Telegramov kritičar pogledao je film Hotel Pula, jedno od najimpresivnijih antiratnih ostvarenja koje sutra ima premijeru u Zagrebu
Film scenarista Ivana Turkovića Krnjaka nastao je po romanu Vladimira Stojsavljevića
Pulska ljetna noć, 1995. Rat je tu i nije tu. More sve to navodno ispire. Gang izgubljenih srednjoškolaca, uz duvanje, alkohol i prve ekstazije, na zapuštenoj obali slavi rođendan. Klinci promuklo pjevaju o drogi i “tapiji”, što u lokalnom slengu znači i neimaštinu, odbačenost, obilježenost, ali i tupu besciljnost… Među njima je Mahir, izbjeglica iz Bosne, otac im može bit. Gorkog, stišanog lica i preumornih očiju (Ermin Bravo je taj prorok gubitništva) koje su se šejtana nagledale.
Mahira je kao uljeza u njihov izranjeni tinejdžerski svijet dovela Una (čudesna stripovska depra struji iz Nike Grbelje), želeći pomiriti galaktička vremena među njima. Isprva bahati prema strancu, klinci zatraže od Mahira da im nešto odsvira na gitari. Krzmajući, Mahir ipak nevoljko zapjeva: “Sanjam da te opet slušam kako dišeš…” Kroz Mahira demijurga prostruji balada legendarnih Indexa, omađijavši nove, prerano ogrubjele duše.
Vremena se spajaju, a mogućnosti spasenja i snova ili padova i brutalnih oduzetosti, poteku paralelno. Ovaj prizor događa se negdje na sredini filma “Hotel Pula” redatelja Andreja Korovljeva (producent Kinematograf) i jedan je od ključnih za čitanje posljedica ove punk melodrame. Prema motivima romana “Pula” Vladimira Stojsavljevića, izvrstan asketski scenarij napisao je Ivan Turković Krnjak, a Korovljev je maestralnim igranim prvijencem izravno nastavio bitku za ranjenike započetu u punk sindikalizmu dokumentarca “Tusta”.
Bez prikazivanja ikakvog nasilja
Duboko profiliranom pričom, karakterima i temeljnim društvenim angažmanom umjetničke ekipe “Hotel Pula” je u vrhu liste najimpresivnijih antiratnih filmova poniklih na našoj sceni. I to bez sekunde prikazanog izravnog nasilja. Koncentriran isključivo na drastične pozadinske refleksije i trajnožareće posljedice po živote uronjene ili okrznute ratom. Osim toga, Korovljev ide dalje, šireći fokus na posvemašnju socijalnu šikaru društva, posijanu početkom 90-ih.
Na izmrcvarenost i zlostavljanost najmršavijih šansi za dostojan život, šansi koje se izmiču pod nogama dolazećih generacija. Uranjajući u priču, Korovljev i njegov inspirativni i inspirirani snimatelj Stanko Herceg dokumentarističkim nervom provode nas po hotelskim prostorima koji su možda nekad bili turistički raj ali nisu mjesto života u zbjegovima pred paklom rata i poživinčenih dojučerašnjih bližnjih.
Posljednja filmska uloga Jasmina Telalovića
Vrludamo između ledeno pomirenih lica muškaraca i žena, a iz off-a rezignirano ravan glas iznosi pred psihologom gadnu epizodu o teroru. Potom upoznajemo obogaljenog vlasnika tog prinudnog ravnodušja i susrećemo njegove oči, neponovljive erupcijske signale čežnje kakvima nas je za života obasipao glumac Jasmin Telalović – njegova je to posljednja filmska uloga. Jasmin igra cimera glavnog antiheroja ove priče, Mahira. Mahir je tri godine već u lutalaštvu tjeskobnih soba pulskog konaka.
Ne znamo ni stvarne dosege Armagedona iz kojega je pobjegao, niti znamo išta o krivici njegovog preživljavanja za što ga očajnički optužuje nesretna Vahida (izvrsna minijatura Maje Izetbegović), izbjegla duša poput njegove. Ermin Bravo oblikuje Mahira od opore gline samozatajnosti i nadljudskog maratonskog (“Ja samo hodam…”, opisuje trajanje u svojoj mrskoj vječnosti preživjelosti) stoicizma. U njegovoj mukloj orbiti odjednom će se naći plavokosa Una, nabrijana na van a s debelom prtljagom poraza disfunkcionalne obitelji.
Film ne treba propustiti
Briljantna Nika Grbelja kao da dolazi iz Bessonovog svijeta, pomjerenih hiperaktivnih autsajderica, istreniranih za borbe u urbanoj džungli ali nesviklih na praznine u ozlijeđenim srcima. Korovljev i njih dvoje mogu sve: od kreiranja zamjenske veze oca i kćeri do luzerskih partnera ujedinjenih u snu o bijegu u bolji svijet ili bacanja u ljubavnu vezu na tragu Lolita kompleksa.
Redateljev instinkt barata naizmjeničnim ritmovima duge, odustajuće, beskrajno trajuće sudbine odbačenih i progonjenih, zatim rafalnih pokušaja pobune i izlaska iz beznađa sve do onog tako čestog bijega u mržnju i netrpeljivost. U nadahnutoj komunikaciji s Korovljevim složena lica su proživjeli Petra Blašković (majka), Nika Ivančić (Marina) i Dado Ćosić (barmen Dado).
Nakon otvaranja ovogodišnjeg Pulskog festivala, i učešću na Sarajevo film festivalu, “Hotel Pula” će zagrebačku premijeru imati 31. kolovoza i nipošto ga ne bi trebalo propustiti. Jer, beskrajno je, ljudski potresno i umjetnički odlučno, zabrinut za najslabije među nama. One čije su životne šanse odavno zavarene u zahrđalim brodovima budućnosti. “Sirotinja uvijek najebe!” uzvikuje Sale Veruda, gitarista i pjesnik KUD-a Idijoti u filmu “Tusta”. Taj vrisak potmulo odjekuje i ovom pričom o hotelijerstvu noćnih mora. Otvorenom noć i dan.