Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Tko je bila Mani, lijepo opisuje prizor kad u zlatnom kombinezonu, s cijelom nogom u gipsu, hrabro grabi po teatru

Ima neke kozmičke pravde da je otišla baš na 80. rođendan. I još u to ime zveknula limenku svete Guinnessove karamele

ZADNJA IZMJENA: stu 13, 2019

Još nisam stigao otvoriti Rastanke. A sad se ne usuđujem, kao da bih oskvrnavio nešto. Tek što mi je pristigao taj posljednji roman i posljednji otisak njezina užarenog ludizma, a Mani se noćas rastala s nama. Vestalka ljubavi, hrabrosti, strasti i erotične, zarazne tvrdoglavosti. I pregolemog znanja. Čega god se Mani Gotovac dotaknula u životu bilo je p(r)ogonjeno nesuzdržanom energijom i rizičnim čuvstvima.

Rođena liderica, bakhantica života, gerilka i dama. Omađijana teatrom, pisanjem i igrom do posljednjeg daha. Žilava nositeljica i najdubljih rana, poraza ili izdajničkih poljubaca. Mudra u spoznajama kratkotrajnih trijumfa. Lovorovi vijenci završavali su u njezinim loncima, jer bila je hedonistkinja bez krzmanja. Ako ima nešto s čime se prešutno mirila to je neutaživi nemir.

Znala je zvati u nedoba, u noći dok normalan svijet spava

Mani sam upoznao prvo kao Glas. Preko telefona. Bio sam klinac, teatarski početnik. Uređivala je antologijsku emisiju o kazalištu na Radio Zagrebu. Dala mi je šansu. „Pridružite nam se, naučit ćete već…“ Obožavala je učenje, a prezirala lažne sveznadare. Znala je zvati u nedoba, u noći dok „normalan“ svijet spava snovima pravednika ili lažira snove. Ona je neprestano bdjela.

Uzbuđenim glasom razlagala je vizije, predlagala teme i snažila moju nesigurnost. Uz Mani je tapkanje u mraku bilo lakše. Uz Mani vas je sramota bilo da kukavički odustajete. Što se mene tiče zauvijek ću je pamtiti iz jednog davnašnjeg sterijanskog prizora, krajem osamdesetih. Na Sterijinom pozorju u Novom Sadu pojavila se zlatokosa, u blještavom zlatnom svilenom kombinezonu, oslonjena na štaku i s nogom u gipsu do bedra. Hramala je pobjednički kroz redove Srpskog narodnog pozorišta, kraljevski nasmiješena otpozdravljala sve oko sebe. Nije bilo šanse da ona odustane radi pišljivog prijeloma noge. Kazalište je liječilo sve njene lomove. Ona je ionako lebdjela nad svima nama.

“Mene moji unuci zovu ‘luda čovječica’. To mi se sviđa, nisam pokušavala razumjeti što to znači”, rekla je u jednom intervjuu. Djeca se usude prepoznati bitak. Teško da bismo mogli izmaštati dostojniju titulu koja je ovoj Ženi pristajala saliveno. Bila je sve ono što se na Balkanu smatra nenormalnim za biće ženskoga roda. Snažna, nepokolebljiva, jezičava, nepredvidljiva, obrazovana, nabijena žudnjom, naoružana porugom prema bijednicima moći…

Betoniram se Jamesonom i nazdravljam Vam

U mnogo čemu bila je prva. Prva intendantica (kad je preuzela HNK Split) u povijesti turbulentnog hrvatskog glumišta. Prva je dirnula u sankrosanktno nemušto krležijanstvo i u Rijeku pozvala Severinu da herojski odigra barunicu Castelli. Na užas jalovih dušebrižnika i licemjernih čuvara nacionalnog blaga, splitski je teatar otvorila i desperadosima indie scene. Pod Maninim dodirom zagrebački Teatar ITD je raspalio jednu od svojih najzlatnijih epoha.

Tamo je u jesen 1992. pokrenula istinski garažerski otpor prema monolitnom ruglu nacionalističkih oltara. Okupila je oko sebe mlade i bijesne, tužnu i žrtvovanu djecu, pa počev od “Tita Andronika” u maestralnoj režiji Nenni Delmestre, ispisala uzdrhtalu zabrinutost nad bezdanom u kojem će se ova zemlja ubrzo naći. Jednu od svojih kazališnih repertoarnih vizija kao intendantica nazvala je USUDITI SE VOLJETI. Mani je znala koliko žestoke hrabrosti treba da se doista usudimo voljeti. Za mržnju je dovoljno biti i kukavica.

Ima neke kozmičke pravde da je Mani Gotovac ugasila svjećice na životnoj torti baš na 80. rođendan. I kako dirljivo svjedoči Velimir Visković, još je u to ime i zveknula limenku svete Guinnessove karamele. Adios, draga Mani, betoniram se Jamesonom i nazdravljam Vam. Putujte s mirom. Nemirno, dakako.

Davor Špišić
Telegram autor
40 članaka Više o autoru
OGLASI
učitavanje...
Više s weba