Drugi tjedan je u HNK premijera Don Carla. Pričali smo s legendarnim tenorom koji pjeva glavnu ulogu
Boris Homovec intervjuirao je našeg najvećeg tenora Tomislava Mužeka
S obzirom na to da se izvodi na talijanskom, čuvena Verdijeva opera Don Carlos, koja se temelji na Schillerovoj tragediji, preimenovana je u Don Carlo, a zagrebačka operna publika premijerno će je imati priliku vidjeti u Hrvatskom narodnom kazalištu od 10. travnja, pod ravnanjem Elia Bongompagnie i u režiji Dereka Gimpela. Najpoznatiji i najtraženiji hrvatski tenor Tomislav Mužek pjeva naslovnu rolu prijestolonasljednika španjolskog trona, a partneri su mu Luciano Batinić, Adela Golac Rilović, Ljubomir Puškarić i Dubravka Šeparović Mušović. Ova 40-godišnja operna zvijezda, rodom iz Siegena u Njemačkoj, solo pjevanje diplomirao je u Beču, u čijoj je Državnoj operi imao i prvi angažman.
Imao je doista sreće biti angažiran u prestižnim produkcijama u Bologni, Bremenu, Bayreuthu, Munchenu, Hamburgu, Berlinu, Parizu, Genevi, Firenzi, Madridu, Tokiju… U milanskoj Scali upamćene su njegove role u prestižnim produkcijama Mojsija u Egiptu, Rinalda i Idomenea. Ovaj dobitnik nagrada Vladimir Nazor i Nagrada hrvatskog glumišta proveo je sedam sezona kao prvak splitske Opere, a od rujna prošle godine, na poziv ravnateljice Dubravke Vrgoč i ravnatelja Opere, maestra Nikše Bareze, Tomislav Mužek postao je, na oduševljenje ovdašnjih opernih fanova, prvakom Opere zagrebačkog HNK-a.
TELEGRAM: Kakvog Don Carla Zagrepčani mogu očekivati?
MUŽEK: Prije nego sam došao u angažman u zagrebački HNK, Don Carlosa sam trebao pjevati još pretprošle sezone u Dresdenu. To je naslov s kojim sam upoznat, uloga s kojom se dugo već bavim. Ovaj projekt se priprema dugo, od rujna prošle godine do sada. Sad se sve više intenzivira, uzbuđenje iz sata u sat pred premijeru dostiže vrhunac. Željno iščekujem da generalna proba i premijera prođu, te da uživamo u šaltanju u daljnjim izvedbama. Uvijek proces proba ima drugačiju energetiku nego predstave.
Ovakav Don Carlo još nikad nije viđen u Zagrebu. U ovakvoj formi bio je postavljen samo u milanskoj Scali i Bruxellesu, puno dirigenata si ovu operu postavlja i rezucka, kako njima paše. Nitko ne gleda točno što je skladatelj, zapravo, htio u toj priči. Moram vjerovati maestru Barezi, u koga imam veliko povjerenje i maestru Boncompagni, koji se dugo bavio Don Carlom. A sam Verdi ga je dvadeset godina stvarao, to je djelo s kojim se najviše bavio u životu.
TELEGRAM: Što vam znači današnji status prvaka zagrebačke Opere ?
MUŽEK: To uvijek bolje znaju ljudi koji izvana prate moju karijeru. Ja se svako jutro isto budim, pogledam u zrcalo i vidim lice istog Tomislava Mužeka, koji odlazi na probu i pokušava uvijek dati optimum od sebe. Mislim da mi angažman u HNK otvara mogućnost da mogu isprobati neke uloge koje se ne bih usudio pjevati u najvećim opernim kućama. Znam koje su mi mogućnosti.
TELEGRAM: Da li će ovaj status isključiti vanjske agažmane?
MUŽEK : Mislim da to neće bitno utjecati, jer naša produkcija je vrlo limitirana. Mi nemamo dvanaest premijera godišnje, pedeset drugih naslova u repertoaru, ja nemam 90 predstava kroz sezonu. Imamo veliki ansambl, ali samo tri premijere godišnje, koje se ne mogu postavljati uvijek s istim pjevačima, jer to bi i publici brzo dosadilo. U Zaljubljen u tri naranče ne znam što bih pjevao, kolega Hendrick bio je baš savršen za ulogu kralja. Naš način planiranja još uvijek jako zaostaje za europskim.
TELEGRAM: Pretpostavljam da znate u HNK samo naslove za iduću sezonu, dok je u vanjskim opernim kućama posve normalno da već pregovarate za sezonu 2020.
MUŽEK: Upravo tako. Ja mogu doći do intendantice i ravnatelja Opere sa svojim kalendarom, uvijek ću si ostaviti neko vrijeme tijekom sezone za projekt ovdje, kako bi se to lakše uskladilo s mojim angažmanima u inozemstvu.
TELEGRAM: Leži li vam danas više talijanski, ili njemački repertoar ? I zašto biti isključiv?
MUŽEK: Dobro pitanje, ja doista nisam isključiv, podjednako dobro se snalazim u jednom i drugom fahu. No, svjetski operni menedžment više tako ne funkcionira, kao prije pedeset godina. Ako danas dobro pjevate Wagnera, stave vas u taj fah i jako je teško iščeprkati se iz te ladice. Sigurno ne bih vani tako lako dobio Don Carla, dok pjevam Lohengrina.
TELEGRAM: Slažete li se kako audicije postaju sve teže, zahtjevi agenata sve veći, često presuđuju i detalji kako ste došli odjeveni na audiciju ?
MUŽEK: Ja nisam dugo bio na audiciji. Kad krenete pjevati u većim opernim kućama, onda vas automatizmom dalje angažiraju. Čujem od kolega da je doista tako, sve više se gleda na outfit i PR. Opet, u vrhu vrhova samo je važna posebnost glasa i interpretacija. Ako vas na audiciji prosuđuju po cipelama, mislim da to može biti samo stav u osrednjim kućama, u kojima odlučuju osrednji ljudi.
TELEGRAM: Jeste li neke role otpjevali prerano?
MUŽEK: Da, i s premalo pripreme. Iako sam kao čovjek bio zreo za Alfreda u Traviati, a pjevao sam ga s 25 godina u Bremenu, pripremivši ga tad u samo tjedan dana probe. No, nakon toga sam shvatio da ništa nije lako i ne smije se raditi na brzinu. Tajming je jako bitan u karijeri i ne smiju se preskakivati stepenice.
TELEGRAM: To je zamka u koju, zbog ambicije i nestrpljivosti, upadaju mladi pjevači, prerano idu pjevati repertoar, za koji još nisu sazreli. I onda im se kasnije ta loša odluka vraća poput bumeranga.
MUŽEK: Tako je. Dirigent i redatelj gledaju svoju korist, ako vide u pjevaču da je magnet za publiku, mladi pjevač time je polaskan, jer sam ne zna odrediti što je za njega dobro. Ja sam to doba uspio preživjeti i sačuvati se. Danas sa 40 godina, nadam se, tako nešto ne može mi se desiti. Puno je važnije reći „ne“ u karijeri.
TELEGRAM: Imate li bolju interakciju s dirigentima, ili redateljima?
MUŽEK: Nekad vam uz dobrog dirigenta čak ne treba redatelj, nekad se dirigent i redatelj toliko dobro slažu da vam se čini kao da radite s jednom osobom, a nekad se njih dvoje toliko ne podnose, da tad nije lako naći se u tim škarama.
TELEGRAM: Ide li vam na živce trend nasilne modernizacije klasičnih opera na sceni?
MUŽEK: Meni je bitno da redatelj postavi djelo dramatuški konzistentno i psihološki razvijeno, od početka do kraja. Tad mi je svejedno događa li se Macbeth u škotskom dvorcu, ili svemirskom brodu. Sve ostalo je dekoracija. To vrijedi i za dramu.
TELEGRAM: Postoji li rola za kojom žudite, koja vam je izmakla do sada?
MUŽEK: Nemam baš pretjeranih želja u tom smislu, već sa 26 godina pjevao sam priželjkivanu La Boheme, a prije dvije godine Lohengrina. Želje sam si ostvario, ali imam još dosta posla i na tim ulogama. Znate, u ovim godinama svježina glasa se mijenja, nema mladenačkog poleta, ali to se mijenja proporcionalno s godinama, isksutvom i trenucima gdje si svjestan da nije sve pitanje života i smrti. Kao mlad mislite da je sve crno, odnosno bijelo. A najviše je sivoga, najviše je međuprostora. Doživio sam predstave koje počnu s najvećom strasti i solisti ih jedva dovrše, ili kad bolesni stanu na scenu, razmišljajući da je otkažu, a otpjevaju toliko dobro, kao nikad prije. U tome je čarolija kazališta.
TELEGRAM: Koliko podsvjesno strahujete da vas u nekom ključnom momentu ne izda glas?
MUŽEK: Glas je jako važan faktor. Što god vam se desi u životu, na privatnoj razini, emotivno vas uzurpira, neka tragedija, stres, ili prehlada, odmah se refektira na glas. Imunološki, fizički i psihički, to je mjesto gdje je čovjek najtanji. Ti mikromišići i taj mikrosvemir oko glasa, gdje je najteže postići stabilnost. Najbolje je ne opterećivati se time. Što manje razmišljaš, to je zdravije.
TELEGRAM: Koliko vas partneri na sceni mogu dodatno nadahnuti, ili frustrirati?
MUŽEK: To je jedan od najvažnijih faktora, o onom drugom ovisi koliko ćete se sami razvijati. Kad vidim podjelu, znam unaprijed s kim ću, ili neću imati problem na sceni. Na neke partnere se, doista, ne možete osloniti.
TELEGRAM: Koliko vam u pripremi uloge pomažu snimke iz raznih produkcija istog naslova, koje možete pronaći na You Tubeu?
MUŽEK: U neke edukativne svrhe, zasigurno da. Jako je zanimljivo vidjeti neke od svojih idola, kako se snalazi u nekim produkcijama. No, što se procesa pripreme tiče, ništa ne može zamijeniti probe u kazalištu. Nakon što savladate tekst, on ulazi u staničnu memoriju tek kad stanete na scenu. Meni znaju poslati link da vidim kako predstava izgleda, u koju moram uskočiti. Ja to gledam, ali ne memoriram, dok ne stanem na samu pozornicu.
TELEGRAM: Vlatka Oršanić mi je ispričala kako je u posljednji čas uskočila u jednu predstavu za koju nije bilo vremena imati probu. Iz teatra su joj poslali link, cijelu noć je gledala snimku, memorirala je i zapisivala si kretanje na pozornici.
MUŽEK: To se može napraviti, ali ja sam moram proći kretanje na pozornici. Nije mi dovoljno gledati snimku.
TELEGRAM : Znam da povremeno imate iskorake u jazz repertoar, talijanske kancone, ili kajkavske popevke.
MUŽEK: Ti iskoraci su se dogodili prije sveopće krize. Koliko god bili uspješni, meni je to bio odmor za dušu, to je fantastično za higijenu glasa. Uživao sam pjevati američki repertoar s Big bandom. I baš kad je krenulo, nastala je kriza i prestala je organizacija takvih nastupa, zbog pomanjkanja novca. Meni su se potom počele događati važne stvari u karijeri, okrenuo sam se pozivu i zanemario takve izazove. Da me bilo koji Big bend danas pozove da s njima napravim koncert, rado bih se tome odazvao. Kao što bi me, s druge strane, veselila večer liedova, kakve sam već održavao, volim Schuberta, Straussa, Schumanna…
TELEGRAM : Tko je danas za vas operna zvijezda, kojoj se divite?
MUŽEK: Teško mi je reći, da se nekome ne zamjerim. U Europi ima toliko opernih kuća, u Njemačkoj preko osamdeset kazališta, a meni su veći idoli oni kolege koji ostaju u sjeni, koji nisu na plakatu, ili u modnoj kampanji. Prije par dana jednog mog kolegu, tenora, koji nije još zvijezda, zvali su iz Bremena da uskoči u opernu produkciju u Tokiju i pjeva Siegfrieda, sjeo je na avion i s jet lagom otpjevao premijeru perfektno. Tome se divim.
TELEGRAM: Imate li vi sličnih iskustava?
MUŽEK: Samo jednom. Bio sam u Dresdenu, pjevao Čarobnu frulu, zvali su me da je pjevač u Kolnu otkazao za večernju predstavu Ukletog Holandeza. Ja sam u tom trenutku ručao, odložio tanjur, sjeo na avion i otpjevao rolu besprijekorno.
TELEGRAM: Kakvi su vaši rituali na dan premijere?
MUŽEK: Pokušavam spavati dovoljno, ne previše pričati, jesti umjereno, ne jedem barem četiri sata prije predstave da ne pjevam punog trbuha, prije izlaska na scenu slijedi lagano upjevavanje, treba u svemu pronaći mjeru… Tek kad počne predstava, tek se tad ušaltam. Obično sat i pol prije predstave dolazim u garderobu, na scenu, koncentriram se, šminkam i ulazim u lik.
TELEGRAM: Koliko vam je kostim bitan u kreiranju lika?
MUŽEK: To mi je jako bitno, često se dešava da do zadnje probe ne vidite kostim. I shvatite da vam treba vremena da biste se u njemu dobro osjećali na sceni. Jednom sam u Berlinu pjevao popodnevnu božićnu predstavu Čarobne frule. Tijekom predstave mi je prišao intendant da je tenor otkazao večernju predstavu i pitao me da li bih ga zamijenio, nakon ove. Navečer nisam mogao hodati od boli, jer sam cijeli dan proveo u pretijesnim cipelama.
TELEGRAM: Kako vaš sin doživljava vašu profesiju?
MUŽEK: On zna da tata svaki dan ima probe, nije previše oduševljen operom, nije impresioniran mojom profesijom. On jest umjetnička duša, ali u nekom svom svijetu crtanja, čitanja. Znajući da baš ne voli buku, ne vučem ga u operu, možda ga i podsvjesno štitim.
TELEGRAM: Da vam je netko u pubertetu rekao da ćete imati ovako uspješnu tenorsku karijeru, što biste mu rekli?
MUŽEK: Hm, znate, ja do šesnaeste godine nisam ni znao kakav je kazališni svijet i opera s druge strane scene. Kad sam jednom uskočio u taj vlak, vozim se i dalje.
TELEGRAM: Do kada će trajati ta vožnja?
MUŽEK: Nisam od onih kolega koji će reći: da se ponovno rodim sve bih isto. Ja ne bih. Previše je odricanja, krvi, znoja, nesigurnosti, strahova, muke, iščekivanja… Ne bih nikome preporučio ovu profesiju, ako je uistinu ne voli zadnjim atomom tijela.
TELEGRAM: Da li je mudrost , dok ste na vrhu, znati kad se povući?
MUŽEK : Čitao sam neke intervjue Dominga dok je bio mojih godina, kad je govorio kako je najljepše završiti karijeru sa šezdeset godina. No, ni on ni Pavarotti nisu znali stati na vrijeme. Bilo je zaista tužno gledati Pavarottija na otvorenju Olimpijskih igara 2006., a Domingo se već pomalo gubi, ali još ima potrebu nastupati kao bariton.
Ne vidim nikakvog razloga za to. Možda ću i ja biti takav, kad dođem u njegove godine. Znate, za mene je najveća faca bila naša najveća operna diva Zinka Kunc Milanov, koja je u 60. godini otpjevala La Giocondu u Metropolitanu. Nikome ništa unaprijed nije najavila, samo je poslije predstave izašla na pozornicu i rekla: ovo je bila moja zadnja predstava. To je, za mene, odlazak u velikom stilu.
Snima Borko Vukosav / Telegram