Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Enes Midžić

Tiho je otišao Bogdan Gagić, legendarni zagrebački profesor. Ovo je priča o njegovom fascinantnom životu

In memoriam skladatelju, pijanistu i glazbenom pedagogu, neponovljivom profesoru na Akademiji dramske umjetnosti

Tiho je otišao Bogdan Gagić, legendarni zagrebački profesor. Ovo je priča o njegovom fascinantnom životu

In memoriam skladatelju, pijanistu i glazbenom pedagogu, neponovljivom profesoru na Akademiji dramske umjetnosti

FOTO: Enes Midžić

U nastojanju da ostvari sablasnu zvučnu kulisu za scenu ukazanja duha Hamletova pokojnog oca (trebala se odigrati unutar kamenih zidina Lovrijenca), prvo je snimio grebanje oštrim predmetom po kamenoj građi Atrija Kneževa dvora, da bi potom taj kreštavi zvuk više desetaka puta u studiju usporio i dobio nešto što je zvučalo kao da dolazi s drugoga svijeta. Budući da je rok realizacije bio kratak, usred noći testirao je svoj novonastali zvučni efekt tako što ga je usmjerio prema pučini, no južina je taj jezivi apstraktni zvuk na mahove vraćala natrag u grad. Dubrovčani su zgranuti mislili da je započeo Treći svjetski rat.

U četvrtak, 28. ožujka, u 88. godini preminuo je skladatelj Bogdan Gagić (Karlovac, 30. kolovoza 1931.), dugogodišnji profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, pijanist i glazbeni pedagog. Na početku karijere koncertirao je kao pijanist, pretežito interpret suvremene glazbe, a nastupao je u Hrvatskoj, Italiji, Francuskoj i Poljskoj. Objavljivao je stručne članke na radiju i u časopisima te je svoje znanje prenio generacijama studenata koji su ga obožavali. Volio je intermedijalno pretapanje ideja i umjetničkih praksi, stoga su česti bili njegovi „izleti“ u druge grane umjetnosti zahvaljujući čemu je kao skladatelj ostvario brojne suradnje u kazalištu, na filmu i na televiziji.

Za sebe je, uz to što je uvijek isticao da je darmstadtski đak, tvrdio kako pomiruje dva ravnopravna svijeta zato što je jednakom lakoćom skladao i suvremena klasična djela, kao i filmsku i kazališnu glazbu, a nisu mu bili strani ni zvučni eksperimenti realizirani manipulacijom tehničke reprodukcije.

Dva puta je pozivan predavati na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, no nije htio napustiti Akademiju dramske umjetnosti zato što mu je svijet režije, glume, dramaturgije i scenarija pružao prijeko potrebnu interdisciplinarnost u kojoj je pronalazio okvir za vlastite muzičke koncepte. Glazbeni mu je opus iznimno bogat; njegove skladbe izvedene su na festivalima u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, Njemačkoj i Slovačkoj, a snimljene su za radijske programe u Hrvatskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj i Japanu. Posjedovao je neobično snažan duh, stoga je volio pješačiti unatoč tomu što je u nogu ranjen 1945., samo dva dana prije kraja rata.

Karlovački Vers la flamme

Bogdan Gagić, Božićni koncert na ADU, 2009. godina. Snimio Enes Midžić Foto Enes Midžić

Profesor Gagić bio je poliglot i erudit; bio je nepresušni izvor podataka iz svih grana umjetnosti, a taj nesvakidašnji dar pamćenja nije ga napustio sve do samoga kraja. Uvijek je govorio sa žarom, a svoje iznimno široko znanje prvo je stekao pohađajući nastavu glasovira kod Milana Deutschera, koji mu je u Državnoj muzičkoj školi u Karlovcu pružio prvu glazbenu pouku i približio mu djela ekspresionističkih skladatelja.

U intervjuu naslovljenome Učinio sam sve što sam mogao urednice i autorice Ive Lovrec Štefanović (emitiranome u okviru ciklusa Putovi hrvatske glazbe na 3. programu Hrvatskoga radija), dodatno je pojasnio zašto je oduvijek jako vezan za svoga prvog profesora: „Ne samo zato što je on bio moj prvi učitelj, nego zato što je on za mene doista bio „netko“: studirao je klavir na Bečkom konzervatoriju kod Rusa Pavela de Couna, koji je, pak, diplomirao klavir u klasi samoga osnivača konzervatorija u Petrogradu Antona Rubinsteina.

Potom je od 1920.-1922. nastavio studij na Sternovom konzervatoriju u Berlinu, odakle se vratio s notama najranijih ekspresionista – Aleksandra Skrjabina, Edwarda MacDowella, Béle Bartóka, Igora Stravinskoga i Arnolda Schönberga.“ Zahvaljujući profesoru Deutscheru Gagić je već u gimnazijskim danima bio u prigodi studirati ne tako davno skladana modernistička djela, npr. See Bilder (MacDowell), Rumunjske plesove (Bartok), a izrazito je volio kompoziciju Vers la flamme (Prema plamenu), u čijem je naslovu Skrjabin nagovijestio svu strukturalnu dinamičnost ekspresionizma. Upravo su spomenuta tri skladatelja poslije imala ogroman utjecaj na Gagića.

Studentski dani u Zagrebu, Sieni, Rimu i Darmstadtu

Nakon završene gimnazije Gagić odlazi iz Karlovca kako bi studirao kompoziciju kod Milka Kelemena na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Kompoziciju je diplomirao 1957., a simultano je kod Jurice Muraja studirao i diplomirao klavir. Nakon što je stekao zagrebačke diplome, na Muzičkoj akademiji Chigiana u Sieni (Italija) u razdoblju od 1957.-1960. usavršavao je kompoziciju kod Vita Frazzija, te u razdoblju od 1960.-1963. filmsku glazbu kod Angela Francesca Lavagnina.

Ta je akademija, isticao je, prije svega imala čudesne profesore sa svih strana svijeta, a zahvaljujući svom nastavnom kadru u tom je trenutku imala status jedne od najboljih akademija na svijetu. Dovoljno je napomenuti da su violončelo predavali Pablo Casals i André Navarra, violinu George Enescu, a kompoziciju spomenuti Vito Frazzi. Zanimljivo je da se teorija slušala u Sieni, a na praksu su studenti putovali u Rim.

Otvoren put u posve neistraženi muzički prostor

Poslije Italije Gagić je prvo otišao na Dubrovačke ljetne igre, jer je Kosta Spajić kao direktor dramskog programa uredio da studenti glume i režije, po završenom studiju na ADU, nastave studirati u Dubrovniku. U tom je razdoblju napisao glazbu za Dunda Maroja i Othella, a istodobno ga je čekala već dodijeljena stipendija u Darmstadtu. Na stranicama Hrvatskoga društva skladatelja, čiji je bio član, moguće je pronaći podatak kako je poslije Dubrovnika doista i otputovao u Njemačku, gdje je u razdoblju od 1965.-1966. pohađao Ljetne tečajeve za novu glazbu na Internationale Musikinstitut für neue Musik.

Na tim je zanimljivim tečajevima slušao predavanja svjetski poznatih skladatelja Pierrea Bouleza, Karlheinza Stockhausena i Györgyja Ligetija, a kompozicijski postupci koje su razvijali ti giganti suvremene umjetnosti poslije su dobili naziv totalna serijalizacija, odnosno totalna organizacija. U Darmstadtu je kasni ekspresionizam tada bio na vrhuncu, stoga je Gagiću pohađanje nastave otvorilo put u još posve neistraženi muzički prostor.

Presudni trenuci kad su se mijenjale sve umjetnosti

Foto: službene stranice HDS-a

Vrijedi spomenuti da je Gagić bio osebujna ličnost prepuna šarma i inteligencije, stoga mu je njegova zanesenost na životni put donijela pregršt živopisnih anegdota. Za studija u Italiji dijelio je sobu sa slavnim dirigentom Zubinom Mehtom, a u isto se vrijeme družio s jednako slavnom pijanisticom Marthom Argerich. U Sieni je upoznao i slavne plesače Clotildu i Aleksandra Saharova, koji su tamo imali svoj baletni studio, stoga je 1960. na Chigianu doveo i koreografkinju iz Zagreba Milanu Broš, s kojom je vodio ansambl za suvremeni ples Komorni ansambl slobodnog plesa (KASP). Saharova se sjećao kao žive enciklopedije kojoj su se studenti često obraćali u želji za proširenjem vlastitih obzorja.

Naime, riječ je o umjetniku koji je studirao slikarstvo, a bio je plesač, scenograf i koreograf, te je u Parizu u suradnji s pijanistom Alfredom Cortotom prvi izveo koreografski izbor Chopinovih etida. Zahvaljujući tomu Gagić je u Sieni bio u prigodi slušati i ciklus Cortotovih predavanja naslovljenih Remek djela romantizma, jer je na poziv Saharova 1961. on prihvatio studentima Chigiane pružiti klavirsku poduku. Osvrćući se na vlastitu mladost, Gagić je tvrdio da su ga razgovori s Clotilde i Aleksandrom Saharovom trajno oplemenili; oni su kao istinski svjedoci kasnog impresionizma i ranog ekspresionizma bili poveznica s jednim vremenom o kojemu su tadašnji studenti mogli znati jedino iz knjiga. A to je za studente bilo važno zato što se tada, na početku dvadesetog stoljeća, nešto iz korijena mijenjalo u svim umjetnostima: bio je to modernizam.

Chopinova Etida na crnim tipkama

Jednom prigodom Saharov se obratio Gagiću i rekao: „Vi ste pijanist. Možete li mi, molim Vas, odsvirati Chopinovu etidu na crnim tipkama?“ I Saharov je, prisjeća se Gagić, na pragu svoje 75. godine ustao i tu etidu pred njim otplesao. „Stajao je gotovo ukočeno te se izrazio samo rukama, u cijelosti se transformiravši u leptira.“ Za Gagića i Milanu Broš period druženja sa Saharovima bio je nešto najljepše što su doživjeli u svomu umjetničkom životu.

Ruski koreograf Aleksandar Saharov uvježbava Hamleta s talijanskom glumicom Elenom Zareschi, Italija, oko 1955. godine (fotografija: Ivo Meldolesi za izdavačku kuću Mondadori)

Gagić je nešto slično doživio još samo u Darmstadtu kad su mu predavali Stockhausen, Boulez i Ligeti, ali te je umjetnike on doživio kao predavače, dok su Clotilde i Aleksandar Saharov za njega bili nešto posve drugo. Oni su mu često govorili „Vous êtez en famille – Vi ste u obitelji“. Na poticaj Saharova Gagić i Milana Broš svojom su trupom KASP 1963. gostovali na Međunarodnom festivalu u Vicenzi u Palladijevu teatru Olimpico na festivalu Manifestazioni di primavera. Ipak, Gagić ni u Darmstadtu nije bio samo pasivni polaznik predavanja, jer pijanist Alfons Kontarsky tamo je izveo njegovu Sonatu 1966., te je iduće godine ponovio izvedbu na zagrebačkom Muzičkom bijenalu.

Profesura na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu

Nakon diplome Gagić se bavio pretežito scenskom glazbom, pa je za Zagrebačko pionirsko kazalište (danas Zagrebačko kazalište mladih) 1958. godine skladao glazbu za predstavu Heidi (J. SpyriV. Rabadan) i glazbu za balet Djed i repa (koreografija I. Gattin). Od 1963. predavao je na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na kojoj je od 1966. bio viši predavač, a od 1985. redoviti profesor. Upravo je kao profesor na toj Akademiji svoje znanje o glazbi nesebično dijelio s brojnim generacijama. Seadeta Midžić u svojem je tekstu Akord Gagićeva života (HDS, Zagreb, 2016.) nabrojila predstave u kojima je sudjelovao svojom glazbom – Gavelline, Gerićeve, Juvančićeve, Paarove, Radojevićeve, Selemove, Spajićeve, Sršenove, Violićeve i Tralićeve, a pisao je i glazbu za plesnu scenu koreografkinja Ivane Gattin i Milane Broš, kao i za filmske drame i priče Babaje, Kljakovića, Ogreste, te za Vujačićeve radijske emisije.

O tom segmentu Gagićeve umjetničke aktivnosti Georgij Paro napisao je (HDS, Zagreb, 2016.): „Dvije su predstave izravno i poticajno vezane uz Gagićeve početke i rad na Akademiji dramske umjetnosti: zapamćena Gavellina produkcija Goranove poezije, koju je postavio sa studentima na Majskom studentskom festivalu 1961. (Goran, slutnik borbe i pobjede), u kojoj je Gagić svirao i brinuo o glazbi, te javna produkcija koju smo napravili s Weilovim songovima na Brechtove tekstove. Oni su postali stalni dio nastave na glazbenom odjelu na Akademiji, kojega je Gagić, od njegova osnivanja, s puno zalaganja, požrtvovnosti i akademske ozbiljnosti, vodio cijeli svoj radni vijek.“

Anegdote s predstava velikih redatelja

Danas gotovo nadrealne dogodovštine pratile su Gagića i za njegovih kazališnih angažmana, od kojih je jednu opisao upravo Paro: „S performerskom strašću, u uvodu Violićeve predstave Ljubica po A. Šenoi pred Bukovčevim Hrvatskim preporodom, svečanim zastorom u Hrvatskome narodnom kazalištu, Gagić je kostimiran kao Zajc svirao hrvatsku himnu, što je izazvalo pozornost agenata, koji su na svim reprizama zauzimali peta mjesta u ložama i promatrali reakcije publike.“ Lakonska poduka Krleže, kojemu su se Paro i Gagić žalili, bila je: „Pa što hoćete, bavili ste se politikom, tako se to radi!“

No još „opasnija“ anegdota dogodila se u Dubrovniku za Dubrovačkih ljetnih igara, kad je Gagić – sasvim nedužan – 60-ih godina prošlog stoljeća eksperimentirao zvukom. U nastojanju da ostvari sablasnu zvučnu kulisu za scenu ukazanja duha Hamletova pokojnog oca (trebala se odigrati unutar kamenih zidina Lovrijenca), prvo je snimio grebanje oštrim predmetom po kamenoj građi Atrija Kneževa dvora, da bi potom taj kreštavi zvuk više desetaka puta u studiju usporio i dobio nešto što je zvučalo kao da dolazi s drugoga svijeta. Budući da je rok realizacije bio kratak, usred noći testirao je svoj novonastali zvučni efekt tako što ga je usmjerio prema pučini, no južina je taj jezivi apstraktni zvuk na mahove vraćala natrag u grad, i poslije su mu kolege pričali kako su svi mislili da je započeo Treći svjetski rat. Zbog toga je završio na ispitivanju, ali srećom izvukao se jer je za Dubrovnik, kao i za njegov svjetski poznati i priznati festival, postizanje kvalitete u svim segmentima umjetničkog izražavanja oduvijek bio prioritet.

Suvremena klasična glazba za klavir, orkestar i Cantus Ansambl

Za klavirom na ADU. Snimio Enes Midžić

Neovisno o skladanju za kazalište i film, Gagić je ostvario i brojna suvremena djela klasične glazbe koja su redovito samostalno izvođena na pozornici, i to na svim festivalima u Hrvatskoj te na mnogim inozemnim festivalima (Vicenza, Verona, Bassano, Darmstadt, Nürnberg, Brno, Beč — Arnold Schönberg Center, Pariz, Festival Hôtel des Invalides, Trst, Trieste Prima, Njemačka, Mönchengladbach Festival). Mnoge su mu kompozicije snimljene ne samo za Hrvatski radio, nego i u Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj i Japanu. U komponiranju je težište stavljao na klavirska djela (bio je oduševljen izvedbama Srebrenke Poljak i Mile Elezović), premda je skladao i jednu simfoniju te klavirski koncert, a u posljednjih desetak godina nastale su i skladbe posvećene Cantus Ansamblu i njegovim članovima.

Od važnijih koncerata ističu se: u ožujku 1980. u Zagrebu je pijanistica Ksenija Kos, u pratnji Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Milana Horvata, izvela Gagićev koncert za lijevu ruku (iz njegove generacije još su ga izvodili i Tatjana Valić-Rudan i Vladimir Krpan); u listopadu 2012. u Hrvatskome glazbenom zavodu održana je Skladateljska večer Bogdana Gagića na kojoj su muzicirali pijanisti Darko Domitrović, Srebrenka Poljak i Damir Gregurić; a Hrvatsko je društvo skladatelja u dvorani Blagoje Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu uz Maestrov 85. rođendan u listopadu 2016. organiziralo autorski koncert koji ga je uistinu razveselio.

Gagićev život i opus su poput scene

Uz recentna djela pisana za Cantus Ansambl, na autorskom su se koncertu mogle čuti i njegove poznate četiri pjesme za alt i sedam instrumenata L’Été de nuit iz 1975. U pratećoj je knjižici Seadeta Midžić (HDS, Zagreb, 2016.) pojasnila da je serijalizam za Gagića graditeljska tehnika koja traži poznavanje i poštivanje logike cjeline sustava, stoga smatra zanimljivim da u stvaralačkom procesu on traži oslonac u životnoj snazi narodnih napjeva, osobito u ljepoti međimurske pjesme. Zajedno s profesorom Žgancem zapisivao je melodije u Međimurju i Slavoniji, o čemu je povodom tog koncerta i sam rekao:

„Osjećao sam potrebu svoj opus zaokružiti i završiti komornom glazbom i to hommageom solističkom muziciranju. Tako su nastale Sonata za violinu, Sonatina za flautu, Concerto Cantus i Toccata. Sve su te skladbe utemeljene na tri međimurske narodne pjesme – Međimurje moje malo zeleno, Ćuk sedi i Voda zvira iz kamena – koje služe kao cantus firmus i zrno su ljepote raspršeno u građevnom glazbenom materijalu. To se odnosi i na Devetu sonatu za klavir iz 2015. koja rezimira moje poštovanje i odanost klaviru, ukazujući na korijene moderne serijalne tehnike u flamanskoj polifoniji. Koristio sam uvijek samo međimurski folklor, jer ima najljepše melodije i splet je raznih privlačnih utjecaja. Smatram tu orijentaciju najvrjednijom komponentom u mom stvaralaštvu. Sadržajem se izdvajaju Četiri pjesme za alt i sedam instrumenata, L’Été de nuit (izbor iz poezije Yvesa Bonnefoya) iz 1975. godine, koje su zajedničko mjesto odraza uspomena i snovitih sjećanja na moje rano djetinjstvo. Petar Selem, koji mi je poklonio zbirku pjesama Y. Bonnefoya, nazvao ih je anti-amarcordom.“

No svima kojima je poznata Gagićeva muzika, kao i sam Bogdan Gagić, bliska je misao Seadete Midžić: „Gagićev život i opus su poput scene čiji se prostor postupno rastvara u nizove sjena i linija, uz koje se iz pozadine može naslutiti cvrkut kleeovskih ptica. Protokom vremena i mijenom svjetla otkriva se dubina tih prostora, a linije oživljavaju kao rezonirajuće žice i prenose titraje lijepih i nelijepih vremena, velikih uzleta ideja i iskrene vjere u snagu znanja i umjetnosti.“

Povjerenje i vjera u naše mogućnosti, sposobnost

Zahvaljujući brojnim suradnjama, mnoga su velika hrvatska imena iz područja kulture i umjetnosti govorila i pisala o Bogdanu Gagiću. Ističemo one koji su se u osvrnuli na skladateljev rad povodom obilježavanja njegova 85. rođendana (HDS, Zagreb, 2016.). Berislav Šipuš (skladatelj, dirigent i glazbeni pedagog): „Gagićev opus je vrijedan jer je u njemu autor skupio, a i dalje vrijedno skuplja, iskustva svoje skladateljske mladosti, doba učenja i upoznavanja novoga i nepoznatoga kao i iskustva zrelog razdoblja skladateljske prakse. (…) U par godina našeg ponovnoga, obnovljenoga glazbenog prijateljstva nastalo je iz pera Bogdana Gagića nekoliko skladbi posvećenih i napisanih isključivo za naš Cantus Ansambl (…), mi Bogdanu Gagiću danas zahvaljujemo na njegovu skladateljskom povjerenju i vjeri u naše mogućnosti, sposobnosti i u naše poslanje.“

Srebrenka Poljak (pijanistica): „Potraga za ključem koji dešifrira Gagićeve gotovo kaleidoskopske harmonijske promjene iziskuje snagu i kreativnu imaginaciju koje su conditio sine qua non za uspješnu izvedbu Gagićevih djela.“ Georgij Paro (kazališni redatelj): „Bogdan Gagić pripada kazalištu: s potpunim razumijevanjem dramaturgije, apsolutnom i samozatajnom predanošću posvećivao se zadacima unoseći u predstave izrazito pozitivnu energiju. Neki se momenti naše suradnje pamte kao prijelomni, čak povijesni trenuci.“

Dr. art. Zrinko Ogresta (scenarist i filmski redatelj): „Susret i suradnja s profesorom Gagićem za mene su ujedno bili i prvi osobni susret i suradnja s nekim skladateljem uopće. Imao sam sreću da je zamijetio moj rad na dokumentarističkom filmu Intermezzo, kojega sam snimao na drugoj godini studija filmske režije, a pod mentorstvom jednako mi dragog profesora Ante Babaje. Bilo mi je zapravo neobično, ali i uzbudljivo, da se jedan ugledni skladatelj i sveučilišni profesor bez ustezanja sam ponudio studentu-početniku za suradnju.“ Također, brojni se kolege, studenti i prijatelji opraštaju od Maestra Gagića na društvenim mrežama: Zoran Juranić, Zdenka Weber, Iva Lovrec Štefanović, Seadeta Midžić, Željka Udovičić Pleština, Jasna Bilušić, Jelena Miholjević, Barbara Nola i mnogi drugi, a sigurno je da će uz njegovu glazbu, svima koji su ga poznavali, zauvijek u ušima odzvanjati i njegov vedar, entuzijastičan i dobronamjeran glas.

Popis Gagićevih najznačajnijih djela (izvor: HDS)

Orkestralna djela: Simfonija, 1976. — Koncertantna: 3 koncerta za klavir i orkestar: I. 1962.; II. 1970.; III. za lijevu ruku, 1980.; Koncert za violončelo i orkestar, 1987.; Concerto Cantus za klavir i jedanaest instrumenata, 2010. — Komorna djela: L’été de nuit za alt i 7 instrumenata (Y. Bonnefoy), 1975.; Ciriška zvona, 3 madrigala za alt i klavir (S. Mihalić), 1976.; Kontrapunkt, za obou, klarinet i fagot, 1977.; Sonata za violončelo i klavir, 2009.; Sonatina za flautu i klavir, 2011.; Sonata za violinu i klavir, 2013. — Klavirska djela: devet sonata, 1960., 1967., 1968., 1971., 1977., 1984., 1993., 2001., 2004.; Intermezzi, 2006.; Toccata, 2014. — Scenska glazba: Mandragola (Machiavelli), Otello, Julije Cezar, Hamlet, Mjera za mjeru, Na tri kralja, Romeo i Julija (Shakespeare); Don Juan, Mizantrop (Molière); Sudac Zalamejski (Calderon); Zločin i kazna (Dostojevski); Pavlimir (Palmotić); Dundo Maroje (Držić); Ljubovnici (xxx); Hvarkinja (Benetović), Pinocchio (Collodi); Galileo Galilei (Brecht); Vrag i dobri bog (Sartre); Vukovi (Rolland); Malograđani (Gorki); Hinkemann (Toller); Put u raj, Vučjak (Krleža); Bobo (Kljaković); Caligula (Camus); Mrtvački ples, Sablasna sonata (Strindberg); Razdioba podneva (Claudel); Wozzeck (Büchner); Sunce zalazi (Ghelderode); Vrt užitaka (Arabal); Dnevnik zavodnika (Kierkegaard), Play (Beckett). — Filmska glazba: Nesporazum (Babaja), Neprijatelji, Duet za noć, Zabranjena igračka (Ogresta). Glazba za radio i televiziju.


Autorica ovog teksta, dr.art. Mirna Rudan Lisak, savjetnica je u Uredu za kulturu Grada Zagreba. Doktorirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (mentori: akademik Igor Rončević, prof. Marcel Bačić, prof. Bogdan Gagić), diplomirala je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu (mentor: prof. Nenad Fabijanić), stipendistica je Vlade Francuske Republike (program Courants du Monde u Parizu i Montpellieru), autorica je knjige i stručnih radova iz područja kulture i umjetnosti, održala je predavanje o Skrjabinovu mističnom akordu u Memorijalnom muzeju A.N. Skrjabina u Moskvi (Rusija) povodom obilježavanja 100. obljetnice osnutka Muzeja; istraživačkim radovima obuhvaća teoriju, filozofiju i sve grane umjetnosti od rane moderne umjetnosti do danas, a odabranim problemima iz djelokruga produktivne i reproduktivne umjetničke prakse pristupa komparativno i multidisciplinarno