Umrla je najveća hrvatska kiparica. Donosimo sjećanje na nevjerojatnu karijeru: ‘Krleža mi je govorio, ubit će te Bela kad vidi’

Bista Franje Tuđmana nalazi se u Bjelovaru, spomenici književniku i enciklopedisti Miroslavu Krleži u Opatiji i Zagrebu, filozofu i homo universalisu Frani Petriću na Cresu, skladatelju i dirigentu Jakovu Gotovcu u Osoru, srpskom komediografu Jovanu Steriji Popoviću u Novom Sadu.

Uz to, napravila je spomenik talijanskom svećeniku i pedagogu Don Boscu u Žepču, papi Ivanu Pavlu II. u kapeli kripte požeške katedrale te u Dubrovniku, književnici Ivani Brlić-Mažuranić u Slavonskom Brodu, ocu hrvatske književnosti Marku Maruliću i svjetskom i olimpijskom prvaku u boksu Mati Parlovu u Puli. Vrhunska skulptura Mačka smještena je ispred Galerije Lauba Tomislava Klička u Zagrebu.

Strogo minimalistički stil

Njen otac Mate Ujević, bio je utemeljitelj i glavni urednik Hrvatske enciklopedije te profesor na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu. Od 1950. do 1965. bio je zamjenik direktora Leksikografskog zavoda Miroslava Krleže. Posmrtno je proglašen pravednikom među narodima u Memorijalnom muzeju Jad Vašem u Izraelu. Marija Ujević je bila i rođakinja pjesnika Tina Ujevića.

Međutim u stanu Marije Ujević Galetović, uređenom u strogo minimalističkom stilu u kojemu dominira bijela boja, ništa ne upućuje da je vlasnica bila jedna od najistaknutijih hrvatskih kiparica. Zidove stana krase njene velike slike i poveće skice te kaširane fotografije predaka u bidermajer stilu. Uz pejsaž slikara Ede Murtića, našlo se mjesta tek za dvije manje skulpture.

U prostranom dnevnom boravku središnje mjesto zauzimaju dva njena dizajnerska rada: prekrasni drveni stol i stolna lampa od drveta. I u njenoj jednokatnici od šezdesetak četvornih metara na otoku Silbi, u uvali Žalići, koju je projektirao arhitekt Branko Silađin, zidove također krase njene slike, a predivan park pun je njenih skulptura.

Manje entuzijazma o skulpturama

Kad se s njom razgovaralo o njezinom umjetničkom djelovanju, stjecao se dojam da najradije priča o slikama, dizajniranom namještaju, a s nešto manje entuzijazma govorila je o skulpturama po kojima je prepoznata kao jedna od naših najuspješnijih i najprepoznatljivijih umjetnica. Slikarstvu se vratila već kao afirmirana skulptorica, a dizajnom se bavila na početku karijere, kako bi se mogla baviti umjetnošću.

Na pitanje zašto u njenom stanu uz tržnicu Dolac s krasnim pogledom na Katedralu, nema njenih skulptura, odgovarala je da su one prevelike za prostor u kojem stanuje. “Moji ljevači nikada nemaju vremena odliti manje modele, pa nisam imala što staviti u stan, osim dvije manje glave.”

Novi i avangardni elementi

Sva djela Marije Ujević Galetović lako su prepoznatljiva po osebujnom stilu koji gaji od samih početaka svog likovnog stvaralaštva. Diplomirala je 1959. na Likovnoj akademiji u klasi profesora Frane Kršinića, od 1987. bila je predavač na kiparskom odjelu, od 1998. član HAZU-a. Pohađala je 1959. i 1960. Central School of Arts u Londonu. Njene nekadašnje studentice Martina Meštrović i Tanja Vujasinović snimile su o njoj dokumentarac “Mačka je uvijek ženska”.

Započela je s figurativnim kiparstvom koje se ipak razlikovalo od radova umjetnika sličnih usmjerenja jer su njena djela bila protkana novim i avangardnim elementima. Za nju je povjesničar umjetnosti Igor Zidić zapisao da je “značajna kiparica postavangardne formacije, koja se u zrelo doba afirmirala i kao slikarica pretežno ironijskoga, satiričnoga diskursa”. Čak i kada se približila pop artu i novoj figuraciji, njene su se skulpture odlikovale čistoćom oblika ili pak postmodernističkom ironijom. Radila je u alabasteru, porculanu, aluminiju, poliesteru, ali najradije u bronci.

Zidić o njezinoj jednostavnosti

Zidić je u jednom katalogu zapisao da Marija Ujević Galetović svakom kipu kojim se bavi, daje konačan, neopoziv oblik. “To je, možda, ono što joj, u aktualnom vremenu njezina života, diskretno pribavlja oznaku tradicionalne umjetnice. Može se ta definicija i prihvatiti, jer bismo i mi, bez nje, teško složili našu sintagmu-strukturu kroz koju prosuđujemo njezino djelo: moderni tradicionalizam.

Ono, što je u njoj moderno i što joj pomaže da odoli ne samo oscilacijama ukusâ, nego i promatračkih pozicija, ne samo moda, nego i teleoloških, zadnjih pitanja u svezi sa smislom ljudskoga rada – napose: umjetničkoga djelovanja – njezina je jednostavnost. Na neki, svoj način ona je transparentna: ne interpretira – čak ni ne evidentira – kaos, ne zalijeće se u galaksije, zadovoljava se – i to unaprijed kaže – da bude biljeg trajanja: svoga i drugih.”

Specifičan izričaj

U intervjuu za Telegram prije nekoliko godina, Marija Ujević Galetović objašnjavala je pak da oduvijek ima svoj, specifičan izričaj, da nikada nije trčala za trendovima i modom. “Uvijek sam istraživala nešto novo, otkrivala nepoznato… Stvaram na svoj osebujan način, tako sam izgradila svoj stil koji nikad nije uniformiran.”

Često je ponavljala kako je jako dobro da se ljudi bave umjetnošću, jer je ona u tom velikom globalnom svijetu ostala jedino pribježište individualizma. “Kroz umjetnost se može najbolje izražavati sebe. Europska kultura građena je na individualnosti, stoga ne priznajem kolektivnu povijest. Povijest umjetnosti je primarno biografija pojedinih ljudi, a ne zajednice.”

‘Ubit će te Bela’

U jednom razdoblju njenu pozornost zaokupila su dva književnika: Antun Gustav Matoš i Miroslav Krleža koji su, pričala je, imali mogućnosti, talenta, znanja da naprave nešto novo, bolje… “Izradila sam nekoliko njihovih skulptura koje sam stalno dorađivala i poboljšavala. Kada ih je vidio, Krleža je rekao: Ubit će te Bela, radi mi samo poprsje, nemoj cijeli lik. Ipak, bila sam zadovoljna jer sam uspjela izvući cjelinu iz koje se lako vidi da je djelo posvećeno književniku, vehementnom čovjeku punom sumnje.”

U poznim godinama Krleža je, govorila je, postao svjestan da je to životno doba kad tijelo postaje sudbina i određuje kvalitetu života, a ne mozak. “Od tuda njegovo razočarenje i skepsa”, objašnjavala je u spomenutom intervjuu za Telegram.

Direktnost u kiparstvu

U dvanaestoj godini napravila je nekoliko portreta svoje braće kojih se, kaže, ni danas ne srami. Kada ih je vidio njen profesor, zamolio ju je da portretira i njegovu djecu. Opredijelila se za kiparstvo, isticala je, jer je to najviše odgovaralo njenom karakteru i načinu razmišljanja. “Ponajprije zbog toga što pojednostavljujem stvari, što razlikujem bitno od nebitnog, što razumijem cjelinu, što je sve jako važno za kipara. Puno važnije nego u slikarstvu.”

U kiparstvu se, objašnjavala je, mora biti direktan, jako konkretan, u kiparstvu je volumen ono što je riječ u književnosti. “Dakle, ili jesi kipar ili nisi. A ja sam bila.” Nikada nije požalila što se posvetila kiparstvu niti je imala problema premda se kiparstvo doživljavalo kao muški posao. Čak, govorila je, nije osjećala ni one klasične muško ženske razlike. Razlog je što se uvijek znala postaviti, suprotstaviti se, braniti svoje interese…

Znamenit spomenik Šenoi

“Možda sam baš ja najbolji dokaz da je naša sredina bolja nego što mi sami mislimo. Nikada nisam doživjela da je netko rekao da se ne mogu baviti kiparstvom jer sam žena. Možda jedino na početku studija kada su studenti pričali da se kip ne radi s onom mojom stvari, nego s onom njihovom.” Također, uvjeravala je, nikada se ne smije odustati, kad se ima neka ideja mora se realizirati. “Za Šenou sam napravila tri skice, nijedna mi se nije svidjela, ali nisam se predavala”, pohvalila se.

Premda umjetnici nikada ne žele rangirati svoja djela, Marija Ujević Galetović nije krila kako spomenik književniku Augustu Šenoi drži jednim od svojih najboljih radova. “Uspjela sam na najbolji način riješiti pitanje ambijenta pa se kip dobro se uklopio u prostor, nigdje drugdje ne bi tako dobro stajao kao u Vlaškoj ulici.”

Ogorčenost Bandićem

Još dok je gradonačelnik bio Milan Bandić, nije krila nezadovoljstvo načinom na koji funkcionira Zagreb. “Pa i za Drugog svjetskog rata Zagreb je bio uredan, smeća na ulicama nije bilo, ono se spaljivalo, a pepeo se odvozio izvan grada.” Posebno je bila ogorčena na granitne kocke na Markovu trgu i okolnim ulicama. “To je mogao napraviti samo netko tko nikada nije živio u gradu. Takve kocke mogu biti samo tamo gdje se hoda u čizmama i gdje galopiraju konji. Pa u Sabor, Banske dvore i muzeje na Gornjem gradu žene idu na štiklama, a ne bakanžama.”

Premda je tijekom cijelog studija morala crtati i raditi aktove, u kazalištu nije podnosila gledati gole glumce. “Kao studenti, nagledali smo se tko zna koliko golih tijela, navikla sam na to, nije me sram golog čovjeka. Nikada nisam modele gledala kao tijelo ili osobu, uvijek sam ih promatrala kao oblik. I sada sve vidim kao oblike, slikar je orijentiran na boju, a kipar na oblik.” Međutim, kazala je, strašno je doći u kazalište i gledati gole glumce.

“To je jezivo, svi se koncentriraju na golotinju, a ne na glumu. Ne govorim to iz moralnih razloga, mene smeta estetika. Ako se ne možeš izraziti kroz dramski tekst već tražiš od glumaca da se svlače goli, onda je to totalno besmisleno.” Čovjek je, naglašavala je, jedino biće koje nema nikakvu zaštitu pa je strašno kada je gol. “Ljude golotinjom u kazalištu izazivaš, destabiliziraš, dekoncentriraš i zaista ne znam zašto režiseri maltretiraju glumce da se svlače”.

Radovi po narudžbi

Marija Ujević Galetović najviše je radila po narudžbi. Objašnjava da to nije čudno jer je većina velikih umjetničkih djela nastala upravo po narudžbi. “Pa i Guernica, najimpresivnije djelo Pabla Picassa, nastalo je po narudžbi. I nije čudno da je to njegovo najvažnije djelo: on nije tako veliki slikar, koliko je genijalan crtač. Problem je ako imaš naručitelja koji ne zna što hoće, koji ne razumije stvari, koji je naprosto neobrazovan i glup. Tada nećeš ništa napraviti.”

Objašnjavala je kako je vrlo skupo baviti se kiparstvom jer se mora najprije uložiti dosta novaca u kupnju materijala. Dakle, najprije se mora zaraditi, a tek onda početi raditi. “Žao mi je mladih kipara jer im je zaista jako teško. U pitanju je velika investicija, ne možeš izlagati skulpturu u glini, mora biti u materijalu, mora se lijevati, a to je sve jako skupo.” Zbog toga je tvrdila kako ne vjeruje u uzrečicu da je samo siromašan umjetnik, dobar umjetnik. “Ako je kipar siromašan teško će opstati. Zbog toga se mora raditi po narudžbi: samo u tom slučaju novac je osiguran i onda s njim možeš financirati osobne projekte.”

Ni rasipna ni zahtjevna

Isticala je kako nikada nije bila rasipna ni zahtjevna, da je uvijek živjela, kako je govorila, ispod svoje razine, premda je mogla trošiti i puno više budući je radila tri puta više od većine drugih kipara. Uvijek se budila oko 7 sati, u atelje je dolazila svaki dan u 9 sati ujutro, a kući se vraćala tek poslije 16 sati. Njen atelje uvijek je bio otvoren za goste, jer, pričala je, atelje je najbolje mjesto za tračanje, tamo je ležernije, opuštenije.

“Pri tomu sam se uvijek pitala: jesam li danas zaradila ručak? I u većini slučajeva sam ga zaradila”, zaključila je Marija Ujević Galetović te dodala da je imala jedan prekid kad su kući u kojoj je imala atelje isključili plin. “Tako sam i ja ostala bez grijanja pa dugo nisam slikala niti dolazila u atelje.”

Strah od mnoštva ljudi

Zbog straha od mnoštva ljudi vrlo rijetko je dolazila na otvorenja svojih izložbi ili otkrivanje spomenika. “U takvim prilikama uvijek sam se osjećala vrlo neugodno.” Nije pristala ni na organizaciju retrospektive. “Užasavam se susreta sa sobom i svojim radovima. Ne volim na svojim djelima vidjeti mane koje ranije nisam vidjela.”

Priznala je da su je potres i pandemija koronavirusa jako uplašili. “Jedino je dobro što su ljudi uvidjeli koliko su mali i nemoćni pred prirodom, da nisu, kako su mislili, gospodari svijeta i svemira nego slaba bića koja su samo privremeno na zemlji,“ zaključila je Marija Ujević Galetović svojedobno za Telegram.