Kultura

Buljan za Telegram uoči dugoočekivanih premijera 'Areteja' i 'U agoniji': 'Ovo mi je jedno od najtežih i najdražih iskustava'

Aktualni direktor Drame HNK Zagreb postavlja drame 'U agoniji' i 'Aretej', kao agonijskih blizanaca. Razgovarali smo s njim

FOTO: Damir Markovina

Krležina mješavina eruptivnosti, nagona, žestokog egzistencijalizma, rebelijanstva i visokoparne filozofske misli, idealna je provokatorica za slične autorske nespojivosti koje krase redatelja Ivicu Buljana. Kad god je Buljan, taj Indiana Jones našeg teatra, zakopao ruke u Krležinu rudaču, redovito su se rađale antologijske predstave. I evo ga opet u avanturi s Miroslavom Krležom.

Aktualni direktor Drame HNK Zagreb upravo je u finišu izazovnog projekta sa svojim ansamblom. Misaonog i ekspresivnog putovanja kroz drame „U agoniji“ i „Aretej“, kao agonijskih blizanaca. “Da, ima u ‘Areteju’ i prvih klica Davida Lyncha“, kaže Buljan.

Iznuren ali autorski nabrijan, priznaje da mu je ovo jedno od najtežih i najdražih teatarskih iskustava. Dan za danom (premijera „Arteja“ je 8. a „Agonije“ 9. lipnja) s pozornice će zaječati i, opisuje Buljan jedan od temeljnih razloga predstave: „historijski eseji o tome kako živi narod u Hrvatskoj…“

TELEGRAM: Idemo prvo s praksom… Ovaj projekt nije bio u repertoarnom planu tekuće turbulentne sezone. Je li riječ o gerilskom prestrojavanju u hodu ili ste ga već imali „na nišanu“?

BULJAN: Pandemijske turbulencije su učinile da smo neke najavljene velike predstave morali zamijeniti manjim formatima, uradili smo i neke kalendarske promjene. Tako je nastala jedna od najdragocjenijih predstava „Gdje se kupuju nježnosti“ Monike Herceg, pa s njom u suradnji serija poetskih performansa prema hrvatskim pjesnikinjama. Krležu smo, nakon „Vučjaka“, planirali više puta, od remakea„Zastava“ do novih „Glembajevih“, ali kad se iznenada otvorio veći termin, u zadnji čas odlučio sam se za ovaj diptih. U ono ‘normalno’ vrijeme radili su se dugoročni planovi, i tako je kazalište godinama postajalo dio kvalitetne životne rutine.

TELEGRAM: Rutine koja ipak počne gušiti.

BULJAN: Tako je. Ovaj gerilski trenutak oslobodio je kreativnost, i nadam se da ćemo od toga nešto naučiti. Ono što ljudi očekuju, pravo, solidarnost, slobodu, dostojanstvo, to se ne dobiva samo po sebi, to se očito mora izboriti svakodnevnim radom, a kazalište budućnosti će možda biti estetski i organizacijski mobilnije.

TELEGRAM: Do koje razine ste otišli, s dramaturgom Vidom Adamom Hribarom, u tom zavarivanju dvije Krležine „nespojive“ drame? Između njihovih praizvedbi prostire se gotovo tridesetogodišnji period, padale su i nastajale imperije, rađale se nove revolucije…

BULJAN: Moj pristup dramaturgiji lomi se između dvije škole, njemačke koja raskraja tekst da bi radikalizirala redateljski koncept, i francuske koja ga pažljivo oživljava. Naukovao sam kod Michelle Kokosowski, a njezini famulusi Stanislas Nordey, Olivier Py, Eric Vignier tvrde da je dramski tekst svetinja. Oni čak njeguju izraz „braniti pisca“ koji znači sačuvati tekst nedirnut, kao što Aretej svoje tumačenje Galena opravdava jednim „ali, ipak“ kojeg su prevoditelji izbacili i zauvijek krivo usmjerili budući razvoj medicine. Florence Dupont u knjizi „Aristotel, vampir zapadnog kazališta“ tvrdi da je filozof upropastio hedonistički pristup teatru, protjerao tjelesnost, improvizaciju, muziku, na račun poštivanja teksta čiji se izvori ionako gube u maglama vremena. Trebalo je tako dvije drame razrezati da bi se sastavila nova pokrajina. Željka Matijašević, koja nam je uz Suzanu Marjanić, Borisa Perića, Damira Pilića i Lea Rafolta bila dragocjena znanstvena savjetnica, dijagnosticirala je to kao spoj dviju podjednako bolnih agonija: velike civilizacijske i „manje“ psihološke agonije.

TELEGRAM: Vjerujem da vam je poznato da je 2013. austrijski redatelj Martin Kušej na bečkom Festwochenu istraživao koalicijski potencijal „Agonije“, uranjajući je, uz „Glembajeve“ u „Galiciju“…

BULJAN: Da, gledao sam Kušejevu trilogiju kojoj je „Galicija“ bila veličanstveno finale.

TELEGRAM: Što je to u pozadinskoj intimnoj tjeskobi Laurinog modisteraja da tako reflektira u sebi epske tjeskobe?

BULJAN: Ja sam htio ova dva teksta postaviti i kao historijske eseje o tome „kako živi narod“ u Hrvatskoj. „U agoniji“ je lucidan sociološki osvrt na zemlju u tranziciji između dugotrajnog austro-ugarskog modela u jugoslavensku kraljevinu, sa svim lomovima, financijskim i društvenim kolapsima koje proživljavaju junaci. „Aretej“, pak, nastavlja historijsku priču o raspadu te tvorevine, pojavi fašističke tvorevine NDH, stvaranju socijalističke Jugoslavije, sve kroz Krležine turbulentne pozicije u svakoj od tih država.

TELEGRAM: Onomad je Ljubiša Ristić u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Beogradu htio raditi predstavu na zajedničkoj matrici „Vučjaka“ i „Galicije“. Krleža mu je, svjedoči Ristić, dao zeleno svjetlo ali je ipak gunđao: „Nije to isti Horvat, nemojte me ni zvati na premijeru…“ Nažalost, predstava je partijskim nalozima skinuta odmah nakon prve čitaće probe. Vi ste u HNK-u radili ingenioznu verziju „Vučjaka“, što mislite, je li to kadet Horvat koji se vratio iz galicijskog pakla?

BULJAN: Hm, nedavno sam na Trećem programu gledao film „Brod u noći“ Marguerite Duras. Možda će se činiti preuzetno uspoređivati Krležu s Duras, ali ja to nalazim inspirativnim. Kao što kola fama o tome da je Krleža volio film Alaina Resnaisa „Prošle godine u Marienbadu“, nije nemoguće zamisliti Krležine junake kako razgovaraju kao u scenarijima Marguerite Duras. Recimo, Krešimir Horvat, tj. Dva Horvata s Laurom Lenbach. Kad govorim o Krležinom teatru, ja govorim o kinematografskoj fikciji. Za mene, istina je struktura iluzije. U ovome što kažem nema ničeg mističnog. Na primjer, recimo da imam skrivene žudnje i bojim se otvoreno govoriti o njima. U priči će se to, međutim, pojaviti tek kao fikcija, a ne kao ispovijest. Ako se ne pripisuje vama, mnogo je lakše reći istinu. Na toj igri gradim koncept „Agonije“.

TELEGRAM: A da sad imate vremeplov i vratite se na Krležin Gvozd, kako bi on reagirao na vaš novi istraživački projekt?

BULJAN: Otkad sam ušao u onu „drugu polovicu života“ u kojoj vlada Krležin clair obscur, sve bolje razumijem njegove „Dnevnike“. Tišti me, kao i mnogo mojih prijatelja, taj prokleti imperativ postignuća. On me prati i u slobodno vrijeme, tišti me čak i u snu, ostavljajući za sobom neprospavane noći. Nemoguće je oporaviti se od imperativa postignuća. Upravo je taj unutrašnji pritisak koji sami sebi namećemo ono što nas iscrpljuje. Zadnjih tjedana osjećao sam intenzivan duševni umor, činilo mi se da ne radim ništa. A evo, jučer sam imao dvije probe, „Areteja“ i „U agoniji“, u Puli je igrao naš performans „Ne čitaš žene“ prema suvremenim pjesnikinjama, u Beogradu predstava „Tiho teče Misisipi“… Svejedno, pritisak bespomoćnosti. Širenje egoizma, društvene atomizacije i narcizma jesu globalna pojava. Društvene mreže nas sve pretvaraju u producente, u preduzetnike čiji se „biznis“ sastoji u tome da sami sebe predstavimo na što bolji način. Žižek piše da globalizirana kultura ega nagriza društvo i erodira sve dimenzije društvenog života. Sami sebe produciramo i sami sebe neprestano režiramo. Ta neprekidna produkcija i režija samih sebe nas zamara i deprimira. Fundamentalni umor je svojevrsni umor ega. U noćnoj šetnji Tuškancem, i to baš blizu Krležinog spomenika, čuo sam razgovor nekolicine mladih. Jedan od njih, ne vidjevši me, rekao je da u HNK-u režiram „Areteja“ i „U agoniji“. Prošuljao sam se, sretan makar na tren, za Krležu i sebe. Pa se nadam da bi i on bio.

TELEGRAM: Izlažući referentno polje buduće predstave, podsjetili ste da su Brecht i Krleža u osvit druge velike svjetske klaonice, 1939., svoju društvenu zabrinutost počeli ugrađivati u velike drame: „Mutter Courage“ i „Areteja“. Da li je Krleža potisnuo svoje brechtijanstvo? Fakat ga je, tog brechtijanstva, bilo u Legendama i Baladama.

BULJAN: Prije četiri godine režirao sam „Kraljevo“ u Det Norske Teatret u Oslu. U razgovorima smo došli do anarhističkog pisca Jensa Bjørneboea kojeg je kod nas objavio Zoran Senta. Bjørneboeov opus obuhvaća romane, drame, poeziju, esejistiku, žestoki je kritičar kapitalizma i kolonijalizma. Pozvali su me da ga režiram, a ja sam predložio „Barutanu“. To je roman o dvojici liječnika i piscu u svojevrsnom egzilu pod krinkom psihijatrijske klinike. Opet me podsjetilo na Krležu koji se za vrijeme Drugog svjetskog rata skrivao kod doktora Vrandečića i tamo ispisao najzanimljivije stranice „Dnevnika“, dio kojih će postati osnova za „Areteja“. Kao što čuvar teških zločinaca u „Barutani“ proučava literaturu i piše o povijesti bestijalnosti, tako Krleža u bogatoj biblioteci nalazi izvore o helenskoj medicini i kroz dijalog apatrida govori o odnosu politike i znanosti. U pandemiji je to postala glavna novinska i filozofska tema.

TELEGRAM: Zašto naš teatar rijetko poseže za „Aretejem“?

BULJAN: Ne uklapa se taj tekst u poželjnu matricu glumišta. Divlji je, bezobrazan, filozofski i igriv, Jean-Paule Sartre i Seneka na jednom mjestu. Vjerojatno je važan razlog i predstava koju je Georgij Paro postavio na Dubrovačkim ljetnim igrama 1972. i koja je postala jedna od najvažnijih referentnih točaka hrvatskog kazališta. Igrala je cijelo desetljeće i svojom snagom blokirala eventualne nove napore. Važno je napomenuti da je dramaturg i korežiser tog dubrovačkog „Areteja“ doajen slovenskog kazališta Lado Kralj. Osnivač kazališta Pekarna i Glej, prvi je u Jugoslaviju donio duh američke avangarde koji je inkorporiran u predstavu. „Aretej“ bi i u mnogo većim kulturama od naše bio smatran za remek-djelo. Kao što volimo misliti da je „Kraljevo“ prvi ekspresionistički tekst, „Aretej“ bi mogao biti preteča Davidu Lynchu, ali njegovom montažom dokumentarizma i fikcije zapanjio bi se i Milo Rau. Zar nije „Orest u Mosulu“, ili „Novo evanđelje“ nastao na istom principu kojeg je Krleža ovdje uspostavio.

TELEGRAM: Dramaturgija apatrida snažan je vodič „Areteja“. Ta apatridnost jedan je od motiva koji danas žive kao notorna činjenica. Kako se time bavite?

BULJAN: Američko-židovski filozof rođen u Njemačkoj, Hans Jonas, nazvao je Hannah Arendt „putnicom na brodu XX. stoljeća“. Zadnji prizor „Areteja“ Krleža smješta u hotel „XX. stoljeće“, a u njemu se sastaju apatridi koji su žrtve diskriminacije i političkih tortura u određenim zemljama. To su osobe bez državljanstva, zaboravljene od povijesti, ljudi koje niti jedna država ne smatra građanima. Biti apatridom „znači biti lišen pripadnosti svijetu“, napisala je Arendt. Tih „bezemljaša“ moglo bi biti više od 15 milijuna, ali brojku je nemoguće provjeriti, jer po definiciji osobe bez državljanstva nisu registrirane u popisima civilnog stanja i izbjeglica. Ne mogu ne misliti o Dubravki Ugrešić, njezino se djelo i njezina pitanja odvijaju na razmeđi njezine biografije i konfiguracije svijeta čiji je predan svjedok. Apatride glume Ksenija Marinković i Alma Prica, koncipirali smo ih kao polemičarke koje će zapaliti mnogostruke kontroverze. Jedna je poetična sanjarka, a druga cinična filozofkinja. Njihovi dijalozi obuhvaćaju presudne teme za stanje suvremenog čovjeka kao revolucija, antisemitizam, imperijalizam, totalitarizam, kriza vlasti i tradicije, odnos znanosti i politike.

TELEGRAM: Imali ste šansu raditi kao mladi dramaturg s Tauferom, Pipanom… i peći redateljski zanat u majstorskim radionicama. Sjećate li se kada ste osjetili prvi poriv za prebacivanjem na redateljsku stranu?

BULJAN: Često odgovaram na to pitanje, sebi i drugima. Nisam osjetio poriv. Ja sam prije 1995. kad sam režirao „Ime na vrhu jezika“ Pascala Quignarda u Ljubljani, pisao kritike, radio kao dramaturg, surađivao na Eurokazu… Važni učitelji bili su mi Jean-Michel Bruyere, Francois Pesenti, pa kasnije Christian Colin. Ali u režiju me doslovno gurnuo Robert Waltl koji je imao ideju da je ono što radim u kazalištu na sjecištu dramaturgije i režije. To je i bilo vrijeme famoznog postdramskog kazališta koje je rušilo hijerarhijske granice. Ta moja prva predstava je zapravo esej, instalacija i fizički teatar. Kad, na primjer, interpoliram poemu „Turpituda“ Marka Ristića u središte „Agonije“, ponavljam postupak kojeg je novo kazalište legitimiralo pozivanjem na metode historijskih avangardi.

TELEGRAM: U karijeri ste radili na suvremenim, dramskim i proznim, tekstovima, kao i na zapretenoj ostavštini. Iskreno, što vam je veći izazov? Ili, prema kojoj materiji osjećate veću odgovornost, možda i kočnicu?

BULJAN: Uradio sam mnogo više suvremenih nego klasičnih tekstova. Ako klasiku strogo definiramo, tu je svega jedan Shakespeare „Julije Cezar“ u Tirani i dvije Senekine tragedije, „Edip“ i „Tijest“. Ako u klasiku uvrstimo kanonska djela modernističkih pisaca u rasponu od Marine Cvetajeve, preko Roberta Walsera, Krleže i Pasolinija, onda je to moj rudnik dijamanata. Koltesove i Müllerove dramske tekstove koristim kao inventivne interpretacije velikih tekstova. Müllerov „Macbeth“ i Koltesov „Hamlet“ se čine kao sekundarne drame, ali u mojoj igri su važniji od originala. Obojica su ponovno pišući klasike izgradila vlastite diskurzivne efekte. Kad bih morao objasniti u čemu se sastoji moje opsesivno traganje i analiza tekstova koje radim, to je želja da proizvedem učinak napetosti kroz sraz između jasnoće i oštrine u prezentaciji i mutnih fenomena koje posvuda tražim u oblicima psihičkog i društvenog života.

TELEGRAM: I da se vratimo na početak razgovora, u koja ćete iskušenja povesti ansambl Drame u narednoj sezoni?

BULJAN: Ako nam okolnosti budu dopuštale, najavio bih hrvatsku premijeru novog teksta Tene Štivičić „64“…

TELEGRAM: Ovog proljeća upravo je praizveden u beogradskom Ateljeu 212…

BULJAN: Tako je. Zatim, adaptacije dva velika suvremena romana „Genijalna prijateljica“ Elene Ferrante i „Povijest pčela“ Maje Lunde, Euripidovu „Alkestidu“, autorski projekt Bobe Jelčića prema filmovima „The Woman Who Run“ Sang-SooHonga i „Sorry We Missed You“ Kena Loacha. Fokus sezone je na odlučno ženstvenom, feminističkom i raznolikom repertoaru kojeg će velikim dijelom oblikovati mlade redateljice. Očekuje nas početkom sezone i Festival svjetskog kazališta s predstavama Mila Raua, Franka Castorfa, Timofeja Kuljabina te skupina Peeping Tom i Teatro dei Venti.

Bespoštedno novinarstvo koje gura društvo naprijed.

Za neograničeno čitanje Telegrama i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Pretplatite se
Već imam pretplatu