U HNK Osijek održana je premijera Schillerove 'Marije Stuart'. Mlada redateljica odradila je odličan posao
Pun je pogodak što je povjerenje dano mladoj redateljici Tamari Damjanović
Skutrena u kraj proscenija, u pokajničko-osuđeničkoj bezličnoj halji, Sandra Lončarić iz dalekih galaksija Marije Stuart kopa tjeskobni monolog o osveti i krivnji, o krvavim rukama i strašnoj kalvariji koju za davnašnja posrnuća plaća…
Za vrijeme njene posljednje ispovjedi ulazi grof Leicester (lukove duševnosti, drčnosti i oportunog kukavičluka napeo je u njemu Lino Brozić), čovjek koji se nije usudio voljeti. „Ljubav, grofe Leicester, nastaje tek nekom greškom u logici svemira“, veli Marija, žena koja je za tu kozmičku „grešku“ spremna platiti glavom.
‘Ekonomična je to zemlja’
Zatim se oko Marije grade toposi stratišta. Ostaci Parlamenta idealno će poslužiti za egzekutorski panj/oltar zastrt državnom zastavom i čipkom. Ekonomična je to zemlja. Kraljica Elizabeta sa svitom pilatovski pere ruke. Ista posuda s vodom opranih ruku poslužit će za skupljanje krvi pod dželatskim panjem. Ekonomična je to zemlja.
Zemlja u kojoj Lude odsijecaju glave. I još se s radija začuje ravnodušni glas spikera, kao da čita vremensku prognozu, izvještava o izvršenoj pravdi nad uzurpatoricom Marijom. Elizabeta (izvanredna je Tatjana Bertok-Zupković u minucioznim signalima groteske „djevičanske kraljice“ tiranke i zamrznute djevojčice u strahovima od starosti) uzima Ludu u naručje, snujući snove o patologiji jednog šiznutog kraljevstva.
Tako završava „Marija Stuart“ Friedricha Schillera, najnovija dramska premijera u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku, producirana u suradnji s osječkom Akademijom za umjetnost i kulturu.
Mlada redateljica sve je pogodila
Pun je pogodak što je povjerenje dano mladoj redateljici Tamari Damjanović. Opremljena znanjem, s respektom ali samosvojno, pametno i odvažno je uronila u kanonski tekst Weimarskog klasicizma. Schillerovu strogo klesanu elegantnu tragediju u stihovima (praizvedba Weimarer Hoftheater, 1800.) Damjanovićeva je pročitala kao neugasli vremenski stroj zločina i kazne.
Mašinu u čijem se žrvnju lome historije, protagonisti i statisti. Ponekad se i kosti miksaju, već prema potrebi. Na brisanom prostoru, koji iz takve čistke preostaje, na rubu svijeta, poput okomica strše dvije žene –škotska i engleska kraljica- dovoljno drske da u muškaračkom svijetu pokušaju krotiti sudbinu svojim rukama. Bez obzira na cijenu.
Pragmatične i strastvene, anarhistice i svetice. Svaka s različitim alatima svoje borbe. Radikalno sažimajući izvorni predložak, Damjanovićeva je u adaptaciji zadržala koncentraciju na ogoljeni bitak. Ne zavodeći nas pukim osuvremenjivanjima.
Linija od Schillera do Brechta
Izvrsna, u literarnoj dijakroniji utemeljena, jeste linija koju je povukla od Friedricha Schillera do Bertolta Brechta. I Schiller („Djevica Orleanka“) i Brecht („Sveta Johanna klaonička“) su se, primjerice, bavili Ivanom Orleanskom kao još jednom od začudnih dvojbenih superjunakinja naše memorije. Osim toga, Brecht je u svojim „Vježbama za glumce“ (u tekstu „Der Streit der Fischweiber“) glasoviti 3. čin u kojem se bore Marija i Elizabeta, očudio jezičavom persiflažom u pijanu svađu ribarskih žena.
Damjanovićeva je osviješteno instalirala tu brehtijansku misao (sjajno ojačana vibrantnom, elementarnom, gotovo sirovom muzičkom matricom skladateljice Katarine Ranković), između ostalog i dopisujući kabaretski lik harmonikaškog frontmana Lude. Dobivši tako žovijalni, dinamični, sočni, ironijski odgovor cjelokupnog glumačkog ansambla.
Zavidni ritam predstave
Pulsirajući mizanscen (koreografiju mačevanja potpisuje Vuk Ognjenović, ali očigledno je bdio nad cjelokupnom tjelesnošću) osigurava zavidni ritam predstave. Osim toga, u redateljskoj viziji lucidno je elizabetinski tajming priče rastvoren na cijeli asocijativni niz: od šekspirijanskih citata do psihodelije Lewisa Carrolla.
U tom naumu, redateljici su vizualno nadahnuto odgovorile scenografkinje Sheron Pimpi Steiner i Alma Trtovac i kostimografkinja Ivana Živković te oblikovatelj svjetla Luka Matić.
Veza Elizabete i Kraljice iz Zemlje čudesa
Gubernatorima današnjeg pomahnitalog svijeta osobito je uspio jedan prljavi trik: svaku tragediju banalizirati do groteske ili trivijalizacije. Zato je Mariji Stuart u potresnom elegičnom potezu Sandre Lončarić u takvom svijetu suđeno da bude nepripadajući Alien.
Kao i alienovskim ostacima viteštva koje Aljoša Čepl, i uz čin nasilja nad ženom, grozničavo okajava u Mortimerovom idealizmu; ili građenju vjernosti i ljubavi s gotovo ropskom žrtvom (Hanna u tumačenju Antonije Mrkonjić). Zato je Elizabeta u eksplozivnom tumačenju Tatjane Bertok-Zupković otišla sve do Carrollove Kraljice iz Zemlje čudesa.
Jaka pljuska Hrvatskoj danas
U njezinom kraljevstvu (ili: našoj stvarnosti) sve vrvi od crvolikih šefova tajnih službi (Burleigh u igri Armina Ćatića), karijernih spletkarošica (Katica Šubarić kao grofica Aubespine) i svevremenskih Luda-komentatora s grčem na klaunovskom licu (Marijan Josipović).
Osječka „Marija Stuart“ prometnula se u dokument o crnokroničnoj estraderskoj zbilji koju živimo. Zločini se valjaju pod tepih a trolovi na tronovima sve se šašavije cere. Jaka pljuska Hrvatskoj danas.