U Zagrebu se, zbog vrlo dobre izložbe, puno priča o Katarini Velikoj, a mi se prisjećamo crtica iz njezinog života

Uspješno je vodila ratove i reformirala zemlju

Tko je bila Katarina Velika, vladarica koju povjesničari nazivaju benevolentnim despotom i čiji se tračevi o uzbudljivom ljubavnom životu i seksualnom apetitu prepričavaju par stoljeća nakon njezine smrti? Bila je žena koju je Voltaire zvao “najsjajnijom zvijezdom Sjevera”, Aleksandar Puškin “Tartuffeom u suknji i s krunom”, a Diderot ustvrdio da “ima dušu Bruta, a srce Kleopatre“.

Uspješno je vodila ratove, reformirala zemlju, poticala umjetnost i znanost, uvela cijepljenje kada je Rusija bila suočena s epidemijom velikih boginja. Izvela je državni udar, svrgnula muža i vladala 34 godine. Dopisivala se s najvećim umovima svoje ere, ljubila je puno ljubavnika koje bi, nakon što bi ih ostavila, nagrađivala raskošnim palačama, dragocjenostima, a nekima je, poput Stanislawa Poniatowskog, dala titulu kralja i – cijelu Poljsku. Da živi danas, njezinim bi se privatnim životom skandalizirali tabloidi, a po broju portreta na kojima je oslikana bila bi carica selfija.

1. U Rusiju ju je doveo slučaj, a onda se sama popela na tron

Kada je Sophie Auguste Friederike von Anhalt-Zerbst, 14-godišnja tinejdžerka iz male i ne pretjerano moćne njemačke aristokratske obitelji stigla u Rusiju, od nje se očekivalo samo da rodi nasljednike dinastiji Romanovih. Kći Petra Velikog, carica Elizabeta nije mogla imati djece, pa je za svog nasljednika odredila nećaka Petra. Brak od početka nije bio sretan: neugledan i infantilan Petar nije mogao konzumirati brak, vrijeđao je suprugu, a najviše je vremena provodio igrajući se svojim vojnicima-igračkama.

Za to je vrijeme Katarina koja je odmah promijenila ime, prešla na pravoslavlje i počela učiti ruski, činila sve da se svidi carici i Rusima. Počela je čitati francuske prosvjetitelje i temeljito se obrazovati. Rodila je nakon osam godina braka, a do danas povjesničari misle da otac njezinog prvog djeteta (a i sljedećih) nije bio njezin zakoniti, nego jedan od brojnih miljenika koje je tijekom života imala.

2. Na početku je imala tri cilja: svidjeti se svojemu mužu, Elizabeti i narodu

Katarina II. nije imala nikakvih prava na rusko prijestolje, ali je upravljala golemim Ruskim Carstvom 34 godine i samo je Petar Veliki vladao dulje, 43 godine, piše u katalogu izložbe Vjačeslav Fedorov. U šaljivu epitafu koji je sama sebi napisala uoči pedesetoga rođendana piše: “Ovdje leži Katarina Druga, rođena u Stettinu 21. travnja 1729. godine. Došla je u Rusiju 1744. kako bi se udala za Petra III. S četrnaest je godina imala namjeru svidjeti se svojemu mužu, Elizabeti i narodu.

Ništa nije propuštala da u tomu i uspije. Tijekom osamnaest godina dosade i samoće nevoljko je pročitala puno knjiga. Postavši caricom, željela je dobro i trudila se dati svojim podanicima sreću, slobodu i vlasništvo. Lako je opraštala i nikoga nije mrzila. Štedljiva, srdačna, prirodno vesela, s republikanskom dušom i srcem punim dobrote, imala je mnogo prijatelja. Posao je vodila lako, voljela je umjetnost i družiti se s ljudima.”

3. Najprije je učila, onda vladala

Dok se Veliki knez Petar Fjodorovič, siguran u svoj čvrst položaj nasljednika ruskog prijestolja, bavio umjetnošću i vojskom, njegova se supruga pripremala za željenu, ali ne i zakonski zajamčenu, ulogu vladarice. To je bila njezina želja i njezin cilj – priželjkivala je postati caricom. S jedne je strane to podrazumijevalo spletke i političke igre, s druge pak zahtijevalo samousavršavanje i naobrazbu, kako bi mogla stati uz bok velikim vladarima jakih europskih država. Velika je kneginja pokušavala maksimalno iskoristiti vrijeme za svoje obrazovanje.

4. Dvorske spletke, ljubavnici i državni udar

Kada je umrla carica Elizabeta, Katarina je ponizno klečala uz njezin odar čime je stekla poštovanje dvora, crkve i plemstva. Za razliku od svog supruga, Petra III. pronicljiva Katarina radila je sve kako bi ostavila najbolji dojam. Dobro je naučila rusku povijest te shvatila ulogu ruske garde u zemlji u kojoj su državni udari pomoću vojne elite prolazili brzo i uspješno, pametno je spletkarila i koristila se svim suprugovim pogreškama u svoju korist.

Stanje je na dvoru svakoga dana postajalo sve napetijim. Petar III. napravio je dvije pogreške udarivši na dvije svetinje: završio je rat s Prusijom što je ozlovoljilo časnike, te pokušao Rusku pravoslavnu crkvu uvesti prema luteranstvu, što je očekivano razbjesnilo mnoge. Tijekom svečanog objeda prigodom potpisivanja mira s Prusijom, Petar III. javno je uvrijedio suprugu i naredio njezino uhićenje. I ona i njezini pristaše shvatili su da je potrebno djelovati. Do tada su već bili razradili plan državnog udara. Htjeli su izvesti udar prije krunidbe Petra III. u Moskvi. Svrgnuli su ga, a kasnije ga uhitili.

U prognanstvu je potpisao abdikaciju pa je onda u zatvoru skončao. Prema jednoj verziji, časnici koji su ga čuvali, zadavili su Petra III., a među časnicima je bio i brat Grigorija Orlova, Katarinina miljenika i oca njezina sina Alekseja Bobrinskog, koji se rodio dva mjeseca prije državnoga udara, piše Fedorov. Katarina je proglašena caricom, a njezin sedmogodišnji sin Pavao prijestolonasljednikom. Za razliku od muža, Katarina je žurila s krunidbom. Tako je počelo tridesetčetverogodišnje razdoblje vladavine Katarine Velike, koje zovu “zlatnim dobom” Rusije. A njezin deset godina mlađi ljubavnik Grigorij Orlov? Neki biografi kažu kako je njihova romansa bila vrlo strastvena, ali nije trajala. Počeli su se svađati, prestali se viđati, ali je on za nju (i Rusiju) osvojio cijelo Crno more.

5. Savjetovala se s najblistavijim umovima epohe

Među knjigama koje je pročitala, posebno su mjesto zauzimala djela Voltairea. S prosvjetiteljima su se dopisivali i drugi vladari, pozivali su ih i na europske dvorove. No, i u ovome, Katarina je uspjela nadmašiti svoje suvremenike: u tom je dopisivanju bila ravnopravan sugovornik najmudrijim muškarcima kojima se divila prosvijećena Europa. Svaka riječ u pismima Voltaireu, Diderotu, Grimmu osmišljena je i izvagana. Katarina je shvaćala da njezin međunarodni ugled ovisi o mišljenju tih mudraca svoga doba.

U pismima je iznosila svoja filozofska stajališta, odnos prema političkim zbivanjima i prosuđivala državnike. Po grandioznosti ostvarenoga, Katarinu se može usporediti jedino s Petrom Velikim, čijom se izravnom nastavljačicom njegovih djela ona smatrala. Vanjska politika postala je najsjajnijom stranom Katarinina vladanja. Od samoga početka čvrsto je držala u rukama sva pitanja vanjske politike i slijedila je doktrinu Petra I. Osigurala je izlaz na Crno more, proširila se prema zapadu, zaštitila sjeverna područja Rusije.

6. Najuspješniji ruski reformator

Europski vladari poput Friedricha Velikoga, Marije Terezije, Josipa II., u svojim su si političkim programima, vođeni idejama prosvjetiteljstva, postavili za cilj stvoriti jaku i prosperitetnu zemlju. U tu su svrhu uređivali zakone, upravni sustav, razvijali obrazovanje, industriju i trgovinu te štitili umjetnost i znanost. Katarinina prosvjetiteljska djelatnost podudarala se s radom njezinih utjecajnih suvremenika. Tomu je pridonijela neprestana komunikacija s prosvjetiteljima i državne aktivnosti posvećene obrazovanju naroda i blagostanju države.

Sve težnje Katarine II. usmjerene su na to da napravi od Rusije moćnu i prosperitetnu državu. Unatoč unutarnjim potresima, vezanima, primjerice, za seljačku bunu na čelu s Pugačevim, koji je sebe proglasio čudesno spašenim carem Petrom III., trideset i četiri godine Katarinine vladavine obilježila je unutarnja stabilnost. No, stabilnost nije značila stagnaciju. Godine 1766. Katarina izdaje Manifest o formiranju Povjerenstva, čiji je cilj bio izrada novoga zakonika.

Za prvu je sjednicu napisala svoj poznati “Naputak”. Taj je rad bio kompilacija iz djela prosvjetitelja, ponajprije Montesquieuova djela “O duhu zakona”. Zbog realnosti vlastite zemlje čiju su sociodemografsku sliku činili nepismeni i gladni seljaci, klasa profesionalaca koja se tek razvijala dok je građanstvo bilo embrionalnoj fazi, a plemstvo i dalje pohlepno, morala je od nekih poteza odustati. Diderotu koji joj je to zamjerio objasnila je: “Vi pišete na papiru, a ja na ljudskoj koži, koja je puno osjetljivija na svaki dodir.”

7. Pokroviteljica umjetnosti

Na samom početku svoje vladavine, Katarina II. odredila je svoj program: “Gradim, gradit ću, nagovarati druge da grade, podržavat ću znanost, pokrenut ću predstave…”. Njeni su interesi bili su vrlo raznoliki, smatrala se sljedbenicom francuskih prosvjetitelja i veliku je pozornost poklanjala razvoju umjetnosti, znanosti i kulture. Bila je pokroviteljica arhitektima, kiparima, pjesnicima, piscima, znanstvenicima. Autoritarna vlast davala je carici mogućnost koristiti se raznim oblicima umjetnosti kojima je slavila i utvrđivala svoju vlast.

8. Ermitaž – od tajnog vrta do svjetske riznica blaga

Pokraj jugoistočnoga dijela novoga Zimskoga dvorca u kojem se nastanila carica, nalazila se prizemnica u kojoj je bila smještena drvarnica, konjušnica i gospodarske prostorije. Na njezinu južnom rubu dograđivan je paviljon koji je bio namijenjen Katarininim miljeniku Grigoriju Orlovu, a ispred paviljona je na krovu krila uređen vrt. U rujnu 1768. godine izdan je nalog: “…u novosagrađenoj oranžeriji Zimske rezidencije ermitaž napraviti po uzoru na carskoselski, tako da se dva stola mogu podizati jedan iza drugoga, a kad nema potrebe da se pod može zatvoriti”.

Takvi mehanički stolovi, koji su omogućavali da večera protekne u tajnosti, daleko od radoznalih očiju i ušiju, bili su izrađeni u prvoj polovici 18. stoljeća, u paviljonima ili unutrašnjosti dvoraca u Peterhofu, Carskome Selu, ljetnome i starome Zimskom dvorcu. Vrtni paviljoni, ili dvorane u dvorcu, u kojima su bili navedeni stolovi, nazivani su ermitažom. Ta je riječ u ruski jezik ušla iz francuskoga u kojem su se tako nazivale pustinjačke nastambe ili vrtne kućice na osami.

Prvi prijem u tim odajama održan je u veljači 1769. godine. Takvi skupovi u Sjevernome paviljonu dobili su naziv ermitaži, a tim se nazivom poslije označavao cijeli kompleks građevina pokraj Zimskoga dvorca. Gosti su na takve večere bili pozivani po izboru domaćice, a taj izbor nije uvijek bio određen činom i položajem. Tu se domaćica mogla odmarati ne brinući se o pravilima napornoga dvorskog bontona. Na ulasku su goste dočekivala ermitažna pravila koja je određivala Katarina.

9. Moda na dvoru

Elegancija i profinjenost glavna su obilježja europske mode iz doba rokokoa. Najraširenija damska haljina u Europi sve do Francuske revolucije bila je robe à la française (“haljina na francuski način”). Preklopljena haljina dobila je naziv “robron” (s francuskog robe ronde – okrugla haljina).

Katarina II. prva je od ruskih vladara uvidjela da joj uvođenje elemenata tradicionalne nošnje u svečana odijela može ojačati moć. To se pokazalo tijekom državnog udara kada, krećući u pohod protiv vlastita supruga, nije odjenula vojnu odoru pruskog tipa, nego staru gardijsku, čime je dobila vatrenu potporu gardista. U mundirskim haljinama prirodno su se objedinile crte muške i ženske odjeće, vojne svečane odore s elementima francuske mode.

10. Bolovala je od ‘kamejske bolesti’

Katarinina strast za sakupljanjem gema bila je prava groznica – “rupa bez dna”, kako je sama govorila, ili “proždrljivost”. Prvu akviziciju nabavila je 1763. godine, godinu dana nakon što je došla na vlast, za sina Pavla. U Katarininoj korespondenciji s Melchiorom Grimmom zabilježeno je: “moja mala zbirka rezbarenog kamenja je tolika da su je jučer jedva donijela četvorica muškaraca. A to je bila samo polovica”.

---

Naknadno smo u tekstu napravili ove izmjene:
* promijenili smo St Petersbourg u Petrograd
** da bismo pojasnili okolnosti pogibije Petra III., oko čega se ne slažu povjesničari, napisali smo skončao u zatvoru, umjesto umro.
Autorica se ispričava čitateljima zbog ovih nenamjernih pogrešaka.