Osam mjeseci prije smrti 2015. godine, notorno rekluzivna spisateljica Harper Lee pristala je na novu kazališnu adaptaciju svog čuvenog romana Ubiti pticu rugalicu, jednog od temeljnih djela američke literature, uz dva uvjeta: prvo, jasno da ne misli sudjelovati ni u kakvim promotivnim aktivnostima, i drugo, komad mora ostati sasvim vjeran originalu.
Postojao je znatan rizik da će Sorkin eksploatirati Ubiti pticu rugalicu, najbolje književno ostvarenje o rasizmu i rasističkom policijsko-pravosudnom aparatu u Americi, za pretjerano eksplicitne reference na Trumpovo doba, čime bi se svevremenost originala utopila pod teretom banalnosti i prolaznosti našeg iskustva. No, kod sklapanja dogovora Harper Lee mislila je ozbiljno: njeni nasljednici tužili su Sorkina zbog prevelikih intervencija u tekst, a on je podignuo kontra-tužbu od 10 milijuna dolara zbog ugrožavanja projekta. Stvar je ubrzo riješena nagodbom, a predstava spašena.
Tramvaj bolji od odličnog Sorkina
Postavljena 2018. na Broadwayu i 2022. na londonskom West Endu, Ubiti pticu rugalicu Aarona Sorkina golemi je komercijalan hit i vrlo dobro ostvarenje, vjerna interpretacija takozvane američke južnjačke gotike, kojoj je malo nedostajalo da postane čuven kazališni komad. Iako je Sorkin u dijaloge ubacivao suvremene komentare s foruma i društvenih mreža, stvar je izvedena pametno i delikatno, pa nisi siguran je li riječ o rasnoj argumentaciji novovalne alt-right zajednice ili drevnim citatima klasičnih rasista, vlasnika plantaža i ljudskih bića.
Drugo najpoznatije dramsko djelo južnjačke gotike, Tramvaj zvan čežnja, ovih dana igra drugu sezonu na Brijunima, u koprodukciji kazališta Ulysses i Beogradskog dramskog pozorišta. Radi se o boljoj, potresnijoj i uvjerljivijoj predstavi od londonske verzije Sorkinove Ptice rugalice, ne samo zbog izuzetno dojmljive Branke Katić u glavnoj ulozi, čijih 30 minuta finalne deterioracije u ludilo predstavljaju jedan od najstrašnijih kazališnih prikaza mentalne bolesti i psihološke dezintegracije na ovim prostorima.
U obje predstave izbjegnuta je najvažnija zamka, ona prekomjerne kontemporarizacije: oba teksta, jedan o nasilju protiv rasnih manjina, drugi o nasilju protiv žena, desetljećima funkcioniraju dobro jer kroz konkretno uspijevaju ispričati univerzalno. U tom smislu, ispravno je i inteligentno što se drama Tennesseeja Williamsa o zlostavljanju žena, sustavnom seksizmu, potisnutoj seksualnosti, narušenom individualizmu i mentalnim bolestima iz kasnih 1940-ih, u izvanrednoj režiji Lenke Udovički, niti jednim izgovorenim slogom ni postavljenim rekvizitom nije pokušala osvježiti današnjim kontekstom. Jer kontekst već jest svjež, jednako američki kao i hrvatski, u istoj mjeri historijski kao i budući, onoliko tadašnji kao i sadašnji.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Južnjačka gotika za najteže teme
Brijunskoj izvedbi Tramvaja zvanog čežnja u tom dojmu pomažu efikasna scena Zorane Petrov, glazba Nigela Osbornea i Davora Rocca, i posebno kostimi Bjanke Adžić Ursulov. Iz kuhinjskog frižidera vadi se Coca-Cola dizajnirana kao ona iz četrdesetih godina, vlasnica zgrade Eunice (jako dobra Nađa Sekulić) u jednoj se sceni kočoperi ingeniozno smionim šeširom, dok obiteljski nasilnik Stanley Kowalski (Miloš Petrović Trojpec) svako malo prešetava u izdanjima koja izdaju unutarnju anksioznost i statusnu nesigurnost, stepenicu iznad onoga što bi po svojim primanjima trebao nositi, da bi u idućoj sceni prigrlio status nekontrolirane znojne životinje s pivom u zubima i majicom bez rukava.
Dramski žanr južnjačke gotike – Tramvaj i Rugalica najvažniji su žanrovski predstavnici – koristi ekstremno i groteskno kako bi adresirao svakodnevno i potiskivano; najbrutalniji primjeri obiteljskog nasilja, strukturalnog seksizma, mentalnog oboljenja ili pravosudnog rasizma, služe za razotkrivanje i aludiranje na ono o čemu se doma ne govori, a što zlokobno čuči u svima nama. Kao što satira rabi humor da nježnije otvara društvene tabue, južnjačka gotika rabi šok i grotesku, osiguravajući publici nužan odmak – “nama se to nikad ne bi dogodilo” – kako bi je senzibilizirala za najteže teme.
Naravno, time ono što nam je blisko čini još strašnijim, jer ako tako lako prepoznajemo argumente kojima se opravdava najgori rasizam i najgori seksizam, obiteljsko nasilje i psihološko zlostavljanje, što nam to govori o manjim prijestupima i agresijama? Ako se najgore opravdava isto kao i najlakše, koliki je ustvari put od najlakšeg do najgoreg, od pogleda do uvreda, od uvreda do šamara, od šamara do instagramskog femicida? Na toj tenziji funkcionira drama Tennesseeja Williamsa u režiji Lenke Udovički.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Stravičan i izgubljen pogled Branke Katić
Branka Katić jezivo je uvjerljiva u prikazu propale nasljednice južnjačke aristokracije koja od prve scene alkoholom maskira anksioznost i kompulziju, da bi do kraja komada potonula u psihotično rastrojstvo i maničnu depresiju. Briljantno kombinira desetke emotivno-psiholoških stanja, često unutar iste minute: napadnu zavodljivost kojom prikriva strah da više nije napadno zavodljiva; isturenu pretencioznost kojom maskira spoznaju da više nije ni bogata ni ugledna; opsesivnu ljubaznost i modnu posvećenost kojom anulira nevažnost i nesigurnost. Privlačna je i odbojna, intrigantna i isprazna, maliciozna i bespomoćna, a sve u istom izrazu lica. U jednom trenutku, pri kraju posljednjeg čina, njena Blanche DuBois ima sasvim prazan pogled, toliko stravičan i izgubljen, da se kod svakog gledatelja javi snažan poriv ući na scenu i prekinuti mučenje jedne devastirane žene.
Iako Branka Katić trijumfira, ključ dramaturške uspješnosti komada nije samo u njoj. Da bi njeno potonuće bilo narativno uvjerljivo, značajna uvjerljivost traži se od Stanleyja Kowalskog, muža Blancheine sestre Stelle, kojem pripada zadatak oduzeti joj posljednje trunke fizičkog i mentalnog integriteta. Miloš Petrović Trojpec dobro se nosi s tom nimalo jednostavnom misijom, u ulozi koju je na filmu proslavio Marlon Brando i koja je proslavila Marlona Branda.
Posebno je dobar u trenucima kada može instrumentalizirati svoj suhi sarkazam kao oruđe straha i manipulacije; posjeduje dovoljnu razinu autentične mangupštine da nikad ne prelazi u karikaturu grubijana, kao i dovoljnu razinu bazične surovosti da nikad do kraja ne popušta napetost od njegovog idućeg pokreta. Izuzetno uvjerljiv bio je i Marko Todorović kao Mitch.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Mitovi o ljepšoj prošlosti i budućnosti
U svojoj drugoj sezoni na Brijunima, Tramvaj zvan čežnja velika je i ozbiljno realizirana predstava, pedantno režirana, a paralele s današnjim svijetom i recentnim zbivanjima zastrašujuće su upravo zato što ih u komadu nema; kao što je Aaron Sorkin napunio Pticu rugalicu komentarima s fejsa, dovoljno je pročitati komentare ispod članaka o obiteljskom nasilju ili femicidu, pa ih usporediti s retorikom koju Stanley i njegovo društvo plasiraju prema Blanche DuBois.
Južnjačka gotika Harper Lee i Tennesseeja Williamsa fikcija je surovosti i brutalnosti koji služe rasturanju mitova o ljepšoj prošlosti, razotkrivajući život na američkom jugu – kao i europskom – kao život pun silovanja, nepravdi, zločina i laganja. S odmakom od šezdeset ili sedamdeset godina u brijunskoj se verziji pokazuje da, osim mitova o ljepšoj prošlosti, nažalost rasturaju i mitove o ljepšoj budućnosti.
Članak se nastavlja ispod oglasa
Tramvaj zvan čežnja s ingenioznom Brankom Katić velika je predstava koja rastura mitove o ljepšoj budućnosti
Drama Tennesseeja Williamsa o nasilju prema ženama, u drugoj sezoni na Brijunima, izuzetno je kontemporarna
Ako tako lako prepoznajemo argumente kojima se opravdava najgori rasizam i najgori seksizam, obiteljsko nasilje i psihološko zlostavljanje, što nam to govori o manjim prijestupima i agresijama? Ako se najgore opravdava isto kao i najlakše, koliki je ustvari put od najlakše do najgoreg, od pogleda do uvreda, od uvreda do šamara, od šamara do instagramskog femicida? Na toj tenziji funkcionira drama Tennesseeja Williamsa u izvrsnoj režiji Lenke Udovički
Osam mjeseci prije smrti 2015. godine, notorno rekluzivna spisateljica Harper Lee pristala je na novu kazališnu adaptaciju svog čuvenog romana Ubiti pticu rugalicu, jednog od temeljnih djela američke literature, uz dva uvjeta: prvo, jasno da ne misli sudjelovati ni u kakvim promotivnim aktivnostima, i drugo, komad mora ostati sasvim vjeran originalu.
Zadatak je povjeren Aaronu Sorkinu, najgorem i najboljem mogućem odabiru za adaptaciju Ptice rugalice; odrješito zaljubljen u vlastite stavove i tehničke kapacitete, a naročito dijaloške, Sorkin je kadar napisati briljantna dramska djela poput serije Zapadno krilo i filma Malo dobrih ljudi, ali i ozbiljne scenarističke katastrofe poput HBO-ovog Uredništva, uvjerljiv trijumf samodopadnosti i personalne ideologije nad naracijom i logikom.
Postojao je znatan rizik da će Sorkin eksploatirati Ubiti pticu rugalicu, najbolje književno ostvarenje o rasizmu i rasističkom policijsko-pravosudnom aparatu u Americi, za pretjerano eksplicitne reference na Trumpovo doba, čime bi se svevremenost originala utopila pod teretom banalnosti i prolaznosti našeg iskustva. No, kod sklapanja dogovora Harper Lee mislila je ozbiljno: njeni nasljednici tužili su Sorkina zbog prevelikih intervencija u tekst, a on je podignuo kontra-tužbu od 10 milijuna dolara zbog ugrožavanja projekta. Stvar je ubrzo riješena nagodbom, a predstava spašena.
Tramvaj bolji od odličnog Sorkina
Postavljena 2018. na Broadwayu i 2022. na londonskom West Endu, Ubiti pticu rugalicu Aarona Sorkina golemi je komercijalan hit i vrlo dobro ostvarenje, vjerna interpretacija takozvane američke južnjačke gotike, kojoj je malo nedostajalo da postane čuven kazališni komad. Iako je Sorkin u dijaloge ubacivao suvremene komentare s foruma i društvenih mreža, stvar je izvedena pametno i delikatno, pa nisi siguran je li riječ o rasnoj argumentaciji novovalne alt-right zajednice ili drevnim citatima klasičnih rasista, vlasnika plantaža i ljudskih bića.
Drugo najpoznatije dramsko djelo južnjačke gotike, Tramvaj zvan čežnja, ovih dana igra drugu sezonu na Brijunima, u koprodukciji kazališta Ulysses i Beogradskog dramskog pozorišta. Radi se o boljoj, potresnijoj i uvjerljivijoj predstavi od londonske verzije Sorkinove Ptice rugalice, ne samo zbog izuzetno dojmljive Branke Katić u glavnoj ulozi, čijih 30 minuta finalne deterioracije u ludilo predstavljaju jedan od najstrašnijih kazališnih prikaza mentalne bolesti i psihološke dezintegracije na ovim prostorima.
U obje predstave izbjegnuta je najvažnija zamka, ona prekomjerne kontemporarizacije: oba teksta, jedan o nasilju protiv rasnih manjina, drugi o nasilju protiv žena, desetljećima funkcioniraju dobro jer kroz konkretno uspijevaju ispričati univerzalno. U tom smislu, ispravno je i inteligentno što se drama Tennesseeja Williamsa o zlostavljanju žena, sustavnom seksizmu, potisnutoj seksualnosti, narušenom individualizmu i mentalnim bolestima iz kasnih 1940-ih, u izvanrednoj režiji Lenke Udovički, niti jednim izgovorenim slogom ni postavljenim rekvizitom nije pokušala osvježiti današnjim kontekstom. Jer kontekst već jest svjež, jednako američki kao i hrvatski, u istoj mjeri historijski kao i budući, onoliko tadašnji kao i sadašnji.
Južnjačka gotika za najteže teme
Brijunskoj izvedbi Tramvaja zvanog čežnja u tom dojmu pomažu efikasna scena Zorane Petrov, glazba Nigela Osbornea i Davora Rocca, i posebno kostimi Bjanke Adžić Ursulov. Iz kuhinjskog frižidera vadi se Coca-Cola dizajnirana kao ona iz četrdesetih godina, vlasnica zgrade Eunice (jako dobra Nađa Sekulić) u jednoj se sceni kočoperi ingeniozno smionim šeširom, dok obiteljski nasilnik Stanley Kowalski (Miloš Petrović Trojpec) svako malo prešetava u izdanjima koja izdaju unutarnju anksioznost i statusnu nesigurnost, stepenicu iznad onoga što bi po svojim primanjima trebao nositi, da bi u idućoj sceni prigrlio status nekontrolirane znojne životinje s pivom u zubima i majicom bez rukava.
Dramski žanr južnjačke gotike – Tramvaj i Rugalica najvažniji su žanrovski predstavnici – koristi ekstremno i groteskno kako bi adresirao svakodnevno i potiskivano; najbrutalniji primjeri obiteljskog nasilja, strukturalnog seksizma, mentalnog oboljenja ili pravosudnog rasizma, služe za razotkrivanje i aludiranje na ono o čemu se doma ne govori, a što zlokobno čuči u svima nama. Kao što satira rabi humor da nježnije otvara društvene tabue, južnjačka gotika rabi šok i grotesku, osiguravajući publici nužan odmak – “nama se to nikad ne bi dogodilo” – kako bi je senzibilizirala za najteže teme.
Naravno, time ono što nam je blisko čini još strašnijim, jer ako tako lako prepoznajemo argumente kojima se opravdava najgori rasizam i najgori seksizam, obiteljsko nasilje i psihološko zlostavljanje, što nam to govori o manjim prijestupima i agresijama? Ako se najgore opravdava isto kao i najlakše, koliki je ustvari put od najlakšeg do najgoreg, od pogleda do uvreda, od uvreda do šamara, od šamara do instagramskog femicida? Na toj tenziji funkcionira drama Tennesseeja Williamsa u režiji Lenke Udovički.
Stravičan i izgubljen pogled Branke Katić
Branka Katić jezivo je uvjerljiva u prikazu propale nasljednice južnjačke aristokracije koja od prve scene alkoholom maskira anksioznost i kompulziju, da bi do kraja komada potonula u psihotično rastrojstvo i maničnu depresiju. Briljantno kombinira desetke emotivno-psiholoških stanja, često unutar iste minute: napadnu zavodljivost kojom prikriva strah da više nije napadno zavodljiva; isturenu pretencioznost kojom maskira spoznaju da više nije ni bogata ni ugledna; opsesivnu ljubaznost i modnu posvećenost kojom anulira nevažnost i nesigurnost. Privlačna je i odbojna, intrigantna i isprazna, maliciozna i bespomoćna, a sve u istom izrazu lica. U jednom trenutku, pri kraju posljednjeg čina, njena Blanche DuBois ima sasvim prazan pogled, toliko stravičan i izgubljen, da se kod svakog gledatelja javi snažan poriv ući na scenu i prekinuti mučenje jedne devastirane žene.
Iako Branka Katić trijumfira, ključ dramaturške uspješnosti komada nije samo u njoj. Da bi njeno potonuće bilo narativno uvjerljivo, značajna uvjerljivost traži se od Stanleyja Kowalskog, muža Blancheine sestre Stelle, kojem pripada zadatak oduzeti joj posljednje trunke fizičkog i mentalnog integriteta. Miloš Petrović Trojpec dobro se nosi s tom nimalo jednostavnom misijom, u ulozi koju je na filmu proslavio Marlon Brando i koja je proslavila Marlona Branda.
Posebno je dobar u trenucima kada može instrumentalizirati svoj suhi sarkazam kao oruđe straha i manipulacije; posjeduje dovoljnu razinu autentične mangupštine da nikad ne prelazi u karikaturu grubijana, kao i dovoljnu razinu bazične surovosti da nikad do kraja ne popušta napetost od njegovog idućeg pokreta. Izuzetno uvjerljiv bio je i Marko Todorović kao Mitch.
Mitovi o ljepšoj prošlosti i budućnosti
U svojoj drugoj sezoni na Brijunima, Tramvaj zvan čežnja velika je i ozbiljno realizirana predstava, pedantno režirana, a paralele s današnjim svijetom i recentnim zbivanjima zastrašujuće su upravo zato što ih u komadu nema; kao što je Aaron Sorkin napunio Pticu rugalicu komentarima s fejsa, dovoljno je pročitati komentare ispod članaka o obiteljskom nasilju ili femicidu, pa ih usporediti s retorikom koju Stanley i njegovo društvo plasiraju prema Blanche DuBois.
Južnjačka gotika Harper Lee i Tennesseeja Williamsa fikcija je surovosti i brutalnosti koji služe rasturanju mitova o ljepšoj prošlosti, razotkrivajući život na američkom jugu – kao i europskom – kao život pun silovanja, nepravdi, zločina i laganja. S odmakom od šezdeset ili sedamdeset godina u brijunskoj se verziji pokazuje da, osim mitova o ljepšoj prošlosti, nažalost rasturaju i mitove o ljepšoj budućnosti.