Prijelomna vijest: umro je najveći hrvatski slikar, Boris Bućan. Otišao je upravo onako kako je živio

24 djela u njujorškoj MoMa-i

Među ostalim svoje radove predstavio je na Venecijskom bijenalu, na Bijenale u Sao Paolu, Trijenalu u Milanu, World Goes Pop, u Tate Modern galeriji u Londonu. Bućan je jedini hrvatski umjetnik čijih se 24 djela nalazi u kultnoj MoMa-i u New Yorku, od kojih su čak tri u stalnom postavu tog hrama svjetske umjetnosti.

Bućanovi radovi nalaze se u brojnim svjetskim muzejima, među ostalim, u Cooper – Hewitt Museum u New Yorku, Staatliches Museum für Angewandte Kunst u Münchenu, State Library of Victoria u Melbourneu, Deutsches Plakat Museum u Essenu. Grafička zbirka Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu u svom fondu ima čak 350 njegovih plakata.

Među 300 najvažnijih plakata

Bućanov najpoznatiji plakat Žar ptica, kojeg je napravio 1983. za premijeru baleta Igora Stravinskog u HNK Split, ilustrirao je poštansku marku i nalazio se na naslovnici kataloga izložbe The Power of Poster londonskog Victoria & Albert Museum posvećene najuspješnijim svjetskim plakatima.

Žar ptica je, po ocjenama likovnih stručnjaka, jedan od najpoznatijih i najljepših plakata u povijesti naših prostora, ali i svjetskog likovnog stvaralaštva. Ugledni britanski izdavač Thames&Hudson uvrstio ga je među tristo najvažnijih plakata svijeta u knjizi Plakat: Vizualna povijest.

‘Fascinantno originalna kreacija’

Aukcijska kuća Rennert’s Gallery, koja se bavi isključivo originalnim i rijetkim posterima, na aukciji je stavila i Bućanov plakat. Upravo je njegov plakat objavljen na naslovnici kataloga ove aukcije, što je dokaz koliku su fascinaciju izazvali njegovi radovi u svijetu. Bućanov plakat, ocijenili su likovni stručnjaci, donosi nešto gotovo mistično, neobjašnjivo, intrigantno…

Urednik knjige The Power of the Posters napisao je da je Žar ptica “fascinantno originalna kreacija, istovremeno bizarna, uzbudljiva i raskošna. Savršen dizajn za uzlete mašte kakve izazivaju i baleti Stravinskog”.

Intervencije u javne prostore

Za likovne kritičare Boris Bućan bio je pokretačka energija domaće umjetničke scene u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, a na domaćoj likovnoj sceni pojavio se krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća intervencijama u javnim urbanim prostorima grada.

Obojio je 1969. u plavo pločnik u Varšavskoj ulici u Zagrebu, nazvao je rad Pikturalna petlja, koji je radio s likovnim umjetnikom i pjesnikom Josipom Stošićem. Bućan je inače karijeru započeo kao konceptualni umjetnik, a bavio se dugo i grafičkim dizajnom. I na kraju je taj vječni buntovnik izabran u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti i time zasluženo izborio najviši status u hrvatskoj kulturi.

Kroničar svoje svakodnevice

Bućan je živio povučeno, pomalo samotnjački, najviše vremena provodio je u ateljeu i bio je na neki način kroničar svoje svakodnevice. Dok bi prolazio ulicom ili ispijao kavu u kafiću, bilježio bi u svoju teku, skicenbuh, sve što je privuklo njegovu pozornost: cvijeće, ljude, životinje, razne predmete, od kaputa preko pegle i ventilatora do aviona i televizijskih ekrana.

Najuglednija povjesničarka umjetnosti u nas Vera Horvat Pintarić, zapisala je da on nije samo slikar već i pripovjedač. “Danas je to rijetkost: prikazivati predmete i motive što ih autor neposredno opaža bilo gdje, a pri tomu se potvrđuje kao slikar visoke razine”.

U dva navrata, premda je to nevoljko činila, Vera Horvat Pintarić svojeručno je napisala tko su, po njenom mišljenju, najveći hrvatski likovni umjetnici te koje su najznačajnije slike. Na tim popisima su uvijek bila imena Borisa Bućana.

Odjednom je prestao slikati

Vera Horvat Pintarić napisala je predgovore i uredila jedinstvenih 8 mini monografija Borisa Bućana, a u njenom stanu, koji krase radovi najvećih hrvatskih umjetnika, zapaženo mjesto zauzima i golemo Bućanovo ulje. Svojedobno je VHP ustvrdila da je Bućan jedini živući umjetnik iz Hrvatske europskog ranga.

Bućan je u svom karakterističnom stilu, u trenutku najveće stvaralačke snage, odjednom, bez vidljivog povoda, 2016. prestao odlaziti u atelier i slikati. Za jedne neobavezne kave u restoranu As u Zelengaju, krajem veljače 2020. gdje je često zalazio, postavio sam mu, vjerovao sam, sasvim logično pitanje: ”Zašto već godinama niste izložili svoje nove radove?”

Bućan me pogledao iznenađeno, potom krajnje nepovjerljivo, a po govoru tijela vidjelo se i nervozno. “Pa dogovorili smo se”, odgovorio je Bućan šireći ruke, “da nećemo razgovarati o mom privatnom životu”. Pokušavao sam objasniti kako se to pitanje odnosi na njegov umjetnički rad, a ne privatni život, no bez uspjeha.

‘Predugo nisam bio u ateljeu’

Nakon toga između nas ispriječila se provalija nepovjerenja koja je u tim trenucima izgledala fatalno nepremostiva. Uslijedila je duža šutnja: Bućan je nervozno ispijao kavu, vrtio mobitel u rukama i za to vrijeme niti jednom me nije pogledao. Kad sam već pomislio da smo razgovor završili i prije nego li smo počeli, Bućan se odjednom zamislio, stisnuo oči te duboko uzdahnuo.

”Puno je stvari koje su na to utjecale i koje su me odvratile od slikanja i ateljea. Ima tu svega, od bolesti, raznih kriza, unutarnjih sukoba pa sve do neke mistike”. Uslijedila je nova pauza, smrknuti pogled i još nekoliko uzdaha: “Dugo, jako dugo, predugo nisam bio u ateljeu niti sam slikao, tri ili četiri godine, možda i više”.

To priznanje, za svakoga tko zna koliko je Bućan uživao u slikanju, s kojom je lakoćom, neizmjernom ljubavlju i veseljem crtao, predstavljalo je veliko iznenađenje.

Žalio se na ‘domaće ganstere’

”Pa je, u pravu ste. No za sve je kriva okolina, koja je, za Boga dragoga, posve drugačija. U njoj ne vidim ništa, u tom ozračju ne mogu stvarati, ne mogu raditi s ljudima koji me previše opterećuju, kastriraju. U takvoj atmosferi nema uvjeta za stvaralaštvo”.

Boris Bućan dugo se žalio na “domaće gangstere koji određuju cijene umjetnina, posebno u inozemstvu i koji pljačkaju umjetnike”. Također, znao je pričati, i kako se osamio jer je shvatio da su mnogi koji su mu se predstavljali kao prijatelji, zapravo bili s njim kako bi se domogli i okoristili njegovim radovima.

Onako usput, jednom je ispričao, kako je dogovorio prodaju svojih slika jednom europskom kolekcionaru, da mu je na račun stigao veliki novac, ali da na kraju ugovor nije potpisao. Nije želio, kazao je, zbog novca postati rob. Možda je i to bio jedan od razloga zašto je prestao slikati. Bojao se, naime, da će sve ono što novo napravi prijeći u vlasništvo tog kolekcionara.

‘Ne slikam jer mi fali slobode’

Na pitanje nedostaju li mu nekadašnji svakodnevni jutarnji rituali kad je prije dolaska u atelje sjedio u kafiću i upijao sve oko sebe, Bućan je pomalo nevoljko odgovorio: ”Da, da, da, ali tu me pikate s pitanjima po nekim terenima o kojima ne mogu govoriti. Bio sam u vrlo ozbiljnoj situaciji, nije bilo lako izvući se iz raznih boleština i nevolja, koje su me stizale jedna za drugom”.

Nakon što je ponovno duboko uzdahnuo, zamislio se, dodao je: “Kako bih vam ja to objasnio, ponavljam, ne slikam jer mi fali slobode, potpuno su mi zavezane ruke… Ali umjetnošću se ipak bavim. Itekako”. Taj me odgovor potpuno zatekao: “A kojom umjetnošću?”

Olovku zamijenio mobitelom

Bućan je tada prekrižio ruke, dublje se zavalio u fotelju, te sa zagonetnim osmjehom pokazao na mobitel. ”Izračunao sam da sam posljednjih godina napravio 17.000 fotografija mobitelom. Napravio sam selekciju od stotinjak fotografija koje sam prikazao na izložbi u Gliptoteci”.

Kao i stari slikari koji su, dok su sjedili u bistroima i kafićima sa skicenbuhom u rukama i crtali, tako je i Bućan bilježio sve čarolije koje je vidio na ulici, u kafiću, tramvaju. Sada je olovku i blok zamijenio mobitelom, a i u svom novom neobičnom umjetničkom opusu ostao dosljedan sebi i svom stvaralaštvu. A to znači originalnost, osebujna figurativnost, metafore, izvanredna lirska likovna forma…

Prepoznatljiv po šeširu i odjeći

Boris Bućan bio je impresivne građe, visok i krupan, lako prepoznatljiv po neizbježnom crnom šeširu širokog oboda i po karakterističnoj odjeći: kombinaciji crnog sakoa od samta i crnih hlača od samta, omotan velikim tamnim šalom…

Za kasnijih razgovora Bućan je često bi zamišljen, premda se nekoliko puta znao glasno nasmijati. Ponekad je pak djelovao pomalo odsutno, kao da je u nekom drugom, svom svijetu, kao da ga takvi razgovori ne zanimaju i zamaraju.

O stvaranju velike umjetnosti

Jednom je prilikom Bućan ispričao kako posljednjih godina nije puno izlazio u grad, ali da to nimalo nije utjecalo na njegovo umjetničko djelovanje.

”Reći ću vam sljedeće: nakon iskustva dugog boravka u stanu, zaključio sam kako veliku umjetnost možete izvući i iz jedne ili dvije sobe. Neću reći na bergamovski način koji je cijeli film napravio u zatvorenom prostoru, ali strašno veliku umjetnost zaista možete izvući i iz relativno skučenog prostora.

Kiparica Marija Ujević jedna je od rijetkih koja je naslutila u čemu se radi u slikarevom životu. Morate u jednom trenutku biti u zatvoru da bi onda počeli izlaziti van. Prema tomu potpuno je svejedno zove li se ono u čemu stvarate atelje, zatvor ili stan. To uopće nije važno”.

Nedostajalo mu je slikanje

Ipak u trenucima iskrenosti Bućan je znao priznati kako mu nedostaje slikanje. ”Čarolija je crtati i raditi slike, posebno ako iskoraknete ispred svog vremena. To je hedonistički osjećaj, to čini ugodu. Oduvijek sam bio protiv umjetnika koji kopiraju, ne rade ništa svojega. To nije umjetnost”.

Bućan nije baš cijenio pokrete poput Gorgone i Exata, ništa nisu napravili u inozemstvu, znao je govoriti. Žalio se kako više nema dobre umjetnosti, da su ju zamijenili snobovsko slikarstvo i kiparstvo, a za sve je okrivio edukaciju mladih umjetnika, koja je po njegovoj ocjeni, „na skandalozno niskoj razini“.

Žena na odru od drva trešnje

S obzirom da je cijeli život crtao plakate, pitao sam ga je li to radio zbog toga što je to bilo u modi. Bućan me zaprepašteno pogledao, kao da ne vjeruje kako sam ga to mogao pitati, podigao je obrve, pa rezolutno odgovorio: “Ali ja sam diktirao tu modu, nitko drugi, ni onda ni danas!”

Radio je, kaže, najbolje što je mogao, tempo je bio strašan. Posebno je bio ponosan na plakat koji je napravio za koncert Zagrebačkih simfoničara sa skladbama austrijskog kompozitora Gustava Mahlera. I taj plakat nalazi se u stalom postavu MoMa-e.

”Nacrtao sam ženu na odru od drva trešnje. Tako sam naslikao i doživio njegovu glazbu i njegov doživljaj smrti. Napravio sam to posve različito od drugih umjetnika pa sam sretan što su to stručnjaci MoMa-e prepoznali. Ako možete svijet oko nas interpretirati na originalan način, drugačije, ne banalno, tada se događa umjetnost. To je poanta umjetnosti”.

‘Kretenski spomenici’ u Zagrebu

Zbog toga mu je, objašnjava Bućan, “nepodnošljivo gledati kretenske spomenike po Zagrebu”, zaključujući da se “to ne da gledati”. Ne može, pričao je, shvatiti umjetnike koji oponašaju stare majstore. “Kako je moguće da pokušavaju kopirati slikare koji su prije 43.000 godina u Australiji na pećinama na perfektan način crtali kengure?”.

To su, pričao je, tako rafinirani crteži da je to fantastično. “Tadašnji umjetnici nisu završili nikakve likovne akademije, pa je to najbolji dokaz da u 21. stoljeću ne treba nikakva renesansa likovna akademija, jer to što se tamo radi naprosto je nepodnošljivo”.

Dobitnik brojnih nagrada

Boris Bućan dobitnik je brojnih nagrada u zemlji i inozemstvu. Među ostalim, dobio je nagradu Zagrebačkog salona 1970. i 1983. , nagradu Zgraf-a, Brončani plakat, Varšava, Zlatna plakata, Trijenale kazališnog plakata, Novi Sad, 1. nagrada na 7. međunarodnom bijenalu kazališnog plakata. Hrvatsko dizajnersko društvo 2006. dodijelilo je Bućanu nagradu za životno djelo.

Bućan nikada nije krio svoju rezerviranost i sumnjičavost spram nekih velikih i priznatih umjetničkih imena. Primjerice, bez oklijevanja optužio je genijalnog talijanskog umjetnika Michelangela Buonarrotija da je “napravio veliku svinjariju kad je naslikao mišićave frajere jer su oni izazvali takav poremećaj u poimanju muške ljepote da je to strašno. Danas takvi mišićavi dečki idu u ratove, tuku se, maltretiraju ljude, nose oružje, kite se titulama raznih specijalaca i marinaca”.

Neimpresioniran impresionistima

Međutim, više puta je ponovio kako nema ništa protiv suvremene umjetnosti niti protiv novog načina umjetničkog izričaja kao što su instalacije ili video. “Ali to me ne impresionira, ne sjećam se niti jedne dobre instalacije”.

Kad smo spomenuli impresioniste Bućan se posprdno osmjehnuo, slegnuo ramenima te s uočljivom dozom samouvjerenosti zaključio: ”Kod talijanskih impresionista sve je prelijepo, ali nažalost nevažno. To je umjetnost Pariza, to je povijest i povijest umjetnosti. A impresionisti idu kod nas ili Slovenaca, amatersko likovno društvo”.

O suvremenim umjetnicima

Jednako tako Bućan nije priznavao niti jednog suvremenog likovnog umjetnika. “Nitko nije napravio nikakav iskorak ili otkrio nešto novo. Englez Damien Hirst je šarlatan koji morske pse, ovce i krave, nakon što ih secira, ponekad drži u formalinu. I na tomu, zamislite, zarađuje na desetine milijuna dolara”.. Pred njemačkim slikarem Gerhardom Richterom, najskupljim umjetnikom današnjice, svi su donedavno padali na pod, glorificirali su ga, skupo plaćali, a sada mu već i Nijemci fućkaju te kažu da je precijenjen i preskup”.

“Amerikanac Jeff Koons nije vrijedan spomena, on je najgori tip, nije umjetnik, njemu studenti u golemim halama, kao industrijski radnici, proizvode radove koje onda prodaje kao svoja originalna djela. Zapravo, cijeli taj današnji mainstream običan je kič, pogotovo tri tipa, Koons, Hirst i Takashi Murakami“.

Ali, upozorio je, ne postoji izlaz iz te situacije, jer prave talente ovakve umjetničke akademije nikada neće otkriti. “Do tada gledajmo kič, a ne akademsku robu”, zaključio je pomalo ljutito Bućan.

Inspiriran rijekom Mrežnicom

Na jednoj od posljednjih izložbi Bućan je predstavio opus kojemu je inspiracija bila rijeka Mrežnica nedaleko Karlovca. Zbog toga je taj novi tematski blok, kako je zapazila Vera Horvat Pintarić, promijenio i ljestvicu boja kojima se služi Bućan.

Uz karakteristične crne i sive, na slikama Borisa Bućana pojavljuje se širok dijapazon boja: od karminsko crvene, u varijacijama ružičastog, bijelo ružičastog, zelenog do bijelo zelene boje, zelenkaste, žućkaste, zlatne, modre, plave, bijele, crvene, crvenkaste…

‘Bez strasti nema umjetnosti’

Osim nove ljestvice boja, u ciklusu Mrežnica, Bućan je priredio još jedno iznenađenje: na više slika pojavljuje se i tajanstveni lik žene, koju Bućan tek jednom identificira na slici pod nazivom Saša na Mrežnici. Na nekoliko drugih slika taj ženski lik pojavljuje se zajedno s muškarcem. Po načinu na koji Bućan tretira tu ženu, posve je izvjesno da je ona, uz Mrežnicu, bila jednako, a ako ne poticajnija inspiracija.

Premda o tomu nije želio govoriti, Bućan je ipak priznao: “Bez emocija, ljubavi, strasti, erotike nema umjetnosti. U nekim umjetnostima toga nema, ima takve umjetnosti i u nas, ali to je neka čudna, hladna umjetnost”. Bućan je ispričao kako je jednom upitao Veru Horvat Pintarić znače li joj njegove nove slike nešto u stilskom smislu.

Definicija vlastite umjetnosti

“Vera je odgovorila da ne znače, što je potvrdilo da se nisam stilski zakačio ni za neo ni za neki post pravac, već da sam ostao dosljedan svom stvaralaštvu i autentičnom stilu. Znate, treba u ovim vremenima imati malo sreće da dođete do svojih autentičnih radova, da ne trebate nikoga kopirati.

Kada čitate domaće likovne kritike, onda otkrijete da se jedan tip vodi na Gauguina, drugi na Richtera, treći na tko zna koga. To je uzaludno stvaralaštvo, to su slike koje mogu stajati u nekoj provincijskoj tvornici, ali to nije ozbiljan umjetnički rad. Za mene je najvažnije da se nisam zakačio niti za jedan stil koji se pojavio u 20. i 21. stoljeću”.

Na pitanje kako bi definirao svoje stvaralaštvo, Bućan je odgovorio: “Moja umjetnost je suvremena židovska umjetnost. Stvari i odnosi u hrvatskoj politici i umjetnosti toliko su se zaoštrile i uozbiljile, da smatram nužnim reći kako ja doživljavam svoju umjetnost i stvaralaštvo”.