Nekad je nužno odabrati stranu

Usporedba Ljubljane i Zagreba: kako se hrvatska metropola, zahvaljujući Bandiću i HDZ-u, u zadnjih 30 godina pretvorila u provinciju

Zagreb dramatičnom brzinom gubi svoj nekadašnji imidž grada kulture i umjetnosti

FOTO: PIXSELL

Ljubljana, s gradskim budžetom koji je pet puta manji od zagrebačkog, ove godine dovodi dvadesetak najvećih svjetskih glazbenika i pjevača. Zagreb ne može niti jednog jer nema novca. "Ministarstvo kulture postoji samo kako bi kontroliralo rad televizije. Njegov je zadatak omogućiti protok vladajuće ideologije i paziti da se ne dogodi skandal"

Na ovogodišnjem 70. Ljubljana Festivalu koji se održava od 21. lipnja do 8. rujna nastupit će neki od najznačajnijih glazbenih umjetnika svijeta. Bit će, među ostalim, izveden mjuzikl West Side Story, pod dirigentskom palicom glasovitog maestra Christophera Eschenbacha, predstave kojom se diči londonski West End u kojem djeluje čak 36 teatara.

Nastupit će kultni Bejart Ballet kao i veliki dirigent Riccardo Muti, a u Verdijevom Requiemu pjevat će Elīna Garanča i Krassimira Stoyanova. Slavni Plácido Domingo vodit će kroz Španjolsku noć, a već nadaleko poznati orkestar West–Eastern Divan nastupit će pod ravnanjem genijalnog dirigenta i pijanista Daniela Barenboima.

Nastupit će i pijanisti Lang Lang i violinist Julian Rachlin te Simfonijski orkestar Pittsburgha pod ravnanjem Manfreda Honecka s pijanisticom Hélène Grimaud. Najveća zvijezda današnjice Anna Netrebko i njen suprug Jusif Eyvazov održat će gala koncert, a posebnu pozornost privlači nastup velikog tenora Juan Diega Flóreza. Violist Maxim Rysanov svirat će s Kraljevskim filharmonijskim orkestrom iz Londona pod dirigentskom palicom Vasilija Petrenka.

Na manje od sat i pol od Zagreba

Festival će zatvoriti velikim koncertom Bečki filharmoničari. Godišnje u prosjeku na ljetnoj pozornici na Križankama, Cankarjevom domu i na pozornicama drugih ljubljanskih kulturnih institucija nastupi više od 4000 umjetnika iz više od 40 zemalja, a događaje svake godine prati više od 60.000 posjetitelja. Bit će tu još cijeli niz baletnih i opernih predstava, mjuzikla, komornih i simfonijskih koncerata.

Sve to događat će se na manje od sat i po od Zagreba, no nijedan od tih velikih umjetnika neće doći, premda su svi oni na europskim turnejama pa rado nastupaju u gradovima koji su blizu jedan drugoga. Zašto je tomu tako možda najbolje ilustrira podatak da je Dražen Siriščević, ravnatelj Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski, prije nedavnog nastupa Berlinskih filharmoničara, najvećeg svjetskog orkestra danas, uputio je desetke zamolbi za sponzoriranje tako grandioznog koncerta.

„U molbi sam objasnio značaj tog koncerta te ponudio razne mogućnosti sponzorima, ali niti od jednog od njih nismo dobili čak ni odgovore. Zvali smo, molili, slali dodatne molbe, ali nitko od potencijalnih sponzora, nije se javio. Ipak smo na kraju prodajom ulaznica uz golem rizik i hrabrost zaokružili financijsku konstrukciju.“

Ljubljana financira kulturne događaje

Samo za nastupe najvećih umjetnika svijeta gradska uprava Ljubljane ove uplatit će na račun Festivala, za naše prilike, nevjerojatnih 3 milijuna eura. Pri tomu valja imati na umu da Ljubljana financira rad uprave festivala koja tijekom cijele godine broji 22 ljudi kako bi taj festivalski pogon besprijekorno funkcionirao. Naravno tijekom ljeta angažirano je još stotinjak ljudi.

Usporedbe radi, u sezoni 2022./2023. u dvorani Lisinski nastupit će 11 velikih orkestara, od toga čak 7 inozemnih, a program otvara Kraljevski orkestar iz Londona. Cijeli program stajat će oko 4 milijuna kuna, što je doista nikakva cijena za tako značajne orkestre i cijeli program. Grad će za to izdvojiti milijun kuna, a da bi se pokrili svi troškovi trebat će zaraditi još 3 milijuna kuna. Inače za cijelu godinu Koncertna dvorana dobiva od grada Zagreba milijun kuna za program.

I to od metropole koja ima oko 800.000 stanovnika te enormni proračun od 2 milijarde eura. Ljubljana pak broji 280.000 stanovnika, a proračun je, u odnosu na Zagreb, više nego mizeran te iznosi oko 430 milijuna eura. I iz tog malog proračuna Ljubljana uspijeva financirati ljetni festival s više od 5 milijuna eura, dok Zagreb s ogromne 2 milijarde eura ne financira ništa ozbiljno.

Publika je izgubljena, bez interesa

Kako se u Hrvatskoj tretira kultura pokazuje i primjer Koncertne dvorane Lisinski koja je jedina je reprezentativna koncertna dvorana u državi, a od 1973., kad je sagrađena, nijedna druga nije napravljena. Po Draženu Siriščeviću više je razloga zašto je Zagreb atrofirao kad je riječ o klasičnoj glazbi. Nije, naime, samo u pitanju novac. „ Zagrebačka publika naprosto je izgubljena i više ne pokazuje dovoljno interese za glazbene događaje, pa ni one najveće. Puno smo puta bili razočarani s odjekom nekih važnih gostovanja koji nisu privukli očekivanu pozornost publike.“

Kao velikog opernog zaljubljenika Siriščevića je najviše pogodilo kad je nakon tri sezone morao ukinuti ciklus Arioso na kojem su nastupale najbolje operne zvijezde svijeta. „Odaziv publike bio je slabašan pa smo zbog gubitaka koji su se gomilali, ciklus ukinuli. Grad i ministarstvo nisu pokazali nikakav interes, sponzora nije bilo, pa smo gubitke peglali iznajmljivanjem dvorane estradnim zvijezdama,“ zaključio je Siriščević te dodao kako „situacija u sustavu nije dobra.

„Ima nas koji se trudimo izvan, a ponekad i protiv sustava nešto postići, pa ne živimo u pustoj zemlji što se tiče kulture. Mnogi od umjetnika kojima se diči Ljubljana bili su i u Lisinskom zahvaljujući našem trudu, ali nama za takvo što trebaju godine, dok je Ljubljani dovoljno jedno ljeto.“

Grad Zagreb tone u provincijalnost

Filmski redatelj i publicist Rajko Grlić iznio nam je svoje viđenje problema s kojima se susreće Zagreb. „Zagreb moje mladosti bio je grad svjetskih festivala i bijenala, bio je dio svijeta. Zadnjih tridesetak godina sve dublje tone u strašno provincijalnost, zahvaljujući dugogodišnjoj vladavini Milana Bandića, ali puno više i HDZ-a. Oni su uspjeli potpuno primitivizirati Zagreb, ali ostatak Hrvatske. Provode takozvanu kongo politiku, da se ljudi što manje obrazuju i što manje znaju jer jedino tako mogu apsolutno vladati.“

Grlić drži da je kultura u Hrvatskoj političarima na zadnjem mjestu. “Ministarstvo kulture postoji samo kako bi kontroliralo rad televizije. Njegov je zadatak omogućiti protok vladajuće ideologije te paziti da se ne dogodi neki veliki skandal. Ministarstvo kulture nema nikakvu ideju ili manifestaciju vrijednu spomena jer kulturu vode činovnici totalno lišeni bilo kakve mašte. A bez nje u kulturi i umjetnosti nema ničega“, zaključio je razočarano Rajko Grlić.

Koalicija nedovoljno dobro povezanih sela

Na pitanje što se to događa sa Zagrebom, Marko Grčić, novinar, pjesnik, esejist, novinar, književni prevoditelj i jedan od naših najvećih erudita, odgovara da se često pita koja je temeljna mentalitetna značajka Zagreba koja ga, od 19. st. do danas – nakon mnogobrojnih povijesnih turbulencija i dva katastrofalna potresa, 1880. i 2020. – sprečava da, umjesto da postane prava nacionalna metropola, i dalje ostaje koalicija nedovoljno dobro povezanih sela.

„Premda o tome ni do danas nemamo moderno sociološko istraživanje kako bismo potkrijepili ovu tvrdnju, golo me iskustvo učvrstilo u uvjerenju da u granicama područja što ga nazivamo imenom Zagreb žive stotine tisuća ljudi koji nemaju nikakve veze s njegovim višim urbanim funkcijama, osobito društvenim, političkim i kulturnim.“

Predsjednik Republike Zoran Milanović odlikovao je Grčića Veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom za iznimne zasluge u književnom, prevoditeljskom i publicističkom radu kojim je obogatio hrvatsku kulturu, i kojim učvršćujući njezine nacionalne i univerzalne komponente istaknuvši da takvih ljudi u nas ima tek nekoliko.

Izgubljeni orijentiri kakve poznaju građani

Grčić pak konstatira kako se Zagreb, u ovih tridesetak godina hrvatske države, pretvorio u potpunu provinciju, izgubivši većinu svojih nekadašnjih urbanih obilježja. A osobito reflekse modernizacije koja je započela sredinom 19. st. i trajala sve do sloma Jugoslavije.

„Baš nas briga za Jugoslavijom i za svim oblicima donedavne jugonostalgije, jer nije o tome riječ: pokušavamo učiniti jasnim paradoks da se simbolični identitet grada nikada nije uspostavljao spontanim izrastanjem iz teritorijalnog i društvenog ambijenta, nego su ga od pamtivijeka oktroirale više vanjske sile, i to uvijek i na njegovu korist. Štoviše, u tome su, pogotovo kad je o vodstvenim superstrukturama riječ, rijetko kad sudjelovale domaće snage.“

Grčić objašnjava da su izgubljeni orijentiri Zagreba, grada kakav poznaje današnji prosječni stanovnik, uvijek bili plod ne domaće kaotične seoske spontanosti nego planiranja s unaprijed postavljenim ciljevima, bili oni politički, društveni, kulturni.

Nekad su mu uzori bili Beč, Budimpešta, Graz…

„Dok je bio dio Austro-Ugarske Monarhije, kao svoje vanjske, ili u to doba domaće uzore imao je Beč, Budimpeštu, Graz…. To uspoređivanje, unatoč često krajnje nepovoljnim političkim prilikama, nikad mu dugoročno nije naškodilo. U Kraljevini SHS i u SFRJ Zagreb je, po političkom utjecaju, bio drugi grad nakon Beograda, a po industrijskom razvoju i po modernizacijskom zamahu u sklopu industrijske revolucije bio je prvi. Gotovo su se svi uzleti umjetničkoga modernizma, od Exata pedesetih, Novih tendencija šezdesetih, Zagrebačkoga bijenala eksperimentalne glazbe, industrijskoga dizajna i avangardnoga kazališta do Gorgone i konceptualizma, da i ne spominjemo predratni veliki projekt Grupe Zemlja s hlebinskom i drugom naivom, koja se upravo u najnovije doba počela izrođavati, začeli u ovom gradu.“

Po mišljenju Grčića modernu povijest Zagreba, od sredine 19. st. pa donedavna, obilježava izraziti kozmopolitizam usprkos činjenici da su mu veličina i geografski položaj bili provincijski. „Omrznuta Austro-Ugarska Monarhija, pa čak i još omrznutiji ban Khuen-Héderváry, skupa s Isom Kršnjavim i Milanom Lenucijem, s obzirom na ono što su kao gradski urbani identitet ostavili u nasljeđe, učinili su, oktroirajući je, neusporedivo dublju razvojnu logiku nego sve druge političke, i kad su bile omiljene, formacije skupa. Ako me osjećaj ne vara, u metropoli gotovo više nema nikoga sposobnog, da nakon potresa, uz pomoć fondova i stručnih ekipa Europske unije, ili bez njih, zaustavi uznapredovali proces urbane provincijalizacije,“ zaključio je Marko Grčić.

Ljubljana želi biti europsko kulturno središte

Darko Brlek, direktor i umjetnički šef Festivala Ljubljana te počasni član Europskog udruženja festivala, već više od 25 godina uspješno vodi najstariji festival u Sloveniji te najveći u regiji. Da bi ugostio najveće svjetske umjetnike morao je skupiti 5 milijuna eura. „Otprilike milijun eura uplatili su sponzori, a nešto više od milijun eura bit će prikupljeno od prodaje ulaznica. Grad Ljubljana daje 3 milijuna eura i on je taj koji omogućuje takvu manifestaciju jer država ne daje niti eura. Za takav odnos prema festivalu najzaslužniji je gradonačelnik Zoran Janković koji se od 2006. trudi da Ljubljana bude europsko kulturno središte,“ napominje Brlek.

Objašnjava kako više nije teško angažirati velike umjetnike jer je Ljubljana Festival postao usporediv s najvećim i najvažnijim europskim festivalima. „Sve one koji su već nastupali u Ljubljani nije teško privoljeti da dođu jer su se uvjerili da nastupaju u sjajnim prostorima, pred izvanrednom publikom, da je sve besprijekorno, da su hoteli, hrana, catering, avionski prijevoz organizirani vrhunski. Uostalom, ozbiljnost organizacije pokazuje i to da se svi nastupi dogovaraju 3 ili 4 godine unaprijed, a jednako je tako važno da se držimo svih dogovora i ugovora te da smo redovite platiše.“

Nema interesa za koncerte klasične glazbe ili opere

Budući da se prikupi dosta novaca od grada i sponzora ulaznice su relativno jeftine za program koji se nudi. Na Ljubljana Festival dolaze gledatelji iz cijele Slovenije, Zagreba, Rijeke, Istre, Trsta, Furlanije, Julijske Krajine, Klagenfurta Celovca… Što donosi golem novac hotelijerima, iznajmljivačima apartmana, restoranima, kafićima…

Brlek napominje da će među izvođačima, uz domaći legendarni sastav Laibach ove godine nastupiti i Tonči Huljić, a da za sljedeću godinu pregovara o gostovanju Zagrebačke filharmonije, kazališta Komedija te opere HNK.

Dražen Siriščević upozorava pak na još jedan negativan fenomen. „Prava bitka za publiku vodi se preko medija, no oni za koncerte klasične glazbe ili opere ne pokazuju nikakav interes. Zavidim Beču u kojem je dovoljno staviti mali plakat na koncertnu dvoranu ili operu pa da se karte razgrabe. Nekoć je u svakim zagrebačkim novinama, na televiziji i radiju bilo više glazbenih, kazališnih i likovnih kritičara čiji su tekstovi budili pozornost čitatelja pa se tako privlačila i odgajala publika.“

‘Nažalost u nas se sve estradiziralo’

Siriščević priča kako se novinari, kad u Lisinskom nastupa neka estradna zvijezda, otimaju za nju kako bi dobili intervju. „Kad gostuje neka operna diva onda molimo novinare da nešto napišu o njima, ali odjeka nema. Nažalost u nas se sve estradiziralo, i politika također, pa svi oni pune medije. Za ništa drugo nema mjesta,“ rezignirano zaključuje Siriščević.

Dok slovenska prijestolnica u ljetnim mjesecima staje uz bok svjetski značajnih kulturno-umjetničkih središta poput Leipziga, Münchena, Praga, Ravenne, Reykjavika, Amsterdama, Istanbula, Stockholma, Salzburga, Beča, Seville, Verone, Edinburgha, Zagreb dramatičnom brzinom gubi svoj nekadašnji imidž grada kulture i umjetnosti.

Za takav dojam, s čime se slažu i naši sugovornici, najzaslužniji su bivši gradonačelnik Milan Bandić koji će zasigurno ući u povijest kao jedan od najgorih gradskih čelnika, ali i HDZ koji je zdušno podupirao njegov primitivizam i lopovluk. Dok je gradonačelnik Zoran Janković osigurao da Ljubljana izraste u europsku metropolu po svim značajkama, od uređenja grada do ulaganja u kulturu i umjetnost, Milan Bandić poharao je zagrebačke financijske resurse. Nova vlast platforme Možemo i SDP-a u Zagrebu je naslijedila takvo rasulo i rasipništvo da će trebati puno godina da se gradu, ako će netko u tomu uopće uspjeti, vrati nekadašnji urbani i kulturni identitet.