Jedan botaničar tvrdi da je pronašao jedini pravi Shakespearov portret, pa svi opet debatira o identitetu pisca
Teorija kaže da je pisac volio cvijeće i da mu je porteret otisnut u knjizi o botanici
Botaničar i povjesničar Mark Griffiths upravo je objavio da je otkrio jedini autentični potret Williama Shakespeara koji je načinjen za njegova života. On tvrdi da se na naslovnoj stranici jedne knjige o botanici stare više od 400 godina uz još tri portreta nalazi i onaj poznatog pisca. Shakespeare je prikazan kao tridesettrogodišnjak i zapravo nimalo ne sliči čovjeku za kojeg smo oduvijek mislili da je Shakespeare.
Ako je to istina, onda je ova vijest uistinu senzacionalna. Griffiths tvrdi da je do ovog literarnog otkrića stoljeća došao još prije pet godina i da je prikaz čovjeka kojeg je on identificirao jedini autentični prikaz Shakespeara s obzirom na to da su svi do sada poznati portreti ovog barda bili naslikani posthumno.
I premda su dosad mnogi tvrdili da su otkrili ono za što Griffiths tvrdi da je otkrio (posljednji put 2009. godine i tad je ta tvrdnja odbačena kao lažna), njegove su metode navodno neosporne. Navodno.
Kako je sve počelo?
William Shakespeare bio je na vrhuncu slave u razdoblju između “Sna Ivanjske noći” i “Hamleta” kad je objavljeno djelo Johna Gerarda “The Herball or Generall Historie of Plantes” koje je prvi put u povijesti engleskog izdavaštva bilo opremljeno nekim bakropisom (djelo umjetnika Williama Rogersa).
Taj bakropis obiluje elaboriranim dekorativnim alatima, cvijećem i simbolima koji okružuju portrete četvorice muškaraca za koje se s dobrim razlogom donedavno smatralo da su samo alegorični prikazi. Sve se to promijenilo kad se Griffiths nije dohvatio posla istražiti tko je Gerard zapravo bio zbog potreba svoje nove knjige.
Ovaj je botaničar morao razbiti razvijeni tudorski kod razvedene simboličke terminologije kako bi uopće mogao razotkriti koji je od ta četiri čovjeka Gerard. Vrlo je brzo otkrio identitete Gerarda, poznatog flamaskog botaničara Dodoensa i Lorda Burghleya, visokog dužnosnika u vladi kraljice Elizabete. No četvrti je potrtet zadržao svoju enigmatičnost, a kako bi je mogao dokinuti, Griffiths je izveo kompleksnu metodologiju.
Problemi Griffithsove pseudometodologije
Već se generacijama pokušava razbiti takozvani Shakespearov kod, a Griffithsova metodologija je u svojoj osnovi samo proizvoljna interpretacija skrivenih tragova koja već sama po sebi predstavalja izrazito plodno tlo za projekcije tumača. Jer, mnoge renesansne knjige imaju naslovnice poput ove koju je analizirao naš botaničar. Te su naslovnice s emblemima trebale određenoj knjizi priskrbiti autoritet i dostojanstvo, a krene li se s neprofesionalnim iščitavanjem alegorijskih značenja prikazanog, sve to vrlo brzo počinje nalikovati na Gordijski čvor – i upravo se to dogodilo u ovom slučaju.
Renesansna umjetnost po svojoj je prirodi vrlo simbolična. Cijeli niz kunsthistoričara iz 20. stoljeća bavila se ikonologijom, ali su znali da se bez čvrstih pravila čovjek previše lako zanese u svojim tumačenjima pa su osmislili robusnu normativnu strukturu za takve pothvate. Griffiths se njihovih pravila, naravno, nije držao. On je svoje sudove izvodio iz spekulacija koje su ga dovele do toga da njegov znastveni rad više naginje nekoj knjizi Dana Browna nego ozbiljnom istraživanju.
Griffiths unatoč tome ostaje uporan: “Imamo seriju nepobitnih činjenica. Mogu se ljudi buniti, ali naprosto ne postoji druga mogućnost interpretacije s obzirom na činjenice do kojih sam ja došao. Da se stvarno radi o Shakespearu nije nikakva pretpostavka nego algebra, jednadžba ako baš hoćete”, zaključio je naš amaterski šekspirolog i usput natuknuo da je na isti način došao i do jedne izgubljene drame istog autora. Smijeh i trepet u vrtlarstvu, bolje ne može.