Uz pomoć voldemortski jezivog Ralpha Fiennesa i sjajnog scenarija, redatelj serije 'Nasljeđe' snimio je svoj prvi filmski hit
Mark Mylod, redatelj koji je radio na serijama kao što su 'Besramnici', 'Igra prijestolja' i 'Nasljeđe', s filmom 'Meni' pokazuje da dobro barata tehnikom trilera
I prije nego što je na samom kraju stao pred njih i izjasnio se da je bio čudovište i kurva, kako to čini glavni kuhar u zapaženom filmu Meni, posjetiteljima elitnog otočkog restorana Hawtorne bilo je posve jasno da njihov dan neće završiti uobičajenim desertom. Za cijenu od samo 1250 dolara po glavi, ovih će dvanaest apostola okusa dobiti kulinarsko iskustvo života, a ako u međuvremenu ne pronađu rješenje, možda i posljednju večeru.
Ne, reći ću odmah, nemamo posla s kanibalizmom, ali moglo bi se reći da se ovdje – kao i u nekim drugim popularnim filmovima i serijama u posljednje vrijeme – na meniju nalaze privilegirani, onih notornih 1 posto najbogatijih. No jesu li samo oni? To je jedna od dilema koju postupno uvodi Mark Mylod, poznat ponajprije kao redatelj pojedinih epizoda serija kao što su Besramnici i Igra prijestolja, a recentnije kao suradnik izuzetno hvaljene serije Nasljeđe.
Parodiranje pretencioznosti svijeta visoke kuhinje
Za predjelo nam Mylod servira podosta začinjenu satiru. Kreće od skiciranja persone mladog snoba i foodieja Tylera (izvanredno iritantan Nicholas Hoult) s kojim stiže nonšalantna i opuštena Margot (veoma dobra Anya Taylor-Joy) za koju odmah možemo zaključiti dvije stvari: prvo, da nije posebno impresionirana konceptom visoke kuhinje, i drugo, da skriva nekakvu tajnu. Njezina će tajna, doduše, kasnije postati beznačajna u odnosu na ono što skrivaju ostali gosti, a još više osoblje predvođeno slavnim chefom, Julianom Slowikom (voldemortski jeziv Ralph Fiennes).
Dok on živi u izoliranoj kući, saznaju posjetitelji otoka, ostatak osoblja zbijen je u vojnički asketskom bungalovu s malenim metalnim krevetima, limenim ormarićima i zajedničkim WC-om. Chef ozbiljno shvaća svoj posao, pa tako činimo i mi, objašnjava gostima Elsa, hostesa i njegova desna ruka. “Mi smo obitelj”, dodaje. Obitelj koja radi šest dana u tjednu od šest ujutro do poslije dva u noći. Tko bi rekao da će izgubiti ljubav prema kuhinji?
Redatelj će prvi dio večere posvetiti parodiranju pretencioznosti svijeta visoke kuhinje, od diskursa gastro-kritičara koji ispisuju laude jelovnicima u kojima iz konceptualnih razloga zapravo izostaje stvarna hrana, pa do gostiju koji se iz potrebe za afirmiranjem i potvrđivanjem vlastite ekskluzivnosti pretvaraju da dijele oduševljenje s opsesivnim čudacima poput Tylera, koji će umijeće pripreme hrane proglasiti najvećom umjetnošću uopće.
Kuhari se igraju sirovom materijom života i smrti
Čekajući da karizmatični Slowik predstavi prvi slijed – komad stijene s jednom Jakobovom kapicom i nekoliko jestivih travki, serviranih uz blago smrznutu morsku vodu čijim će topljenjem jelo biti začinjeno – Tyler Normi objašnjava da nije jedan od idiota koji idoliziraju sportaše, glazbenike i ostale umjetnike.
“Te stvari nisu bitne; oni se igraju s napuhnutim loptama, ukulelama i ostalim sranjima, dok se kuhari“ – zastaje Tyler – „igraju sa sirovom materijom samog života, same smrti.” Na stolu u blizini gastro kritičarka oduševljeno objašnjava svom uredniku: “Jedemo ocean”.
Fotografiju potpisuje Peter Deming, Lynchev suradnik na Mulholland Driveu i novom Twin Peaksu, no više nego na spomenute naslove vizualni identitet filma asocira na Parazita, možda i zbog uređenja interijera, ali i opće, prilično pomaknute i uvrnute atmosfere filma. Nosi Meni i izvjesnu dozu autentičnosti, što proizlazi ne samo iz sjajnog scenarija koji – između ostaloga – veoma uvjerljivo replicira diskurs elitne gastronomije, nego je i rezultat bliske suradnje redatelja i poznate francuske kuharice Dominique Crenn, čiji restoran nosi tri Michelinove zvjezdice.
Ona se pobrinula za izgled menija, trening filmskog kuhinjskog kadra i ne manje važno, uputila je Ralpha Fiennesa u stanje uma vrhunskog suvremenog kuhara – poremećenog doduše – što je on veoma efektno prenio na ekran. S druge strane, osim u osnovnim crtama, kao što je slučaj i s ostalim likovima, njegova životna priča ostaje u pozadini.
Iz satire film prerasta u triler s horor dionicama
Skačemo tako sa stola na stol i postupno dobivamo informacije o nedaćama gostiju, no središnji, dominantni lik ostaje chef, iako mu – pronicljivija od ostalih, a još važnije, zapravo nepredviđena gošća ove večere, Norma – sve više ugrožava koncept. A s nadolazećim sljedovima, koncept postaje odvažniji i radikalniji, ambijent još mračniji i podmukliji, i to ne samo zbog naizgled još prigušenije rasvjete u prostoriji.
Kako se večer pretvara u njegovu dugu prodiku, Slowik demonstrira da se ovdje ne radi samo o hrani, a jednako se brzo ovaj film iz satire pretvara u psihološki triler s horor dionicama. Izranjaju nelagodne tajne, pa iako su neki među njima skrivili znatno manje, svi su stavljeni pred isti etički sud – etički u smislu razmjerno zaokružene Slowikove osobne filozofije koja nikako ne odgovara moralu u konvencionalnim gabaritima.
U nekom trenutku razotkrivanja kompleksnosti Julianova plana redatelj vjerojatno odlazi predaleko i pomalo gubi uzde, suviše rastežući horizont plauzibilnosti, reći ću samo da se nelagodne činjenice, uz malo kuhinjske čarolije, ovdje ukazuju na posluženim tortiljama. Kuhar svoju bizarnu etiku okreće i protiv sebe, ona je mazohistička koliko i sadistička, a njegova posluga – zapravo više vojska – do kraja slijepo i poslušno prati svog generala.
‘Meni’ sadrži sve osnovne sastojke dobrog trilera
On ih, u pravom smislu riječi, kako to prepoznaje i jedna od gošća, u načelu kažnjava za njihov način života i postupke iz prošlosti, što pomalo evocira radnju ipak znatno manje uspjelih filmova iz serijala Saw. Kažnjava ih zbog iznevjeravanja principa i ideala onoga što vidi kao umjetnost, kažnjava ih zbog iskrivljavanja ljudskih vrijednosti kroz optiku ekskluzivnosti moći i novca; naposljetku, osuđuje i samog umjetnika zbog pristajanja na banalnost i podilaženja lošem ukusu, samo kako bi zadovoljio ljude koje je nemoguće zadovoljiti.
“Slobodu ugnjetavač nikad ne daje dobrovoljno, nju mora zahtijevati ugnjetavani”, citira Slowik u jednom trenutku Martin Luthera Kinga. Odnosi li se to samo na njegovu poziciju umjetnika, koju će te večeri nastojati reafirmirati, ili to pak to treba shvaćati kao komentar društva u cjelini? Društva koje, možda poput gostiju na ovoj večeri, kolektivno pasivno promatra status quo, uz tek poneke, patetične i izolirane pokušaje otpora? Mylod ne razrađuje dalje ovu liniju pa možemo samo nagađati, no čini mi se da je to moment koji je uglavnom promaknuo komentatorima filma.
Ako se kraj filma čini predvidljivim i ako dolazi bez većih iznenađenja, barem što se krupnih režijskih zahvata tiče, prethodnih stotinjak minuta definitivno zadrži niz iznenađenja, šokova i preokreta zbog kojih ćete čekati idući korak i razmišljati koliko daleko može otići, što su svakako važni građevni elementi dobrog trilera, kakav Meni, na kraju večere, sigurno jest.