Duga kosa i potpetice od 5 centimetara

Sa svojih 15 godina, daleke 1966., Demur se već počeo razlikovati od svojih vršnjaka. U to vrijeme početaka vladavine rock kulture pustio je kosu do ramena, nosio je cipele s potpeticom od 5 centimetra, lakirao je nokte, farbao kosu, nosio crne hlače u trapez te jarko crvene košulje. Martek i Demur šetali su Zagrebom glumeći gazdu i psa vodeći se na uzici, kopirali su američke tinejdžere i njihove uzore Micka Jaggera i Paula McCartneya. Demur je pak volio glumiti feminiziranog muškarca, što je u to doba bilo jako probitačno kod dijela djevojaka, dok ga je dio žena prezirao. Nije veliko čudo, osobito za ono doba, što je često bio na razgovorima sa školskim psiholozima.

Ovih dana, 47 godina kasnije, likovni kritičar Ivica Župan za Telegram je napisao: „Boris Demur jedan je od najintrigantnijih i najradikalnijih suvremenih hrvatskih likovnih umjetnika, konceptualni i multimedijalni stvaralac, performer, teoretičar, slikar, buntovnik i humanist. Bio je jedan od najprovokativnijih protagonista suvremene hrvatske likovne scene i nastavljač njezinih najradikalnijih tendencija, autor dinamična i znatiželjna duha, nesklon mirovanju, koji je preko četrdeset godina nečuvenom energijom stvarao na domaćoj likovnoj sceni, i to kao jedan od njezinih najvažnijih sudionika. Opus ovoga radoholičara golem je, neobične vrijednosti, izvoran, autentičan, inovativan, a čine ga ostvarenja u slikarstvu, kiparstvu, performansu, filmu, videu, fotografiji, miješanim medijima, multimediji, ready-madeu, asemblažu, umjetnosti akcije, književnosti, teoriji umjetnosti, likovnoj kritici, proglasima, autorskim knjigama…“

Nisu prepoznali o kakvom je umjetniku riječ

I likovni kritičar Mladen Lucić drži da je Demur jedan od najvažnijih umjetnika sedamdesetih godina. „Istraživao je nove puteve, širio granice, probijao led te započinjao nove trendove i poticao nova razmišljanja o umjetnosti. Zajedno s kolegama iz Grupe šestorice, Demur je paralelno radio na demistifikaciji i dematerijalizaciji umjetnosti, nije inzistirao da artefakt bude konačni proizvod, držali su da je to samo jedan dio finalnog proizvodnog procesa. Istraživanje je sama bit i priroda slikarstva kao procesa, a Grupa šestorice svojim se akcijama trudila da umjetnost postane svima dostupna.“

Na pitanje zašto Demurovo stvaralaštvo nije dovoljno uvažavano potkraj prošlog stoljeća, Lucić objašnjava kako je Demur svoje tijelo stavio u funkciju umjetnosti, slikao je njime, bavio se analitičkim slikarstvom, a to se ne može staviti na zid. “To je bitno za muzeje”, ističe Lucić, “no oni su zakazali, nisu na vrijeme prepoznali o kakvom je umjetniku riječ, osim Muzeja suvremene umjetnosti, koji je Demura i grupu šestorice podržao od njihovih početaka”.

Poticaj da se njegov rad dodatno istraži i valorizira

Tijekom rujna u Zagrebu se održavala izložba-akcija Društveni procesi u okviru Galerije Ilica. Na pročeljima zgrada, izlozima i fasadama od Trga bana Josipa Jelačića do Britanskog trga, dužine oko 1,5 kilometara, na površini od 20.000 četvornih metara, bili su izloženi radovi i fotografije iznimno važnih hrvatskih umjetnika. Među radovima Grupe šestorice bila su izložena i djela Borisa Demura

U proljeće je u Varaždinu održana izložba Demurovih radova u RezervArtu u Galeriji Artiljerija, a organizatori Nikola Vudrag i Paola Banić kažu da su željeli upozoriti na stvaralaštvo Borisa Demura, “tog čarobnjaka umjetnosti te Jamesa Pollocka ovih prostora”. A u porečkoj Galeriji Zuccato, predstavljeni su Demurovi radovi, analitičke i procesualne umjetnosti iz Kolekcije Marinko Sudac i u organizaciji Instituta za istraživanje avangarde. To će zasigurno biti poticaj da se stvaralaštvo tog velikog umjetnika dodatno istraži i valorizira.

Nakon odlaska oca život je provodio u oskudici

Član Grupe šestorice, pjesnik i slikar Vlado Martek bio je povezan s Demurom od njihova rođenja. “Naše mame su zajedno radile, bile su kuharice na Jordanovcu i jako povezane, pa je čak moja mama dojila Borisa kad njegova nije imala mlijeka. Zbog toga nas je on zvao braća po mlijeku”. I njihovi očevi, koji su bili osobe s invaliditetom, prijateljevali su. Nažalost, priča Martek, obojica su u djetinjstvu imali slične, teške sudbine.

“Naše majke bile su žrtve jer je moj otac bio nasilnik, dok je Borisov rano napustio obitelj pa su njegova mama i on živjeli vrlo skromno”. Zbog odlaska oca Demur je bio teško razočaran i frustriran, život je provodio u oskudici, pa se s vremenom, priča njegov prijatelj i likovni kritičar Župan, pretvorio u nesretnu, ogorčenu, razočaranu i autodestruktivnu osobu. Zbog toga se vrlo brzo susreo sa svojim demonom – alkoholom – čija je konzumacija nekoliko godina potkraj života jako eskalirala i doprinijela njegovu brzom kraju.

Ženama se nije usuđivao ponuditi brak

Demur je sve do majčine smrti bio jako vezan uz nju, živjeli su u malom stanu u Preradovićevoj 37, od njenih mizernih prihoda i mirovine. Premda su ga žene, onako markantnog, inteligentnog i obrazovanog voljele, nikada se nije oženio, iako je u mladosti govorio da će imati jedanaestero djece. Krajem osamdesetih godina živio je s nekoliko žena, ali majka je, prisjećaju se njegovi prijatelji, pripomogla da te veze brzo okončaju. Kritičar Župan priča kako se brojnim djevojkama u koje se zaljubljivao, zbog toga što je bio ekscentričan, nesretan i siromašan, nije usuđivao ponuditi brak, da i njih, govorio je, ne unesreći.

Demur je 1970. upisao Akademiju likovnih umjetnosti, slikarstvo je diplomirao u klasi profesora Raoula Goldonija, a grafiku 1977. u klasi profesora Alberta Kinerta. Od 1975. do 1977. bio je suradnik Majstorske radionice profesora Ljube Ivančića. Budući da je diplomirao slikarstvo i grafiku, često se znao pohvaliti kako je najškolovaniji umjetnik u Hrvatskoj.

U formativnim godinama, oko 1974., očituje se individualiziranom, izuzetno dojmljivom i nadasve iskrenom inačicom informela, sugestivnim djelima ostvarenim u kombinaciji ulja, kolaža i asamblaža, stvarajući slike-objekte često nepravilna formata i reljefno dinamične površine.

Puno hrabrosti pred neobrazovanom publikom

Nakon akcije u Savskoj ulici, Demuru, Marteku i Jermanu pridružila su se braća Sven i Mladen Stilinović i fotograf Fedor Vučemilović s kojima su formirali Grupu šestorice autora. Martek se prisjeća da su radili akcije na Savi, ispred Studentskog centra, angažirali su i jednu violončelisticu. „Za sve te pozitivne ludosti,“ prisjeća se Martek, „trebalo je imati i puno hrabrosti da na ulici neobrazovanoj publici predstavljate radove koji nisu definirani i koji su je samo zbunjivali. Što nije čudno jer ju nisu razumjeli niti likovni kritičari, kustosi, niti povjesničari umjetnosti.“

U jednoj fazi inzistirali su da autori razgovaraju s publikom dok razgledavaju njihove radove uvjereni da će posjetitelji u tom slučaju razumjeti kontekst i vrijeme u kojem je ta umjetnost nastajala. Mladen Lucić objašnjava kako je Grupa šestorice bila neformalna skupina individualaca, koja nije imala svoj program niti manifest, ali su se slagali intelektualno i mentalno, isto su mislili o ulozi umjetnosti, zajedno su izlagali, ali svaki je radio što je htio.
Nekoliko godina kasnije Grupa šestorice započela je surađivati s umjetnicima okupljenima oko Radne zajednice umjetnika Podroom, u kojoj su, među ostalima, bili Sanja Iveković i Dalibor Martinis.

Radio je slike trljane pijeskom ili oprane sapunom

Martek priča kako je Demur još na Akademiji počeo raditi analitične stvari i po tomu je bio perjanica. „Analitično slikarstvo prvenstveno podrazumijeva proces slikanja, a za njim su onda krenuli svi, Željko Kipke, Marijan Molnar i drugi“. Imao je potporu profesora Goldonija, dok se s konzervativnim likovnim kritičarem Matkom Peićem žestoko stvaralački sukobljavao. Premda je konceptualna umjetnost uvijek bila zanimljiva, u to je vrijeme na našoj sceni rijetko ju je tko teorijski obrađivao. Tu se ističe profesorica Vera Horvat Pintarić koja je napisala 1978. tekst povodom Demurove izložbe u Studentskom centru i njegovo je stvaralaštvo nazvala bijelo slikarstvo, kao i kasnije povjesničar umjetnosti i likovni kritičar Ješa Denegri.

Martek smatra da su Ivan Picelj, Aleksandar Srnec, Julije Knifer, Ivan Kožarić, Marijan Jevšovar te Dimitrije Bašićević Mangelos, ključni umjetnici koji su pomicali granice shvaćanja umjetnosti, tvrdeći da ona nije samo pitanje estetike, štafelaja i boja…

Demur koji je bio među inovativnijim autorima na domaćoj sceni, kaže Martek, prolazio je kroz razna umjetnička vrenja, slikao je drškom kista, pisao je poeziju i analitičke tekstove. Analizirao je boje, format i rezultate rada, način na koji je slika nastala. „Prije nego što je počeo slikati dao je naslov slici, ili je govorio “idem slikati od lijeve prema desnoj strani, idem 40 puta umočiti kist u boju i povući 40 poteza po platnu”. Radio je slike trljane pijeskom ili oprane sapunom. Uz to, stvara u potpunosti jedinstvene analitičke radove u kojima prenosi trodimenzionalni oblik skulpture u mentalni te ga transformira u medij fotografije.“

Okrenuo se umjetnički neartikuliranim performansima

Zbog siromaštva nije imao platna, pa je koristio kartone i papire. Kritičar Župan tvrdi da je u drugoj polovici 1970-ih Demur – u sferi tada problemski najistaknutijeg analitičkog/primarnog slikarstva – zauzimao središnje mjesto u hrvatskoj umjetnosti. No od takvog primarnog, odnosno analitičkog slikarstva i kiparstva, nije se moglo živjeti pa se Demur zaposlio u školi u Krapinskim toplicama gdje je predavao likovni odgoj. Gotovo pet godina svakodnevno je putovao da bi se potom zaposlio u Kulturno prosvjetnom saboru Hrvatske gdje je radio naslovne stranice i ilustracije za knjige. Tu se zadržao desetak godina te je krajem devedesetih prešao u samostalne umjetnike.

Od 1975. godine sudjelovao je na 384 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, te je održao 83 samostalne izložbe i 112 samostalnih akcija i performansa. Nakon izložbe na 23. internacionalnom bijenalu u Sao Paolu 1996. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića. Dobitnik je više vrijednih nagrada i priznanja.

Likovni kritičar Župan kaže kako se Demur, da ne bi zakržljala njegova radikalnost, okrenuo pomalo umjetnički neartikuliranim performansima. „U proljeće i ljeti, kad bi obnoć padala kiša, izlazio je samo u gaćama i potkošulji na ulice i zaustavljao tramvaje ili je, primjerice, odlazio pred zagrebačku Katedralu i svojim teoretiziranjem provocirao prolaznike. Kad bi došla intervenirati policija, za njega simbol establišmenta, i uklonila ga s ulice, smatrao je da je postigao očekivanu dozu radikalnosti.“

Za vrijeme jednog lebdenja između sna i jave

Mladen Lucić priča kako se 1971. dogodio do tada neviđen fenomen. „Iako njihova umjetnost nije imala nikakvog odjeka, a oni su bili izolirani, Tomislav Gotovac, Mladen Stilinović, Vladimir Dodig Trokut, premda nisu završili Akademiju, primljeni su Hrvatsko društvo likovnih umjetnika kao punopravni članovi Galerije proširenih medija. Primljeni su na temelju svog umjetničkog djelovanja.

Prekretnica u Demurovu stvaralaštvu dogodila se 1983. Tada mu je, pričao je kasnije, za jednog lebdenja između sna i jave, zasvijetlila bijelo žuta spirala. Odmah ju je nacrtao i od tada se spirala provlači kroz cjelokupno njegovo stvaralaštvo, čime je ostvario svoje težnje da pronađe oblik koji povezuje svemir i čovjeka. Taj dio njegova stvaralačkog opusa počeli su uvažavati i oni koji su do tada podcjenjivali njegov rad.

Kritičar Župan kaže kako je Demur bio iznimno ponosan na svoju radikalnost, buntovništvo, pa i otpadništvo od kulture i svjetonazora odraslih koji su ga okruživali, na rock i hippy mentalitet i image, koji je pomno njegovao. Bunio se protiv konvencija, formalizama, autoriteta i protiv svega onoga što se stoljećima u društvu i umjetnosti fermentiralo kao norma, protiv ustajalih normi ponašanja i stvaranja te konzervativnosti javnih kulturnih institucija.

Po stanu se bilo teško kretati od radova

Lucić pak tvrdi kako se Demur nikada nije žalio da je neshvaćen, da je znao svoju poziciju te da je svjestan da društvo ne shvaća progresivna strujanja u umjetnosti, ali za to nije krivio nikoga. Prisjeća se njegovih izvanredno zanimljivih monologa u Kazališnoj kavani, gdje je govorio o etičkim i moralnim načelima u koja je vjerovao i na kojima je bazirao svoje stvaralaštvo. Demurova umjetnost uključuje proces, slikanje tijelom i analitičke postupke pa je on zbog toga, po mišljenju Lucića, najvažniji član Grupe Šestorice jer je za njega bitno djelovanje za novo poimanje umjetnosti. “Kad se prisjetimo prvih Demurovih razmišljanja vidimo da su one nastavak apstraktnog ekspresionizma Jacksona Pollocka”, smatra.

Skromni, mali stan u kojem je Demur živio od rođenja do kraja života, bio je toliko zatrpan njegovim slikarskim radovima, tekstovima koje je napisao te knjigama, da se po njemu bilo teško kretati. U radnoj sobi bio je jedan otrcani otoman, utopljen među bezbroj stvari, štafelaj, boje, kistove, a svi zidovi pa i strop, bili su doslovce tapecirani njegovim radovima. Među njima se našao i Dürerov autoportret. Demur je za sebe govorio da je boem, a posebno mu je bilo stalo do njegove duge, crvenkaste kose, brkova i brade. Bio je sugestivan i dinamičan sugovornik, emotivno je objašnjavao svoje stvaralaštvo, gestikulirao je, tvrdio da ga zanima samo umjetnost.

Bio je vrhunski intelektualac, optuživao je već tada financijsku oligarhiju da vlada svijetom, da tačerizam i reganizam uništavaju društvo te ispiru ljudima mozak, da neoliberalni kapitalizam sve kontrolira, a da bogataši devastiraju umjetnost jer stvaraju umjetne vrijednosti kako bi na njima zarađivali. Braneći svoja stajališta Demur je objašnjavao da nema kočnice u glavi jer zna da je u pravu te da zbog toga govori brzo.

„O tome sve znam i ne trebam smišljati rečenice.“ Demur je bio izuzetno lucidan, kreativan i inteligentan, odlično je igrao šah, a Marteka je vodio u partijama 450 prema 380. „Bio je zadovoljan svojim životom, jer je, kao i svi mi imao, tamni mrtvi kut, pa nije vidio što mu fali, a idealizirao je ono što je imao,“ objašnjava Martek. Kad bi rijetkim posjetiteljima artikulirao neku umjetničku ideju, opsesivno bi je razrađivao. Zbog toga su ljudi sve više zazirali od njega, a se on sve više osamljivao.

Zadnjih desetak godina živio je vrlo povučeno

Razvio se u izuzetno moralnu osobu, priča kritičar Župan, što se posebice manifestiralo u njegovu odnosu prema vlastitom radu. „Kad je iscrpio sve modalitete u predstavljanju motiva spirale, prestao ih je slikati, iako je za takve slike imao kupce. Radije je živio u oskudici nego ponavljao motiv koji je stvaralački iskoristio. Govorio mi je: Svi bi htjeli da im slikam optimistički strukturiranu plavu spiralu, a vidi me u kakvom sam stanju i raspoloženju, gdje i kako živim.“ Tako se ujedno, tumači Župan, opravdavao i za nerad. Kad mu je umrla majka, ostao je bez ikakvih resursa za život.
Uz umjetničko stvaranje, Demur se bavio opsežnim teorijskim radom, pisao je pjesme i prozu. Svojim je radovima (knjiga-rad) i razmišljanjima ispunio brojne „Lipa Mill“ bilježnice.

Prije nego li je umro, imao je izložbu Spiralno putovanje. Potkraj 2013. u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu uživo je, pred polaznicima zagrebačkih srednjih škola, izveo četiri divovske spirale u sklopu otvorenog atelijera Javno spiralno slikanje. Izvodio je spiralni slikarski performans na podnici Umjetničkog paviljona, pred publikom, i to slikanjem rukama i tijelom na crnom keperu bijelim betonskim akrilom, demonstrirajući tako znatiželjnicima sam proces rada i metodologiju nastanka djela kao akciju, umjetnički čin, ritualni spiralni ples.

Njegov prijatelj Vlado Martek smatra da je Demur bio melankolik do boli, zapravo nemoguća kombinacija ekstrovertnog, romantičnog i melankoličnog čovjeka. Nije ga zanimala karijera, bio je predan umjetničkom radu, curama, rock glazbi, alkoholu… Volio je kad su ga hvalili, u vrijeme pohađanja Akademije godilo mu je kad su o njemu lijepo pričali Kulmer, Ivančić, Goldoni, to mu je bilo važno. Zadnjih desetak godina živio je vrlo povučeno, ali je imao bogat duhovni život. Martek je uvjeren da vrijeme radi za Demura, da će nove generacije kustosa, kritičara, povjesničara umjetnosti na pravi način valorizirati njegov rad. Pri tome je važno, kad se govori o njegovoj umjetnosti, upotrijebiti pridjev hrabar,“ zaključuje Vlado Martek.