Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

U kina dolazi potresan dokumentarac u kojem Goebelsova tajnica konačno progovara o strahotama nacizma

Brunhilde Pomsel kaže da se ne osjeća krivom zbog toga što je radila

ZADNJA IZMJENA: srp. 7, 2016

Ljudi su još i danas fascinirani mašinerijom koja je pokretala nacističku strukturu vlasti. A svi ti znatiželjnici mogli bi doći na svoje nakon što pogledaju dokumentarni film A German Life, piše New York Times. U tom se dokumentracu, naime, prikazuje priča Brunhilde Pomsel, Goebelsove tajnice i jedne od posljednjih živućih svjedokinja tog fašističkog režima.

Pomsel, danas 105-godišnjakinja, u spomenutom dokumentarcu gledateljima nudi uvid u mentalitet normalnog Nijemca iz ere nacizma, nekoga tko je zbog vlastitih intersa radio za sustav i nekoga tko se danas bori s osjećajem krivnje zbog toga.

“Je li krivo, je li egoistično kad se ljudi koji su instalirani na određene pozicije trude napraviti nešto za vlastitu korist iako znaju da time štete nekome drugome”, pita se Pomsel u uvodu filma. Na drugom mjestu u dokumentarcu sebe opisuje kao jednu od kukavica koje su bile preglupe i prepovršne kako bi pričale o tome što se oko njih događa.

Pomsel je za Goebelsa radila tri godine

Gospođa Pomsel rodila se 1911. godine u Berlinu, a svoju je profesionalnu karijeru započela kao stenografkinja u jednom židovskom odvjetničkom uredu. U nekom je trenutku čak paralelno radila i za jednog nacista sve dok joj jedna prijateljica iz Nacionalsocijalističke njemačke radničke stranke 1933. nije pronašla posao na radiju Trećeg Reicha.

Za vrijeme rata premještena je u Goebelsovo ministarstvo propagande u kojem je ostala do kraja rata. Blisko je surađivala s Goebelsom, a nakon rata uhitili su je Rusi. Utamničena je, a na slobodu su je pustili 1950. godine.

Bila je bliska Goebelsova suradnica

Pomsel je već i prije znala govoriti o svojim iskustvima iz vremena koje je provela kao Goebelsova tajnica, ali dosad nije bila spremna govoriti pred kamerama sve do 2012. “Malo sam se bojala te cijele stvari. Rekli su mi da pripremaju nešto za vječnost što podrazumijeva da se određene stvari snime pa mi se učinilo da priča ima smisla”, rekla je u jednom intervjuu. “Mnogi ljudi – novinari, pisci – bili su spremni ispričati priču iz svoje perspektive, a sad je došao red i na mene”, dodala je.

Nacistima se službeno priključila 1942. godine, tvrdi, i to samo kako bi se kvalificirala za prestižno i dobro plaćeno mjesto u ministarstvu. “Zašto i ne bih? Svi su ostali to ionako radili.” Goebelsa se, kaže, sjeća kao uglađenog i naočitog muškarca, ali i nevjerojatno talentiranog glumca. “Nitko na svijetu nije bio bolji od njega u transformaciji iz civilizirane ozbiljne osobe u agresivnog i bijesnog huligana.”

Nije ju zanimalo što se događa oko nje

Kao jedna od četiri Goebelsove sekretarice redovito je prisustvovala sastancima u ministarstvu, vodila je zapisnike i svu ostalu potrebnu dokumentaciju. Goebelsovoj sretnoj djeci znala je dopuštati da se igraju na njezinoj pisaćoj mašini, a u jednom je navratu čak bila pozvana i na privatnu zabavu u vilu Goebelsovih. Bračni par Goebels ubio se, inače, kad je postalo izgledno da će Njemačka izgubiti rat, a u smrt su za sobom povukli i svoje šestero djece.

Iako je svjedočila Goebelsovom govoru o totalnom ratu 1943. godine, koji se dogodio nakon što je Reich izgubio krvavu bitku za Staljingrad, u kojem je pozvao na totalniji i radikalniji rat od bilo kojeg koji je dosad bio zamisliv, Pomsel kaže da tad nije shvatila o čemu je njezin šef govorio. “Jednostavno nisam slušala jer me nije zanimalo. To je bilo glupo, danas sam toga svijesna.”

Mislila je da Židovi odlaze na prisilni rad u Jugoslaviju

Nakon što je 1950. puštena iz zatvora radila je za jednu radio postaju sve do svog umirovljenja 1971. godine. Tvrdi da nikad nije imala pristup informacijama o nacističkim ratnim zločinima niti masovnim ubojstvima koja su se događala u koncentracijskim logorima.

Štoviše, kaže da je za plinske komore saznala tek nakon što je puštena iz zatvora. “Znali smo da postoji Buchenwald, ali smo mislili da se radi o nekavoj vrsti popravne ustanove. Sve što smo znali je da je riječ o kampu i da se tamo nalaze židovi.”

“Svjedočila sam deportaciji židova iz Berlina”, priznaje kasnije. “Govorili su nam da s istoka, iz prostora koji je kasnije postao Jugoslavija, bježi gomila ljudi. Svi su trebali doći u Njemačku, a netko je trebao obrađivati njihova polja, brinuti se za njihove farme i posjede. Mislili smo tamo šalju židove.”

Ne osjeća krivnju jer je bila dio sustava

U filmu A German Life gospođa Pomsel sjedi pred crnom pozadinom u ekstremnom close-upu. Dijelovi njezinog intrevjua isprekidani su s Goebelsovim izjavama i arhivskim materijalom. Veći dio tog materijala dosad je javnosti bio nepoznat, a dolazi iz vašingtonskog muzeja United States Holocaust Memorial i arhive Stevena Spielberga.

Gledatelji svjedoče kako se Pomsel cijelo vrijeme bori s opisivanjem svoje odgovornosti. “Ne, ne bih rekla da sam kriva. Osim ako ne optužite čitavu njemačku populaciju koja je tom establišmentu dopustila uspon na vlast. To smo bili svi mi, uključujući mene”, ograđuje se starica.

Tvrdi da bi ljudi danas postupili kao i ona

No, priznaje da je ipak malo peče savjest zbog njezine apatije i kratkovidnosti. Krivicu nalazi i u svom pruskom odgoju zbog kojeg je naučila da mora slijediti pravila, ali i da istovremeno može malo varati, lagati i nekoga drugoga okriviti za svoje grijehe. Osude ljudi rezolutno odbacuje.

“Doista vjerujem ljudima koji danas govore da bi oni pomogli svim tim jadnim i progonjenim židovima. No, ne bi im ni oni pomogli. Do tog je trenutka već cijela zemlja bila pod nekom kupolom. Svi smo se nalazali u jednom velikom koncentacijskom logoru”, kaže Pomsel.

Vjerodostojna je jer ne hini grizodušje

Upravo zbog takvog stava filmaši koji su radili dokumentarac njezino svjedočanstvo smatraju vrijednim i vjerodostojnim. “Može joj se vjerovati”, kaže Florian Weigensamer, jedan od četvorice redatelja filma. “Previše se ljudi skriva iza lažnog žaljenja. Ona nikad nije bila uvjereni nacist. Njoj jednostavno nije bilo stalo pa se okrenula na drugu stranu i to je ono zbog čega mislim da je kriva.”

No, redatelji poručuju kako osobni osjećaj krivnje njihove sugovornice nikad niti nije bio u njihovom fokusu. Ovaj film, koji u kina dolazi najesen, trebao bi u trenutku kad diljem Europe jača ekstremna desnica podsjetiti gledatelje koliko su ljudi spremni poricati.

Iste strahote mogle bi se ponoviti i danas

“Iste te opasnosti još su uvijek žive. Strahote bi se mogle ponoviti”, kaže Olaf Müller, drugi autor dokumentarca, “Jedan od glavnih ciljeva filma je da se ljudi zapitaju kako bi oni u toj situaciji reagirali, što bi oni učinili da su se našli na njezinom mjestu kad joj se ponudila sjajna poslovna prilika.”

Pimsel je pogledala film i kaže da su je dijelovi filma užasno pogodila. “No, ne mislim na svoju osobnu sudbinu, ona je daleko iza mene. Dotaknule su me neke završne misli. Bila sam užasnuta kao da tu priču slušam prvi put, iako sam već sve znala”, rekla je Pomsel nakon premijere filma na filmskom festivalu u Münchenu.

Robin Mikulić
Telegram autor
31 članak Više o autoru