet Mostara u svim okrutnim previranjima prošlosti i sadašnjosti nekako je ostao pod ruševinama, stvarnim i duševnim. Između ostalog, jedna od nepobitnih vrijednosti “Libanona na Neretvi“ je što podsjeća da je taj identitet možda hiberniran ali da ne smije biti izgubljen. “Matvejevićev ‘Mediteranski brevijar’, našu uvjerljivo najviše prevođenu knjigu, mogao je napisati samo netko iz Mostara, odnosno netko tko je odrastao na granici mediteranskog svijeta, u klimatskom pojasu Mediterana, uz sve te borove, tamarise, lovore, masline, smokve, šipke, nješpule i košćele, uz morske galebove iznad Neretve, s jasnim osjećajem da je more odmah tu, nadohvat ruke, ali stalno kao da izmiče“, podsjeća Markovina:

“Rijetki Mostarci, nažalost, imaju u konceptualnom smislu razvijen osjećaj mediteranske pripadnosti, ali je unatoč tome svakodnevno žive. U životu na otvorenom tijekom cijele godine, u surovom humoru, uličnom teatru i jednoj općoj bezbrižnosti. Oni pojedinci koji pak imaju osviješteno ovo o čemu govorim, rade vrlo kreativne stvari baveći se Mediteranom. Bilo da je riječ o književnicima Vladimiru Pištalu i Marku Tomašu ili o sjajnom glazbeniku Vladimiru Mićkoviću, čiji se prošlogodišnji album pod nazivom mletačke ‘Riva degli Schiavoni’, u najboljem smislu naslonio na Matvejevića. To je, pak, za razumijevanje ključne teme knjige, o nacionalizmu, rascjepima i sukobu s modernizmom, koji je ipak još uvijek tu, bitno zbog toga što predstavlja tipičan mediteranski problem. Nije Libanon slučajno u naslovu knjige.”

Iracionalna mržnja Hrvata prema Mostaru

Analitički ne štedeći niti jedan od nacionalizama koji su svojatali Mostar, Markovina iznosi sramotne činjenice da su hrvatski nacionalisti jedini imali luđački naum da ga unište. Da na njemu ne ostane kamen na kamenu. Otkud ta njihova iracionalna mržnja prema Mostaru? “To je, nažalost točno. Iako su sva tri nacionalizma pogubno djelovala, hrvatski je doista naumio uništiti svaki trag Mostara, ne samo u fizičkom, nego i simboličkom smislu”, tumači Markovina i nabraja gadne ožiljke ludila:

“U provedbi projekta Herceg-Bosne otvoreni su logori za Bošnjake, srušen je Stari most, kao posljednji kojeg čak ni srpski nacionalisti nisu željeli do kraja srušiti, nogometni klub Velež je prognan s vlastitog stadiona sa željom da nestane, u zapadnom dijelu grada su ulice izgubili svi oni koji nisu bili Hrvati, ali i Hrvati antifašisti ili oni iz lijeve tradicije, poput Vladimira Nazora i Matije Gupca, dok su ih dobili Mile Budak, Jure Francetić te Vokić i Lorković. Dakle, radilo se o projektu sveobuhvatnog poništavanja Mostara kao takvog, u ime fantomske i lažne ideje o stolnom hrvatskom gradu.”

Markovina uzroke te bestijalnosti nalazi u kombinaciji triju faktora: s jedne strane o snažnim sentimentima prema ustaškoj državi i izrazitom antagonizmu prema socijalističkom razdoblju; zatim o apsolutnoj dogmi Tuđmanove opasne fatamorgane da će se taj prostor na koncu pripojiti Hrvatskoj, i naposljetku o potisnutom klasnom pitanju iz predsocijalističkog razdoblja. Najveći broj bošnjačkog stanovništva imao je neku ekonomsku stabilnost i položaj, sačuvan još iz osmanskog razdoblja, većina gradskih Srba se ozbiljno bavila trgovinom, a mostarski Hrvati su u pravilu bili težaci i radnici.

Intimni zapisi autora o gradu

“Nema nigdje nikoga, zaustavio sam se i udišem sol, pa konačno krećem nazad ka Mostaru, ka granici, dok puštam Rundekovog Šejna: ‘Ja cijeli život sanjam, kako odlazim uz rijeku, starim parobrodom koji vozi sol. I nosim jednu davnu, nikad prežaljenu ljubav, tanku dugačku cigaru i par mamuza od zlata. Da sam Šejn’…“, gotovo lirski je, usamljenički zagazio Dragan u prostranstva sjećanja u drugom dijelu knjige. Nakon prvog dijela, gdje je koncentriran na historiografsku i političku građu, predaje se bluzerskim intimnijim zapisima, protegnutim od putopisnih fresaka do dnevničke kontemplacije.

Priprema li tako teren za konačnu fikcionalizaciju Mostara u sebi? “Dobro ste to primijetili”, priznaje: “Iako nisam nikad volio suhu historiografiju, nego živi pa i esejistički tekst, ipak me profesija povjesničara najčešće držala i drži na esejističko-publicističkom terenu. No, istina je da razmišljam o potpuno fikcionalnoj knjizi posvećenoj rodnom gradu, koji me svakako sve više vuče k sebi.”

Elementi totalitarizma u Hrvatskoj

Za naše današnje izlažirano stanje u kojem se rutinerski pokušavaju naveliko dilitnuti sve memorije, izvrsno može poslužiti zapisano Draganovo gorko upozorenje: „Ukoliko pristanemo na život u laži na stvarima koje suštinski nisu od stvarnog životnog interesa, nemoguće je za očekivati da nećemo pristati na život u laži i inače, a to nas je dovelo točno ovdje gdje smo sada. Preciznije, nigdje.“ Prema jakim dozama brisanja pamćenja (najsvježiji je groteskni splitski primjer obrisanog murala s Jugoplastikom) ima li u današnjoj suvremenoj Hrvatskoj elemenata totalitarizma?

“Tri najveća problema današnjeg hrvatskog društva su u tom smislu: izraženi povijesni revizionizam, koji kroz pokušaje izjednačavanja ustaškog zločinačkog režima i socijalističkog razdoblja zapravo pokušava legitimirati Pavelićevu državu i uvesti njenu ideološku podlogu u današnju Hrvatsku. Zatim sve raširenija atmosfera mržnje koja se od strane tih grupacija širi po opskurnim portalima i tjednicima, udomaćivši se potpuno na društvenim mrežama i sve češće boraveći u mainstream medijima, pa i na HRT-u. I na koncu potpuna, i to razložna erozija povjerenja u državne i javne institucije“, upućuje Markovina:

Markovinin izlaz na kraju knjige

„Kombinacija ovih triju stvari može ozbiljno dovesti do totalitarizma, za što nam se, uostalom dovoljno sjetiti Karamarkovih najava o tome što će se moći govoriti javno, a što u četiri zida i svih referendumskih inicijativa koje bi suspendirale nečija prava. Sve to svi mi, od predsjednika Vlade, preko predsjednice republike i vladajuće stranke pa do opozicije i građana, omogućujemo vlastitom šutnjom i pasivnošću.“

U jednom od završnih taktova ove važne, nužne i tužne knjige, Dragan nam otvara izlaz. Čak i po cijenu da će je notorne barabe prezrivo sprdati, ta je Nada čista poput suze, jedina moguća: “Posve mi je jasno koliko ovo sve skupa zvuči utopijski, ali sam duboko uvjeren da je to jedini način da se mržnja i nepovjerenje dokinu te da se uspostavi novi život na zdravim osnovama. U to ime, predajem ovaj rukopis javnosti, s nadom da će barem nekoga natjerati na razmišljanje.“