Toma, Dara iz Jasenovca i ostali: Dragan Markovina bira regionalne knjige, serije i filmove koji su obilježili 2021.
Čini se da je u godini za nama slobodno tržište konačno porazilo službene istine
Trebalo je na to čekati točno trideset godina od raspada zajedničke zemlje i početka rata, ali smo u 2021. godini dočekali definitivnu demokratizaciju u bavljenju poviješću u regiji. Koja je nužno donijela i kvalitetu. To ne znači da još uvijek ne postoji ono što smatramo službenim istinama i da čuvari revolucije i dalje ne negoduju na sve što im remeti idiličnu mitološku sliku o prošlosti, ali ta negodovanja postaju sve manje bitna i ne postižu nikakav efekt.
Tako se, ako nigdje drugo, najviše na polju ideja, kulture i bavljenja prošlosti, pokazalo da je nemoguće zaustaviti slobodno tržište i ignorirati interes publike. Otvoreno je dosta tabu-tema, prošlost se nastavila iskazivati kao ideološko bojno polje, ali je i pokazala kakav potencijal leži u bogatoj povijesti koja na kraju krajeva, još uvijek povezuje ove prostore.
U simboličkom smislu sve je počelo još polovicom 2020. objavimo deklaracije ‘Obranimo povijest’, koja se založila za prestanak revizionističkog odnosa prema prošlosti i protiv političke zloupotrebe historiografije, a najzanimljivije knjige, serije, filmovi i izložbe u prošloj godini su sljedeći:
Filmovi
Godina je počela gotovo istovremenim izlaskom filmova ‘Quo vadis Aida’ i ‘Dara iz Jasenovca’, koji su se ponajprije u Srbiji, u potpuno izokrenutog optici, počeli promatrati kao natjecanje o tome čija će povijesna istina pobijediti. To je išlo dotle da je IMDB ukinuo mogućnost glasanja za ta dva filma, uočivši orkestriranu kampanju dizanja i spuštanja ocjena. Krajnji cilj je bila borba za Oscara. No, nekoliko je bitnih razlika između ta dva filma.
Prva je da je film Jasmile Žbanić nastao bez ikakve realne pomoći države, dok je Antonijevićev film, uz očito uzetu ideju od Zafranovića, bio skupi državni projekt s jasnim ciljem. To je na koncu postalo očito i u ishodu, jer je ‘Quo vadis Aida’ ozbiljan i kvalitetan film, dok je ‘Dara iz Jasenovca’ skupi spektakl bez umjetničke snage i opravdanja. Zbog svega toga je prvi i dobio nominaciju za Oscara te na koncu pokupio skoro sve nagrade za najbolji europski film, dok će ‘Dara iz Jasenovca’ momentalno otići u zaboravljenu filmsku prošlost. Slično kao Vrdoljakov ‘General’.
Drugi dio godine obilježio je Bjelogrlićev biografski film o Tomi Zdravkoviću, koji je poharao regionalna kina, čak i u ovim pandemijskim uvjetima. Ponajprije u Srbiji i Bosni i Hercegovini, a potom nakon silnih problema s distribucijom, koji teško da su bili slučajni, tiho i bez ikakve ozbiljne najave, i u Hrvatskoj. Što potvrđuje tezu s početka teksta, da je interes publike nemoguće ukinuti. Zašto je ‘Toma’ uspio? Ponajprije zato što je dobar film, potom jer je Zdravkovićeva životna priča filmična, a pjesme mu ubijaju emocijama, a na koncu, ne manje bitno i zbog toga što je Bjelogrlić uspio potaknuti nostalgiju za vremenom modernizma i bezbrižnosti koje ljudima očito fali.
Serije
Dvije serije potpuno oprečne tematike obilježile su proteklu godinu, ukazujući već tematski i vremenom koje je u fokusu na lom koji se dogodio na prelasku iz osamdesetih u devedesete. Početkom godine je uz opće laude okončana hrvatska serija redatelja Gorana Kulenovića ‘Crno-bijeli svijet’, posvećena romantizaciji osamdesetih, da bi se praktično istovremeno na RTS-u počela emitirati fantastična i tjeskobna serija ‘Porodica’, redatelja Bojana Vuletića, posvećena posljednjim danima Slobodana Miloševića i njegove porodice, uoči hapšenja i izručivanja u Haag.
Kad čovjek pogleda ove dvije odlične serije jednu za drugom jasno vidi kako smo i zašto toliko duboko potonuli devedesetih. Efekt uspjeha ‘Crno-bijelog svijeta’ je pak pogurao nastanak i recepciju Brešanovog ‘Dnevnika velikog Perice’, s romantizacijom zagrebačkih šezdesetih kao ključnom temom, što je prepoznao i žiri Sarajevskog filmskog festivala, nagradivši je kao najbolju komediju.
Dokumentarne serije i filmovi
Događaj godine bilo je konačno emitiranje Klasićeve i Bukovčanove NDH na HRT-u, koja je na koncu dobila znatno manje reakcija od očekivanih. Da li zbog toga što se očekivalo više ili žešće, ili zbog dužine serijala te zbog toga što su najosjetljivije teme došle na kraju, teško je reći. No, kako god, serija je sada konačno tu, sa svim svojim vrlinama i manama, i ostat će dostupna zainteresiranoj javnosti, što je itekako bitno.
RTS je pak emitirao zanimljivu seriju ‘Jovanka Broz i tajne službe’, koja ipak nije podlegla bulevarskom senzacionalističkom pristupu i otvorila je bitnu temu oko koje se stvorila kompletna mitologija. Godina je protekla i u znaku obilježavanja 40. godišnjice ‘Novog vala’, što je Croatia records obilježila nizom izdanja, između ostalog i dvodijelnim dokumentarnim filmom ‘Novi val’, emitiranim na CMC-u i dostupnim online, s niskom zanimljivih sugovornika, ponajprije iz Zagreba i Beograda, ali i iz ostalih sredina, zbog čega film nikako nije mogao promašiti.
Od dokumentarnih filmova proteklu godinu obilježio je ‘Galeb’ Ivana Živkovića, emitiran na Al Jazeeri. Živković je snimio zanimljiv i pitak film o legendarnom Titovom brodu koji čeka definitivnu obnovu u Rijeci, pogodivši istovremeno godišnjicu utemeljenja Pokreta Nesvrstanih za koje je brod na svaki mogući način vezan. Uradivši to donekle amerikanizirano, ali zanimljivo.
Knjige
Na polju izdavaštva protekla godina je donijela puno zanimljivih i u budućnosti nezaobilaznih naslova. Ivo Goldstein nastavio je objavljivati zanimljive i ozbiljne knjige o suvremenoj prošlosti, koje mogu poslužiti kao odlična prva informacija onima koji o tom razdoblju ne znaju ništa ili ga mitologiziraju. U 2021. godini objavio je tako knjigu ‘Hrvatska 1990.-2020.: Godine velikih nada i gorkih razočaranja’.
Zanimljivu studiju ‘Tito očima Krleže’ objavio je splitski novinar i pisac Damir Pilić, koji je temeljito ušao o kompleksan odnos ove dvojice i uvjerljivo objasnio zbog čega su bili toliko upućeni jedan na drugoga. Pri čemu je najzanimljiviji dio knjige onaj koji predstavlja noć nakon odbacivanja rezolucije Informbiroom, koju njih dvojica sami provode u razgovoru do jutra. Taj detalj jasno svjedoči o tome koliko je Krleža bio potreban Titu.
U Srbiji je obilježena 50. godišnjica nezaobilazne društveno-humanističke biblioteke i izdavačke kuće ‘XX. vek’, a u ediciji su protekle godine objavljene dvije zanimljive knjige. Prva, nazvana ‘Politički grafiti’, Mitje Velikonje pionirski se bavi temom koja nas već desetljećima okružuje, a nije dosad imala ovakav teoretski i istraživački rad i druga Vjekoslava Perice ‘Pomirenje i posljednji dani’, u kojoj autor piše o krahu politike suočavanja s prošlošću i pomirenja u proteklih par godina.
Izložbe
Na koncu, ostaju nam dvije bitne izložbe. Prva, koja je izazvala dosta kontroverzi, a riječ je o otvaranju novog stalnog postava Muzeja grada Rijeke, kao krune projekta Europske prijestolnice kulture i koja istovremeno predstavlja jedna od bitnijih vijesti iz kulture u protekloj godini, koja spektakularno izgleda, ali i u solidnoj mjeri revizionistički pristupa prošlosti, marginalizirajući nasljeđe socijalističkog razdoblja, a romantizirajući ono austrougarskog.
U Sarajevu je pak u Historijskom muzeju krajem godine otvorena sjajna izložba posvećena opsadi Sarajeva i međunarodnoj podršci koja je pratila tu opsadu, s nizom deklaracija, proglasa, akcija, prosvjeda i ratnim brojevima Oslobođenja u središtu priče. Protekla godina je dakle definitivno otvorila prostore slobode u odnosu prema prošlosti, a ideju o tome da je moguće nuditi tek jedan službeni pogled stavila ad acta, što je velika stvar.