U osječkom HNK-u premijerno je prikazan ‘Trenk, iliti divji baron’; 36 godina nakon originala jednako je ljekovit

Rukopis je svjež kao da je danas napustio manufakturu, posebno u rukama Marija Kovača

ZADNJA IZMJENA: ruj 26, 2020
Foto: Davor Javorovic/PIXSELL

Uramljeni poklopci bombonijera s povijesnim trashom u Hrvatskoj završavaju po zidovima pravovjernih. Tamo im se do ganuća nazdravlja već kod drugog gemišta. Povijest kao tlačiteljica života ovdje vječno diktira sadašnjost i svaku budućnost. Od žanrovskog marcipana do mračnog diktata historije kao jedinog smisla društva, tek je mali korak. Ne možemo li se toj histeriji nasmijati u lice, odosmo dođavola.

O tome govori duhovit, sočan, zdravo bezobrazan komad ‘Trenk iliti divji baron’ trijumvirata Senker-Mujičić-Škrabe, napisan još 1984. po narudžbi Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku, gdje je tada slavno praizveden, u režiji Radovana Marčića. S punim pravom je isto kazalište, 36 godina kasnije, odlučilo restaurirati ovaj besmrtni „pučki igrokaz s pjevanjem i mudroslovljem“, jer megapovijesnog terora nikad više pred našim očima.

Tintor u ulozi Trenka Davor Javorovic/PIXSELL

Masakriranje nacionalnih, ideoloških i socioloških mitova

A persiflažni rukopis Borisa Senkera, Tahira Mujičića i Nine Škrabea svjež je kao da je danas napustio manufakturu. Njihove parodijske pilule protiv virusa paranoje iznimno su efikasne. Naročito kad se nađu u rukama opjevanog ikonoklasta kakav je redatelj Mario Kovač. Ozloglašen kao desperados kojem ništa nije sveto osim slobode duha, Kovač je gipko prepoznao odležanu fermentaciju ‘Trenka’. I šansu za njegovu neobuzdanu smjehotresnu reinterpretaciju.

Spisateljski trojac SMŠ bez pardona zajebava i masakrira brojne nacionalne, ideološke i sociološke mitove koji nam zagađuju živote. Naboj njihovog žonglerskog obračuna s moćnicima ne opada s promjenama proklamiranih mitologija i društvenih sistema. Kovač je ‘Trenkove’ poruke vješto otpakirao (uz pomoć izvrsne dramaturginje Ane Prolić) i razigrao na terenu današnjeg pseudopovijesnog trasha kojim se hranimo i kojeg živimo.

Anita Schmidt ovom ulogom obilježila je 40 godina umjetničkog rada Davor Javorovic/PIXSELL

Raskalašeno isplaženi jezik lažiranoj historiji

Prvo su proširili kadar. Raspojasavši antilegendu o barunu Trenku uzduž i poprijeko ovdašnjih vojnih krajina i kmetija na kojima je obilato parazitirao bečki imperij. Nevesela istina da se ta naša ravničarsko-gorštačka bijeda i danas jedva prikriva bombonijerskim kulisama, postala je glavni motor Kovačeve predstave. Golemi, raskalašeno isplaženi jezik lažiranoj historiji. Onoj što lakomo ždere pojedinca i ravnodušno ga pljuje kao reciklirani otpad.

Kovačeve namjere sjajno su razigrane u autorskim vizijama scenografa Davora Praha i kostimografkinje Nikoline Miletić. Imperijalni kič predatorskih vladara oslanja se na močvarni i opustošeni background ugnjetenih. Kostimske presvlake maštovito prizivaju sladunjavi štih kvaziromantike i uličnu gerilu. Koreografske (Branko Banković) i glazbene (Tomislav Babić) matrice također su učinile da ovaj preporođeni ‘Trenk’ zadobije zarazne atavističke ritmove nemirenja s duhovnim i tjelesnim škopljenjem.

Glumci žestoko uzvratili Kovačevoj ideji

Nabrijanom a koncentriranom redateljskom rukom Kovač je animirao ansambl da raspoloženo vozi kroz brojne reference pop kulture: od stripa, preko filma, mjuzikla i televizijskih formata. S ciljem da se historija kao inkvizitorica života maksimalno isprda. Glumačka momčad žestoko je uzvratila Kovačevoj ideji. Ponajprije vodeći kvartet.

Vladimir Tintor skladno je donio antiherojski lik Trenka, u narodnom bunilu zapamćenog kao superstara nacionalnog ponosa i lomitelja ženskih srdaca. Tintor stvara paralelni pjesnički timbar Trenkijade, sav u nekom menuetskom bunilu, melankolično ga obrće i navlači podsmijeh na njegova pleća, lomna i nespremna za ulogu titana iz legende.

Kao njegov antipod vispreno nastupa pandur Pavao u tumačenju Ljubiše Milišića. Šeretski i snažno je Milišić ispisao robusnog kabadahiju, onog lukavog pozadinca koji bi se itekako htio omrsiti o reflektore historijskog pamćenja, a usput i o koje žensko krilo ili punu trpezu.

Provincijalne luzerice postaje furiozne pobunjenice

Anita Schmidt (koja je ovom ulogom obilježila i 40 godina umjetničkog rada) je „prosvijećenu“ apsolutisticu Mariju Tereziju inspirativno odigrala kao trknutu vladaricu, žderačicu muškaraca, infantilno neopterećenu glavama što padaju u slavu njene vladavine. Miroslav Čabraja je kancelara Luju kreirao u maštovitim potezima vječnog karijernog kameleona, prijetvornika i manipulatora mitomanijama.

Ženski kor provincijalnih luzerica zadobio je ulogu furioznih pobunjenica Davor Javorovic/PIXSELL

Kovač i Prolić lucidno su u predstavi otvorili girl power liniju. Ženski kor provincijalnih luzerica (koje funkcioniraju i kao bend odmetnica) zadobio je ulogu furioznih pobunjenica. Sandra Lončarić, Antonija Pintarić, Selma Mehić, Ivana Soldo Čabraja, Antonija Mrkonjić, Jasna Odorčić i Sanja Toth, drčno su zabrijale na staze osvete. Ne samo da bi opalile ćuške mekušnim muškim eksploatatorima nego i da bi se usudile tražiti socijalnu pravdu.

Njima je dana uloga egzistencijalnih fajterica, a muškim oportunističkim freskama (redom zanimljive epizode ostvarili su Lino Brozić, Aljoša Čepl, Armin Ćatić, Matija Kačan, Duško Modrinić, Mario Rade) ostalo je da završe kao zombiji. Oslobađajuće katarzičan je učinak ove predstave. Važan u svojoj satiričnoj ljekovitosti. Prepoznala je to i publika, nagradivši osloboditelje ovacijama.

Davor Špišić
Telegram autor
96 članaka Više o autoru
Više s weba
Ostanite uz telegramov program