U kinu Tuškanac počinje retrospektiva čuvenog danskog redatelja, koautora poznatog manifesta Dogma 95

U novom ciklusu iz serije Portreta zagrebačkog kina Tuškanac, od srijede do nedjelje (20.-24. travnja) bit će prikazano sedam njegovih filmova, počevši od Proslave (1998), ranog uspjeha pokreta Dogma 95 za koji je Vinterberg dobio i nagradu žirija u Cannesu, potom izvanrednog Lova (2012) s Madsom Mikkelsenom u glavnoj ulozi (velika Europska filmska nagrada), pa sve do Još jedne runde (2020), prošlogodišnjeg dobitnika Oskara u konkurenciji najboljeg stranog filma, u kojem su Mikkelsen i Vinterberg ostvarili još jednu sjajnu suradnju.

Karijeru započeo manifestom s von Trierom

Ciklus očekivano počinje s Proslavom koja je i najvažniji film pokreta Dogma 95 čije će upute sljedećih deset godina ispratiti tridesetak filmova. Poput avangardnih pravaca s početka dvadesetog stoljeća, pokret je začet manifestom u kojem se autori suprotstavljaju dominantnim tendencijama u (filmskoj) umjetnosti i propagiraju nova načela po kojima žele snimati.

U izvedbi manifesta ima nešto kršćanske simbolike pa se uvodi deset pravila (zapovijedi) uz tzv. zavjet čistoće, no još je važnija linija po kojoj dogmaši nastavljaju avangardnu ideologiju obračuna sa suvremenicima, ali i prethodnicima, koji po njihovu mišljenju nisu uspjeli u svom naumu oživljavanja filmske umjetnosti.

Konkretno, osvrću se na šezdesete i novi val koji se po njima pokazao samo kao “mreškanje koje se nasukalo na obalu i pretvorilo u blato” i nije donio proklamirani preporod. Manifest u najvećoj mjeri oponaša avangardne tekstove i stilom i retorikom – primjerice osudom individualizma, dekadentne buržoaske umjetnosti, uz dokidanje redatelja kao umjetnika – i kao takav nije nimalo inovativan, no zavjet čistoće ipak predstavlja zanimljiv set konceptualnih i tehničkih ograničenja stavljenih pred redatelje koji ga odluče usvojiti.

Proslava kao primjer filma bez površne akcije

Neki od zahtjeva su snimanje na stvarnim lokacijama bez vanjskih rekvizita, suzdržavanje od naknadne obrade zvuka ili dodavanja glazbe, upotrebe specijalnog osvjetljenja ili posebnih filtera, a odbacuje se i ono što su autori smatrali „površnom akcijom“, primjerice scene ubojstva, upotrebe oružja i sl. Ne čudi stoga da je i sam Vinterberg već svojim sljedećim filmom odbacio „zavjet“, no Proslavom je ipak pokazao da je i u takvim uvjetima sposoban snimiti vrijedan film.

U toj se crnohumornoj drami ugledni šezdesetogodišnji pater familias Helge za velike rođendanske proslave suočava sa strašnom optužbom svog sina Christiana koji ga prozove za seksualno nasilje nad njim i njegovom sestrom Lindom, koja je upravo u hotelu gdje se odvija proslava ranije počinila samoubojstvo. Međutim, ova optužba ne okončava zabavu, a uz more alkohola obiteljski kosturi nastavljaju ispadati iz ormara, na što se nadovezuju i neugodnosti posve druge prirode.

Vinterberg je ovdje načeo za njega važnu teme obiteljske dinamike, alkoholizma i psihologije male zajednice, što će ostati recept po kojima će napraviti svoje najbolje filmove. Kronološki drugi film ciklusa u Tuškancu je Draga Wendy, kriminalistička drama s elementima komedije u kojoj scenarij potpisuje Lars von Trier. Snimljen u blizini Kopenhagena, film se bavi američkim rudarskim gradićem u Zapadnoj Virginiji i zamišljen je kao satira američkog društva opsjednutog oružjem, no ni kritika ni publika nisu ostali posebno impresionirani.

Submarino popravlja dojam slabijih radova

Rane su dvijetisućite općenito najslabiji period Vinterbergove karijere, a nagovještaj buđenja dolazi s filmom Submarino (2010), adaptacijom romana Jonasa T. Bengtssona u kojem pratimo dvojicu braće čije je traumatično djetinjstvo obilježeno roditeljskim zlostavljanjem i alkoholizmom – sad u tridesetim godinama, života braća su i sama počinila brojne greške – a svaki dan se čini kao izazov i predstavlja novu rundu borbe za preživljavanje.

Uslijedio je Lov (2012), za neke najvažniji njegov film, uznemirujuća priča o mentalitetu naizgled idilične, povezane male zajednice koja se na temelju lažne optužbe djevojčice upusti u progon dotad omiljenog odgojitelja u dječjem vrtiću. Posve drugačije preokupacije redatelj pokazuje u filmu američko-britanske produkcije, Daleko od bjesomučne gomile (2015) – kvalitetnoj adaptaciji romana engleskog velikana realizma, Thomasa Hardyja – koji se bavi provincijalnom viktorijanskom Engleskom s posebno zanimljivom ženskom junakinjom koja nastoji zadržati svoju neovisnost u svijetu koji na to nije naviknuo.

Dio autobiografskog iskustva Vinterberg donosi u Komuni (2016) gdje nas vraća u sedamdesete, a svoje protagoniste predvođene bračnim parom i njihovom kćerkom smješta u veliku kuću u kojoj će se potencijalna idila šire zajednice raspasti pred individualnim željama i strastima, odnosno nemogućnošću življenja u skladu s proklamiranom slobodom.

Filmom Još jedna runda pomeo nagrade

Konačno, tu je i njegov najrecentniji pothvat, izuzetno hvaljena i nagrađivana humorna drama Još jedna runda (2020) u kojoj pratimo avanture i nedaće sredovječnog profesora povijesti i njegovih prijatelja koji testiraju ideju da je život uvijek nešto ljepši uz malu dozu alkohola.

U filmu je trebala debitirati i njegova devetnaestogodišnja kćer Ida, no u samom početku produkcije tragično je stradala u prometnoj nesreći u Parizu, nakon sudara s neopreznim vozačem koji je tipkao po mobitelu za vrijeme vožnje. Dijelom sniman u njezinoj školi, film je Vinterberg posvetio svojoj kćeri.

“Cjelina predstavlja svojevrsni traktat o alkoholizmu, alkohol je u nekom obliku prisutan praktički u svakoj sceni, piju gotovo svi, od tinejdžera na samom početku kao već ozbiljnih konzumenata alkohola, do brojnih ispijanja u druženjima i društvenim ritualima”, piše u najavi.

Dakako, situacija izmiče kontroli i neizbježno dolazi do tragičnih posljedica, ali iako se radi i o antialkoholičarskom ostvarenju, redatelj na kraju ipak demonstrira dvostrukost prirode opijanja i ne pretvara svoj film u didaktičku ili moralističku poduku, čime mu definitivno daje na slojevitosti.