Telegramov kritičar pogledao je dugoočekivani film o Bad Blue Boysima. I nije mu se baš dopao

Neobična redateljeva poruka prije projekcije

Već na prvi pogled, prije ulaska u dvoranu, pred premijeru čiji je početak kasnio gotovo pola sata, bilo mi je jasno da će to biti jedna neobična i egzotična filmska večer. Premijerna publika dolazila je masovno na projekciju u pola devet navečer, u majicama, kratkim hlačama i japankama, a prije početka projekcije redatelj nam je, vrlo samouvjereno, priopćio kako ćemo gledati akcijsku komediju i sigurno se ludo zabavljati.

Početak filma nevjerojatno podsjeća na stil filmova tipa Trainspotting, uz zafrizane kadrove i off komentar jednog od protagonista, što dovoljno govori o prilično neinventivnoj redateljskoj maniri.

Film počinje u Zagrebu, mom gradu koji ni u jednom hrvatskom filmu kojeg se sjećam ne izgleda tako ružno i sivo, zahvaljujući kameri Svena Peponika, koja liči na televizijske reportaže. Valjda je to furka mlađahnog redatelja, jer nam priča jednu retro priču iz osamdesetih, pa nije bitno…

Ne baš dobro nijansirani likovi

Pojavljuju se glavni likovi priče, pripadnici Bad blue boysa, mislim da se zovu Kizo, Buba, Ićo, Kićo, Žuti ili tako nekako. Uglavnom, nekoliko tipova čupavih kosa (ne, tako nisu izgledale „fudbalerke“, niti su se tako češljali urbani dečki osamdesetih), izgledaju kao da su zalutali iz Kose, odjeveni u neki ružni krpasti džins.

Marko Cindrić, Filip Detelić, Matija Kačan, Domagoj Mrkonjić, Mijo Jurišić predvođeni Reneom Bitorajcem, za kojeg se vidi da je vremešniji od ostatka ekipe, usprkos nabildanim bicepsima u uskoj zelenoj majici (liči na Popaja!), ekipa je nabrijanih, agresivnih tipova koji kreću na kolodvor, kako bi uskočili u vlak za Beograd, na legendarnu utakmicu Dinamo-Crvena zvezda.

Kakvi tipovi… Jedan navodno muca (štos s mucanjem gledali smo u stotinama filmova, no ovdje je to toliko šlampavo izvedeno i loše odglumljeno, da nimalo nije smiješno), jedan je navodno Dalmoš i drogira se, za ostale nemate pojma tko su, a samo za Bitorajca znate da je Krpa, da je to zapravo onaj isti lik već viđen u Schmidtovim Metastazama, samo nekoliko godina ranije. No, o njemu tijekom cijelog filma ne saznamo baš ništa: ni gdje i od čega živi, ni tko su mu roditelji, ni ima li djevojku, je li, možda, postao otac…

Veliki Balenovićev promašaj

Scenarist je Ivo Balenović (u suradnji s Robertom Cukinom), s backgroundom pristojnog dečka iz ugledne zagrebačke obitelji (otac i brat su mu stomatolozi, s ordinacijom u strogom centru grada) i titulom liječnika, koji je tu profesiju naprasno napustio zbog svojedobnog skandala i prometnuo se u uspješnog pisca i scenarista.

Napisao je genijalan roman Metastaze (koji je ekranizirao Schmidt, snimivši film znatno lošiji od predloška, lišen mnogih suptilnih nijansi, koji je nudio roman, no još uvijek jedan od kvalitetnijih domaćih filmova unazad 25 godina), potpisao scenarije za Metastaze i Ljudoždera vegetarijanca (meni znatno boljim filmom od Metastaza), nastavivši i nadalje suradnju s Schmidtom.

Pred snimanjem je i njihov treći zajednički projekt, provokativna priča o svećeniku pedofilskih sklonosti, s Goranom Bogdanom u glavnoj ulozi.

Neviđeno loš scenarij prepun psovki

Nažalost, scenarij za ZG 80 uistinu je iznimno slab, površan i razočaravajući za pisca i autora takvog profila. Punih sat i pol gledamo nekakve tipove, antipatične, glupave, neodgojene, proste, a ne pripadnike jedne grupe građana koja fanatično voli jedan nogometni klub.

Oni psuju od prvog do posljednjeg kadra (količina psovski utrpanih u jedan film u sat i pol mogla bi konkurirati za Guinessa), podriguju se, jedu prstima, nacejavaju pivom i prde (nekoliko puta redatelj nam zorno prikazuje njihove stražnjice u krupnom planu, kako bi nam, valjda, pojasnio da je to organ iz kojeg izlaze prirodni zvukovi).

Sporedni likovi zasjenili su svojom glumom glavne

Među njima je i jedan Srbin, ako sam dobro zapamtio Dejan, koji putuje u Beograd. Pritom on govori srpski, dok ostali kajkaju, neki vrlo iritantno. On je, usput, jedini među ovom ekipom koji daje sočnosti svom liku.

Prvenstveno zahvaljujući Marku Janketiću, jednom od talentiranijih mlađih beogradskih glumaca (sinu glumačke legende Miše Janketića i Svjetlane Knežević, svojedobne filmske ljepotice), koji svojom energijom i prirodnošću nadigra svakog hrvatskog kolegu.

Epizodisti, pak, u zagrebačkom dijelu priče u minijaturama su obavili bolji posao od glavnih likova, koje je naporno gledati sat i pol, stoga ih i spominjem: Nataša Dangubić kao prodavačica u dućanu, Slavica Knežević i Đimi Jurčec kao par starijih Zagrepčana, zgroženih agresivnim ponašanjem BBB-ovaca, Barbara Nola kao učiteljica te Joško Ševo i Nikša Butijer kao kondukteri.

Šminka, maska i kostimi šokantno su loši

Veliki problem filma su nedosljednost u površnoj scenografiji, loša šminka i maska Blanke Žugelj i Tatjane Tomšić (neuvjerljive modrice, a pogotovo frizure) te potpuno promašeni kostimi Andreje Kuštović. Kao ni Ivana Zozoli u seriji Crno-bijeli svijet, ni ona nije znala kostimima dočarati milje urbanog Zagreba osamdesetih.

Bad blue boysi su vizualno posve promašeni, a kad film krene u Beograd, na tamošnjem kolodvoru dočekuje ih televizijska reporterka s frizurom koja nema veze s osamdesetima, odjevena kao da je ukrala par krpa iz hangara s arhivskim kostimom iz sedamdesetih, iz depoa Avala filma.

Takve greške sve su učestalije u kostimografijama hrvatskih projekata zadnjih desetak godina (prisjetimo se, recimo, kostima u povijesnoj sapunici Ponos Ratkajevih, koji su pomiješali ne samo desetljeća, već i epohe, a potpisala ih je bivša žena jednog bivšeg nogometaša).

Producenti štede na kostimima i sceni

Scenografija i kostimografija izuzetno su važni segmenti svake igrane produkcije, no hrvatskim redateljima i producentima već duže vrijeme, očito, ne znače ništa i u ionako skromnim budžetima to je nešto na čemu konstantno šparaju. Što je potpuno pogrešan pristup, jer sve što je vidljivo na ekranu trebalo bi biti primarno.

Još je veći problem što se kostimografijom danas u Hrvatskoj bavi svatko, dok za renomirane kostimografe poput Ike Škomrlj, Diane Kosec Bourek, Doris Kristić ili genijalnog Alana Hranitelja, u hrvatskoj kinematografiji već godinama nema posla. Izuzetak je Ana Savić Gecan, koja ima sreće što konstantno radi s Matanićem.

Dva sjajna srpska glumca i neuvjerljivi Petreković

Kad ekipa BBB-a stigne u Beograd, dočeka ih jednako agresivna ekipa Delija, koji ih naganjaju po negdašnjoj prijestolnici. Masovno ih mlate i vrijeđaju po nacionalnoj osnovi. Dva glumca se posebno izdvajaju među tim srpskim agresivcima: Nikola Rakočević, sjajan mladi beogradski glumac, proglašen na Berlinskom festivalu jednim od najvećih filmskih talenata, te Miloš Timotijević, koji upravo pobire nagrade i pohvale za glavnu ulogu u urbanom trileru Vlažnost.

Oni svojom energijom, uvjerljivošću i šarmom kradu svaki kadar hrvatskim kolegama. Posve iznebuha pojavljuje se u filmu nekakav čupavi lik, u dresu Zvezde (ispod kojeg nosi dres Dinama), koji navodno prodaje stiropor. U medijima je gromoglasno najavljivano kako je to, zapravo, Zdravko Mamić, no ostavlja dojam još jednog retarda koji se priključuje ovoj problematičnoj divljoj skupini.

Utjelovljuje ga Mario Petreković kojeg, čini se, mase Hrvata obožavaju i jako im je duhovit (meni nikada nije bio), čije je kreveljenje s malog ekrana sad preneseno i na veliki.

Beograd jednako loše prikazan kao i Zagreb

U jednom trenutku BBB-ovci bježeći Beogradom (koji je snimljen podjednako ružno, kao i Zagreb), u strahu od Delija, koji su očito agresivniji i opasniji, zvone na vrata jednog stana, iza kojeg se krije klub s noćnim damama, koje se u toplesu vrte na štangi.

To je jedna od najlošijih scena u filmu, a cijeli milje, u kojem se kriju makroi i prostitutke, toliko je neuvjerljiv, školski uprizoren i amaterski odglumljen da nije ni vrijedan daljnjeg komentara.

U filmu igra i beogradska dramska prvakinja

Odjednom se na ulici pojavljuje gospođa u godinama, koju tumači Vesna Čipčić (jedna od zvijezda osamdesetih, prvakinja Beogradskog dramskog pozorišta), koju pred Arhitektonskim fakultetom presreću Krpa i zagrebački dečki, otimaju joj novčanik i prijete seksualnim odnosom, koji se komentira do kraja filma. (“Jel bi jebo babu? Ja bi i to dvaput” i tako dalje. To je valjda taj urnebesni humor koji je redatelj najavio).

Potom onaj, već spomenuti mladi zagrebački Srbin, s još dvojicom, zvoni na vrata, koja mu otvara sredovječna gospođa, koja ga isprva ne prepoznaje. Ispostavi se kako je riječ o njegovoj teti, koja ga potom pušta u stan, nudi pitom, kuha kavu i upoznaje s kćeri i suprugom, koji se ponaša kao da, također, ima problema sa psihom.

Čini mi se kako je Šeregi po desetak puta gledao Rane, jer ova cijela sekvenca previše nalikuje na genijalni Dragojevićev uradak iz devedesetih, u kojemu se autor sprda s osiromašenim i primitivnim srpskim malograđanima. No, Šeregi naprosto nema Dragojevićev talent. I tu je problem.

Tanka i nepripremljena režija

Danica Maksimović (druga poznata beogradska glumica iz osamdesetih), odlična je u epizodi tetke. No, kad se pojavio kćer koja želi biti manekenka i imitira Vesnu Zmijanac, dok se jedan njezin video spot projicira na ekranu, stvar postaje prekarikirana. U sceni je pritom i njezin otac, zastavnik u JNA, očekivano u bijeloj potkošulji (vrlo plastičan karakterni srpski glumac Mladen Andrejević).

Sve skupa je to nasilno utrpano u film, koji, bazično, nema priču, nema profilirane likove, nema nikakvu dramaturgiju… Ali, ima psovki, kreveljenja i bedastoća u ogromnim količinama. Koliko je Šeregi tanak i nedovoljno pripremljen redatelj za rekonstrukciju vremena koji ne poznaje (što je i razumljivo, rođen je 1983.) i o kojemu se nije ni potrudio da sazna nešto više, govore i promašaji u nekim sekvencama.

Spomenimo samo one poput skidanja Titove slike u vlaku Zagreb-Beograd, što je bilo apsolutno nemoguće u to vrijeme, neuvjerljivog kadra mase na stadionu tijekom tekme, pitanje koje novinarka TV Beograd tog vremena nikad neće postaviti:„ jeste li vi nacionalist?“, spominjanje Cece u vremenu kad je glavna zvijezda bila Brena (gospođa Arkan pojavila se znatno kasnije) itd. A kad ne zna što bi, utrpa u kadrove polja, kako bi valjda, pokazao razdaljinu između dvije metropole.

Ražalostio sam se zbog Renea Bitorajca

Posebno me razočarao Rene Bitorajac, za mene jedan od najtalentiranijih hrvatskih filmskih glumaca, kojeg je kamera oduvijek voljela, još od prvog pojavljivanja kao djeteta u Vukotićevom SF-u Gosti iz galaksije, koji je kao Krpa u ovom filmu napravio, definitivno, najgoru ulogu u karijeri.

Osim što u svakoj sceni psuje kao kočijaš („ku’š jebem ti mater/molim, nabijem te golim“ i sličnim plitkim redateljevim dosjetkama), glumački ne donosi baš ništa. I sipa fore, od kojih je veliki dio već potrošio u voditeljskoj ulozi Supertalenta. Nije ni čudo, jer ne zna kakav lik, zapravo, igra.

Dok je u Metastazama bio vrlo uvjerljiv kao ogorčeni branitelj i obiteljski nasilnik, a u Ljudožderu vegetarijancu maestralan kao dijaboličan ginekolog (više no zaslužene Zlatne arene i nagrada na filmskom festivalu u Austinu za najboljeg glumca u Ljudožderu), sad je snimio film, za kojeg bi bilo bolje da ga nema u svojoj filmografiji.

Debitant je, nažalost, podbacio

Redatelj Igor Šeregi, koji je do sada potpisao nekoliko kratkih igranih filmova, poput Košnica, ili Poklon predsjednika Nixona, kao debitant u dugometražnoj igranoj formi definitivno je podbacio. Snimio je film koji nije dovoljno smiješan, koji nije ni parodija o nekom bivšem vremenu iz povijesti ovih prostora.

On se nasilno cijelo vrijeme sprda s nečim, o čemu nema pojma i što nije smiješno. Film je to koji vrijeđa i BBB-ovce i sve fanove Dinama (što sam i sam), jer ih pokazuje kao zadnje retarde.

Film je to koji prikazuje i Zagreb i Beograd kao jeftine, ružne palanke. Film koji podcjenjuje svoju publiku. Na premijeri se samo manji dio mlađe populacije očito dobro zabavljao i naglas nešto komentirao, dok su oni iznad 35. s prilično kiselim facama izlazili poslije iz kina. Poslije Jurkasovog Zbog tebe, Šeregijev Zg 80 još je jedan promašaj hrvatske kinematografije.

Drugi veliki debitantski promašaj nakon Jurkasa

Rastužuje to tim više što su oboje debitanti. A HAVC se voli hvaliti kako smo sve uspješnija kinematografija. Nadam se da će taj loš dojam popraviti Grlić, Jušićka i Tribusonka, čiji se filmovi očekuju u kinima do Božića.

Prema viđenom Šeregijevom debiju, filmovi iz trivijalnog srpskog serijala osamdesetih godina: Tesna koža Miloševića (s maestralno urnebesnim Nikolom Simićem i Milanom Gutovićem), koji su svaki imali par stotina tisuća gledatelja, ili komedija Rad na određeno vreme, ili Tigar Milana Jelića čine mi se danas, tridesetak godina poslije, genijalnim komedijama svoga vremena. Čak i trash komedijice Sedlara Fergismajniht i Sjećanje na Georgiju iz devedesetih imaju bar neku dozu šarma, što ovom filmu kronično nedostaje.

Stari urbani klasici nedostižni su za Šeregija

Ako Šeregijev film ne skupi u Zagrebu u kinima od 1. rujna, kad kreće u distribuciju, barem 150 tisuća gledatelja (i Dinamovih fanova), a isto toliko u Beogradu (s fanovima Zvezdinih Delija i Partizanovih Grobara), nema nikakvog razloga zašto su hrvatski porezni obveznici za njega dali novac.

Bojim se da ni do toga neće doći, jer to je film koji, inače zbog slabe kvalitete i jeftine estetike, ne može ući ni na jedan prestižniji inozemni festival.

A tužno mi je konstatirati kako su za Šeregijev dugometražni debi, snimljen 2106., neki naslovi iz hrvatske filmografije dvadesetog stoljeća, ako govorimo o urbanim zagrebačkim komedijama, poput Imam dvije mame i dva tate Kreše Golika šezdesetih, Kužiš stari moj Vanče Kljakovića sedamdesetih, Vlakom prema jugu Petra Krelje i U raljama života Rajka Grlića osamdesetih, bila i ostala nedostižna remek djela.