U rijetkom intervjuu, koji je dao piscu Billu Flanaganu, Dylan priča o Sinatri, Joan Baez i svojoj kosi
Isječci povećeg intervjua koji je objavljen na Dylanovoj web stranici
U rijetkom intervjuu kojeg je dao piscu Billu Flanaganu, a razgovor je objavljen na Dylanovoj web stranici u srijedu navečer, Bob Dylan je bio velikodušan s detaljima iz svog privatnog života i glazbe kako već godinama nije. Njegova posljednja dva albuma Shadows in the Night i Fallen Angels bili su obrade klasika. Svoj 38 album Triplicate izdat će 31. ožujka, a bit će to megamaterijal od tri diska na kojima će se nalaziti hitovi poput Stormy Weather, As Time Goes By i The Best is Yet to Come.
“Te pjesme su neke od najtužnijih stvari koje su ikad snimljene i htio sam ih prikazati točno onakve kakve one jesu. Sada kada sam živio kroz njih, razumijem ih bolje. One te izvuku iz žrvnja mainstreama gdje si zarobljen između razlika koje se čine različitima, ali u svojoj srži su iste. Moderna glazba i pjesme su toliko institucionalizirane da to ni ne shvaćaš. Ove pjesme su hladne i pronicljive, imaju direktni realizam u sebi, vjeru u obični život poput vjere u rani rock&roll”, kaže Dylan.
Ovdje smo izdvojili neke fascinantne, poetske ili sasvim zabavne isječke intervjua kojeg je vodio Bill Flanagan.
O nostalgiji:
Za umjetnika koji se uvijek oduševljavao suprotstavljanju glazbenim normama, može se činiti čudnim njegov nedavni fokus na klasike, dok ne objasni koliko ih je duboko zavolio u svojim kasnijim godinama. Iako se njegove novije obrade mogu činiti nostalgičnima, Dylan je rekao da te pjesme vidi kao da su od “ovdje i sada”. “Nije to put stazom sjećanja ili žaljenja i čežnje za dobrim starim danima ili dragim sjećanjima onog čega više nema”, rekao je Dylan. Ali, referirao se prolaznost vremena i zaključio da nema razloga da se na prošlost osvrće s tugom.
“Od 1970. do sada prošlo je skoro 50 godina, čini se kao da je prošlo 50 milijuna. Postojao je zid vremena koji je odvajao staro od novog i mnogo toga se moglo izgubiti u tom vremenu. Cijele industrije su propale, stilovi života su se promijenili, korporacije ubijaju gradove, novi zakoni zamijenjuju stare, grupni interesi trijumfiraju u odnosu na individualne, siromašni ljudi su postali roba. Glazbeni utjecaji također – progutani su, apsorbirani su u neke novije stvari ili završe na otpadu. Ne mislim da se čovjek treba osjećati utučenim ili kao da je sve izvan tvog dohvata – i dalje možeš naći to što tražiš ako slijediš stazu unatrag. To može biti tamo gdje si to ostavio – sve je moguće. Problem je u tome što to ne možeš ponijeti sa sobom, nego moraš ostati točno tamo s tim. Mislim da je upravo to nostalgija”, priča Dylan.
O djetinjstvu u Minnesoti:
Naglasivši da je odrastao u sjevernoj Minnesoti, Dylan je progovorio o ekstremnim vremenskim uvjetima, “smrzotini u zimi, navali komaraca ljeti, nije bilo klime tamo gdje sam ja odrastao, parno grijanje po zimi i morao si nositi puno odjeće na sebi kada bi izašao van”. Ali našao je snagu u svemu tome.
“Krv ti postane gusta. To je zemlja od 10.000 jezera, mnogo je tamo lova i ribarenja. Indijanska zemlja, Ojibwe, Chippewa, Lakota, stabla breza, otvorene rudarske jame, medvjedi i vukovi – zrak je sirov… Na sjeveru je još mukotrpnije. Surov je to okoliš – ljudi vode jednostavne živote, ali takve živote vode i u drugim djelovima zemlje”, rekao je Dylan.
Iako, zbog svega toga nije da se nužno osjeća posebnim zbog svog odrastanja. Nakon što je proputovao svijetom, naučio je da su “ljudi više manje isti gdje god da dođeš”.
O Franku Sinatri:
Dylanova prošla dva albuma su bila prepuna obrada klasika koji su Franka Sinatru učinili popularnim. Sinatra ih, naravno, nije mogao preslušati. Iako, Dylan i pjevač šlagera su imali prijateljski odnos. Jedna od rock&roll legendi kaže da su Bruce Springsteen i Dylan bili pozvani na večeru u Sinatrinu kuću. Ispalo je da je Sinatra veliki fan Dylana.
“Mislim da je znao The Times They Are a-Changin i Blowin’ In the Wind. Znam da mu se svidjela Forever Young, to mi je rekao. Bio je zabavan, stajali smo vani na njegovoj terasi po noći i rekao mi je ‘Ti ja, prijatelju, mi imamo plave oči, mi smo od tamo’ i pokazao je prema zvijezdama. ‘Ove ostale propalice su odavde’. Sjećam se da sam razmišljao da je možda u pravu”, prisjeća se.
Dylan je bio jedan od izvođača koji su svojedobno nastupili na jednom TV nastupu u počast Sinatri. Svi drugi umjetnici pjevali su Sinatrine pjesme. Ne i Dylan, on je pjevao svoju vlastitu pjesmu Restless Farewell. “Frank je zahtjevao da to napravim”, rekao je Dylan.
O slušanju Joan Baez:
Baez je bila Dylanova muza, i njih dvoje su dijelili onaj tip ljubavne romanse kojeg su tabloidi jako voljeli. “Loše se osjećam zbog toga. Bilo mi je žao kada je naš odnos završio”, izjavio je jednom prilikom Dylan za Toronto Star. Dio privlačnosti koju je gajio za nju, bila je u činjenici da je volio njezin glas. Objasnio je to u intervjuu.
“Ona je bila nešto posebno, gotovo previše za podnijeti. Njezin glas je zvučao poput glasa sirena s grčkih otoka. Samo zvuk njezinog glasa mogao vas je začarati. Ona je bila čarobnica. Morao si se poput Odiseja poklopiti preko ušiju da ju ne čuješ. Ona bi učinila da zaboraviš tko si.”
O svojoj kosi:
Dylanova kosa odvijek je bila veliki dio njegovog imidža. Flanagan ga je pitao ono što smo svi uvijek pitali: može li Bob Dylan odrezati svoju kosu?
“Mogu, ali ne želim to napraviti. Pokušavao sam izgledati poput Little Richarda, moja verzija Little Richarda. Htio sam divlju kosu, htio sam biti prepoznat”, kratko je komentirao.
O tome da je ‘dvorska luda’ iz pjesme American Pie:
Pjesma Don McCleana American Pie uključuje mnoge likove poput kralja, kraljice i dvorske lude. Mnogo godina dosta ljudi je mislilo da se stihovi vezani uz dvorsku ludu odnose na Dylana. Dylan ne misli da je to tako.
“Dvorska luda? Da, dvorska luda piše pjesme poput Masters of War, A Hard Rain’s a-Gonna Fall, It’s Alright, Ma – jaka dvorska luda. Moram misliti da govori o nekom drugom. Pitajte njega.”
O rock&rollu:
Dylan je započeo svoju karijeru kao folk glazbenik, a o njegovom silovitom skoku u svijet rock&rolla se još dan danas raspravlja. Rock&roll ga je pogodio poput bombe. Ne samo da je muzika bila eksplozivna, ona je “rušila barijere koje su rasa i relgije, i ideologije podizale”.
“Rock&roll je bio opasno oružje, on je eskplodirao poput brzine svjetlosti, reflektirao je to vrijeme, osobito prisutnost atomske bombe koja se dogodila nekoliko godina prije. Veliko razračunavanje između kapitalizma i komunizma bilo je na horizontu… Mi smo živjeli ispod oblaka smrti; zrak je bio radioaktivan. Nije postojalo sutra, svaki dan je sve moglo biti gotovo, život je bio jeftin. Takav je bio osjećaj tada i ne pretjerujem”, priča. No, za sav taj strah, Dylan kaže: “zbog rock&rolla si zaboravio na strah”.