Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telegram.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Uklanjanje murala umjetnika Mirona Milića u Umagu čisti je kulturocid

Mural izrađen tijekom festivala Indirekt izbrisan je činom brutalne cenzure

ZADNJA IZMJENA: lip. 28, 2015

Nisu prošla ni puna dva dana otkako se u Umagu dogodio sramotan kulturocid, koji nažalost uopće nije usamljen slučaj u sumornoj sadašnjosti i neposrednoj prošlosti Hrvatske. Niste čuli ništa o tome? Upravo je tragično što se beskrupulozan čin represije nad kulturom i umjetnošću zbio u kontekstu priredbe koja raznorodnu kulturu potiče i slavi u punom smislu riječi, bilo da se radi o glazbi, likovnosti, književnosti ili uopće kulturi kao manifestaciji posebnosti jedne zajednice. Zajednice mladih i ne tako mladih ljudi koji ne mare za nametnute etničke, političke, rodne i druge podjele i predrasude koje u Hrvatskoj i regiji cvjetaju, eto, već punih dvadeset i pet godina.

Umjesto da multikulturalni i pluralistički svjetonazor te zajednice, zasnovan na bogatstvu okupljenih različitosti, bude samorazumljiv i prevladavajući, ona se mora nazivati supkulturom, i to nezavisnom – spram mržnje, gluposti i zloće, nazadnih ljudskih osobina koje su u Hrvatskoj odavno na cijeni.

Miron Milić
Miron Milić

Govorim o svojim drugarima, građanima i građankama Umaga koji su od 19. do 20. lipnja po treći put organizirali festival Indirekt. Riječ je o manifestaciji posvećenoj glazbi i umjetnosti koja u Istri već treću godinu zaredom nastavlja i obogaćuje svjetlu tradiciju zbivanja poput nekadašnjeg pulskog Arts & Music Festivala, okupljališta onog najboljeg od tzv. alternativne scene (danas se kaže “indie”, skraćeno od “independent” – nezavisne), što će reći progresivne, umjetnički relevantne i politički avangardne, najčešće lijevo orijentirane. Premda organizatori Indirekta ne djeluju eksplicitno politički, niti festival ima takav predznak, njihovo je djelovanje na svaki način emancipatorsko za lokalnu zajednicu i Hrvatsku u cjelini, jer kulturu predstavlja kao nešto što pripada svima i što su svi pozvani stvarati, dokle god ne povređuju druge.

Premda organizatori Indirekta ne djeluju eksplicitno politički, niti festival ima takav predznak, njihovo je djelovanje na svaki način emancipatorsko za lokalnu zajednicu i Hrvatsku u cjelini.

Anonimne i lažne optužbe s desnice

Usprkos bogatom glazbenom i umjetničkom programu, u kojem su sudjelovali neki od najeminentnijih mlađih domaćih, regionalnih i europskih stvaraoca, ove godine nažalost nisam uspio posjetiti Indirekt. No, jako se dobro sjećam nezaboravne atmosfere prošle godine, kada je cijeli Umag tri dana disao punim plućima u sinergiji kreativnosti i različitosti, bez ikakve negativne emocije ili loše primisli. Činilo se da je rođena jedna nova oaza u kojoj se svi mogu osjećati slobodno, bez ikakve hijerarhije između organizatora, umjetnika i tzv. publike, koja je na najizravniji način bila uključena u događanje i doprinosila mu svojom vlastitom originalnošću i lucidnošću. Kako čujem, ove godine ponovilo se isto, ako ne i bolje, te doista nikome od nas nije palo napamet da bi tako lijepa priča mogla imati ružan epilog.

Ivan Kovačević
Ivan Kovačević

O čemu se točno radi? Među vrsnim umjetnicima pozvanima da još jednom oslikaju fasade Umaga, dakako u dogovoru s gradskom upravom i vlasnicima zgrada, bio je i nadaleko poznati akademski slikar i ulični umjetnik Miron Milić, koji je pročelje osnovne škole ‘Marija i Lina’ obogatio odličnim muralom s prikazom ruku koje nabrajaju radnje povezane s recikliranjem otpada i kontinuiranom upotrebom prirodnih resursa: “Reuse, reduce, recycle, reinvent, reuse, reduce…”. Dakle, riječ je o pristupačnoj, ekološki angažiranoj poruci koja ne može biti jasnija, a potiče građane Umaga i njihove goste da osvijeste svoju ulogu u prirodnom ciklusu života i stvaranja. Priroda u principu ne mari za prizemne ljudske probleme, već se mi moramo prilagoditi njoj. Nažalost, Milićevu poruku nisu svi ovako protumačili.

“Uvažena gospoda huligani”

Naime, zbog lijeve ruke na kojoj se pri nabrajanju ističu tri prsta, opskurni “nezavisni news portal” HOP.hr je umjetnika, a indirektno i organizatore, optužio za širenje četničke propagande, i to sljedećim riječima: “Na (…) zidu se nalazi ekološki američki pamflet, uz koji je naslikana sporna slika s tri prsta, iako je u svijetu uobičajena gesta s dva prsta u obliku slova V (victory). Iz toga se vidi da je netko htio očito četničku propagandu progurati u školu”. Jasno, nepotpisani autor teksta nije se potrudio saznati tko je autor murala, tko je naručio njegovu izradu i u kojem kontekstu, jer da jest, ne bi mogao na račun Milića i organizatora Indirekta sipati zlobne floskule o “četničkoj propagandi”, već bi svoju laž morao baciti ravno u koš, gdje joj je i mjesto.

Polite BASTart
Polite BASTart

Možda bi tako nešto bilo previše za očekivati od zakulisanog arbitra desnice koji je odavno odustao od novinarskog istraživanja, a time i mišljenja. Shvatio je da se u ovoj zemlji i njegovoj branši ozbiljan novac zarađuje prepisivanjem govora političkih moćnika, zastupnika tlapnje da je Hrvatska zemlja samo za Hrvate (po mogućnosti heteroseksualne katolike), a ne sve one kojima je Ustavom zajamčeno pravo da u njoj žive i rade. Ipak, kukavički anonimni prepisivač nije najveći tragičar ove priče, dapače on je najmanje važan. Istovjetan je “uvaženom gospodinu huliganu”, autoru travnate svastike na splitskom Poljudu. On je prizemni terenski izvršilac politike koja je u Hrvatskoj više-manje dominantna posljednjih četvrt stoljeća, a sad je opet u uznemirujućem usponu. To je šovinistički nacionalizam u režiji Hrvatske demokratske zajednice, pravno dokazane kriminalne organizacije pod krinkom stranke koja ne trpi odsustvo s vlasti.

Strah: osnovna osobina hrvatskog društva

S druge strane, tu je politički impotentna liberalna koalicija. Ona pak zbog vlastitog probitka (ponajprije financijskog, jer novac je ovdje mjerilo svih stvari) ne brani vrijednosti koje bi nominalno trebala zastupati i uopće se ne odupire neprekidnom osporavanju smisla moderne države, što je razvijanje građanskih sloboda, sigurnosti i suverenosti etničkih manjina, sekularizma i tome slično. Zbog toga je, između ostalog, od birača i dobila mandat. Stoga je slučaj umaškog murala istinska lokalna varijanta notornog “slučaja tablice”. Tada je na temelju ranojutarnjeg blebetanja Tomislava Karamarka na konferenciji za novinare u Gospiću SDP-ov ministar unutarnjih poslova Ranko Ostojić s dizajna registracijskih tablica za automobile eliminirao stilizirane kvadratiće i tako uništio zajednički projekt svog Ministarstva, Vlade i dizajnera Nikole Đureka, Damira Bralića, Andrije Mudnića, Luke Reichera i Borisa Ljubičića.

Razlog? Ništa drugo nego strah. Strah od gubitka vlastitih političkih pozicija, financijske dobiti i moći koje iz njih proizlaze, te iznad svega strah od gubitka vlasti. Ljudi kojima je žudnja za vlašću temeljna odrednica bića ne mogu si priuštiti da bez nje ostanu, što je karakteristika cjelokupne hrvatske političke i ekonomske elite.

Džedaj
Džedaj

Razlika između slučajeva tablica i umaškog murala u tome je što u potonjem integritet organizatora Indirekta nije nimalo narušen, niti se oni i Miron Milić imaju čega sramiti. Poput Ranka Ostojića i njegove stranke, sramotu snose isključivo gradska vlast (koja na prebojavanje murala još uvijek nije reagirala, niti je na bilo koji način izrazila podršku organizatorima Indirekta) i osoba s imenom i prezimenom – prof. Mato Vidović, ravnatelj osnovne škole ‘Marija i Lina’ i smjerni naredbodavac uklanjanja umjetnikovog murala. Taj uplašeni čovjek očito nije mogao podnijeti rizik da na temelju piskaranja portala HOP.hr netko dovede u pitanje njegovu vlastitu poziciju.

Umjetnost koja ne služi naciji

Budimo sasvim jasni: prebojavanje Milićevog autentičnog umjetničkog djela najobičniji je kulturocid, nimalo različit od stravične cenzure diljem svijeta tijekom prošlosti i sadašnjosti. Za razliku od nacista koji su tridesetih godina u Njemačkoj spaljivali nepoćudne knjige i određivali što jest, a što nije umjetnost, prof. Vidović vjerojatno nije djelovao planski, ali svejedno se skladno uklopio u ideologiju na snazi. Uklanjanje Milićevog murala sasvim sigurno nije izolirani slučaj cenzure u suvremenoj Hrvatskoj, već spontani izraz promišljene nacionalističke politike koja se hrani strahom od svega što njoj nije nalik. Jedino postojanjem unutrašnjih i vanjskih neprijatelja, ponajprije Srba, ta politika može opravdati svoje postojanje.

Uklanjanje Milićevog murala sasvim sigurno nije izolirani slučaj cenzure u suvremenoj Hrvatskoj, već spontani izraz promišljene nacionalističke politike koja se hrani strahom od svega što njoj nije nalik.

Nacionalizam naprosto ne nudi ništa drugo – ni plan kojim se zajednica može unaprijediti, ni strukturu u kojoj se pojedinac može ostvariti, ni ideju kako se Hrvati mogu pozicionirati u svijetu prožetom različitošću, osim kao mistificirani branitelji katoličanstva od pravoslavnih vampira i muslimanskih kamikaza, što je samo po sebi mit koji već jednom treba srušiti. Upravo umjetnost ima moć stvaranja, ali i dekonstrukcije mitova. U slučaju Mirona Milića i njegovih kolega u pitanju je, naravno, potonja opcija, jer se radi o mislećim ljudima koji svojom umjetnošću ne služe ni naciji, ni religiji, nego vlastitoj stvaralačkoj odgovornosti.

Stipan Tadić
Stipan Tadić

Cenzura jednog od najvažnijih suvremenih hrvatskih umjetnika

Vrijeme je da svatko tko drži do onoga što takva umjetnost i kultura predstavljaju kaže javno i glasno: ja se ne bojim. Ne bojim se prijetnji i ucjena, ne bojim se maltretiranja onih koji ne podnose drugačije od sebe i plaše se onoga što ne razumiju, ne bojim se propagande koju razum i logika mogu srušiti kao kulu od karata. Miron Milić jedan je od najznačajnijih suvremenih hrvatskih umjetnika. Ja kao likovni kritičar imao sam čast i privilegiju u nekoliko navrata pisati o njegovom radu. Njegovi murali dosad su oplemenili svaku sredinu u kojoj su realizirani: u Zagrebu, Vodnjanu, Šibeniku i drugdje.

U interesu je Umaga i Istre kao sredine s najjačim antinacionalističkim identitetom u Hrvatskoj da se čin brisanja murala najstrože osudi i omogući izrada novog, ako umjetnik nakon ovakvog poniženja to bude htio prihvatiti.

Riječ je o osebujnoj umjetnosti koja inspirira i druge stvaralačke grane i čini dobro svima koji s njom dođu u doticaj. U interesu je Umaga i Istre kao sredine s najjačim antinacionalističkim identitetom u Hrvatskoj da se čin brisanja murala najstrože osudi i omogući izrada novog, ako umjetnik nakon ovakvog poniženja to bude htio prihvatiti. Ipak, uspjeh Indirekta kao generatora napretka svoje zajednice ništa ne može umanjiti – festival je već sada glasnik moguće budućnosti, dok će neprijateljstvo prema umjetnosti jednom zauvijek, nadajmo se, završiti u prošlosti.

Tekst je opremljen fotografijama radova umjetnika koji su ove i prošle godine u sklopu festivala Indirekt oplemenili fasade Umaga.

 

Bojan Krištofić
Pisac, dizajner i ilustrator
13 članaka Više o autoru