U Kerempuhu je ovaj tjedan praizvedba glamrock komedije Happy end. Razgovaramo s autorima

“Meni je, konkretno, prva inspiracija bila mogućnost inverzije poznatog postupka izlaska lika iz kino ekrana u Allenovoj ‘Purpurnoj ruži Kaira’. Neke smo prizore imali raspisane kad smo počeli s probama, uz okvirni scenoslijed, a onda se i taj predložak mijenjao tijekom proba te je nastao sasvim novi materijal”, prvi ešalon objašnjava Dora Golub, a njezin pozornički i ljubovnički partner Nikola Zavišić potvrđuje: “Dora je sve rekla kako je bilo.

Mogu samo kimnuti glavom i nasmešiti se. I odati da smo želeli da pokušamo da radimo ‘Šteficu Cvek u raljama života’, ali smo vremenom shvatili kako bi tu svakako moralo da se desi previše prilagođavanja pa smo na kraju odlučili kad već idemo u tako velike intervencije da idemo kroz našu originalnu priču, našu junakinju Mašu”.

Golub inače ima angažman u Kazalištu Virovitica

Meni Maša zrači kao da je reinkarnirana Begovićeva Agneza. Pogađam da su tu Dorini prsti odigrali značajnu ulogu. Vrsna dramaturginja (inače u angažmanu Kazališta Virovitica) i dramska spisateljica Dora, kaže da je polaskana mojom usporedbom s Begovićevim “Pustolovom pred vratima”, jer: “To mi je jedna od najdražih –a rekla bih i objektivno najboljih– hrvatskih drama, stoga nije čudo ako se Begovićev utjecaj provukao i u ‘HappyEnd’.”

“I ‘Pustolovu’ i ‘Happy Endu’ zajednička je tematika potrage mlade žene za ljubavlju te ulazak u svijet imaginacije, priviđenja, snova, svijet koji ima vlastitu, asocijativnu logiku. Osim toga, premda to nikako nije jedino značenje koje mu se može pripisati, lik Luxa, Mašinog vodiča kroz različite postaje njezine podsvijesti, na neki je način pandan Smrti u ‘Pustolovu’. Naime, ispod raspjevanosti i humora ‘Happy Enda’ definitivno se skriva duboka tjeskoba i sveprožimajući osjećaj nadolazeće smrti”.

Intrigiraju je komedije

Upravo su takve i komedije koje inače Doru najviše intrigiraju, jer, priznaje da voli humor s naličjem straha i nelagode. Što se tiče popkulturnih referenci za projekt, Nikolu je inspirirao i film komičara Boa Burnhama “Inside”, a Dora kaže da se više puta prisjetila američke televizijske serije “The Good Place”. Zanimljivo da je uoči olovnih devedesetih na pozornicama Hrvatske bilo nekoliko izvedbi Begovićevog “Pustolova pred vratima”… “Happy End” sad dolazi u eri neproglašenog trećeg svjetskog rata. Tajming idealan za veselu apokalipsu?

“Živimo u kulturi paranoje i uopće vrlo iracionalnom vremenu. Kolektivna tjeskoba pred mogućim svršetkom svijeta, dakle, ‘happy endom’ čitave civilizacije, neizostavan je dio svakodnevice i toliko se uvukla u Zeitgeist da, koliko god ju pokušavali potiskivati, ona svejedno probija na površinu. Strah od nuklearnog rata, pandemija, globalno zatopljenje, i neizostavni podivljali neoliberalni kapitalizam pred raspadom ili u što se već to čudovište pretvorilo ovih dana, sve to pridonosi predapokaliptičnoj atmosferi”, priča Dora i prebacuje to iskustvo na ovaj projekt.

“Drago mi je da se u našu predstavu uvukao i poneki prizor koji parodira new age bullshit kao odgovor na tu atmosferu. Namjerno smo u središte radnje postavili junakinju čiji je glavni problem, prije svega, usamljenost. Naime, čini se da je ovih dana lakše iskeširati pola plaće kod astrologa koji će te uvjeriti da tvoj život i postojanje ipak imaju smisla nego se povezati i ostvariti normalne emocionalne odnose s drugim ljudima, prijateljske ili seksualno-romantične, svejedno. Mi smo predstavu radili nastojeći ostvariti osjećaj zajedništva, kao što to uvijek i činimo”.

Jedan od najosebujnijih redatelja regije

A beogradski redatelj i jedan od najosebujnijih redatelja regije, dramaturški se nastavlja na partnericu: “Meni je uvek kada se pomene ‘vesela apokalipsa’ u glavi potonuće High Brasila u filmu Monty Phytonovaca “Erik the Viking”. Ostrvo tone, stanovnici pevaju, dok ih njihov vođa uverava da zapravo ne tonu, da im se to samo čini i da je sve sasvim u redu. I ne kažem da nije – mišljenja sam da sve što se dešava mora da se dešava, ali ostaje pitanje da li je moglo drugačije i možda malo bolje?”

“Naša ‘vesela apokalipsa’, tačnije Mašin lični lom mašte naš je odgovor u tom smislu. Svet ide svojim putem, čini se ka neumitnoj propasti, jedino što možemo u tom smislu uraditi je pokušati pobeći u sebe, jer očigledno van sebe nema gde da se ode. A kada se desi lom toga unutar nas, onda je definitivno kraj. Sveta. Sopstvenog sveta. Ipak, možemo se igrati sa tim krajem i smejati mu se dok se svet lomi, izbor je naš”, dodaje.

Junakinja ima jak socijalni naboj

Oko Maše, glavne junakinje “Happy Enda”, jak je socijalni naboj: nezaposlena tridesetogodišnjakinja s povremenim prekarnim poslovima, i dalje živi kod staraca, ljubav joj je na nuli… To je i priča o izgubljenoj generaciji?

“Voljela bih da nam je generacija malo manje izgubljena, a malo više bijesna na uzroke svoje izgubljenosti, dakle, punkerska, međutim, to su možda isto posljedice moje nostalgije za nekim prošlim vremenom u kojem je punk barem postojao, imao je zamjetnije odjeke u kulturi nego sad, i zauzimao je nekakav medijski prostor. No, vratimo se na pitanje: da, radi se o mojoj generaciji jer je Maša moja vršnjakinja, i ja sam je stvorila takvom kakva je ne zato da ju prikažem kao žrtvu, nego ukažem na činjenicu da uopće nije problem u njoj”, objašnjava Dora.

“Gledam oko sebe previše sposobnih, obrazovanih, kompetentnih mladih ljudi koji unatoč svojem trudu, radu i talentu, ne uspijevaju naći stalan posao. Shodno tome, nemaju ni vlastitu nekretninu, pa naposljetku, nisu u mogućnosti ni zasnovati obitelj. Ja dolazim iz Virovitice, zaboravljenog, marginaliziranog dijela Hrvatske, gdje je doslovno nemoguće dobiti posao ako nemaš odgovarajuću člansku knjižicu. Mnoge moje prijateljice imaju Mašine probleme, i sama s njom dijelim neke od njih, dok se starije generacije prema istim tim problemima i prečesto odnose otprilike kako i likovi Strikana, Tetke i Vještice Yubabe u našem ‘Happy Endu’. Ako dođete pogledati predstavu, vidjet ćete na što mislim”, nastavlja Dora.

Relevantni socijalni motivi za predstavu

Da su socijalni motivi relevantni prilikom ulaska u predstavu potvrđuje i Nikola, ali ono što se dalje desi je materijal koji kao redatelj jako voli istraživati, a to je svijet mašte, podsvjesti, nadrealnih slika i snova.

“Nama je uslovno rečeno dokumentarna, socijalna baza naše junakinje poslužila kao lansirna rampa za odlazak iza uma, sa one strane psihe, gde više socijalne ili političke okolnosti nemaju nikakvu moć, a ta druga strana uma, svesti, tiče nas se svih. Hteli mi to ili ne. Ova je predstava Mašin susret sa samom sobom, iako ona toga nije svesna u početku. Vremenom shvata”, govori Zavišić.

Jedino što se može promijeniti je svoj odnos prema okolini

Da li su stanja apatije kroz koja u ime svih nas prolazi i Maša, isključivo plod nezavidnih društvenih okolnosti ili i rezultat vlastitog malodušja? “Dora je svjesna da se protagonistica ove priče bori s vlastitim defetizmom koji se nije stvorio niotkud, nego je naučen. Jer, ako mnogo puta nepravedno doživiš poraz u stvarnom svijetu, počneš ga očekivati i u vlastitoj fikciji. Međutim, Mašu njezina kreatorica itekako smatra hrabrim likom: “Htjela sam ju za tu hrabrost nekako i nagraditi. Ona se, zapravo, kroz svoju priču uči optimizmu. Osim toga, kad imate svestranu i snažnu glumicu kao što je Mia Anočić Valentić, znate da ne možete i nećete na scenu postaviti lik uplašenog cvjetića: koliko god Maša sumnjala u sebe, na kraju će, vrlo doslovno, preuzeti inicijativu”.

“Čitava poanta predstave je, dakako, da problem nikad nije ni bio u samoj Maši. Problem je u mehanizmima koji je okružuju – drugim riječima, suludi mehanizmi sna u našoj predstavi odražavaju stvarne društvene mehanizme. Jedino što Maša može je promijeniti svoj odnos prema okolini, kako stvarnoj, tako i fiktivnoj, i tada će njezina hrabrost i inicijativa dobiti afirmativan odgovor. Pokvarenim strukturama unatoč.”

Spoj Colina Firtha i Bate Živojinovića

U nizu brojnih literarnih i filmskih citatnosti, meni je posebno odvaljeno spajanje Colina Firtha iz “Dnevnika Bridget Jones” i Bate Živojinovića (“U raljama života”), sa sve parafrazom one kultne Batine “Sad ću da te karam!”

Dora je Grlićev film “U raljama života” prvi put gledala početkom studija. Pritom se najviše od svega sjeća da se tada uopće nije poistovjetila sa Šteficom nego s likom koji je igrala Mira Furlan – zapravo, Mirom Furlan kao takvom, ona joj je bila najdraža pojava u filmu, a što se tiče Colina Firtha i Bate Živojinovića, ona kaže: “I meni je vrlo zabavan taj spoj profinjenog Colina koji se naizgovarao raznih romantičnih fraza u svojoj glumačkoj karijeri i ove balkanske verzije, zapamćene po legendarnoj Batinoj replici ‘Sad ću da te karam’.

No za razliku od ‘Dnevnika Bridget Jones’, Grlićev film, kao i roman Dubravke Ugrešić, ipak se bavi dekonstrukcijom žanra, a i mi smo pomalo na tom tragu, ‘Happy End’ je ujedno i romantična komedija i njezina dekonstrukcija.”

Maša je birana iz publike

Maša kao lice se na početku predstave fingirano bira iz publike. Pitam Nikolu je li pomišljao da zaista interaktivno uključi publiku u maštarenje tkiva predstave? “Kao što Dubravka Ugrešić u svom sjajnom romanu ‘Štefica Cvek u raljama života’ ‘bira’ svoju junakinju iz gomile pisama nesretnih čitateljki koje u potrazi za pravom ljubavlju otvaraju svoje srce redakciji ženskih časopisa, nama je bilo potrebno da nađemo formulu kako da ‘slučajno’ izaberemo našu junakinju Mašu”.

“Kako smo u kazalištu, najlogičniji put je izabrati je iz publike. Tako smo i napravili. Bilo je raznih ideja kako ćemo to sprovesti, a završilo se na jedan, nadam se, neočekivan način, koji će na kraju zabaviti publiku, voleo bih… U samoj predstavi bit će lažnog izbora ko bi mogao na pozornicu, čisto da se ljudi malo štrecnu, jer znamo da je svima prilična tlaka da se popnu na pozornicu kada su došli u kazalište da gledaju a ne da budu gledani, ali sve muke potencijalno izabranih prekinuće Maša svojim izlaskom na scenu”, razlaže Nikola.

Specifičnosti u radu s glumcima

Specifično, otvoreno tkivo predloška iziskivalo je i specifičnosti u radu s glumcima. Ovakva vrsta slobode, ističe Nikola, u konstrukciji priče i likova izuzetno je zabavna ali i odgovorna. Redatelj usićeno naglašava da su imali puno sreće sa rasnom kerempuhovskom glumačkom ekipom i da je imao osjećaj kao da su već radili zajedno.

“Stvorilo se iskreno poverenje i postojala je volja da se probaju razne varijante, razne mogućnosti, da se likovi kojih ima mnogo, dopunjuju, oblikuju ponovo i ponovo, dorađuju, prilagođavaju novonoastalim situacijama i okolnostima. Napredovali smo brzo, spajali tekstove Dorine i moje… Dora napiše scenu, ja napišem drugu ruku scene, Dora to ‘pohrvati’ i sredi i onda proverimo sa glumcima šta smo uradili…”

U proces pisanja uključeni su i ostlai članovi autorskog tima

Golub-Zavišić evidentno nisu samožive autorske stipse, nego su u proces pisanja uključivali glumce kao i ostale članove autorskog tima. Prije svega se tu radi o songovima različitih muzičkih žanrova koje su, kako opisuje Nikola: “Neverovatno kvalitetno muzički i mentalno i zvučno uprizorili Melita Lovričević i Willem Miličević. Bio bih pogrešan kada ne bih naveo i sve ostale saradnike bez kojih ovo ne bi bilo kompletno autorsko delo: Filip D. Mikić radio je sa mnom promišljanje prostora, dakle bio je ko-scenograf i autor izuzetno uzbudljivog video materijala koji je postao digitalna scenografija.

Marita Ćopo je sa svoje strane podigla sistem ovog surealnog sveta diskoteke Summercluba sa Jadrana sredine osamdesetih odenuvši likove u veoma inspirativne kostime neverovatno profinjenih kombinacija između hiperbole, treš estetike i vesele neozbiljnosti; Anja Đurinović pokretom je oplemenila niz songova koje koristimo u predstavi dok je neverovatno talentovana fotografkinja Jelena Janković svojim fantazmagoričnim objektivom beležila pomake u vremenu ove naše pustolovine kroz vreme i prostor.”

Zavišić iznosi zahvale novoj Kerempuhovoj šefici Sonji Kovačić na povjerenju i otvaranju mogućnosti da u radosti i zajedništvu stvara s ovakvim timom. “Zaista je ovakva građa ponudila široko polje za igru, i svaki se od saradnika maksimalno otvoreno uključio u proces na različite načine. Ovo je na najplemenitiji mogući način zajedničko delo svih učesnika i to me čini veoma radosnim”, iskren je Nikola koji obožava timsku igru a takvi su i svi u njegovom timu.

Predstava o slobodi

“U ovoj se predstavi radi o slobodi. Ta sloboda misli i uma je neka viša konstrukcija, na koju je zakačena osnovna priča o junakinji Maši i njezinom putu kroz sopstvenu maštu i snove. Ideja je naučiti nositi sopstvenu slobodu, ne uplašiti se mogućnosti da se oslobodi duh. Pobediti strah. Od bilo čega. Najviše od samog sebe i sopstvenih mogućnosti. Sopstvene inhibicije. Pokušali smo da Mašu uputimo da pobedi svoje strahove”.

“I zahvaljujući opet jednom novom duhu u mom životu – neverovatnoj glumici i osobi, Osječanki Miji Anočić Valentić, Maša je počela da živi i diše daleko nadahnutije i moćnije nego što sam uopšte mogao da pretpostavim da će. Zaista, cela nam je glumačka ekipa prvoklasna, počevši od kapitena, najstarijeg i izuzetno iskusnog a darovitog i pretačnog Dražena Čučeka, zatim izuzetno brzog, duhovitog, uvek spremnog na blesavu foru i mladog lucprdastog Josipa Brakusa, preko pouzdanog i izuzetno spremnog na eksperimentiranje sa formom i likovima Ozrena Opačića, iskusne i ludim idejama sklone, hrabre i šarmantne Anite Matić Delić preko još vrlo mlade i zanimljive, razigrane i humoru sklone Josipe Anković, ali Mia Anočić Valentić je biser hrvatskog glumišta i ja sam zahvalan što sam imao prilike da sarađujem sa njom, ali i ostalim članovima glumačkog tima”.

“Morao sam sve da ih spomenem jer ovo je jednako njihova kao i Dorina ili moja predstava. Jednako važni za proces bili su i svi ljudi koji se inače ne vide, od predivne inspicijentkinje do sjajnih tehničara tona i slike, svetla… Svi smo se nekako zajedno sakupili i uspeli da u gustom rasporedu predstava i drugih kazališnih aktivnosti dođemo do zajedničkog rezultata, do ovakvog našeg ‘Happy Enda’”, zaneseno mi Nikola prenosi iskustva sretnog završetka.

Teatar kao način za ispoljavanje one neodgovorne, anarhoidne mašte?

Elem, pitam moje sugovornike da li je nekako teatar posljednji bastion za ispoljavanje one neodgovorne, anarhoidne mašte? “Mislim da je oko nas mnogo bastiona u kojima se ispoljava anarhoidna mašta, samo ih često previdimo jer ne pripadaju mainstream kulturi”, procjenjuje Dora Golub.

“Hrvatsko kazalište pak nerijetko pati od, s jedne strane, lažnog i slabo potkovanog snobizma, a s druge od paničnog straha pred upuštanjem u bilo kakve umjetničke i ine rizike, što su osobine koje, kad se udruže, teško mogu stvoriti poligon za prodor neke osobito anarhoidne mašte”, nastavlja.

“Naravno da vjerujem da kazališni medij, sam po sebi, nosi taj potencijal disruptivnosti; volim većinu izvedbenih umjetnosti upravo zato što njihova uživost može imati afektivnu snagu čije su posljedice ponekad zaista transformativne za sudionike s obje strane rampe – ako se bavimo formama koje tu rampu uopće podrazumijevaju.

“Možda iz apokalipse iznikne nova civilizacija, vrednija od ove naše”

“No, znam zašto me to pitate: ‘Happy End’ je predstava o mašti kao takvoj, o snažnim strujama podsvijesti koje često vode i u mračne zakutke uma, ali su, na kraju dana, izvori kreativnosti. Da, mislim da ta kreativnost ima svoj, u dobrom smislu riječi, rušilački i prevratnički potencijal, no on se ne može materijalizirati u konkretnu akciju ako nema sustavnog i solidarnog udruživanja ljudi koji će taj potencijal pretvoriti u zajednički cilj.”

Nikola se uključuje i mudruje ovako: “Teatar je konzervativna ustanova kulture. Ja vidim daleko veću slobodu izražavanja u virtuelnom svetu poludelih informacija. Internet je prokletstvo ali i blagoslov, može se upotrebiti za neslućene poduhvate, uzdam se u njega. A kazalište… Ne znam, dok je ljudi koji u njega odlaze dotle će trajati, ali i u njemu je nužna promena, ono mora pratiti opšte ubrzavanje svesti čovečanstva na svoj način, bilo tako što će se i samo ubrzati ili namernim oponiranjem tom ubrzanju, zavisi od autora, zavisi od trenutka, i od inspiracije. Svi smo deo sistema koji ne funkcioniše. Hajde da damo svoj maksimum da ga urušimo. Možda iz apokalipse iznikne nova civilizacija, vrednija od ove naše. Lep je i trn iz koga izbije ruža”