Nekad je nužno odabrati stranu

U nedjelju počinju Dubrovačke ljetne igre, a mi smo dobili intervju s najvećom zvijezdom, Joséom Curom

Jose Cura jedan je od najpoznatijih tenora na svijetu

Jose Cura, jedan od najvećih tenora današnjice, na putu je prema Dubrovniku. Iz Ljubljane, gdje je nastupao u Otellu, kao gost u naslovnoj ulozi Verdijeve opere, u produkciji SNG-a Ljubljana i Cankarjevog doma i režiji Manfreda Schweigkoflera.

Cura, naime, pjeva i dirigira na otvorenju 67. Dubrovačkih ljetnih igara 10. srpnja. A večer kasnije, s lirskom sopranisticom slovačkih korijena i međunarodne reputacije Lindom Ballovom, te Simfonijskim orkestrom HRT-a, pod ravnanjem maestra i ravnatelja Igara Mladena Tarbuka na gala koncertu izvodit će manje znani repertoar Berse, Verdija, Mendelssohna Bartoldya, de Falle, Piazzolle i Manzanera ispred crkve sv. Vlaha.

Svestrani umjetnik svjetskog glasa

Ono što mi je posebno zanimljivo kod maestra Cure jest što nije tipična operna zvijezda. On je istovremeno školovani skladatelj i dirigent, direktor opere, redatelj, scenograf, fotograf, sjajni performer i bogom dani showman.

Proslavio se jedinstvenim interpretacijama najzahtjevnijih opernih rola, kao Otello u Verdijevu Otellu, Samson u Samsonu i Dalili, Canio u Leoncavallovim Pagliaccima, Stifello u istoimenoj Verdijevoj operi…

Jose Cura u ulozi Samsona 2010. godine
Jose Cura u ulozi Samsona 2010. godine wikipedia

Za njega već godinama najstroži opreni kritičari svijeta tvrde kako je pjevač jedinstvenog glasa, glumac koji na pozornici unosi svježinu u umorne likove, dirigent koji ne prihvaća glazbu ako u njoj nema dramaturških značenja, redatelj koji itekako shvaća i razumije što znači svakom umjetniku biti na sceni i kako od njega izvući kreativni maksimum…

Školovao se u Rosariu, a usavršavao u Veroni

Ovaj 53- godišnji Argentinac, rođen u Rosariu, već kao dvanaestogodišnji klinac shvatio je kako će se glazbom baviti cijeli život: počeo je sviranjem gitare, već s 15 vodio je zbor, te nastavio usavršavati studij kompozicije i glasovira.

Glazbeno školovanje nastavlja na Nacionalnom Sveučilištu u Rosariu, a u 28. godini seli u Italiju, čvrsto odlučan da usavrši operno pjevanje, kod vrsnog pedagoga Vittoria Terranove. Debitirao je u veronskoj Operi u ulozi oca u Henzeovu Pollicinu.

Nastupio je na svim važnijim svjetskim pozornicama

Otpjevao je Gospođicu Juliju u Trstu 1993., a njegova karijera kreće uzlaznom putanjom nakon što je osvojio prvu nagradu na natjecanju Placida Dominga Operalia. S Mirellom Frenni, talijanskom opernom divom, prvi puta nastupa u Chicagu u Giordanovoj Fedori.

Polovinom devedesetih nastupa u Covent Gardenu, u glavnoj ulozi Stiffelia, u istoimenoj manje poznatoj Verdijevoj operi. No, europsku slavu donosi mu uloga Samsona u Samsonu i Dalili, koju prvo pjeva u Rimu, a panegirike kritike osvaja kao Pollione u Bellinijevoj Normi i Don Jose u Carmen, s kojom nastupa i u San Franciscu i Los Angelesu.

U milanskoj Scali debitirao je 1997. u La Giocondi, potom tamo pjeva Manon Lescaut i Moći sudbine, pod ravnanjem maestra Muttija. Veliku medijsku popularnost donosi mu snimanje dueta sa sopranisticom Sarah Brightman.

Postao je velika zvijezda u Italiji

Jednu od krucijalnih odluka u karijeri donio je kad je odlučio nastupiti u Otellu, pod ravnanjem maestra Abbada u turinskom teatru Regio, što je izravno prenosio RAI. Operna javnost je poludjela s hvalospjevima: “Novi Otello je rođen” i Cura s njim nastupa u svim europskim metropolama, sve do Washingtona, Buenos Airesa, Tokya…

Prvi put nastupa i u veronskoj Areni u raskošnoj produkciji Carmen. Jose Cura postaje svjetska operna zvijezda, kojemu je zasigurno nije odmoglo u karijeri i to što je fizički bio atraktivan. Iz Verone je prenošena i Aida, u kojoj je bio jedna od zvijezda te prve raskošne operne produkcije, emitirana izravno na internetu.

Cura se proslavio i kao dirigent

U Metropolitanu debitira u Cavalleriji rusticani, a tridesetak prestižnih rola pjeva u najvećim opernim kućama svijeta. No, nikada ga samo pjevanje nije zadovoljavalo.

Dirigirao je Balom pod maskama u Piacenzi, u dotad neviđenoj modernoj produkciji. U Seoulu je nastupao u Carmen, u raskošnoj produkciji pred 37 tisuća gledatelja, na pozornici dugoj 120 metara, s video wallovima veličine nogometnog stadiona.

U Areni u Kolnu nastupao je s opernom divom Annom Netrebko pred osam tisuća opernih fanova. A njegov Alfredo u Traviati smatra se jednim od najljepših i najemotivnijih interpretacija ikad opjevanih. Paralelno dirigira Madame Buterfly u Bečkoj državnoj Operi.

Hrvatska publika slušala ga je prvi put u Rijeci

Hrvatska publika imala ga je prvi put priliku uživo slušati na riječkom ljetnom koncertu u srpnju 2006. U Metu je doživio ponovno ovacije nastupivši u produkciji Franka Zefirelija u Tosci. U Rijeku se ponovno vraća, ali sada kao redatelj, scenograf i scenarist u njegovoj verziji produkcije La Commedia e finita.

Kad u ciriškoj Operi nastupa prvi puta u Massenetovu Le Cidu, umire mu otac Oscar. Kao vrhunski profesionalac, Cura ne otkazuje predstavu, otpjevao ju je posve emocionalno shrvan pred ganutom publikom, koja mu je saznavši za njegovu tragediju, priredila ovacije. Već sutradan odletio je za Argentinu, kako bi pokopao oca.

Jedinstveni klasični umjetnik

U Zagrebu maestro Cura nastupa na koncertu 2008. S bogatim repertoarom putujem svijetom i oduševljava operne fanove kao Otello, Samson, Canio, Don Jose, Stiffelio, Cavaradossi, Calaf, a u ciriškoj Operi 2010. debitira kao Rodolfo u La Boheme.

Cura se proslavio i kao dirigent
Cura se proslavio i kao dirigent wikipedia

Prva je operna zvijezda, koja paralelno s velikom pjevačkom karijerom , gradi i dirigentsku. Paralelno snima albume, mjesečno ima nekoliko koncerata, nastupa u najprestižnijim opernim produkcijama, dirigira, producira Bal pod maskama u kolnskom Staatstheatreu, postavlja vlastite produkcije Samsona i Dalile, La Rondine, Cavallerie rusticane i Pagliaccija.

Curu mnogi smatraju suvremenim opernim pionirom

Prva je svjetska operna zvijezda koja je istovremeno napravila scenografiju i kostime, režirala i dirigirala jednu operu, bila je to La Rondine Puccinija u Operi Nancya. Godine 2008. Cura objavljuje prvu autorsku knjigu fotografija Espontaneas, poslije koje je uslijedila i izložba u Italiji.

Njegova diskografija broji 17 nosača zvuka s vrhunskim opernim produkcijama, a kao vrlo talentiranom glumcu, kojeg voli i kamera, zauvijek su na filmu zabilježene njegove uloge u petnaestak produkcija.

Jednostavan, skroman, obiteljski čovjek iz Argentine

Održava brojne master classove diljem svijeta, a iako mu se život već tridesetak godina odvija između najvećih aerodroma, najluksuznijih hotela, razvikanih kazališta i najprestižnijih opernih kuća uspio je svo vrijeme sačuvati brak s istom suprugom Silviom Ibarra, koja mu vodi pravne poslove i računovodstvo. Imaju troje djece: Bena (28-godišnjeg britanskog glumca, koji fizički neizmjerno nalikuje na oca u mlađim danima), Yasmine i Nicolasa.

Ovaj markantni, razbarušeni bradonja nikad nije dozvolio da ga slava ponese, izgubi dodir s realnošću i ponaša se kao kapriciozna razmažena zvijezda, već je ostao jednostavan, skroman, iskren, obiteljski čovjek iz Argentine, koji neizmjerno voli ono što radi i to prenosi svojim glasom, rukama, emocijama i gestama svim ljubiteljima klasične glazbe diljem svijeta. I u tome je smisao njegove životne misije, o čemu ekskluzivno progovara za Telegram.

TELEGRAM: Maestro Cura, nekoliko puta gostovali ste u Hrvatskoj, ali sad prvi puta dolazite na Dubrovačke ljetne igre. Što očekujete? Program koji ste pripremili nije rađen za široke operne mase, nema najrazvikanijih opernih arija.

CURA: U Hrvatskoj sam nastupao svega par puta, ali to je bilo dovoljno da osjetim izuzetnu profesionalnost hrvatskih glazbenika i snažnu energiju publike. U Dubrovniku nisam bio nikada, ali željno očekujem taj posjet, jer je ljepota tog grada nadaleko poznata. Program je osmišljen sukladno želji Igara i maestra Tarbuka da dio koncerta bude posvećen španjolskom repertoaru.

TELEGRAM: Već ste nekoliko decenija prisutni na svjetskim opernim pozornicama. Primjećujete li razliku između vaše i današnjih generacija pjevača?

CURA: Razlike između prethodnih generacija pjevača i onih današnjih odražavaju razlike u društvu općenito. Naravno, iznimke postoje, generaliziranje je uvijek rizik, ali najuočljivija razlika je u tome da su nekada slava i kvaliteta išle ruku pod ruku.

Uloga Otella obilježila je Curinu karijeru
Uloga Otella obilježila je Curinu karijeru wikipedia

Dok danas možete biti slavni, iako baš niste odviše dobri. Ponekad, čak i nimalo dobri. Ovo nije veliki problem kada publika zna odvojiti žito od kukolja, ali danas konzumenti bilo kojeg proizvoda radije biraju trenutne rezultate, umjesto onih koji zahtijevaju više vremena.

Tako imamo trenutno najboljeg nogometaša, manekenku, političara, tenora, pop zvijezdu, i tako dalje. Ali znate, trenutno, po definiciji, označava kratko razdoblje… Ovaj globalni fenomen sve više rezultira površnošću, nauštrb smislenijeg načina života. Posljedica je toga osrednjost koje ima kao nikada ranije, iza maske zasljepljujućeg sjaja prolaznoga glamoura.

TELEGRAM: Što mladima savjetujete, kad održavate majstorske tečajeve?

CURA: “ Budite svoji, svi drugi su već zauzeti”.

TELEGRAM: Koliko vas je ambicija motivirala u karijeri dirigenta, pjevača, redatelja, producenta, skladatelja, scenografa, fotografa…?

CURA: Najprije trebate definirati riječ ambicija. Ako mislite na pohlepu za materijalnim dobrima, onda moram odgovoriti: nimalo. Ne zato što sam Majka Tereza, već zato jer je raditi puno stvari najbolji način da zaradite manje…

Honorar vrhunskog tenora puno je veći od honorara redatelja, ili dirigenta. Kada bih cijelo vrijeme pjevao, zaradio bih puno više, to je točno, ali bih bio manje zadovoljan.

Kada bi pak pod ambicijom podrazumijevali ono što ta riječ doista znači (od riječi “ambire”, odabrati nekoliko putova kako bismo ostvarili neki cilj), onda je odgovor potvrdan, ambicija vlada mojim životom. Ambicija da se ostvarim kao svestrani interpretator.

TELEGRAM: Tražite li uvijek maksimum od sebe, ali i od drugih suradnika na svakom projektu?

CURA: Najbolji način da od ljudi izvučete maksimum nije diktatorski vršiti pritisak na njih, već utjecati vlastitim primjerom. Zato sam uvijek zahtijevao puno više od sebe, nego od drugih.

TELEGRAM: Kakvo iskustvo ste imali surađujući s velikom talijanskom redateljicom Lilianom Cavani?

CURA: Nažalost, s Lilianom sam radio samo na dvjema produkcijama: Cavalleria rusticana 1996. i Manon Lescaut 1998. godine. Ali, te dvije izvedbe nalaze se među doista najboljima koje sam ostvario.

TELEGRAM: Imate li bolju interakciju s dirigentima, ili redateljima?

CURA: I s jednima i s drugima, pod uvjetom da su pravi profesionalci. Nažalost, kao nešto jako neuhvatljivo, „kulturna profesija“ omogućava puno blefiranja, tako da mnogi od onih koji tvrde da su profesionalci, to , zapravo, nisu.

Kad radite na razini na kojoj ja radim, ne možete zaboraviti da imate posla s ljudima koji su puno godina svog života uložili u to da postanu dobri u onome što rade, bez obzira bili oni pjevači, instrumentalisti, ili scenski tehničari, i da nisu tamo zato da biste vi svoju nesposobnost prenosili na njih.

Cura kao Turandot 2005. godine
Cura kao Turandot 2005. godine wikipedia

Njihovo poštovanje trebate zadobiti napornim i uspješnim radom. Puno se ljudi nameće jer pripadaju određenim „nedodirljivim“ ložama! Znate kako IDE, radi dobro, i slijedit ću te. Radi loše i suprotstavit ću ti se!

TELEGRAM: Redatelji danas pretjeruju u svojim scenskim postavama. Kako ste se osjećali u projektu Otella u Zurichu, smještenom u svemirski brod, u kojem je redateljskom lucidnošću, ali i pomakom, Otello bio Kapetan Kirk, a Jago Mr. Spock ?

CURA: Postoje dobri i loši redatelji, kao i dobri i loši pjevači, ili dirigenti. Problem je u tome što, za razliku od pjevača koji loše pjeva i neće uspjeti doći na pozornicu, redatelj može biti blefer, ali ipak može nastaviti raditi s pravim „prijateljima“ na pravim mjestima.

Mnogi od njih, beskorisni kakvi jesu, imaju izvrsne asistente koji obavljaju prljavi posao, dok oni pobiru zasluge. Ipak, vjerujem da kao što dobar redatelj može učiniti da prosječni izvođači budu bolji, tako će i dobar izvođač uvijek manje-više spasiti lošeg redatelja i show će se nastaviti. Nije idealno, ali…

TELEGRAM: Je li vam draže klasično iščitavanje operne literature, ili nove avangardne postave ?

CURA: Draža su mi inteligentna tumačenja, bez obzira na stil. Rijetko je, ali i moguće kada ste u dobrim rukama.

TELEGRAM: Koliko su bili značajni za vaše vokalno formiranje Horacio Amauri i Vittorio Terranova ?

CURA: Podjednako značajni, kao i svaka osoba koja vam uđe u život, pogotovo ako se to dogodi u najranijem razdoblju vašeg razvoja! Ako je ta osoba vrhunska, dobar pedagog s važnom porukom za prenijeti, onda je to idealno.

Duboko poštujem obojicu, i Horacija i Vittorija, ne samo zbog onog što su me naučili, već zbog onog što su predstavljali u mom životu. I to u trenutku kada sam trebao čvrsto uporište, za koje se mogu uhvatiti kako ne bih pao.Nažalost, Horacio je nedavno preminuo. Bio je još mlad i ostavio je veliku prazninu u pjevačkoj obitelji Buenos Airesa.

TELEGRAM: Koliko vas određuje Argentina? Kakvi su ,u suštini, Argentinci ljudi? Strastveni, bučni, snažni…?

CURA: Ljudsko biće koje se odriče svojih korijena podsjeća na biljku kojoj je suđeno da usahne. Znate, Argentinci su poput koktela, načinjenog od različitih nacionalnosti, te se događa da je , kao i uvijek kada miješate sastojke , rezultat nekad jako ukusan, a nekad baš i ne.

Cura je sam osmislio neke od scenografija za predstave koje je režirao
Cura je sam osmislio neke od scenografija za predstave koje je režirao jocecura.com

Volim zemlju iz koje potječem i žao mi je da s njom imam tako malo umjetničkih veza. To se događa kada se miješaju politika i umjetnost. Lako ćete pogoditi tko je od to dvoje izložen većem riziku u tom nenormalnom, ali ,nažalost, još uvijek tako uobičajenom braku.

TELEGRAM: Nastupali s najvećim opernim divama, u rasponu od Mirelle Freni, Katje Ricciarelli, Montserat Caballe, do današnjih Eline Garanče i Anne Netrebko. Primjećujete li razlike u stavu, pristupu poslu, ili tituli „diva“ jedne Frenni, ili Netrebko?

CURA: Nitko ne može postići status dive bez napornog rada i ogromnih žrtava. Jako sam puno naučio o tehnici promatrajući izbliza Mirellu dok pjeva. Od Katije sam naučio biti čvrst, ali osjećajan.

Naučio sam što znači hrabrost dijeleći pozornicu s vremešnom, ali vrlo odlučnom Caballé. Elina, jedna od mojih najboljih prijateljica u poslu, izvanredan je primjer profesionalca, s predivnom karijerom u kojoj su savršeno izbalansirani posao i obitelj. Dok je Anna svima dokazala da svoj uspjeh ne duguje samo činjenici da je lijepa.

TELEGRAM: Koliko vam je laskalo kad su vas izabrali da naslijedite maestra Yehudi Menuhina i vodite nekoliko sezona Sinfonia Varsovia?

CURA: Znate, velika je razlika bila ne samo naslijediti Menuhinov podijum, već i zadobiti povjerenje orkestra, kakav je tada bila Sinfonia Varsovia. Bila je to impresivna grupa virtuoza od kojih sam puno naučio, i rad s njima uvelike je usavršio moje dirigentsko umijeće.

TELEGRAM: Koliko je važno ako pjevate talijanski repertoar, poznavati Italiju, mentalitet ljudi, način komunikacije ? Ako pjevate češki repertoar, boraviti u Pragu, ili za njemački u Berlinu, ili Munchenu?

CURA: Što više razumijete način razmišljanja jedne nacije, to će bolji biti vaš uvid u njezinu umjetnost.

Cura je 2010. postavio Samsona i Dalilu
Cura je 2010. postavio Samsona i Dalilu {Ihr Name}

TELEGRAM: Možda vam se na ovo pitanje već diže kosa na glavi, ali koji vam je repertoar intimno najdraži?

CURA: Neovisno o stilskom razdoblju kojem pripada neka skladba, bilo mi je teško izvoditi djela koja nisu dodirnula ne samo moje emocije, već i moju glad za takozvanim tehničkim savršenstvom. Imati prigodu udahnuti život nekom remek djelu jedno je od najispunjavajućih iskustava koje čovjek može doživjeti.

TELEGRAM: U kakvoj ste danas fazi, gospodine Cura?

CURA: Neću vam odgovoriti: ja sam mjesec „u prvoj četvrti“, ali zasigurno mogu reći: ja sam u fazi „mjeseca koji raste…“: Nikad se ne zaustavljaj. Nikad ne uzimaj stvari zdravo za gotovo.

TELEGRAM: Jesu li vam neke uloge u karijeri došle prerano, kad za njih ni glasovno, a pogotovo fizički niste bili dovoljno spremni? Danas biste ih sasvim drugačije pripremali i izveli, pretpostavljam.

CURA: Dokaz da sam svaku svoju ulogu otpjevao u pravo vrijeme je da sam danas, nakon 25 godina međunarodne karijere, te gotovo 40 godina na pozornici, još uvijek živ i živahan. Naravno da bismo svi voljeli iznova uraditi neke stvari obogaćeni iskustvom, ali to ne znači da smo nekada to uradili na krivi način; već samo na mladalački način.

TELEGRAM: Je li vam opterećenje kad mediji, struka i fanovi očekuju od vas da budete zvijezda 24 sata? Morate li ih ponekad razočarati?

CURA: Da, to može predstavljati problem. Moj je život bio takav do momenta kada sam odlučio iz igre izbaciti ono površno. Nije istina da ćete, ako ste popularni, neizbježno biti predmetom maltretiranja of strane obožavatelja i tiska. Znate, čovjek žanje što posije. Ako ste diskretna osoba, ne privlačite histeriju.

TELEGRAM: Koliko vas opterećuje činjenica da cijela vaša pjevačka karijera svaki dan ovisi o jednoj tako suptilnoj i osjetljivoj stvari kao što je glas?

CURA: Ma, to nije problem, sve dok vaš život ne ovisi o prolaznim stvarima, već samo vaša karijera.. Ne biste na isti način trebali tretirati vaš posao i vaš život.

TELEGRAM: Koliko puta vam se dešava da vam publika poslije koncerta, ili predstave viče „bravo“, šalje vam cvijeće, a vi ste sami prilično nezadovoljni onime što ste dali od sebe te večeri?

CURA: Prava ljubav iskrene publike nikada nije rezultat samo jedne izvedbe, već stupnja posvećenosti koje ste uložili u nju. Ne zaljubljujete se u osobu samo zato što ima prekrasno tijelo, osim ako niste površni idiot.

Isto vrijedi i za ljubav između umjetnika i njegove publike. Ovaj predivan osjećaj, koji je rezultat puno godina zajedništva, ne treba miješati s prolaznom „euforijom“, koju izaziva korektno otpjevan visoki ton…

TELEGRAM: Postoje mitovi o tome da su tenori skloni depresiji. Pavarotti je nazivao tenore „mitskim depresivcima“. Jeste li vi ikad podlegli depresiji?

CURA: Znate što, imam momente depresije, kao i svako ljudsko biće kojem je mozak aktivan… Ali oni nisu vezani uz posao.

TELEGRAM: Za vas govore da ste jedan od najboljih glumaca među svjetskim tenorima, da se fantastično krećete na sceni i imate veliku ekspresiju. Koliko je vama stalo da briljirate i glumački, ne samo glasovno budete besprijekorni?

CURA: Pa, nekim ljudima se moje izvedbe ne sviđaju iz istog razloga… “Ako želim vidjeti dobru glumu”, kažu oni , “otići ću u dramsko kazalište. Kada dođem u operu, samo želim slušati pjevanje”… Bez komentara, zar ne? Za mene je kod dobrog opernog umjetnika dobra gluma uvjet bez kojeg se ne može. Iznenađujuće je, a tu problem počinje, da za većinu u opernom svijetu ovo nije primarni problem.

Ako znate pjevati korektno, primit će vas na konzervatorij s nadom da će vam možda, jednog dana netko u vaš pjevački mozak ugurati potrebno glumačko umijeće. Krivo. Ispit za opernu školu mora biti podjednako strog kada su u pitanju i pjevanje i gluma.

Inače, priroda vaše karijere narušena je u samom početku. I uzrok je svim problemima za koje znamo da se pojavljuju kada dođe vrijeme za stvoriti pravu izvedbu. Glumac je glumac, pjevač je pjevač, ali, operni umjetnik mora biti i jedno i drugo: pjevač i glumac s podjednakom razinom kvalitete i posvećenosti. Ne trebamo ni spominjati činjenicu da operni umjetnik mora također biti i pristojan plesač, vješt borac, jer u brojnim koreografijama mnoge uloge to zahtijevaju.

TELEGRAM: Slušate li intuiciju? Koliko puta ste pogriješili u životu, kada to niste učinili?

CURA: Intuicija je precijenjena. Uvijek sam bio jako intuitivan, ali tek kada sam ju naučio dozirati na bazi iskustva, počeo sam dobivati najbolje od nje…

TELEGRAM: Važ život se odvija između taksija, aerodroma, teatara i hotelskih soba. Nimalo glamurozno, kako to mnogi zamišljaju…Koliko vam je takav način života stresan?

CURA: U pravu ste, jako je stresan. Pogotovo jer sam platio visoku osobnu cijenu na polju zdravlja, što tek danas vidim poslije tolikih godina nomadskog života. Ovih sam dana ozbiljno posvećen ponovnom ugađanju vlastite budućnosti…

TELEGRAM: Jeste li svjesni koliko ljudi zapravo stoji iza vašeg imena i brenda Cura? Osjećate li odgovornost prema timu ljudi koji rade za vas i u krajnjoj liniji žive od vašeg imena i statusa?

CURA: Mislim da pretjerujete s ovom izjavom. U prošlosti su mnogi ne samo jeli kruh sa mnom, već su mnogi od njih jeli od mog kruha. Danas to više nije slučaj.

Cura je svoju karijeru započeo kao gitarist
Cura je svoju karijeru započeo kao gitarist josecura.com

Od momenta kada sam prestao biti proizvod i postao umjetnik za sebe, prestao sam biti zanimljiv onima čiji je jedini cilj bila zarada. Dapače, zadobio sam poštovanje ljudi koji se slažu s ovim mojim stavom. Za sada je dobro.

TELEGRAM: Jedna od uloga koja vas je najviše obilježila posljednjih sezona jest Otello, koji se smatra svojevrsnim vrhom u vašem fahu. Što poslije njega?

CURA: Tanhauser je u siječnju 2017., a Peter Grimes u svibnju iste godine: dva potpuno različita izazova, koja će ,vjerujem, dodati posve novu dimenziju mojoj karijeri.

TELEGRAM: Na koji način investirate zarađeni novac? Koliko vam je, uopće, novac bitan u današnjem materijaliziranom svijetu?

CURA: Zanijekati važnost novca u zadovoljavanju svakodnevnih realnih potreba jest licemjerno. Ali je glupo vjerovati da novac može riješiti sve vaše probleme.

TELEGRAM: Kako se opuštate poslije predstave? Priuštite li si čašu vina, pjenušca, uživate li u hrani, ribi, školjkama…?

CURA: Znate, slučajeva kada se samo vratim u hotelsku sobu i jedem kikiriki, jer restorani i posluga u sobu ne rade, ima znatno više nego što ljudi misle. Ali, jedan od mojih omiljenih običaja je podijeliti stol nakon izvedbe s onima s kojima sam radio i opustiti se s njima.

TELEGRAM: Je li vam dan još uvijek prekratak, iako traje od sedam ujutro, do iza ponoći?

CURA: Uvijek, i što sam stariji, sve je gore. Kada ste mladi, odnosno mlađi, u mom slučaju, svaki je dan cjelina koju brojite i pamtite. Ali što ste stariji, to vrijeme više postaje rastopljivo, mjeseci, tjedni i dani stapaju se u kontinuum, koji sve više ubrzava.

Izluđuje me osjećaj kako neću biti u mogućnosti dovršiti sve one stvari koje želim ostaviti iza sebe, moju ostavštinu, recimo tako. Osim svakodnevne izvođačke aktivnosti, trenutno radim na obimnoj knjizi posvećenoj boljem razumijevanju Otella.

Kao i na revidiranju mojih starih skladbi za njihove predstojeće premijere: premijera mog Magnificata bila je u veljači prošle godine, a moj oratorij Ecce Homo bit će praizveden tijekom ožujka 2017. u Pragu.

TELEGRAM: Čega ste se sve odrekli zbog karijere?

CURA: Nasuprot onome što ljudi misle, ako se potrudite, možete savršeno izbalansirati obiteljski život i karijeru. To nije jednostavno. No kada imam nekoliko slobodnih dana između izvedbi, umjesto odmaranja, uvijek sam na prvom letu prema doma.

Također sam odbio brojne produkcije da bih mogao vidjeti obitelj barem jednom tjedno. Naravno, propuštao sam neke stvari, ali sam ipak bio tamo u važnim momentima, a dokaz za to su moja djeca, danas predivni mladi ljudi. Da ne spominjem to da sam sretno oženjen već 31 godinu, što je doista neuobičajeno u ovom poslu.

Ono na što je, pak, moj prezahtjevan javni život imao utjecaja jest to što nisam imao prigode izgraditi velika prijateljstva. Moji najbolji prijatelji su još uvijek oni koje sam ostavio u Argentini prije 25 godina, koji mi jako nedostaju. Činjenica je da veliko i stabilno prijateljstvo traje zauvijek, dok novima treba vrijeme i posvećenost. A te dvije stvari dugo nisam imao.

Danas mi je iskreno žao zbog toga, i čineći sve što je u mojoj moći da popravim svoju pogrešku , shvaćam koliko imam sreće, jer sam okružen nevjerojatnim ljudskim bićima, koja su čekala pravi moment da mi se približe. Prekrasan je to osjećaj, koji još jednom potvrđuje da u životu žanješ ono što si posijao.

TELEGRAM: Manje je poznato da ste se u svom životu bavili konkretnim fizičkim poslovima: bili ste bodybuilder, električar, stolar… Mislite li da nemate ruke operne zvijezde, već ruke radnika?

CURA: Znate, to kakve ruke netko ima, nije fizička stvar, već mentalni stav.

TELEGRAM: Kao fotograf snimate ljude koje nemate prilike susretati u karijeri, to su neki posve obični, često nesretni, usamljeni ljudi, kojima sudbina baš nije bila sklona. Zašto vas oni intrigiraju?

CURA: Jedna od čovjekovih najvrjednijih osobina je biti u stanju promatrati svijet i kapitalizirati zaključke tih promatranja, kako dobrih, tako i onih loših. Nevjerojatno je da je , nasuprot onome što ljudi misle , prva posljedica uspjeha izolacija, a to je najgore što se može dogoditi onome čiji je posao biti u koži drugih. Osobna patnja, ili barem veliki senzibilitet za razumjeti nesreću drugih, neophodna je za dobrog glumca.

TELEGRAM: Jeste li zabrinuti za budućnost svoje djece? S prezimenom Cura mnoga vrata će im se, možda, lakše i brže otvarati, ali svjesni ste kako će im s bremenom vašeg imena, statusa i popularnosti biti puno teže dokazati se samostalno.

CURA: Nositi moje ime bi vjerojatno bilo korisno za njih kad bi bili klasični glazbenici, ali oni to nisu. Moja djeca nose moje ime kao što to čini i svaki drugi ponosan sin, dok sami u svojim životima izgrađuju vlastita imena.