Ne uzima se tu kako bi se preživjelo do sutra, nema tu ni trunke nužnosti. Kao što nema ni mjesta našem suosjećanju, razumijevanju junaka i njihovih motiva. To su jednostavno ljigavi ljudi, a na takvima je gotovo nemoguće graditi priču
U vanjskom džepu sakoa našao sam nedavno kupljeni DVD „I soliti ignoti“, kod nas znan kao „Obično nepoznati lopov“. To je crno-bijeli neorealistički film s jakom socijalnom notom koji je veliki majstor Mario Monicelli režirao 1958. kao neku vrstu parodije na tada vrlo popularne i krajnje ozbiljne francuske kriminalističke filmove. Meni osobno to je jedna od najdražih talijanskih komedija.
Bivši boksač Peppe i nezaposleni fotograf Tiberio predvode grupu sitnih lopova koji planiraju opljačkati zalagaonicu. U nju namjeravaju ući kroz tunel koji će iskopati iz susjednog stana. No, usprkos tome što im je mentor umirovljeni profesionalac Dante, cijelo noćno kopanje završava u kuhinji stana iz kojega su i krenuli. Zdjela hladne pašte sa slanutkom jedini je plijen te velike i pažljivo pripremane pljačke.
U filmu, osim popularnog Totoa u ulozi Dantea, između ostalih igraju i tada gotovo nepoznati, a kasnije slavni Vittorio Gassman i Marcello Mastroianni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Zaslužuje ‘remake’
Uvijek sam mislio da, ako neki talijanski film zaslužuje ovdašnji „remake“, onda je to taj. Priča koja se za to nudila dogodila se negdje koncem ’80 na jugu Srbije. Grupa rođaka odlučila je opljačkati malu provincijsku banku tako da do nje prokopaju tunel. Unajmili su kuću preko puta i danima kopali. Na kraju su se dokopali plijena i neprimijećeno nestali. No usprkos tome, milicija ih je našla gotovo istoga dana. Ukradeni novac bio je kod njih, točnije rečeno u njihovim štalama.
Lopovi su tijekom kopanja jeli breskve i iza sebe u tunelu ostavili veliku količinu koštica. Nevolja je bila u tome da breskve s takvim košticama u tom kraju rastu samo u jednom selu.
Veliki lopovi koji kradu na veliko
Druga priča koja se nudila dogodila se koju godinu kasnije. Grupa lopova amatera, uglavnom članovi jedne porodice koja se bavi preprodajom starog željeza, ukrala je u Crnoj Gori kompletnu kompoziciju teretnog vlaka natovarenog bakrom i uspjela je, podmićujući razne razvodnike, šefove malih stanica i carinike, sprovesti kroz čitavu Jugoslaviju sve do Austrije, gdje su, pretjerano se uzdajući u svoju sreću, na kraju uhvaćeni.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Obje priče našao sam u tadašnjim crnim kronikama koje su vrlo često govorile o stvarnom životu više od čitavih novina. Danas je u novinama, kao i na internetu, gotovo nemoguće naći priču o malim lopovima, entuzijastima, amaterima koje krase veliki snovi i koji manje-više kradu da bi preživjeli.
Sav medijski prostor zauzeli su veliki lopovi koji kradu na veliko: premijeri, ministri, župani, predsjednici općina, društvenih poduzeća, instituta, suci, popovi… Takvo je obilje velikih lopova, pravih i od države zaštićenih profesionalaca, da za malog čovjeka, za dobroćudnog amatera iz naroda, za nekoga tko nema hadezeovsku stranačku knjižicu, tu više gotovo i nema mjesta.
Usnuli provalnik
Tu i tamo, ali vrlo rijetko, u medije se probije neka priča o malim lopovima. Prve dvije našao sam ovog ljeta u „Glasu Istre“.
Članak se nastavlja ispod oglasa
“Lukavi lopov se ušuljao u kuću, potrpao stvari u jastučnicu pa odlučio napraviti pauzu. Provalnik se poslužio bocom vina te je pijan zaspao na sofi u dnevnom boravku. Vlasnik kuće u Miltonu u Cambridgeshireu neuspješno je pokušao probuditi usnulog provalnika kad se vratio kući, no jedino ga je policija uspjela probuditi uhićenjem. “
“Nakon što su uočili nepokretno tijelo na ulici u Beču, prolaznici su u subotu pozvali policiju, koja je ustanovila da je riječ o 17-godišnjem kradljivcu koji je zaspao od umora. Probudivši ga, policajci su provjerili njegov identitet i pritom ustanovili da kod sebe ima dva ukradena mobitela, te da je u ranim jutarnjim satima neuspješno pokušao ukrasti bicikl. Maloljetni se lopov očito toliko namučio pri krađama i pokušaju krađe, da je od umora zaspao na ulici. “
Još potencijalnih filmskih junaka
A da i mi imamo potencijalne filmske junake, govore napisi iz “Jutarnjeg lista”. Prvi je o provalniku koji očito čita “Glas Istre”: „Snom pravednika zaspao je 43-godišnji lopov koji je u subotu na Štefanje, u pola bijela dana, provalio u stan u stambenoj zgradi u Ulici Andrije Kačića Miošića u Puli. Nesvakidašnjeg gosta koji kunja na dječjem krevetu u dječjoj sobi, i koji je prethodno stan ispreturao te si u džep jakne stavio ručni sat i kovanice iz dječje kasice-prasice, uočila je vlasnica stana po povratku kući.”
Članak se nastavlja ispod oglasa
Drugi o ljubiteljima starina: “Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu podiglo je optužnicu protiv dvojice hrvatskih državljana u dobi od 47 i 42 godine zbog počinjenog kaznenog djela teške krađe. Tereti ih se da su od početka 2013. do listopada 2016. godine u nekropoli na području Arheološke zone Bistričak u Jalžabetu, koja je proglašena kulturnim dobrom i upisana na listu kulturnih dobara Republike Hrvatske, neovlašteno ušli u povijesnu grobnicu i priručnim alatom iskopali bunar. Prodrli su u unutrašnjost grobne komore i potom otkopali tunel dug oko trinaest metara i iz unutrašnjosti grobne komore uzeli više predmeta neprocjenjive vrijednosti.”
Krađe iz obijesti i osjećaja apsolutne moći
To su situacije i likovi na kojima bi se mogla graditi filmska priča. S druge strane, ovo što danas svakodnevno čitamo, ovo što jedino neumorni Drago Hedl i društvo hrabrih novinara iznosi na vidjelo i time tjeraju pravni sustav da se ipak pozabavi lopovima, krađe su iz obijesti, iz pohlepe, iz osjećaja apsolutne moći, gubljenja svakog osjećaja za realnost, iz prezira prema onima među kojima žive.
Ne uzima se tu kako bi se preživjelo do sutra, nema tu ni trunke nužnosti. Kao što nema ni mjesta našem suosjećanju, razumijevanju junaka i njihovih motiva. To su jednostavno ljigavi ljudi, a na takvima je gotovo nemoguće graditi priču. Kako složiti priču o premijeru ili ministru ili ministrici koji su…
Članak se nastavlja ispod oglasa
Odustajem od nabrajanja i prije no što sam počeo jer lista toga što su i kako vladajući u minulih tridesetak godina pokrali u ovoj Lijepoj Našoj, beskonačno je dugačka. Uz to su sagradili i svoj pravni sustav da, po njima odabrana glavna državna odvjetnica, može ići tako daleko da javno laže ne bi li ih zaštitila.
Ljudskost tu više ne stanuje
To su lopovi koji su Hrvatsku, davno je to već netko rekao, „pokrali s desnicom na grudima i ljevicom u našem džepu“, oglodali ju do kosti, ponizili korupcijom, učinili bljutavom stotinama i stotinama tisuća koji bježe glavom bez obzira ne želeći da im djeca rastu u društvu koje vode lopovi a pravdu dijele oni koji ih štite.
Čak se i „svijet“, za koji je teško reći da baš puno mari za Hrvatsku, morao umiješati, preplašen veličinom društvene erozije: „Bidenov udar na Plenkovića; Predsjednik SAD-a u Zagreb instalira pravnog savjetnika za borbu protiv korupcije.“; „Troje europskih tužitelja na stolu već imaju 35 slučajeva – glavna meta bivši ministri.“…
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tu za tople monicellijevske priče više nema mjesta. Ljudskost tu više ne stanuje. A i tko će danas, kada su vlast, slava i novac jedino mjerilo ljudskog postojanja, a sve to u Hrvatskoj otjelotvoruju vladajući, gledati film o malim nepoznatim lopovima.
‘Restartajmo Hrvatsku’
Jedino što možemo učiniti kako bismo se riješili tog lopovskog virusa, koji je u sistem na samom početku ugradio Franjo Tuđman i njegovi privatizacijski pajdaši, nadam se da je i to već netko predložio, je ono što rade kompjuteraši kada sistem ne funkcionira – oni jednostavno restartaju kompjuter.
Uz poklič „Restartajmo Hrvatsku“ završavam ovu bilješku posvećenu nesnimljenom filmu o malim lopovima.
Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.
Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, pretplatite se na Telegram.
Tko će više kod nas gledati film o sitnom lopovu, dobroćudnom amateru? Za takve, pored profesionalaca na vlasti, nema mjesta
Tu za tople monicellijevske priče više nema mjesta. Ljudskost tu više ne stanuje
Ne uzima se tu kako bi se preživjelo do sutra, nema tu ni trunke nužnosti. Kao što nema ni mjesta našem suosjećanju, razumijevanju junaka i njihovih motiva. To su jednostavno ljigavi ljudi, a na takvima je gotovo nemoguće graditi priču
U vanjskom džepu sakoa našao sam nedavno kupljeni DVD „I soliti ignoti“, kod nas znan kao „Obično nepoznati lopov“. To je crno-bijeli neorealistički film s jakom socijalnom notom koji je veliki majstor Mario Monicelli režirao 1958. kao neku vrstu parodije na tada vrlo popularne i krajnje ozbiljne francuske kriminalističke filmove. Meni osobno to je jedna od najdražih talijanskih komedija.
Bivši boksač Peppe i nezaposleni fotograf Tiberio predvode grupu sitnih lopova koji planiraju opljačkati zalagaonicu. U nju namjeravaju ući kroz tunel koji će iskopati iz susjednog stana. No, usprkos tome što im je mentor umirovljeni profesionalac Dante, cijelo noćno kopanje završava u kuhinji stana iz kojega su i krenuli. Zdjela hladne pašte sa slanutkom jedini je plijen te velike i pažljivo pripremane pljačke.
U filmu, osim popularnog Totoa u ulozi Dantea, između ostalih igraju i tada gotovo nepoznati, a kasnije slavni Vittorio Gassman i Marcello Mastroianni.
Zaslužuje ‘remake’
Uvijek sam mislio da, ako neki talijanski film zaslužuje ovdašnji „remake“, onda je to taj. Priča koja se za to nudila dogodila se negdje koncem ’80 na jugu Srbije. Grupa rođaka odlučila je opljačkati malu provincijsku banku tako da do nje prokopaju tunel. Unajmili su kuću preko puta i danima kopali. Na kraju su se dokopali plijena i neprimijećeno nestali. No usprkos tome, milicija ih je našla gotovo istoga dana. Ukradeni novac bio je kod njih, točnije rečeno u njihovim štalama.
Lopovi su tijekom kopanja jeli breskve i iza sebe u tunelu ostavili veliku količinu koštica. Nevolja je bila u tome da breskve s takvim košticama u tom kraju rastu samo u jednom selu.
Veliki lopovi koji kradu na veliko
Druga priča koja se nudila dogodila se koju godinu kasnije. Grupa lopova amatera, uglavnom članovi jedne porodice koja se bavi preprodajom starog željeza, ukrala je u Crnoj Gori kompletnu kompoziciju teretnog vlaka natovarenog bakrom i uspjela je, podmićujući razne razvodnike, šefove malih stanica i carinike, sprovesti kroz čitavu Jugoslaviju sve do Austrije, gdje su, pretjerano se uzdajući u svoju sreću, na kraju uhvaćeni.
Obje priče našao sam u tadašnjim crnim kronikama koje su vrlo često govorile o stvarnom životu više od čitavih novina. Danas je u novinama, kao i na internetu, gotovo nemoguće naći priču o malim lopovima, entuzijastima, amaterima koje krase veliki snovi i koji manje-više kradu da bi preživjeli.
Sav medijski prostor zauzeli su veliki lopovi koji kradu na veliko: premijeri, ministri, župani, predsjednici općina, društvenih poduzeća, instituta, suci, popovi… Takvo je obilje velikih lopova, pravih i od države zaštićenih profesionalaca, da za malog čovjeka, za dobroćudnog amatera iz naroda, za nekoga tko nema hadezeovsku stranačku knjižicu, tu više gotovo i nema mjesta.
Usnuli provalnik
Tu i tamo, ali vrlo rijetko, u medije se probije neka priča o malim lopovima. Prve dvije našao sam ovog ljeta u „Glasu Istre“.
“Lukavi lopov se ušuljao u kuću, potrpao stvari u jastučnicu pa odlučio napraviti pauzu. Provalnik se poslužio bocom vina te je pijan zaspao na sofi u dnevnom boravku. Vlasnik kuće u Miltonu u Cambridgeshireu neuspješno je pokušao probuditi usnulog provalnika kad se vratio kući, no jedino ga je policija uspjela probuditi uhićenjem. “
“Nakon što su uočili nepokretno tijelo na ulici u Beču, prolaznici su u subotu pozvali policiju, koja je ustanovila da je riječ o 17-godišnjem kradljivcu koji je zaspao od umora. Probudivši ga, policajci su provjerili njegov identitet i pritom ustanovili da kod sebe ima dva ukradena mobitela, te da je u ranim jutarnjim satima neuspješno pokušao ukrasti bicikl. Maloljetni se lopov očito toliko namučio pri krađama i pokušaju krađe, da je od umora zaspao na ulici. “
Još potencijalnih filmskih junaka
A da i mi imamo potencijalne filmske junake, govore napisi iz “Jutarnjeg lista”. Prvi je o provalniku koji očito čita “Glas Istre”: „Snom pravednika zaspao je 43-godišnji lopov koji je u subotu na Štefanje, u pola bijela dana, provalio u stan u stambenoj zgradi u Ulici Andrije Kačića Miošića u Puli. Nesvakidašnjeg gosta koji kunja na dječjem krevetu u dječjoj sobi, i koji je prethodno stan ispreturao te si u džep jakne stavio ručni sat i kovanice iz dječje kasice-prasice, uočila je vlasnica stana po povratku kući.”
Drugi o ljubiteljima starina: “Općinsko državno odvjetništvo u Varaždinu podiglo je optužnicu protiv dvojice hrvatskih državljana u dobi od 47 i 42 godine zbog počinjenog kaznenog djela teške krađe. Tereti ih se da su od početka 2013. do listopada 2016. godine u nekropoli na području Arheološke zone Bistričak u Jalžabetu, koja je proglašena kulturnim dobrom i upisana na listu kulturnih dobara Republike Hrvatske, neovlašteno ušli u povijesnu grobnicu i priručnim alatom iskopali bunar. Prodrli su u unutrašnjost grobne komore i potom otkopali tunel dug oko trinaest metara i iz unutrašnjosti grobne komore uzeli više predmeta neprocjenjive vrijednosti.”
Krađe iz obijesti i osjećaja apsolutne moći
To su situacije i likovi na kojima bi se mogla graditi filmska priča. S druge strane, ovo što danas svakodnevno čitamo, ovo što jedino neumorni Drago Hedl i društvo hrabrih novinara iznosi na vidjelo i time tjeraju pravni sustav da se ipak pozabavi lopovima, krađe su iz obijesti, iz pohlepe, iz osjećaja apsolutne moći, gubljenja svakog osjećaja za realnost, iz prezira prema onima među kojima žive.
Ne uzima se tu kako bi se preživjelo do sutra, nema tu ni trunke nužnosti. Kao što nema ni mjesta našem suosjećanju, razumijevanju junaka i njihovih motiva. To su jednostavno ljigavi ljudi, a na takvima je gotovo nemoguće graditi priču. Kako složiti priču o premijeru ili ministru ili ministrici koji su…
Odustajem od nabrajanja i prije no što sam počeo jer lista toga što su i kako vladajući u minulih tridesetak godina pokrali u ovoj Lijepoj Našoj, beskonačno je dugačka. Uz to su sagradili i svoj pravni sustav da, po njima odabrana glavna državna odvjetnica, može ići tako daleko da javno laže ne bi li ih zaštitila.
Ljudskost tu više ne stanuje
To su lopovi koji su Hrvatsku, davno je to već netko rekao, „pokrali s desnicom na grudima i ljevicom u našem džepu“, oglodali ju do kosti, ponizili korupcijom, učinili bljutavom stotinama i stotinama tisuća koji bježe glavom bez obzira ne želeći da im djeca rastu u društvu koje vode lopovi a pravdu dijele oni koji ih štite.
Čak se i „svijet“, za koji je teško reći da baš puno mari za Hrvatsku, morao umiješati, preplašen veličinom društvene erozije: „Bidenov udar na Plenkovića; Predsjednik SAD-a u Zagreb instalira pravnog savjetnika za borbu protiv korupcije.“; „Troje europskih tužitelja na stolu već imaju 35 slučajeva – glavna meta bivši ministri.“…
Tu za tople monicellijevske priče više nema mjesta. Ljudskost tu više ne stanuje. A i tko će danas, kada su vlast, slava i novac jedino mjerilo ljudskog postojanja, a sve to u Hrvatskoj otjelotvoruju vladajući, gledati film o malim nepoznatim lopovima.
‘Restartajmo Hrvatsku’
Jedino što možemo učiniti kako bismo se riješili tog lopovskog virusa, koji je u sistem na samom početku ugradio Franjo Tuđman i njegovi privatizacijski pajdaši, nadam se da je i to već netko predložio, je ono što rade kompjuteraši kada sistem ne funkcionira – oni jednostavno restartaju kompjuter.
Uz poklič „Restartajmo Hrvatsku“ završavam ovu bilješku posvećenu nesnimljenom filmu o malim lopovima.