Umjesto na dvor, Taufer je Edipa smjestio u krčmu, a kor zamijenio bendom koji izvodi sevdah. I izazvao ekstazu
Naravno da publika u Jugoslovenskom dramskom pozorištu katarzu dočekuje na nogama
Da đavo baš uvijek dođe po svoje, čovjek je mogao naučiti još onomad, od trojice apostola grčke tragedije. Ali uzalud su Eshil, Sofoklo i Euripid klesali svoje veličanstvene oporuke. Čovjek je naprosto budala i već hiljadama godina srlja u isti ponor sljepila. Pritom savršeno lažira da je sve u redu, svakim novim poretkom.
Zato je i neumoljivo održiva vizija Sofoklovog “Edipa” u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu. Slovenski redatelj Vito Taufer (uz znalačku pomoć autora adaptacije Vesne Radovanović i Marka Manojlovića) impostirao je amblematski komad o ludilu naive učenja na demonima prošlosti kao iscereno ogledalo u kojem se reflektira preuska granica reda i kaosa.
Krčma kao lokacija apsolutno opravdana
Podjednako je užasavajuća provizornost uglačanog birokratiziranog prologa predstave kao i krvavo rastrojstvo epiloga. I u jednom i u drugom slučaju Edip (briljantni Milan Marić) zalazi među nas u gledalištu, dok ga sa scene nadgleda izvježbana cinična i rutinerska pojava aparatčika Kreonta (izvrstan je Srđan Timarov), nastojeći nas ujediniti u zajedničkom svjedočenju improvizirane demokracije ili kolektivnog sljepila.
Unutar tih polova rasprostrla se ničija zemlja priče koju Taufer obrađuje kao magijski kafanski sevdah. U tome ga studiozno slijede scenograf Lazar Bodroža, kostimografkinja Marija Marković Milojev i kompozitori Robert Pešut-Magnifico i Aleksander Pešut-Schatz, kao i impresivni ansambl performera, skladno armiran od glumaca i muzičara.
Lokacijska dozvola za „Edipa“ u zadimljenoj krčmi apsolutno je opravdana i proživljena svakim atomom. Kao prvo, cijela Sofoklova tragedija se odvija ispred dvora, na forumu, kojem je kafana itekako komunikacijski pandan. Zatim, i još važnije, Taufer energično povlači vibrantnu asocijativnu liniju kroz balkanski fatum.
Marić je dokazana zvijezda srpskog glumišta
Naše predavanje birtijaškim eskapizmima baš uvijek završi u sudbinskom fatalizmu. Ili uprošteno rečeno: nema tog Pitijinog proročanstva koje neće završiti u srči razbijene čaše. Naposljetku, model tragedije i jeste rođen iz duha muzike, apolonijski duh bez dionizijskog nikada nije mogao.
U tom svjetlu, izvrstan je potez da se klasičan tragedski zbor zamijeni kafanskim bendom (pjevač Marko Radojević, kontrabasist Darko Golić i harmonikaš Luka Lopičić) koji brehtijanski izvodi bluzerski sevdah neumitnih songova o nadolazećoj katastrofi.
Milan Marić kao Edip, veličanstveno dokazuje da status jedne od najvećih zvijezda srpskog glumišta i regiona nije zadobio slučajno, nego da su njegovi udarnički ulozi plaćeni brutalnim radom, raskošnim izvedbenim standardima i instinktima koji odlikuju rasne glumčine. Rijetko se događa da se liku Edipa pristupa baš u tolikom totalu njegovih silnih proturječnosti.
Nataša Ninković kao moćna i čudesna Jokasta
Marić je iz svog glumačkog hibrisa uspio iskopati i Edipovu oholost, slabost prema tiraniji i sadizam pohlepe, ali i opipljivu krvavu ranjivost, ludilo pred detekcijom užasnog posrnuća u ništavilo. Nataša Ninković moćna je Jokasta, čudesna u spoju majke i ljubavnice, gotovo do samog kraja ne posustaje u podražavanju privida zadovoljenih čula, a onda iz sebe pušta krikove išibane životinje.
Bojan Dimitrijević hermafroditsko je biće u ruhu proroka Tiresije, još jedan slijepac ciničkog vida. Miloš Samolov kao birtijaški gazda nosi i lukavost pragmatika i nježnu zabrinutost za zajednicu u raspadu. Zoran Cvijanović (Glasnik iz Korinta) samozatajno podsjeća na one suvišne, zaboravljene rođake koji prekasno dolaze na svadbe i sahrane.
Aleksandar Đurica (Svećenik), Nebojša Ljubišić (Pastir) i Joakim Tasić (Glasnik iz dvora) svojim doprinosima skladno dopunjuju moć ove predstave. Naravno da publika katarzu dočekuje na nogama i zahvaljuje im ekstatičnim ovacijama.