Umrla je velika Irena Vrkljan. Prisjećamo se priče o njezinom impresivnom životu i bogatom stvaralaštvu
Otišla je danas u 91. godini života
Družila se s kreativnim ljudima, slikarima, umjetnicima, pjesnicima, a oni su tradicionalno bili sirotinja. 'Oduvijek sam voljela slikarstvo', ispričala je, 'zbog toga sam se radije družila sa slikarima nego s piscima. Volim gubitnike, ne volim pobjednike, gubitnici su mi bliži. Netko je pametno zaključio kako se veliki imetak može steći samo pljačkom, da još nitko nije postao bogat na pošten način.'
Premda Irena Vrkljan, 91, jedna od naših najvećih književnica, pjesnikinja, prozaistica, radio-dramatičarka, esejistica, prevoditeljica, nije umrla baš kako je priželjkivala, da ju, kako je govorila “trefi šlag”, ipak je otišla bez previše patnje. Tek se posljednja dva tjedna nije osjećala dobro, izgubila je apetit, prestala je uzimati hranu, pa je morala biti prebačena u bolnicu u kojoj je preminula. Do tada nije imala nikakvih zdravstvenih problema i bila je u vrlo dobroj intelektualnoj snazi. Jedino se znala pojadati svojoj prijateljici, književnici Slavenki Drakulić, da ju muči išijas, što je doista najmanje što se od tegoba može očekivati u poodmaklim godinama.
Iako je govorila da “nema nikakva straha od smrti”, nadala se da neće dugo umirati. “To nikako ne bih željela, to zaista ne bi bilo lijepo,” ispričala je u intervjuu za Telegram prije dvije godine. S pokojnim suprugom Bennom svojedobno je potpisala da ne želi da ju stave na aparate kad se približi smrt. “Kad bi se u nas moglo, odmah bih odabrala programiranu smrt. Zalažem se za eutanaziju, zato sam da svatko može sam izabrati način na koji će umrijeti. To se, dakako, ne smije dozvoliti mladim ljudima koji bi nakon neke krize ili depresije mogli ishitreno poželjeti umrijeti.” Zaključila je kako je htjela umrijeti sa svojim suprugom, ali nitko joj nije ponudio neki pripravak.
‘Ne znam što su sreća i ljepota’
Irena Vrkljan živjela je u malom suterenskom stanu blizu središta grada. Bila je okružena slikama naših ponajboljih slikara, Ivana Picelja, Dušana Džamonje, Ede Murtića, Đure Sedera, Vlade Kristla, među kojima su se isticala dva njena portreta koje su izradili genijalni slovenski slikar Gabrijel Stupica te varaždinski slikarski velikan Miljenko Stančić. Oba ta slikara bili su joj bliski prijatelji, a njene portrete napravili su šezdesetih godina prošlog stoljeća kad je imala između trideset i četrdeset godina. Na konstataciju kako na oba portreta izgleda prekrasno Irena Vrkljan samo je odmahnula rukom.
“Nikada nisam mogla definirati što je to ljepota, kao što nisam znala odgovoriti na pitanje jesam li sretna. Ne znam, naime, što su sreća i ljepota. Pogledajte kakva je razlika između mog izgleda u to vrijeme i danas. Nitko me sada po tim portretima ne bi prepoznao, pa zbog toga ne volim vidjeti svoje lice u ogledalu. Imam, naime, osjećaj da gledam neku drugu osobu. Zbog toga se mrzim fotografirati: na slikama ne mogu se prepoznati pa se tješim da to nisam ja.” Iako nevoljko, na kraju se ipak pristala fotografirati za Telegram pri čemu je vrlo susretljivo pozirala našem Vjeki Skledaru.
‘Kad ostariš nitko te više ne primjećuje’
Na pitanje koliko su fizički izgled i ljepota važni u životu, Irena Vrkljan je odgovorila je kako je bitan izraz lica, a ne ljepota. “Neki moji prijatelji tvrde da sam uspjela sačuvati taj svoj izraz, premda, moram priznati, nisam baš u to sigurna. Meni su, primjerice, kod muškaraca uvijek bile najvažnije ruke. Imala sam jednog hofiranta koji je imao grozne ruke pa zbog toga nikada nisam mogla biti s njim, jer za mene ruke govore o čovjeku više nego lice i oči.”
Irena Vrkljan je zaključila kako kad se ostari ljepota nestaje. “Više te nitko ne primjećuje, prolaze kroz tebe, guraju te, uopće ne vide da hodaš pogotovo ako, kao ja, hodaš uz pomoć štapa. To, nažalost, posebno vrijedi za žene. O tomu je pisala književnica Slavenka Drakulić u svojoj knjizi Nevidljiva žena i druge priče.”
Ostavila je bogat opus
Irena Vrkljan objavila je u životu više od dvadeset pjesničkih zbirki, romana, autobiografske proze i eseja te veliki broj scenarija za televizijske i radijske drame. Njeni su radovi prevedeni na više jezika, a dobitnica je nagrada Ksaver Šandor Gjalski, Ivan Kovačić, Tin Ujević, nagrade HAZU-a za najbolji roman te priznanja Vladimir Nazor za životno djelo. Za dopisnu članicu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti izabrana je 2008.
Na početku karijere Irena Vrkljan pripadala je generaciji krugovaša, a od zbirke Krik je samo tišina iz 1954. do zbirke Doba prijateljstva iz 1963., njena je poeziju bliska nadrealizmu, da bi se potom sa zbirkom Soba, taj strašni vrt, 1966., počela baviti analizom pitanja egzistencije, autorefleksije i subjektivne gnoseologije. Potom objavljuje djela u kojima otkriva vlastitu intimu, traga za identitetom, prepoznavanjem sebe u tuđim biografijama, prolazi kroz proces samospoznavanja i samopotvrđivanja, otkriva svoju prošlost, osobne i obiteljske drame.
Napisala je također i dva kriminalistička romana, Posljednje putovanje u Beč i Smrt dolazi sa suncem. Požalila se kako su smrt i seks, za razliku od svijeta, u nas još uvijek tabu teme, jer je u pitanju ljudska intima o kojoj nitko ne želi govoriti.
Dogodila joj se ljubav na prvi pogled
Što se pak ljubavi tiče istakla je kako ona nije raj nebeski, da zna biti jako lijepa, ali i vrlo teška. Dva puta se udavala, prvi puta za pjesnika Zvonimira Goloba s kojim je bila 9 godina u braku, a za drugog supruga, Benna Meyer-Wehlachom, njemačkog pisca, scenaristu i dramaturga, udala se 1972. “Premda nismo bili mladi, ja sam imala 37, a Benno gotovo 40 godina, dogodila nam se ljubav na prvi pogled. Samo tjedan dana nakon što smo se upoznali, odlučili smo živjeti zajedno.”
Benna je upoznala u Berlinu gdje je 1966. upisala novoosnovanu Akademiju za film i televiziju, na kojoj je bio honorarni docent dramaturgije. Namjeravala je studirati režiju, da bi se nakon tri godine vratila na zagrebačku televiziju gdje je, među ostalim, sedam godina pisala scenarije za iznimno poznatu i popularnu dokumentarnu seriju Portreti i susreti. Na pitanje jesu li i za tu ljubav bile presudne Bennove ruke, Irena Vrkljan je bez oklijevanja odgovorila:
“Naravno, i kod njega su mi ruke bile najvažnije, jer su bile iznimno lijepe. No, moram reći da sam već prije našeg prvog susreta pročitala nekoliko njegovih radova, a posebno me zaintrigiralo zašto je prestao pisati te zašto se, kako je javno priznao, bojao bijelog papira. Osim toga Benno je bio jako zgodan, izgledao kao Kafka, impresionirala me njegova profinjenost, a na kraju se pokazao da je bio i jako dobar, pažljiv i nježan čovjek. Uostalom u 40 godina braka nikada se nismo ozbiljno posvađali.”
Vratila se u Zagreb
Nakon što je Benn umro u veljači 2014., Irena Vrkljan vratila se u Zagreb. Bila je strastveni pušač, a posljednjih godina puno je čitala, nije imala mobitel, a na televizoru je imala samo njemačke programe. “ Zbog toga, primjerice, nemam pojma kako izgleda premijer Andrej Plenković i ostali političari jer ih nikada nisam vidjela. Tu i tamo čujem za njih, ali vidjela ih nisam.” Ispričala je kako je posljednjih godina njen svijet postao njena sobica.
“Naš veliki teoretičar književnosti, povjesničar i esejist Stanko Lasić napisao mi jednom kako nam ništa drugo od svijeta ne preostaje osim sobe u kojoj živimo. I bio je u pravu: slike i knjige koje imam sav su moj svijet. Ne mogu zamisliti da moram otići živjeti u dom ili da završim u bolnici. Moram ovdje umrijeti, jer bez toga ne mogu. “ Irena Vrkljan nije imala nikog bliskog osim nećakinje Sandre i njenog supruga Nenada, no to je, kazala je, cijena dugog života. “Prokletstvo starosti je da izgubite sve bliske ljude, ti gubici su teški, nenadoknadivi. Moje generacije više nema, ostala je samo praznina, ništavilo, posjećuje me još samo sin Miljenka Stančića, a i on već ima 67 godina.”
Brinuo ju je antisemitizam
Premda Irena Vrkljan tvrdi da je cijeli život bila apolitična, ipak je priznala kako ju zabrinjava obnavljanje antisemitizma u Europi. S neskrivenim ponosom ispričala je jednu anegdotu iz života svoje obitelji. “Moj djed, otac moje majke, pune je četiri godine za ustaškog režima skrivao kod sebe Židovku koju smo mi djeca zvali teta Vinka, a prezime joj je bilo Spiler. On je zbog nje više puta mijenjao adresu kako im ustaše ne bi ušle u trag i na kraju su živi dočekali slom NDH. Djed je umro 1955., teta Vinka je doživjela 90 godina, a Beno i ja posjećivali smo je sve do njene smrti.”
Vrkljan je ispričala kako je divan osjećaj kad znaš da je netko iz tvoje obitelji za ustaškog režima pokazao takvu hrabrost i ljudskost. “Zbog toga doista ne mogu razumjeti da danas netko zaziva ta strašna vremena,“ razočarano je zaključila te dodala: “Nije mi jasno, uopće ne razumijem kako je moguće da danas neki ljudi veličaju ustaški ili fašističke režime, ne znam je li u pitanju zaborav ili neznanje o strahotama koje su se događale. Bilo o čemu se radi, jednako je zastrašujuće.”
Irena Vrkljan kaže kako nikada nije bila opterećena mržnjom prema drugima i drugačijima te da nikada nije bila nacionalist. “Potječem iz izrazito miješane obitelji. Mama je bila rođena u Travniku u BiH, njeni su neko vrijeme živjeli u Mostaru, a na kraju su preselili u Beč pa je postala Austrijanka. Premda obitelj mog oca vuče podrijetlo iz Lovinca, on je rođen u Bugarskoj gdje mu je neko vrijeme radio otac. Djed koji je skrivao Židovku bio je Slovenac, a jedna prabaka bila je Talijanka. Ja sam pak rođena u Beogradu gdje sam živjela do 10 godine kad sam se s roditeljima i mlađim sestrama Verom i Nadom preselila u Zagreb.”
Skromno je živjela
Irena Vrkljan živjela je skromno, imala je mirovinu od oko 4000 kuna plus 600 kuna umjetničkog dodatka te 200 eura od Bennove obiteljske mirovine. Govorila je kako joj je to sasvim dovoljno, da joj novac nikada nije bio važan, kako nije bila frustrirana što ga nije imala koliko joj je možda trebalo.
Zbog toga se zaposlila na televiziji tek kad ju je nagovorio tadašnji generalni direktor RTV-a Zagreb general Ivan Šibl koji joj je govorio da se ne može živjeti od poezije što je, dakako, bila istina jer su honorari bili vrlo mali. Tako je prvo otišla na radio, a potom na televiziju gdje najprije radila vijesti iz kulture. Zaključila je kako je po svom odnosu spram novca danas velika iznimka.
“Živjela sam 40 godina u Berlinu, a vratila sam se kući bez auta, bez kuće na moru. Ispada da sam bila budala ili potpuno nesposobna. No takav moj odnos prema novcu posljedica je činjenice da sam mrzila građanski, obiteljski život. A upravo je moja obitelj inzistirala na takvom životu: u našem stanu postojali su špajzcimer i badecimer, posebne kristalne čaše za vino, a posebne za šampanjac, porculansko posuđe, srebrni beštek, sve sam to mrzila.”
‘Nitko nije postao bogat na pošten način’
Zbog toga je bila presretna kad sam se odselila i počela živjeti sama. Družila se s kreativnim ljudima, slikarima, umjetnicima, pjesnicima, a oni su oduvijek bili sirotinja. “Oduvijek sam voljela slikarstvo, ”ispričala je, “zbog toga sam se radije družila sa slikarima nego s piscima. Volim gubitnike, ne volim pobjednike, gubitnici su mi bliži. Netko je pametno zaključio kako se veliki imetak može steći samo pljačkom, da još nitko nije postao bogat na pošten način.
Uostalom Karlo Štajner, hrvatski revolucionar austrijskog podrijetla, autor kultne knjige 7000 dana u Sibiru priznao mi je da je živio kao svetac, nikad ne bi preživio staljinističke gulage. Kad se u logoru vidio komadić kruha, pričao mi je Štajer, odmah ga je trebalo zgrabiti i pojesti, jer se u protivnom umiralo od gladi. Zaključio je kako nitko nije mogao ostati anđeo i preživjeti logor.”