Telegramov kritičar pogledao je novi hrvatski film, komediju Ministarstvo ljubavi; i kaže da baš i nije smiješna

Bolje bi funkcionirao kao serija

Naime, gledajući ga prisjetio sam se svojedobno sjajne TV serije Gabrijel Željka Senečića i Eduarda Tomičića (snimljene 1984.) o zagrebačkom starom dečku (Boris Buzančić), koji zavodi i ženi gospođe raznih godišta i socijalnih statusa i u svakoj epizodi je s drugom. Pa se izmjenjuju Cintija Ašperger, Dubravka Miletić, Semka Sokolović, Koraljka Hrs, Mirjana Majurec…

Takav dramaturški potez spasio bi scenarij ovoga filma, koji bi puno bolje funkcionirao kao serija, u kojoj bi svaka epizoda bila posvećena jednoj udovici branitelja (fatalnoj, koja zavodi mlade dečke, lezbijskom paru, gospođi koja danas živi s šogorom, starici koja je smotala prvog susjeda…).

Ovako, priča utrpana u cjelinu koja stalno reciklira istu temu, već na pola postaje pomalo zamorna, upada u šablonu. I film je definitivno predug. Marinković je nesumnjivo talentiran tip, koji se nakon dugih godina kao TV dramaturg i scenarist, oprobao i u režiji.

Puno zanimljiviji kao road movie

Debitirao je prosječnim TV filmom Trešeta, a za dugi filmski prvijenac odabrao antipatični naslov Ljubavni život domobrana, koji mu je dobrano uništio potencijalni kino život, jer je to vrlo simpatičan, urbani filmić, još uvijek najbolji Marinkovićev režijski uradak, u kojem je perfektan bio, inače često problematični, Nenad Cvetko u glavnoj ulozi (iako je vrhnje pobrala njegova partnerica Dijana Vidušin, osvojivši nezasluženu Zlatnu arenu).

Sad je Marinković želio napraviti priču s društvenim i socijalnim podkontekstom, o nekoj birokratskoj i strogoj državi, koja maltretira, ali i stimulira najbolje činovnike. I to je najslabiji i najnategnutiji dio filma. Marinković je najbolji kad treba oslikati lokalne karaktere malih ljudi i za to ima talenta, iako pokušava imitirati češke sineaste, koji su u tome najbolji na svijetu.

Problem je filma što je puno zanimljiviji kao road movie, kad glavni lik, kao inspektor kreće s partnerom na teren u šibensko zaleđe u lov na udovice i manipulira lokalnim pučanstvom, nego kad pokušava pričati priču o dobrostojećoj zagrebačkoj familiji, koja živi u kući s bazenom, iz koje potječe njegova supruga, antipatična arhitektica. Naime, glavni lik Krešo, zapravo je zbunjen tip, koji iako je biolog po profesiji, nikako da se skrasi, mijenja poslove, koje mu pronalazi punac, koji mu je, gle peha, ujedno i šef i ubacuje ga u komisiju koja po lijepoj naši traži vesele udovice.

Glavnom liku nedostaje seksepila

On baš ne funkcionira najbolje ni kao otac, s ambicioznom suprugom, koja ga konstantno kritizira, nema skladan brak, osobito mu nije sklona punica, a nije baš ni neki radnik. Da je takav lik filmski oživio jedan Mike Leigh, ili Jirzi Menzel, dobili bismo urnebesni film. No, kod Marinkovića šteka to što je cijelo vrijeme ostao negdje na pola puta između brešanovske pučke komedije, agramerske obiteljske priče, te se redatelj nikako ne može odlučiti radi li komediju, satiru ili društvenu dramu.

Jer, svi ti elementi utrpani su u film, koji ima par zgodno riješenih scena, ali pati i od sto puta viđenih šablona (problem hrkanja partnera glavnog junaka s kojim dijeli sobu, kojim se, posve nepotrebno, bavi čak dvaput). Likovima udovica iz zaleđa fali sočnosti, života, previše su šablonizirane i papirnate. Glavni lik je zgodna udovica, sklona zavođenju mladih nabildanih frajera, koja usprkos srednjim godinama, još uvijek jako dobro izgleda. No, njenom liku fali ono nešto pravog života, seksepila i šarma, što je u ulogama tog tipa imala, svojedobno zanosna Sophia Loren u šašavim De Sicinim komedijama.

Eciji Ojdanić, nesumnjivo dobroj glumici, ipak ovakav tip uloga žene iz naroda puno bolje pristaje od aktualne role zagrebačke milostive u aktualnoj slavonskoj telenoveli, s kojom se vidno muči. No, njen lik kod Marinkovića je prilično nezanimljiv, fali joj šuga, kako bi rekli u Dalmaciji. Poseban je problem što njezinom dobrom tijelu nedostaje seksepila.

Zabavna epizoda sa seoskim lezbijkama

Takva jedna lokalna aždaja među svoje noge smotala bi sve, i lokalnog nabildanog dečka i smotanog inspektora, koji dolazi lažno se predstavljajući iz Zagreba i činila bi to, s nekim sočnijim redateljem, s puno više šarma, smijeha, zanosa i stila. Ova je crnka, dosadna čini se i samoj sebi, a kamoli ne partnerima. Dobro funkcinira danas najtraženija starica na hrvatskom ekranu, riječka dramska prvakinja Edita Karađole, koju su filmski redatelji, nažalost, otkrili tek u poznim godinama. I puno bolje funkcionira u ovom filmu kao seoska udovica, nego kao manipulativna majka tajkuna koji kupuje novine u Matanićevoj seriji.

Zabavna je epizoda seoskih lezbijki, koje s puno šarma igraju Dijana Vidušin i Hristina Popović (genijalna beogradska glumica, koju ćemo uskoro vidjeti u komediji Jesen samuraja Danila Bećkovića, koji već obara rekorde u Srbiji sa sto tisuća gledatelja i neodoljivim Petrom Strugarom u glavnoj ulozi). No, njima nedostaje scena i njihov odnos bi u epizodi serije puno kompleksnije funkcionirao.

Korektna je Bruna Bebić Tudor, kao udovica koja je smotala svog šogora (glumi ga sve prisutniji Bojan Navojec). A odlična je, pak, Daria Lorenci Flatz kao udovica, koja pristaje na lažno socijalno osiguranje. I ona traži više prostora, jer je maloj ulozi udahnula pravi život tog podneblja, za razliku od svog partnera Roberta Kurbaše. Kad se priča okreće privatnosti glavnog junaka, tu me scene podsjećaju na Smogovce, a ne na realan prikaz zagrebačkog građanskog miljea iz Berkovićevih ili Grlićevih filmova.

Odličan komičarski nerv Alme Price

Perfektna je Alma Prica, kao punica koja stalno zvoca svom zetu, pokazavši odličan komičarski nerv (uglavnom joj daju uloge patnica, poput zamorne glavne role u Oremovićevom Haliminom putu, ili aktualne uloge bake redateljice, svojevrsnog hrvatskog Schindlera, koju upravo snima s Danom Budisavljević).

Olga Pakalović odlična je filmska glumica (što je potvrdila s već tri Arene), a napravila je i najbolju žensku rolu u Matanićevoj seriji, no njenom liku ambiciozne supruge glavnog lika nedostaje scenarističke sočnosti, ona je samo neka vječno nadrkana crnka, kojoj sve ide na živce, muž i dijete i njeni starci i sestra…

Tako da ni Janko Popović Volarić (kojeg kamera zaista voli) i Maja Posavec, nemaju pravog prostora da se razmašu u rolama šogora i ženine sestre. U seriji bi i za razvoj njihovih karaktera bilo više mjesta. Milan Štrljić kao punac i šef glavnog junaka odviše je šablonski, i odradio je ulogu kao da snima još jednu epizodu stote serije u kojoj se pojavljuje. Isti problem ima i Dražen Kuhn, čija umorna faca ne drži pažnju skoro dva sata u krupnom planu. On je korektan, tek na momente smiješan, ali u globalu prilično nezanimljiv.

Odlična rola Stjepana Perića

Marinković ipak, definitivno, zna raditi s glumcima, pa mu tako dobro funkcioniraju i najmanje epizode (zgodan je potez da vrati na film Slobodana Milovanovića kao nadređenog glavnom junaku, kojeg su mnogi zapamtili po jedinom hrvatskom soft porniću Nikole Babića Medeni mjesec iz osamdesetih, kao seoskog pastuha koji seksualno uništava zagrebačke dame, kao i efektna ulogica Jasne Palić Picukarić).

Last but no least, glavni glumac Stjepan Perić, koji je, navodno, uskočio u snimanje nakon što je neznani češki glumac već počeo snimati i nikako nije funkcionirao na setu. On je, usprkos svim scenarističkim manjkavostima, uspio od papirnatog lika napraviti odličnu rolu, najbolju u karijeri i dokazao da može nositi film.

Problemi sa scenama zavođenja i seksa

Ovaj 33-godišnji glumac na velikom ekranu dobro izgleda (iako taj moment Marinković nikako nije znao u potpunosti iskoristiti) i prirodno se kreće, simpatičan je, ima toplinu i smisla za komiku (sjajan je u transformaciji u gej aktivista u jednoj sceni), glumi pogledom (što još uvijek najveća većina naših glumaca ne zna) i mogao bi u godinama koje dolaze zauzeti mjesto u A ligi filmskih glumaca, koje su godinama držali Ivo Gregurević, ili Leon Lučev.

Marinković ima veliki problem sa scenama zavođenja i seksa. One su nategnute, neprirodne, kao da ga je pomalo sram razodijenuti aktere i dati im makar mrvicu strast, a to u ovakvoj priči itekako smeta. Kad se lokalne lezbijke krenu nešto milovati, to je dosadno do zla boga, kad Ojdanićka i Perić završe na sjeniku, to je toliko neseksipilno, da postaje tragikomično. Oboje su zakopčani do grla, lišeni prave strasti, njoj se u jednom momentu ukaže bradavica, on kao nešto prebrzo svrši, da bi poslije opet završili u krevetu, kad ona spava, a on gleda u strop.

Ne može bez Ksenije Marinković

Baš sam si mislio hoće li se i u ovom filmu pojaviti Ksenija Marinković. Naravno, evo nje, u uniformi policajke koja zavodi punca glavnog junaka. Čini se kako joj u zadnje vrijeme ne ginu scene oralnog seksa, jer već drugi puta zaredom zadovoljava partnera na ekranu (no kod Grlića s Aćimovićem to je puno bolje, efektnije i smješnije snimljeno i odigrano).

Odličan posao obavio je renomirani slovenski direktor fotografije Simon Tanšek (upravo je na HRT-u prikazan sjajan slovenski film o štićenicima doma umirovljenika, Sretan za umrijeti Matevža Luzara s Milenom Zupančič, u kojemu je obavio još ljepši snimateljski posao), koji je svojom kadrovskom poetikom podigao u mnogim scenama tankost filma na višu razinu. Korektno funkcioniraju scenografija, kostimi i šminka, no ništa više od toga.

Deset posjetitelja na popodnevnoj projekciji

Zato je Marinković imao veliku sreću sa sjajnim soundtrackom Hrvoja Crnića, s kojim konstantno surađuje. Usprkos intenzivnoj TV promidžbi filma, na prvoj popodnevnoj projekciji u centru grada bilo je svega deset posjetitelja.

Čini se kako hrvatski film još uvijek kuburi s brojem gledatelja (Grlić je skupio pristojnih 16 tisuća, što je za takvu komornu priču dobar rezultat, dok je u Srbiji već na petom mjestu top liste, a HAVC na svojim stranicama uporno izbjegava objavljivati gledanost domaćih naslova, iako to na stranicama Filmskog centra Srbije stoji tjedno, vrlo transparentno).

Baš me zanima kako će proći dugo očekivani naslovi Jušićke, Tribusonke, Matijevićke i Nevija Marasovića, koji nas čekaju do kraja godine. Bojim se da će većina potencijalnih kino gledatelja i za Marinkovićev film, koji iako komedija, nije smiješan, a opet nije ni toliko loš da bi ga trebalo zaobilaziti, čekati da ga dogodine emitira hrvatska dalekovidnica, kao koproducent, u prime timeu.