Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

U Gavelli je ovaj tjedan konačno premijera Hotela Zagorje. Razgovarali smo s autoricama

Spisateljica Ivana Bodrožić, redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić govore o iščekivanoj predstavi

ZADNJA IZMJENA: velj 11, 2020

Nakon niza peripetija, oduzimanja boravišnih dozvola i odgađanja, napokon ćemo 14. veljače useliti u “Hotel Zagorje”. I među daskama Gavelle potražiti njegovo novo pribježište. Danas toliko nam potrebno. Jedan od najformativnijih romana za nekoliko prelamajućih generacija ovdašnjeg prostora, porađa se u novom mediju i zasluženo opet kreće od nule.

Ta važna društvena činjenica još više dobiva na težini kad znamo da su se virtuoznog i hrabrog predloška Ivane Bodrožić prihvatile neumorne gerilke, redateljica Anica Tomić i dramaturginja Jelena Kovačić, žene kojima je teatar užareno polje borbe za čistije, čestitije, uzvišenije i slobodnije društvo. Kad sam 2010. pročitao roman, imao sam osjećaj da je Mark Twain preko noći uselio u Ivaninu dušu, ondje nagonski prepoznao Mississippi u Dunavu i s divljenjem pustio Ivanu da na splavi izbavljenja okupi svu nas djecu, zrelu i nezrelu, i zaplovi kontra struje.

Roman i nakon deset godina živi među čitateljima

Kakav je, s desetogodišnje distance, autoričin današnji pogled na roman kojim je rano ubrazdila svoj spisateljski svijet? “Mogu izdvojiti dvije perspektive u tom pogledu. Drago mi je što i nakon deset godina živi među čitateljima, što se pokazao kao roman koji komunicira s različitim generacijama, što ga danas jednako rado čitaju i srednjoškolci i, kako se to voli reći, svjedoci vremena, oni koji devedesete pamte.

S te strane vjerujem da je u njegovoj srži ipak ljudska antiratna priča o jednoj obitelji, odrastanju i potrazi za vlastitim identitetom u izopačenim okolnostima”, razmišlja Ivana Bodrožić i dodaje kontru: “S druge strane, žao mi je što je roman i dalje aktualan na društveno političkoj razini, to nije nešto s čime se treba pohvaliti jer znači da se od rata i njegovih posljedica, prije svega duboko urušenih vrijednosti, nismo maknuli. One su se samo prerušile.”

Naopaki život devedesetih, normalizacija nasilja, ubojstava, logora

Djeluje li danas ova priča još više kao mučan krik upućen svim anomalijama destruiranog hrvatskog društva? “Ova priča nije bila smišljeno napisana kao krik, ona je naprosto proizašla baš iz tih anomalija društva, samo sam ja u jednom trenutku imala dovoljno sreće i interesa za književnost, za pisanje, pa se ona u meni počela simbolički obrađivati.

To je ujedno bio i moj put sazrijevanja kao pojedinke i autorice te sam najednom uspjela vidjeti čitavu tu stvarnost, taj naopaki život devedesetih, normalizaciju nasilja, ubojstava, logora, progonstva, ratnog profiterstva, jednim iskošenim pogledom koji mi je pomogao da ispričam, usudim se reći, generacijsku priču”, veli Bodrožićeva.

Cast gotovo u cijelosti povjeren ženama

Anica Tomić cast je gotovo u cijelosti povjerila ženama. Poznavajući njen promišljen redateljski postupak pretpostavljam da nije riječ tek o egzotičnoj dosjetki. “U ratnim vremenima u pravilu postoji vrlo jasna podjela na mušku i žensku poziciju. Muškarci su na bojištima, a žene često preuzimaju sve uloge. One postaju i hraniteljice i braniteljice obitelji. Nažalost ta se postavka kroz povijest često ponavljala”, kaže.

“Poznato je da je Prvi svjetski rat prisilio žene da doslovce prihvate sve uloge i supstituiraju muškarce u svemu, da na neki način budu i očevi i majke. Naravno, osim te postavke i sam roman ‘Hotel Zagorje’ to na neki način implicira. U njemu su uglavnom živjele samo žene, djeca, starci i tek pokoji muškarac – oni su činili većinu te bivše Političke škole Josip Broz Tito koja je pretvorena u utočište za prognanike tih devedesetih”, objašnjava Tomićeva.

Uvjerena je da će moćan ženski glas, koji ponegdje poprima i bakhantske dimenzije, biti ono što će predstavi davati iznimnu energiju. “Upravo je spoj te strasti i nježnosti proizveo jednu specifičnu poemu posvećenu upravo ženama. Naravno, u takvoj postavci žena postaje ona koja se ne srami svoje snage, ali ni svoje krhkosti i emocije – takva nova energija za nas je primjer u kojem smjeru bi budući naraštaji trebali ići”, tvrdi Tomićeva.

Ne radi se o klasičnom dramatizacijskom postupku

Nagađam kakvu je redateljsku perspektivu zauzela ponad ovog fragilnog materijala. Možda onu Spielbergovsku, iz donjih dječjih rakursa? Redateljica otkriva da je s ansamblom iskušavala jednu otvorenu i opušteniju formu koja čak koketira sa stand-upom, tako da nas kroz priču vodi glavni lik “Hotela Zagorje”, pričajući iz perspektive sadašnjosti i osvještavajući našu kolektivnu traumu.

“Čini mi se da su likovi romana nekako kompatibilni s našim suvremenicima, jer nose iste neispunjene želje, htijenja i razočaranja. Valery je jednom rekao kad ljudima oduzmeš maštu, onda ih preuzima ideologija – jer u nešto se mora vjerovati. Ovo je predstava o tome kako smo odavno prestali vjerovati u ideale u moralnom, etičkom i onom sanjarskom pogledu”, kaže Anica. Autorice predstave tekstualno tkivo radile su „prema motivima romana”, dakle, nije riječ o klasičnom dramatizacijskom postupku.

Dramaturginja Jelena Kovačić ističe da im je rad na adaptaciji “Hotela Zagorje” bio veliki izazov, kako bogatstvom dramaturških rukavaca, motiva i likova, tako i intimom priče o jednoj djevojčici čije su priče htjele biti dostojne. Dugo i iscrpno su se Jelena i Anica pripremale, uzastopnim iščitavanjem ne samo “Hotela Zagorje” nego cijelog Ivaninog opusa – i romana “Rupa”, zbirke priča “100% pamuk”, poezije… Istraživale su njene intervjue, kolumne i javne istupe.

Intimna povijest obilježena traumatičnim iskustvom devedesetih

“Ivana nam je kroz svoje pisanje u tom procesu bila stalna sugovornica, njena misao vrlo nam je bliska, ali bilo nam je važno ući u dijalog i s našim iskustvom devedesetih. Jer, ima tu puno kolektivnog sjećanja, a i Ivana je roman pisala kao generacijsku priču. Zato smo joj beskrajno zahvalne što nam je dala puno povjerenje da postavimo ‘Hotel Zagorje’ na način kako ga mi vidimo, da intimne doživljaje jednog vremena na neki način sudarimo sa zidinama potpuno devastiranog i pokradenog zdanja Hotela Zagorje, upravo u tom sudaru nastala je priča o zemlji u kojoj danas živimo”, kaže Jelena Kovačić.

Zato su, tematizirajući jednu intimnu povijest obilježenu traumatičnim iskustvom devedesetih, htjele problematizirati na koji način i zašto to isto iskustvo i danas probija u naše živote. „Rat je i danas vrlo prisutan u javnom diskursu, no vrlo često na način koji je stravičan, koji i dalje poziva na podjele, koji često tu našu ratnu prošlost instrumentalizira u ime nekih sumnjivih motiva. A iskustvo rata jedno je izuzetno traumatično iskustvo. Bilo nam je važno propitati kako se danas nosimo s traumom, jesmo li zakasnili u njenom izlječenju i što dobivamo, a što gubimo time ako o njoj pričamo”, tumači Jelena.

Živimo u društvu u kojem je važno imati sposobnost izdržati

Ispovjedni romaneskni ton u dramskom formatu može biti otegotna okolnost ali i pogonsko gorivo. Kovačićeva potvrđuje da se ovdje radi o moćnom pogonskom gorivu: “Bilo nam je važno ispisati osam snažnih ženskih likova koje su bez obzira na sve odlučile preživjeti i danas ispričati svoju priču o iskustvu rata. Neke od njih u vrijeme rata bile su mlade, neke od njih bile su djevojčice. Bile su žene i bake koje su se borile u tišini, bile su kćeri koje su morale prebrzo odrasti.”

“U tom smislu, taj ispovjedni ton za nas je bio pogonsko gorivo, jer kazalište upravo jest mjesto koje čuva tu privilegiju da u zajedničkom prostoru, u zajedničkom vremenu dijelimo sva ona iskustva koja nas čine onakvima kakvi jesmo. Da ih pokušamo razumjeti, u nekoj mjeri čak i objektivizirati, ako treba i nasmijati im se, ali istovremeno htjele smo otvoriti prostor empatije, bez kojeg nema pravog razumijevanja”, kaže Kovačićeva.

Jelena ukazuje na to da “Hotel Zagorje” na neki način sažima iskustvo ove zemlje. Zadržavajući gotovo iscjeljujući ironijski ton, pokušavajući se odmaknuti od svega i sagledati svo to iskustvo devedesetih s neke zdrave distance koja je istovremeno i vrlo gorka i vrlo topla, u kojoj ima razočaranja, ali i hrabrosti i inata da se usprkos i unatoč svemu izdrži. “Čini se da nažalost živimo u društvu u kojem je zaista važno imati sposobnost izdržati”, gorko konstatira Kovačićeva.

Išli su i na teren

U gustom procesu interaktivnih proba, redateljica je povela ekipu i na teren. Do ruševne okamine Političke škole u Kumrovcu. Kakve su vibracije tamo osjetili? “Da, predložila sam upravi da s ansamblom predstave otiđemo do bivše Političke škole koja kroz svoje zidine simbolički progovara o propasti jedne ideje. Nekad je ta škola bila jedno od najljepših betonskih zdanja Jugoslavije koje je služilo za školovanje elitnog komunističkog kadra, no onda se kroz dugi niz godina pretvorila u pokradenu betonsku olupinu u kojoj se čak čupala i krala sirovina iz krova za preprodaju.

“Politička škola je i dalje, bez obzira na to što izgleda kao sablasno, derutno mjesto, fascinantna u svojoj arhitekturi. Njen put od najcjenjenije škole preko prognaničkog utočišta za Vukovarce prozvanog ironično Hotel Zagorje do danas -zapuštene državne nekretnine koju za male novce pokušava kupiti kineska poduzetnica YU kako bi tu otvorila kongresni i spa centar- ustvari je tužna priča o devastaciji i propasti jedne zemlje i njenih ljudi”, opisuje Anica mučno iskustvo.

“Meni je svakako najtraumatičniji dio bio ulazak u jednu od sobica koja je godinama figurirala kao nečiji dom. Sve sobe su identične, deset kvadrata s tri kreveta, hodnikom i malom kupaonom, klaustrofobične, ali s velikim prozorima koji su kao neki pogled u bolju budućnost. Meni se čini da je upravo jedna od tih sobica simbolički priča o Hrvatskoj, maloj klaustrofobičnoj zemlji s velikim prozorima u koje ulazi svjetlo i koja gleda na zelenilo, ali prozori su zatvoreni i zavareni. Ne postoji način da se otvore, osim da ih se razbije.”

Naša vlast nije zrela niti hrabra

Guste količine ugroženosti slabih i ranjivih pred netrpeljivošću, natapaju ovaj roman i čine ga iznimno aktualnim danas. Anica zabrinuto ističe kako mi ovdje još uvijek, i nakon svih ratnih užasa, čekamo neku bolju i sigurniju zemlju: “No, naša vlast pokazuje da nije zrela, da nema hrabrosti boriti se za pravično, tolerantno i ravnopravno društvo. Pozicija prognanika, ondašnjeg izopćenika, danas se pretvorila u poziciju marginaliziranog čovjeka, također društvenog izopćenika, bez prava na glas i prava na odluku. Mi smo kao društvo otišli u ‘drugost neosjetljivosti’ iz koje, bojim se, nema povratka.”

“Neki su u tom čekanju nestali, neki se iselili, neki i dalje simbolički čekaju da ova naša ‘domovina’ napokon postane dom za sve, a ne samo za neke. To čekanje, ali i neka želja da se postave pitanja o tome gdje smo mi to danas? Kako živimo? Je li sve to vrijedilo? I koje su nas to politike dovele do toga da smo, nakon svega, ipak jedna mala korumpirana, neempatična i hladna zemlja s lijepim krajolicima u kojoj se Vukovar spominje samo kad joj treba, jer je obljetnica, kao što se i obespravljenih sjeti kad su joj potrebni politički poeni”, kaže.

Razobličavanje urbanog rasizma

Bodrožićeva suptilno, ironijski a beskompromisno, razobličava urbani rasizam kojega se iskompleksirana Hrvatska nikada nije riješila. Kako su autorice predstave pristupile tom gadnom kompleksu? “Ja sam djetinjstvo provela u Španskom, kvartu u kojem su postojale barake za prognanike, jako sam se teško nosila s mišlju da netko u tim barakama uopće mora živjeti, u razred je s nama išla jedna djevojčica prognanica i sjećam se njenog ‘otezanja’ koje za mene nije bilo strano, jer je moja baka bila Slavonka i iako je živjela u Zagrebu nikada se svog jezika nije odrekla, tako da je meni taj naglasak bio blizak i prije svega drag. Ali koliko god da je nekolicina nas pokušavala tu djevojčicu prigrliti, bilo je tu puno zadirkivanja, puno komentara, pogleda s visoka, pa i zlobnih kvartovskih legendi o tim barakama”, sjeća se Jelena takvih prizora iz djetinjstva.

“Prividna privilegirana pozicija vrlo nas često uljuljka u misao da smo bolji, pa onda u tu misao i povjerujemo. Ja sam imala sreće da su me roditelji učili empatiji. Ali Zagreb tada često nije bio empatičan, bio je okrutan. ‘Hotel Zagorje’ sadrži jednu od najboljih i najtočnijih kritika Zagreba kao tzv. urbanog centra, kažem tzv. jer mislim da se Zagreb i dan danas tek trudi to postati”, nastavlja.

“Ivana u romanu puno piše o pokušaju prilagođavanja Zagrebu, o jezičnim razlikama, o zajedljivim komentarima u tramvaju, o otvorenom odbacivanju, vrlo precizno, uvijek kroz neki konkretni detalj, detektirajući taj neuništivi prijezirni pogled na ‘Drugog’. I taj nam je motiv bio vrlo važan. No njen roman pokazuje da smo zapravo svi drugi među drugima, i da je ta naša opsjednutost drugim, koliko god negdje bila inherentno ljudska, zapravo istovremeno i u potpunosti besmislena”, razmišlja Jelena.

Bujna taktilna muzička matrica

U romanu postoji i bujna, taktilna muzička matrica. Recimo, jedna od najpotresnijih dionica je kad klinci na vijest o Cobainovoj smrti počnu podražavati grunge iz krhotina prognaničke bijede. Kakvu muzičku dramaturgiju grade graditeljice predstave? “Kao i u svim našim predstavama glazba i ovdje ima veliku ulogu, jer je emocionalni potencijal glazbe nevjerojatan, kao i njena uloga u gradnji ritma predstave. Naš stalni suradnik, glazbenik Nenad Kovačić nije imao lak zadatak. Kao i sve i zvuk predstave smo tražili”, objašnjava Kovačićeva.

Krenuli su istraživati soundtrack devedesetih, kao polazišne reference, ponajviše inspirirani dokumentarnim filmom Miroslava Sikavice “Glasnije od oružja” koji pokazuje što glazba odrađuje u situaciji rata, na koji način poziva na mir, a na koji huška na rat.

“Taj zvuk je nešto što radi direktni transfer u to vrijeme. Anici i meni uvijek je vrlo važno da predstavu čujemo, ovdje smo glazbenu dramaturgiju gradile u vrlo jasnim kontrastima, ritmičkim suprostavljanjima. Za neki temeljni zvuk predstave bio nam je ključan taj ironijski ton romana, on je i u glazbenom smislu postao baza, neko olakšanje, koje se neprestano ruši snažnim emocionalnim nabojima ili pak zaglušujućim ritmovima nečeg vrlo iskonskog, gotovo, kako je Anica već rekla, bahantskog”, govori Jelena.

Emancipirala se od romana

Pitam Ivanu kakva je bila njena suradnja s redateljicom Anicom Tomić i dramaturginjom Jelenom Kovačić? S kakvim emocijama dočekuje restauriranje “Hotela Zagorje” u drugom mediju?
“Poznajući Aničin i Jelenin dosadašnji rad već sam na samom početku odlučila da ću ostati u pozadini tog procesa koliko god je moguće te im prepustiti da pronađu novi jezik romana i da uspostave njegov drugi život. Naravno, bila sam im na raspolaganju za bilo kakva pitanja, konzultacije, nedoumice, puno smo razgovarale o književnim i kazališnim prilikama, o prenošenju jedne priče u sasvim drugačiji medij”, kaže Ivana

“Predstava ‘Hotel Zagorje’ je prvenstveno njihov projekt, kazalište je medij koji ne poznajem u smislu rada i smatram da je bilo ispravno prepustiti im odluke o tome kako će napraviti ono što inače rade. Na neki način sam se emancipirala od romana i nisam imala problema s tim. Intuitivno sam osjećala da mogu imati povjerenja u njih i beskrajno sam ponosna što su te dvije hrabre i pametne žene odlučile napraviti predstavu prema mom romanu”, uzbuđeno odgovara Ivana.

Logična poveznica između dva lika

Da li je djevojčica iz “Hotela Zagorje” u kasnijem sazrijevanju postala Nora iz “Rupe”, iz onog tvrdokuhanog vukovarskog noira, napisanog 2016.? “Vjerojatno postoji logična poveznica između ta dva lika, a ja bih rekla da je tako prvenstveno zato što sve što jedan autor napiše, dolazi iz istog mjesta”, kaže.

“Njihova sličnost očituje se i u bijesu koje su navukle na sebe nazivajući stvari pravim imenom, jedno što je lik djevojčice iz ‘Hotela Zagorje’ još u velikoj mjeri dijete pa s djecom lakše suosjećamo, ona nas ne ugrožavaju toliko kao samosvjesni pojedinci koji u sebi sadrže više integriteta i principijelnosti nego što društvo u kojem su uvaženi članovi ratni zločinci, korumpirani političari i tajkuni, može podnijeti. Ali da, u tako skrojenom društvu njih dvije dijele dosta toga”, slaže se Ivana.

Davor Špišić
Telegram autor
82 članka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program