Vatroslav Mimica i Dušan Vukotić obilježili su cijelu jednu epohu. Vrhunci Zagrebačke škole crtanog filma odsad su dostupni u novom ruhu
Recentno restaurirani filmovi uskoro će se moći pogledati i na YouTubeu kanalima Hrvatske kinoteke
Originalnim pristupom crtežu, animaciji, sadržaju i pogledom na umjetnost animacije, 50-ih godina 20. stoljeća Zagreb Film dao je iznenađujuće svjež doprinos povijesti moderne animacije nakon Drugog svjetskog rata.
Već s prvim zajedničkim nastupom u inozemstvu 1958., program od sedam filmova kojim se Zagreb film predstavio na Međunarodnim danima animiranog filma u Cannesu postigao je enorman uspjeh i lansirao tu instituciju među svojevrsne “trendsetere”.
Hrvatska kinoteka Hrvatskog državnog arhiva godinama restaurira crtane filmove nastale u famoznoj Zagrebačkoj školi crtanog filma, a svojoj je digitalnoj arhivi upravo pridodala sedam novih, koji se od sada mogu pogledati na YouTube kanalima “Zagreb Film: The Art of Animation” i “Zagreb Film Documentary and Fiction”.
Apsolutni kanon zagrebačke animacije
“Strašilo” (1957.), “Happy End” (1958.) i “Tifusari” (1963.) Vatroslava Mimice, te “Čarobni zvuci” (1957.), “Abrakadabra” (1957.), “Veliki strah” (1958.) i “Gubecziana” (1974.) Dušana Vukotića premijerno su prikazani u zagrebačkom KIC-u, a svi su nastali u razdoblju od 1957. do 1974.
Posebno se u ovoj plejadi izdvaja “Happy End” Vatroslava Mimice, kao film koji pripada najužem kanonu zagrebačke animacije, odnosno, njenom “apsolutnom” kanonu. Riječ je o crtanom filmu u jednom kadru koji se odvija unatrag (započinje s “Finis” – svršetak – a završava s “Happy End”), a inspiriran je slikarstvom nadrealizma: svjedočimo prizorima praznog svemira i zemlje, odnosno povijesti svijeta nakon i pred samu apokalipsu.
Zanimljivo je u KIC-u bilo sagledati raskorak između početničkih Mimičinih filmova – “Strašilo” je njegov prvi film – i ovog remek-djela, koje predstavlja vrhunac njegove karijere, dok je s “Tifusarima” zaključio svoj opus animacije.
Pregled koji pokazuje umjetničko sazrijevanje
“Tifusari” predstavljaju Mimičinu osobnu posvetu svojoj partizanskoj povijesti i ujedno svojevrsnu iznimku u tradiciji Zagrebačke škole crtanog filma: naime, film sadrži popratni tekst koji čita glumac Zlatko Crnković, što je za ovu školu animacije bilo neuobičajeno – popratni tekst ili dijalozi kao pravilo se nisu koristili kako bi se postigla univerzalnost jezika. Upravo je to i razlog što su “Tifusari” doživjeli slabu i ograničenu recepciju.
Kao kod Mimice, i kod Vukotića je vidljivo sazrijevanje u opusu. “Čarobni zvuci”, “Abrakadabra” i “Veliki strah” njegovi su rani filmovi, unutar kojih se uvelike oslanjao na tradiciju Disneyja. Kada se oni usporede sa “Surogatom” (1961.) raskorak je vidljiv, iako i dalje postoji puno elemenata zanimljive umjetničke animacije.
Nakon “Surogata”, Vukotić je de facto napustio crtani film i otišao u ono što se naziva filmskim eksperimentom, područje kojemu pripada “Gubecziana”, koji je najbolje opisati kao bogati kolaž slika, skulptura i riječi kojim se prikazuju Seljačka buna, njen “kralj” Matija Gubec i žovijalan zagorski mentalitet. Ovaj je film teško svrstati u jednu ladicu – istodobno je to i dokumentarni i animirani film, i film o slikarstvu, i art film i dokumentarac o umjetnosti.
Kako postići da izgleda kao prvi dan
O dijelovima nasljedstva obojice autora, ali i brojnih drugih koji su stvarali Zagrebačku školu crtanog filma, brine Hrvatska kinoteka koja godišnje restaurira 10-15 filmova iz klasične riznice od pedesetih godina naovamo. Taj je proces sve samo ne lak, a put od ostarjele, često oštećene filmske vrpce pa do restaurirane i obnovljene verzije nije kratak.
Digitalnom restauracijom, filmovi snimljeni na filmskoj vrpci prvo se skeniraju u visokoj rezoluciji, a potom se u softveru popravljaju oštećenja i kemijske promjene koje su se prolaskom vremena dogodile. Kod restauracije je pritom važno ne pretjerati – izazov je film učiniti boljim no što je bio kada je nastao, odnosno, uspješnom se smatra ona restauracija koja postigne da film izgleda kao pri prvoj premijeri.
Restauratori pri tom poslu nailaze na čitav niz izazova, a jedan od njih je i taj što softver vrlo često postupke animacije iščitava kao pogreške, posebice kada je riječ o slikanju rukom. Uz to, problem je i to što boja na filmskoj vrpci s vremenom blijedi, a ona predstavlja jedan od osnovnih elemenata animacije.
Do dva mjeseca za jedan film
Tako je, jednostavnim rječnikom rečeno, zadatak restauratora učiniti to da crveno ne postane smeđe ili da ljubičasto ne postane plavo. U tim se postupcima služe različitim pomagalima – oslanjaju se na živo sjećanje autora, na izvorne folije na kojima su filmovi crtani, te na slike i fotografije iz onoga vremena. Za restauraciju jednog crtanog filma od deset minuta potrebno je čak od mjesec do dva mjeseca rada.
Oni koji u KIC-u nisu stigli pogledati recentno restaurirana djela prvaka Zagrebačke škole crtanog filma Vukotića i Mimice, to će uskoro moći učiniti na YouTube kanalima “Zagreb Film: The Art of Animation” i “Zagreb Film Documentary and Fiction”, na kojima Hrvatska kinoteka u HD kvaliteti postavlja restaurirane naslove iz svoje riznice.
