Top Gun, Hollywood i propaganda: kako se Pentagon intenzivno petlja u scenarije američkih blockbustera

Iako se to događa u brojnim zemljama, nitko to ne radi bolje od središta svjetske kulturne industrije, Sjedinjenih Američkih Država, gdje su vojska, a u manjoj mjeri CIA i FBI, u proteklih stotinjak godina uspostavili plodnu suradnju čiji su razmjeri razotkriveni tek nedavno. Istraživački novinari i ostali koje se bave ovom temom proteklih su godina napisali više radova u kojima na temelju izvorne dokumentacije dokazuju da su dijelovi scenarija uspješnih filmova i serija osmišljeni ili čak i napisani u uredima Pentagona i CIA-e.

Suradnja filmaša i vojske korisna je objema stranama

Pentagon ima uvid u scenarije mnogih filmova puno prije nego što izađu u kinima ili na streaming platformama. Ne zato što imaju špijune u Hollywoodu – što ne znači da nemaju – nego zato što sami producenti i redatelji šalju prve verzije scenarija u njihov Odsjek za obranu (DOD), gdje ih pregledavaju vojni recenzenti. Na čelu tog odsjeka od 1989. do 2018. godine sjedio je Phil Strub, nesuđeni filmaš koji je nepunih trideset godina bio jedan od moćnijih ljudi u ovom poslu.

Suradnja filmaša i vojske korisna je objema stranama. Producentske kuće mogu uštedjeti milijune i dobiti na autentičnosti ako im vojska ustupi vojnu opremu, konzultante i vojnike za snimanje scena. Pentagon dobiva priliku utjecati na scenarij. Ako slika vojske načelno nije pozitivna, DOD će producentima uskratiti svoje igračke. Naravno, osim ako ne odluče udovoljiti promjenama koje zatraže.

Svi oni koji žele opremu – a mnogi filmovi poput Top Guna i Pada crnog jastreba bez vojne asistencije nikad ne bi bili snimljeni – trebaju poslati nekoliko primjeraka scenarija u specijalizirani vojni ured. Pritom ne moraju nužno u Arlington u Virginiji, gdje se nalazi vojno sjedište: izuzev marinaca, sve grane američke vojske imaju svoje urede uzduž Wilshire Boulevarda u Los Angelesu.

Tri su osnovna kriterija za dobivanje vojne podrške

Jednom kad scenariji dođu do ciljanog ureda, vojska može sugerirati (zahtijevati) izmjene ili odbaciti mogućnost posudbe opreme i ljudstva. Jednom kad je film snimljen, prije reprodukcije u javnosti mora biti prikazan Pentagonovim službenicima kako bi se uvjerili da su uvjeti uistinu zadovoljeni. Ovaj proces u proteklih nekoliko desetljeća prošle su brojne filmske uspješnice.

Istraživački novinar David L. Robb u knjizi Operation Hollywood analizira niz slučajeva suradnje između filmske industrije i vojske. Pritom je intervjuirao više osoba involviranih u tim procesima, između ostalih, spomenutog Phila Struba. Nakon što je u mladosti tri godine u mornarici odslužio kao časnik za javne odnose, Strub je završio studij filma. U sljedećih petnaest godina njegova karijera nikad nije dobila krila, no 1989. godine dobio je posao na kojem će sljedećih desetljeća svojim nesuđenim kolegama potkresavati njihova.

Tri su osnovna kriterija za dobivanje vojne podrške, navodi Strub u intervjuu za Robba. Prikaz vojnog života mora biti plauzibilan i autentičan. Jednako tako, mora “informirati javnost o vojsci”. I konačno – ono gdje se prvi Top Gun pokazao nedodirljivim – mora biti koristan za regrutaciju novaka i zadržavanje postojećih vojnika.

Hollywood i vojska surađuju preko stotinu godina

Mimo Struba, ovdje bi mogli dodati da je autentičnost (povijesnih) događaja svakako manje važna od održavanja generalno pozitivne i privlačne slike vojske. Zato filmovi poput Apokalipse danas (1979) nisu dobili podršku vojsku, iako je redatelj Francis Ford Coppola išao ravno do predsjednika Jimmyja Cartera.

Top Gun je možda najpoznatiji primjer suradnje vojne avijacije i Hollywooda, no ovakve slučajeve moguće je zabilježiti i puno ranije. Wings, dobitnik prvog dodijeljenog Oscara za najbolji film (1929), reprezentativan je primjer. Još 1915. godine vojska je poduprla The Birth of a Nation (1915), notorno rasistički klasik ranog američkog filma, gdje su pripadnici Ku Klux Klana predstavljeni kao heroji i branitelji bijele rase.

U sljedećih stotinjak godina vojska je poduprla više od 2500 filmova i serija, što je nekoliko puta više od brojke koja je sve do nedavno bila aktualna. A to je samo ono za što se zna.

Tijekom 1940-ih trebalo je prodati rat američkoj javnosti

Prvih desetljeća dvadesetog stoljeća filmskom propagandom dominirali su europski totalitarni režimi, no s izbijanjem Drugog svjetskog rata američka je vojska morala odgovoriti protumjerama. Iako je napad na Pearl Harbour itekako mobilizirao američku javnost, trebalo je dugoročno održavati ratni mentalitet i efikasno diseminirati propagandu, što je najlakše ostvariti sredstvima kulturne industrije.

Od preko 1500 scenarija koji su tih godina “čišćeni” od indiferentnih i antiratnih stajališta, njih više stotina zaživjelo je u filmovima eksplicitne ratne propagande. Nije tu bio uključen samo Hollywood, navodi Tanner Mirrlees, profesor komunikologije i digitalnih medija sa Sveučilišta u Ontariju: „Ljude koji su bili obučeni za prodaju sapuna, pahuljica i kućnih uređaja, vojska je regrutirala da prodaju rat američkoj javnosti.“

Svoje su usluge ponudili i neki od najvećih američkih redatelja. John Ford predvodio je „filmsku diviziju“ u uredu iz kojeg će poslije proizaći CIA. Godine 1942. snimio je kratkometražni dokumentarac o Bitci za Midway, sukobu japanskih i američkih snaga na Pacifiku. Tijekom snimanja je ranjen, ali poslije je odlikovan Purpurnim srcem, a njegov je film nagrađen prvim Oscarom za dokumentarce.

Iste godine Oscara za dokumentarac dobio je i drugi holivudski velikan, Frank Capra. On je nagrađen za Prelude to War, prvi u nizu filmova iz serijala Why We Fight, koje je snimio za američki ratni propagandni odsjek. Zanimljivo, s njima je nagrađen i sovjetski propagandni dokumentarac Moskva uzvraća udarac.

Disneyevi projekti bili su posebno učinkoviti u propagandi

Očito je da su Oscari tih godina bili debelo u službi ratne propagande. Studij Walta Disneya također se stavio na raspolaganje, a animirani film Der Fuehrer’s Face odnosi Oscara u kategoriji animiranog filma. U njemu Donald Duck u užasnim uvjetima živi u nacističkoj Njemačkoj, prisiljen na duge ratne sate i neprestano salutiranje slici Adolfa Hitlera, koja se pojavljuje posvuda.

Izložen dehumaniziciji, slama se pod pritiskom, no onda se budi, shvativši da je sve bio san. Vidi potom Kip slobode i američku zastavu, sretan što je slobodan Amerikanac. Uz to, snimljen je i serijal od šest filmova u kojima Donald Duck služi u američkoj vojsci, a ratne napore u animiranom filmu The Japoteurs pomogao je i Superman, spriječivši japansku sabotažu.

Vojno-filmska kolaboracija nastavljena je pedesetih, kad je Hollywood prolazio teško razdoblje zbog lova na komunističke vještice, čiji je vodeći protagonist bio senator Joseph McCarthy, predvodnik američku crvene paranoje. Hladni rat postavio je nove zahtjeve pred američku kulturnu industriju, a jedan od onih koji je nastavio prethodno djelovanje bio je Walt Disney.

Tako je njegov dječji program The Mickey Mouse Club uz pomoć Pentagona vješto inkorporirao elemente vojnog sadržaja, što je trebalo pomoći kasniju regrutaciju te djece u vojsku. Slavna televizijska serija Lassie, pokrenuta 1954. godine, isto je prolazila savjetovanje i doradu u uredima Pentagona.

CIA nastojala potaknuti antikomunističke revolucije

Utjecaj CIA-e na Hollywood tijekom dvadesetog stoljeća bio je manji – navodi se u knjizi National Security Cinema koju potpisuju nezavisni istraživač Matthew Alford i novinar Tom Secker, no upravo je tijekom 1950-ih moguće pronaći nekoliko specifičnih slučajeva. Tu se ističe animirana adaptacija Orwellove Životinjske farme (1954) – iza čijeg je financiranja potajno stala CIA – a gdje se u izmijenjenom kraju nastoji ohrabriti antikomunističko djelovanje u svjetskim komunističkim diktaturama.

Isti autori ukazuju na rastuće prijateljstvo Iana Fleminga i Allen Dullesa kao indikativno za percepciju CIA-e u filmovima o Jamesu Bondu. Uvidom o korespondenciju između književnika i upravitelja CIA-e, moguće je ustanoviti da kako njihovo prijateljstvo raste, britanski agent u knjigama i filmovima sve bolje surađuje s američkim operativcima.

Popraćeno je to i konkretnom materijalnom podrškom filmovima. Primjerice, u Thunderballu (1965) Bonda i njegovu ljubavnicu spašava CIA-na tehnologija, koju je agencija ljubazno ustupila producentima.

John Wayne inicirao propagandu o Vijetnamskom ratu

Zloglasni upravitelj FBI-ja, J. Edgar Hoover, do svoje je smrti orkestrirao produkcijom popularne serije The FBI. Bio je upleten u biranje glumaca i suradnika, scenarista i redatelja, a navodno je svaku epizodu trebao osobno odobriti. Kako pokazuju interni deklasificirani dokumenti, Hoover je vodio računa da u seriju ne uđu nikakvi „pervertiti“, pojedinci koje se veže uz komunizam, ali i da nema spomena problematike građanskih prava Afroamerikanaca i sličnih društvenih problema.

U dugoj povijesti suradnje politike i kulturne industrije, bilo je i slučajeva kad su sami kreatori sadržaja prilazili s idejom stvaranja propagande. Možda najpoznatiji slučaj predstavlja film Zelene beretke (1968), redatelja Johna Waynea. Zabrinut zbog antiratnog sentimenta u zemlji, poznati republikanac i žestoki antikomunist sam se obratio predsjedniku Lyndonu B. Johnsonu tražeći da mu pomognu napraviti film o Vijetnamu kojim će utjecati na svijest svojih sugrađana.

Vojska je ustupila opremu i stručne savjete, ali film je ispao toliko jednodimenzionalan da su iz Pentagona odlučili zatražiti da se iz odjavne špice povučena uobičajena zahvala na opremi. Dobro su znali da propaganda najbolje funkcionira kad je najmanje vidljiva, odnosno kad je sekundarna.

Nastavak Top Guna povučen zbog seksualnog skandala

Top Gun je najbolji pokazatelj toga. Producent filma, Jerry Bruckheimer, koji potpisuje i produkciju nastavka, tijekom više desetljeća ostvario je široku kolaboraciju s vojskom, iza čega stoje poznati filmovi poput Pearl Harboura i Pada crnog jastreba. U svakom od njih rađene su veće izmjene scenarija kako bi se udovoljilo zahtjevima vojske.

U Top Gunu Maverickova je ljubavnica isprva bila djevojka iz mornarice, no vojska ne dozvoljava odnose između časnika i vojnika i Charlie je morala postati vanjski instruktor. No Maverickovo flertanje s Charlie – tijekom kojeg je mladi pilot instruktoricu pratio u ženski toalet bara – nekoliko godina kasnije vojsci je postalo izuzetno problematično. Ohrabren uspjehom prvog dijela, studio je već razvijao scenarij za nastavak kad je 1991. godine vojsku zatresao tzv. Tailhook skandal.

Tamo je na godišnjoj konvenciji u Las Vegasu preko stotinu pripadnika mornarice sudjelovalo u seksualnom zlostavljanju više od osamdeset službenica u vojsci. Slučaj je završio u nacionalnom tisku, a onda i u Kongresu. Veoma brzo pripiti zavodnik Maverick postao je suviše teška prtljaga za vojne avione, barem dok ne prođe dovoljno vremena da javnost zaboravi na ovu epizodu.

Užasna priča o mračnoj strani američkog vojnog heroja

Još jedan Bruckheimerov film povezan je s odvratnim slučajem seksualnog zlostavljanja. Pad crnog jastreba (2001) inspiriran je knjigom Marka Bowdena u kojoj se prikazuje američka intervencija u gradu Mogadishu (Somalija). Knjiga je objavljena 1999. godine, a jedan od njezinih heroja bio je specijalac John Stebbins, dobitnik Srebrne zvijezde za svoje pothvate u afričkoj misiji.

Međutim, između izdavanja knjige i izlaska filma na vidjelo je izašla užasna priča o životu američkog heroja – Stebbin je kasnih devedesetih silovao svoju šestogodišnju kćer. Vrlo brzo dobio je trideset godina zatvora. Pentagon je hitno zatražio izbacivanje njegova imena iz filma – naime, većina ostalih likova nosi imena stvarnih osoba – što su kreatori promptno i učinili.

Tako su Bruckheimer i redatelj Ridley Scott dobili svoje helikoptere i snimili kritički solidno primljen i komercijalno uspješan film. Nekoliko godina ranije, Scott je pokušao pridobiti vojsku za još jedan svoj film – G. I. Jane s Demi Moore u glavnoj ulozi – no Pentagon nikako nije bio zadovoljan njegovom reprezentacijom žena u vojsci i u konačnici mu je uskraćena podrška.

U Pentagonu su bili nezadovoljni kad se spominje Area 51

Isto se dogodilo Deanu Devlinu, scenaristu i producentu filma Dan nezavisnosti (1996) koji je u svom SF-u o invaziji vanzemaljaca očajnički htio vojnu opremu, ali nikako ih nije mogao uvjeriti da će oni od toga imati koristi. Osim što je vojska u scenariju prikazana izuzetno neefikasnom, jedan od glavnih likova –pilot kojeg igra Will Smith – u filmu ima vezu sa striptizetom, što u Pentagonu nisu odobravali.

Još se većim problemom pokazalo spominjanje tzv. incidenta u Roswellu, gdje se po poznatoj teoriji zavjere srušio NLO kojeg se navodno čuva u vojnom postrojenju Area 51, ekstenzivno prikazanog u filmu. Američka je vlada tek 2013. godine službeno priznala postajanje spomenutog postrojenja, iako i dalje – na razočarenje mnogih teoretičara – negiraju kontakt s vanzemaljcima.

Devlin je bio spreman učiniti drastične izmjene kako bi više odgovarao vojnim potrebama, no naposljetku Pentagon nije sudjelovao u filmu. S obzirom na to da je film bio golem komercijalni uspjeh – u tom trenutku imao je drugu najveću zaradu ikad – za pretpostaviti je da su uspjeli nadoknaditi dodatne troškove produkcije.

Oliver Stone prisilio je Washington na objavu dokumenata

Devedesetih godina filmovi su stvarali dosta problema američkoj vladi i vojsci. Jedan od najzaslužnijih za to bio je redatelj Oliver Stone. Višestruko odlikovan sudionik Vijetnamskog rata, Stone je osamdesetih i devedesetih režirao hvaljenu trilogiju kritički intoniranih filmova o posljedicama američke intervencije u Vijetnamu, što ga je diskvalificiralo za potencijalnu podršku američke vojske. Zanimljivo, snimanje Platoona opremom je pomogla vojska Filipina, na čijem je teritoriju odrađeno snimanje.

Do tog trenutka Pentagon je već imao puno iskustva s filmovima koji stvaraju problematičnu sliku vojske, kako u Vijetnamskom ratu tako i u drugim sukobima, ali Stoneov JFK iz 1991. godine doveo je američku vladu u posebno neugodnu situaciju. Odbacivši službeni narativ o ubojstvu Kennedyja, Stone je potaknuo glasnu političku raspravu i veoma brzo Washington je deklasificirao i objavio tisuće dotad neviđenih dokumenata o atentatu. Ta je odluka kolokvijalno poznata pod nazivom Oliver Stone Act.

Stone je poslije snimio i Heaven & Earth, zadnji dio trilogije o Vijetnamu, a da je to ostala preokupacija američkih autoriteta pokazuju i njihove intervencije u brojnim filmovima devedesetih. Prvi je jedan od poznatijih filmova uopće, favorit američkih konzervativaca i sentimentalnih naivaca diljem svijeta, Forrest Gump (1994).

Forrest Gump otvorio pitanje McNamarinih morona

Kako je producentima za snimanje Forrestove vijetnamske epizode trebala oprema, obratili su se Pentagonu. Imali su dosta prigovora na scenarij, no ključni problem bio je sam Forrest. Njihov argument išao je u smjeru toga da vojska nikad nije regrutirala pojedince problematično niske razine IQ-a, pa scenarij Erica Rotha, tvrdili su, nije odgovarao stvarnoj slici niti je pomagao vojsci. Stvarni problem bio je u tom što je scenarist napipao još jednu kontroverznu vijetnamsku temu.

Forrest je inicijalnoj verziji scenarija regrutiran kao pripadnik onoga što je danas poznato kao Project 100 000. Poznati ministar obrane Robert McNamara pokušao je riješiti manjak interesa za borbu u Vijetnamu tako što je predložio da se regrutiraju pojedinci koji nisu zadovoljavali kriterije vojske, bilo zbog fizičkih kapaciteta ili manjka inteligencije.

Između 1966. i 1971. godine kroz sustav je prošlo ne sto tisuća, nego više od tristo tisuća vojnika koje se pogrdno nazivalo McNamarini moroni. Ove su jedinice imale veću smrtnost, a pokazalo se da je i njihov poslijeratni život bio puno lošiji od redovno regrutiranih jedinica.

Nakon kritike Pentagona, kreatori filma promijenili su priču i Forrest je poslan u uobičajenu jedinicu (društvo pronalazi u sličnom pojedincu Bubbi) gdje je zaslužio Medalju časti. Dakako, prilikom dodjele iste, Forrest predsjedniku Lyndonu B. Johnsonu pokaže svoju ranu na stražnjici – Pentagonu ni to nije bilo osobito smiješno. Iako su uvažene određene sugestije, kreatori na kraju nisu uspjeli dobiti punu suradnju vojske.

CIA je devedesetih shvatila da ima problem s imidžem

Zabilježen je slučaj još jedne šale na koju se u vojsci nisu previše nasmijali. U inicijalnom scenariju James Bond filma, Sutra nikad ne umire (1997), odmetnuti CIA-in agent obrati se Bondu – koji se upravo sprema iskočiti iz helikoptera na vijetnamski teritorij – i kaže mu: “Znaš što će se dogoditi. Doći će do rata i ovaj put ćemo možda pobijediti”.

Ovdje su u pozadini bile i nezgodne političke okolnosti: upravo je u to vrijeme nakon dugo vremena u Vijetnam stigao američki veleposlanik. Kako su producenti željeli vojnu opremu, udovoljili su Pentagonu i ova replika nije ušla u film.

Konačno, devedesetih je i CIA shvatila da ima problem s imidžem. U intervjuu za knjigu Operation Hollywood jedan od njezinih predstavnika za medije, Chase Brandon, o tom navodi sljedeće: “Ono što vidimo u svim tim filmovima je da su negativci veoma često bivši ili odmetnuti CIA-ini operativci. Uvijek pripremaju revolucije ili djeluje kao plaćeni ubojice. Uvijek postoji ružna slika CIA-e kao urotničkog protuvladinog aparata. Reference na nas i naše ljude u filmovima gotovo su uvijek negativne”.

Ben Affleck: ‘Učinit ćemo agenciju ponosnom’

CIA ne može producentima pružiti vojnu opremu pa je njihov najveći adut dopuštenje da se snima u Langleyu, njihovom sjedištu u Virginiji. Osim toga, za pretpostaviti je da je agencija znatno manje sklona javnom izlaženju s podacima o suradnji s Hollywoodom. Međutim, za neke od najvažnijih filmova proteklih godina definitivno je jasno da su produkt suradnje kreatora i CIA-e.

Film Argo (2012) Bena Afflecka očito je jedan od njih – s obzirom na to da je sniman i u Langleyu – no poslije su dogovori između producenata i CIA-e postali puno jasniji. Tom Secker, suautor već spominjane knjige National Security Cinema na svojoj stranici donosi dokumente i korespondenciju agencije i Afflecka. „Učinit ćemo agenciju ponosnom“, navodi slavni redatelj i glumac u jednom od tekstova.

Njegov je povijesni triler o operaciji izvlačenja američkog diplomatskog osoblja iz Teherana 1979. godine dobio tri Oscara, uključujući one za najbolji film i adaptirani scenarij. Za pretpostaviti je da su i obavještajnoj agenciji prilično ponosni na taj scenarij.

Kathryn Bigelow kupovala poklone obavještajcima CIA-e

Drugi dobro dokumentiran slučaj odnosi se na Zero Dark Thirty, film snimljen iste godine, također konkurent za Oscara. Za razliku od Affleckova slučaja, priča o suradnji CIA-e, Pentagona i kreatora filma imala je snažan odjek u mainstream medijima – poput ove priče u Viceu – ne samo zato što je ubojstvo Osame Bin Ladena u Americi 2012. godine bila hit tema, nego zato što je njihova suradnja pokrenula nacionalni skandal.

Redateljica Kathryn Bigelow i scenarist Marc Boal već su radili na filmu o Bin Ladenu, ali kad su 2. svibnja američke specijalne jedinice u Pakistanu smaknule najtraženijeg terorista na svijetu, odlučili su napraviti drugačiju priču. CIA-ini službenici u tom su im bili od velike pomoći. Naknadno objavljena dokumentacija pokazuje razinu njihove suradnje.

Kreatori su svojevremeno dobili povjerljive informacije koje su im pomogle u produciranju filma, dok je CIA imala posljednju riječ oko scenarija i priče. Pokrenuta je istraga pa je, između ostaloga, u javnost izašla informacija da su filmaši operativce vodili na skupe večere i davali im luksuzne poklone, što se izrazito krši s etičkim kodeksom agencije.

Dark Zero Thirty potaknuo je nacionalni skandal

Osim toga, upravo u vrijeme produkcije filma u Senatu je vođena istraga o CIA-inom programu mučenja. U filmu je prikazano da su okrutne metode mučenja pomogle prikupljanju informacija koje je dovelo do ubojstva Bin Ladena, što je izazvalo velike kontroverze pa i službene prigovore.

U pismu Sony Picturesu protiv toga je reagirala senatorica iz redova demokrata, Diane Feinstein, koja je predsjedala istražnim komitetom koji se bavio agencijinim metodama prikupljanja informacija. Osim što za protuargumente filmu navodi zaključke komiteta koji je proučio golemu količinu spisa, Feinstein navodi i izjavu bivšeg upravitelja CIA-e, Leona Panette, koji u jednom pismu upućenom senatoru Johnu McCainu niječe da je mučenje pojedinaca rezultiralo spoznajama koje su vodile lociranju Bin Ladena.

CIA se ogradila od filma, tvrdeći da se ne radi o realističnom prikazu činjenica – iako natpis na početku filma sugerira drugačije. Ubrzo su proveli velike promjene u pristupu suradnji sa zabavnom industrijom; između ostaloga, uvedeni su sigurnosni protokoli i mehanizmi koji bi trebali spriječiti odavanje klasificiranih podataka, kako je to bio slučaj s filmom američke oskarovke.

Nije stvar u demoniziranju američke vojske ili države

Iako je dojam dosad vjerojatno drugačiji, ovaj tekst nije napisan s ciljem demoniziranja američke vlasti, vojske ili njezinih obavještajnih službi. U njemu su samo prikazane prakse jednog fenomena o kojima u Hrvatskoj, koliko znam, dosad nije bilo govora. Kulturna industrija Sjedinjenih Država, odnosno njezine političke strukture, ovdje su tek žrtve vlastitog uspjeha, odnosno žrtve dostupnosti informacija.

Nema dvojbe da u ovom trenutku brojni politički režimi potpomažu domaće filmske projekte – primjerice hindu nacionalisti to zasigurno čine u Bollywoodu, indijskom filmskom gigantu – no stvar je u tom da njihovi produkti uglavnom jednostavno nisu zanimljivi ostatku svijeta. Malo tko svoju kulturu zna prodati kao što to zna Amerika. No to je već druga priča.

Jedan film o Jamesu Bondu dobro ilustrira da i druge zemlje nastoje poboljšati svoj PR status. Kad je sniman Golden Eye (1995), jedan od likova u filmu trebao je biti naivni američki admiral preko kojeg Rusi dođu do povjerljivih informacija. Producenti su tražili nekoliko vojnih helikoptera za snimanje u Portoriku i Pentagon im ih je rado ustupio – zauzvrat su samo tražili da promijene nacionalnost admirala u filmu.

Kina sve snažnije ulazi u holivudske filmske produkcije

Tako je lik postao Francuz. Međutim, ispostavilo se da će za jednu scenu u Monte Carlu trebati i pomoć francuske vojske – oni su dakako uložili i svoj prigovor na admirala. Producenti su dobili svoje helikoptere od Amerikanaca i brod od Francuza, a admiral je u konačnoj verziji postao Kanađanin.

S obzirom na njezine investicije u Hollywoodu, Kina također postaje sve važniji igrač u ovoj priči. U filmu Doctor Strange (2016) jednu od uloga igra Tilda Swinton. Taj je lik izvorno trebao biti tibetanski muškarac, no producenti nisu htjeli dizati političke tenzije s Kinom i potencijalno otežati recepciju filma, pa je lik postao žena keltskog podrijetla. S druge strane, Marvel je prethodnih godina ostvario dobru suradnju s Pentagonom, primjerice na filmovima o Ironmanu.

Još je zanimljiviji slučaj s filmom Red Dawn (1984) i njegovim remakeom iz 2012. godine. Dok je izvorni film bio campy antisovjetska propaganda u kojoj su glumile mlade zvijezde Patrick Swayze i Charlie Sheen, nastavak je u ranijoj verziji imao Kinu za glavnog neprijatelja.

Međutim, u fazi produkcije Kina se dokopala scenarija i obratila se produkcijskoj kući koja je potom potrošila milijune kako bi u filmu umjesto Kine, invaziju na SAD izvela Sjeverna Koreja, što definitivno nije pomoglo njegovoj uvjerljivosti. Uz brutalne kritike, film je bio i komercijalni debakl.

Ponekad čitave zemlje postaju marketinški proizvodi

Product placement pothvati velikih kompanija posebna su kategorija – navodno je Heineken isplatio 40-ak milijuna dolara da Bond u Skyfallu popije poznati nizozemski lager – no ponekad čitave zemlje postaju marketinški proizvodi, iza čega stoje službene vlasti.

Procureni dokumenti iz Sony Picturesa pokazuju da je meksička vlada uložila dvadeset milijuna dolara u Spectre – dosad ste primijetili koliko su filmovi o Bondu privlačni različitim stranama – zauzvrat tražeći pozitivnu reprezentaciju svoje zemlje, između ostaloga opsežan prikaz modernih građevina Mexico Cityja i njegovih specijalnih policijskih postrojbi.

Iako su obje strane nijekale dogovor, film uistinu sadrži ključne točke iz dokumenta.

Nasuprot propagandi postoji golem prostor slobode

Nasuprot brojnih američkih filmova u kojima je – lakše ili teže – moguće detektirati vojnu ili drugu propagandu, činjenica je da su svih ovih desetljeća slobodno nastajali veliki filmovi koji su dekonstruirali službeno promicane narative. Pentagon je mogao reći: nećete dobiti sredstva ni pomoć u promociji – ali filmovi koji su prikazivali ratne zločine, mučenje, seksualna zlostavljanja ili rasizam u američkoj vojsci – i dalje su snimani.

Uz vojno potpomognute filmove koji pomažu regrutaciju, prodaju oružje i normaliziraju američki intervencionizam u svijetu – što su redom problematične prakse – ipak se sustavno i neovisno rade filmovi koji kritički istupaju protiv toga, za što dobivaju i najveće nagrade i priznanja.

U tom je ključna stvar, što mnogi koji glasno protestiraju protiv američke propagande uporno ne uspijevaju shvatiti. Slična situacija danas je nezamisliva u jednoj Rusiji pod Vladimirom Putinom, a više od sedamdeset godina u Kini pod komunističkom partijom, što su alternative koje poneki neracionalno priželjkuju kao globalne hegemone.

U današnjem svijetu nemoguće pobjeći od propagande

Nitko ni Amerikance ni ostale ne prisiljava da pogledaju primjerice novi Top Gun, nego to odlučuju napraviti sami, uglavnom potpuno svjesni onoga što taj film nesuptilno sugerira. Ovdje smo ukazali i na puno sofisticiranije i manje bezopasne primjere propagande i ta spoznaja potencijalno može utjecati na percepciju filmova i serija koji – izravno ili posredno – uključuju američku vojsku i obavještajne službe.

O takvim se slučajevima mora govoriti, a to je ovdje dijelom i učinjeno, bez ikakvog relativiziranja ili opravdavanja. No činjenica je da smo u suvremenom svijetu neprestano izloženi neželjenom i propagandnom sadržaju – iza čega stoje vlade, korporacije ili utjecajni pojedinci. Na svakom je od nas da nauči čitati između redova, odnosno da odluči što učiniti s ponuđenim narativom. Naposljetku, vrijedi to i za ovaj tekst.