Večeras je premijera nove kazališne komedije Uvijek će nam ostati ljubav. Razgovaramo s redateljem

Bili su nužni vrhunski komičari

“Način na koji Radović miješa nešto što je na prvi pogled krajnje malograđansko, melodramatsko pismo s apsurdom, fantastikom, groteskom, farsom, ali prije svega dubokom autoironijom, a da istovremeno zadrži krajnju profinjenost misli, rečenice i ideje, zaslužuje jedno ozbiljno čitanje. Kad kažem ozbiljno, automatski mislim neozbiljno“, kaže Harjaček, naglašavajući da mu je bilo bitno podržati smijeh koji se krije iza teksta.

Priznaje da obožava režirati komedije zato što u njima pronalazi gotovo matematičku vezu između smijeha i glazbe, obrasce pravilnosti unutar kaosa mogućih međuljudskih odnosa. „Ova specifična partitura tražila je upravo vrhunske komičare, glumce prirodno obdarene talentom prenošenja smijeha, ali isto tako i dvoje zrelih ljudi čije će kompleksno životno iskustvo podržati kompleksnost Radovićeve duše“, iznosi Dario.

Kako projekt postaje nešto osobno

Govoreći o producentskim narudžbama na našem neveselom klaustrofobičnom tržištu, znam da Harjačeku kao prekarnom redatelju nije lako. Prateći njegov rad, nekako ipak imam dojam da prihvaća projekte koji ga se tiču, da ne tezgari tek tako.

„Djelomično ste u pravu. Prihvaćam svakakve zadatke. U pravilu rijetko nudim projekte kazalištima, ali to je način na koji funkcioniram: dobro reagiram na postavljeni zadatak. Nastojim unutar okvira svake teme podvući upravo motive koje držim da iznutra mogu iščašiti njezinu vizuru. Volim ulaziti u dijalog s autorima ili pak temama i na taj način svaki projekt postaje nešto osobno i angažirano s moje strane“, otkriva Harjaček.

Isticanje ideala ljubavi

U konkretnom slučaju Radovićevog teksta (izvorni naslov „Čorba od kanarinca“ prema jednoj rečenici preuzetoj iz komad postao je „Uvijek će nam ostati ljubav“) Dario veli da se ne slaže s autorom kako je brak besmislena konvencija, jer smatra da svaki ugovor ima svoju vrijednost i vjerodostojnost u smislu reguliranja zakonskih prava i obaveza, ali se s autorom slaže da koncept braka djeluje kao potrošna roba u odnosu na snagu ljubavi.

„Sviđa mi se da u vrijeme neokonzervativizma u kojem živimo, istaknemo ideal ljubavi ispred rigidnosti onog što je običajno, a što u današnje vrijeme često pada pred izazovima svakodnevnog života. Naravno, u ovom kontekstu riječ ljubav zadržava se unutar gabarita ljubavnog odnosa između dvoje ljudi. No ipak zadire i u dublji smisao te riječi. Smatra se kako početak ljudske civilizacije ne započinje činom pokapanja umrlih članova zajednice već se vezuje uz otkriće brige zajednice za one koji nisu u stanju doprinositi.

To nije banalno pitanje empatije, to je krucijalno pitanje koje si i danas, pogođeni krizom koja nas je snašla, posebno postavljamo – pitanje prirode ljubavi. Za mene je to očitovanje sebe u drugome, dar po kojem prostor definiranja vlastite slobode vidimo kao prostor koji je zajednički za sve, jednako kao i za nas“, razotkriva emocije Dario.

Greatest hits momenti braka

Ističe da je na Radovićevom putu s glumcima tragao za točkom spoznaje o tome da smjernost i mogućnost prevaliti riječ ljubav preko usana a ne profanirati ju, započinje tamo gdje prihvaćamo da ljubav isključuje svaku sebičnost. Dario opaža kako ljudima danas suštinski nedostaje zrelosti da bi razumjeli ljubav, a ta zrelost trebala bi biti osnovni preduvjet ulaska u brak:

„Sve to ima puno veze s trivijalizacijom pojma ‘ljubav’. To je riječ koja iskače iz svakog frižidera. Mislim da se u kontekstu samog naslova naše predstave isto tako da iščitati blaga bagatelizacija riječi ljubav. Rečenica ‘Uvijek će nam ostati ljubav’ izgovara se negdje na početku komada, a sve ono što slijedi jest jedan analitički postupak da se dokaže je li uistinu tako“.

Glavni likovi komada upuštaju se u igru u kojoj, improvizirajući unutar kazališnih „pet minuta“, sve one greatest hits momente mogućeg bračnog života, pokušavaju iznijeti vlastita očekivanja i strahove pred svog partnera. „U tih pet minuta ili pak trideset godina oni će se spoticati bezbroj puta, ne bi li na kraju pokazali žilavu vjeru u ljubav. No ta žilava vjera ne dolazi sama od sebe. Za nju je nužna spoznaja. Za nju je nužna mudrost“, mudro traga Harjaček.

Kako otpuštati vlastitu gorčinu

Hm, tu me sad kopka jesu li dajdžestirane rekapitulacije života kakvu poduzimaju Jelena i Medo uopće bezazlene? Za takve poteze treba i prilično hrabrosti. „Nemaju svi sposobnost, niti priliku niti pronicljivost da na ovakav način, poput Jelene i Mede, likova ovog komada, rekapituliraju moguće buduće događaje. To je snaga teatra“, kaže Harjaček i vraća nas u stvarnost u kojoj je:

„Taj proces u pravilu reverzibilan. To vam je kao u onom vicu koji kaže ‘Svađe s mojom ženom su poput odlaska na rock koncert: najprije nove stvari, a onda najveći hitovi’, ha, ha… Mjesto na kojem se ruše ljubavne veze obično uvijek bude povezano s našom nesposobnošću da nadiđemo ono što je bilo, to vječito čačkanje po starim ranama. Medo i Jelena stavljaju pred sebe ono što je projekcija budućeg ne bi li kroz to iskustvo došli do nekih zaključaka. Većina parova pred sebe vječito iz ladica izvlače vlastite projekcije prošlosti i redovito ne dolaze ni do kakvih zaključaka. Barem je takvo moje iskustvo braka.“

Nesebično priznaje da se bori s tim i pokušava učiti kako otpuštati vlastitu gorčinu i ne saplitati se u svoje ranije frustracije. A na pitanje jesu li takve rekapitulacije opasne, odgovara i hrabri nas: „Da, jesu. Nemoguće ih je preživjeti bez istinske vjere. Nemoguće ih je preživjeti bez otvorenog srca.“

Tekst je napisan devedesetih

Negdje usred komada, priča od intimne ponire u socijalnu sliku društva kastinskih nejednakosti. Redateljski rez tu ne smije biti doslovan? „To je zaista jedan sklizak teren“, slaže se Dario, naglašavajući da su nastojali zadržati prostor univerzalnosti teksta iako u njemu postoje motivi specifični za kontekst Srbije u vrijeme Miloševića. Tekst je inače napisan krajem devedesetih, upravo u vrijeme okončanja Miloševićeve ere.

Tako u jednom od središnjih mjesta u drami, igrajući vlastitu budućnost, Medo i Jelena šalju svog sina u London ne bi li izbjegao mobilizaciju. To je i ključni trenutak njihovog razdora. „Zanimljivo je kako se mi, ovdje u Hrvatskoj, još dan-danas nosimo s krivicom pri samoj pomisli da bi netko u ratno vrijeme sebe ili svoju djecu želio sačuvati od rata. Uz to je još uvijek nekako vezan osjećaj izdaje, nelojalnosti. Nismo komotni s time. Pri samom spomenu te teme ulazimo u prostor političke provokacije za koju smo mi mislili da ne spada u ovu predstavu. S tim ide i sve ostalo povezano s vremenom krize ili rata – raslojavanje društva, snažan osjećaj socijalne nepravde koja prva na udaru ima one najbolje, najplemenitije i najosjetljivije.”

Želja im je bila, naglašava Dario, baviti se ljudima, a ne politikom, i uvjeren je da je to u ovom slučaju jedino ispravno. „Inače, nevezano uz predstavu, i moji su roditelji na početku rata poslali mojeg brata u stranu zemlju ne bi li izbjegao mobilizaciju. Mislim da je za to bila potrebna velika hrabrost. I ne mislim da bi se toga trebali sramiti. Niti se ja sramim toga. Nisu svi ljudi za rat. Niti je rat za sve ljude“, iznosi Dario iskustvo vlastite kože.

Kako je motivirao Miholjević i Čučeka

Radovićev komad veliki je izazov za rasne glumce poput Jelene Miholjević i Dražena Čučeka. U čemu se tu ogleda redateljska diskrecija, na koji način ih je Harjaček vodio, motivirao i hrabrio?

„Jelena i Dražen pojavili su se kao prvi, logični izbor. U najboljem smislu te fraze – ovo je glumački komad. Stoga se i cijela režijska koncepcija naše predstave od samog početka bazirala na radosti glumačke igre. Namjerno koristim riječ radost zato što smatram kako bez prave kreativne radosti nije moguće stvoriti dobru predstavu, posebno komediju. Da bi se došlo do cilja, moja je prva misao uvijek bila kako zadržati taj živi plamen unutarnjeg veselja koji je tako nepomućeno živio između nas tijekom dva mjeseca proba, kako ga uobličiti u živo tkivo predstave.

Ova je predstava nastala u velikoj harmoniji izašloj iz ljudskog prepoznavanja, iz jednostavne ljudske potrebe za prisnošću, jednostavne i lagane samouvjerenosti da će tekst Miloša Radovića pronaći put u srca gledatelja na jednak način kao što je pronašao put u naša, da će navesti publiku na razmišljanje kao što je i nas naveo da rastvaramo neke vrlo suptilne horizonte ljubavnih odnosa“, oduševljeno priča Dario.

‘Trudili smo se biti čim manje politični’

Prošlog proljeća je koronaška pandemija stopirala i projekt „Jesmo odi svi debili ili?“ kojeg je Harjaček s dramaturginjom Vedranom Klepicom trebao raditi u splitskom Gradskom kazalištu mladih. Predstava je inspirirana nasiljem na splitskim i ne samo splitskim ulicama… Kontekst se, u međuvremenu, krvavo dramaturški nastavio. Kakva je sudbina projekta? „Zanimljivo je kako u tekstu predstave ‘Uvijek će nam ostati ljubav’ postoji replika: ‘Meni, majke mi, nekad dođe da izvadim kalašnjikov i da pobijem sve što se kreće. Valjda bi se u toj masi našao i taj koji nam sve ovo napravi, majku mu jebem, da mu jebem!’ Jako je čudno odzvonila ta replika na jednoj od naših pretpremijernih izvedbi. Rubno“, svjedoči Dario o stvarnosti grubljoj od teatra i nastavlja:

„Ali, kao što sam rekao, zaista smo se trudili u ovoj predstavi biti čim manje politični. Očigledno postoji ta živa frustracija zbog koje danas s takvom lakoćom u javnosti pulsiraju ovakve izjave i ovakve ideje. Situacija se u Hrvatskoj radikalizirala do neslućenih razmjera i mislim kako ljudi toga još nisu do kraja svjesni. Već duže vrijeme svjedočimo kako jedan politički radikalizam koji neprestano komunicira jezikom netrpeljivosti, isključivosti i mržnje zauzima svoje čvrsto mjesto u političkom main streamu. On je sada dobio i svoje zaštitno lice u jednom naizgled simpatičnom, benignom pjevaču šlagera.

Iskreno se nadam da će ljudi postati svjesni kako taj jezik mržnje i isključivosti dopire i do velikog broja nesretnih, neobrazovanih, frustriranih ljudi koji po svojim svinjcima čuvaju alate smrti i koji će njihovu retoriku shvatiti kao poziv na akciju, kao poziv da uzmu pravdu u svoje ruke. Stvaranje kaosa odgovara svim tim ‘čestitim’, ‘uzornim’ patriotima jer će eskalacija nemira biti pogodno tlo da svojom demagogijom obećaju red. Njihov red. Po prvi put iskreno strahujem od terorizma. I to onog koji se događa isključivo unutar granica našeg društva.”

‘Potlačeni su uvijek bili moja opsesija’

Harjaček također dijeli svoje iskrene nade da su se u ovom trenutku svi ti aktivni sudionici naše političke scene ipak razotkrili i da će građani ove zemlje ipak prkosno pokazati kako živimo u društvu kakve-takve, ali ipak stabilne demokracije. A što se najavljenog splitskog projekta tiče, nada se da će do njega doći čim prije: „Veselim mu se onoliko koliko i mrzim što ga moramo raditi.“

Harjačekov roman prvijenac „Sanjica Lacković“ po mom mišljenju nezasluženo je prošao ispod radara kritike i javnosti. Začudna je njegova kombinacija potrage za ljubavlju i radikalnog političkog manifesta. Potlačeni su mu uvijek nekako na srcu? „Da, potlačeni su uvijek bili moja opsesija. Borba potlačenih da se oslobode okova vlastitog osjećaja potlačenosti. Često sam se tom temom bavio i kao pisac i kao redatelj. Sve se uglavnom vrti oko vječite teme izlaska iz zatvorenih krugova mržnje. Najčešće ni najgorljivija potraga za slobodom ne rezultira ničim nego mutacijom naslijeđene mržnje. Nietzsche je napisao, parafraziram, da boreći se s čudovištima treba posebno paziti da se ne postane čudovište. Sve je napisao. Sukladno tome, mislim da me taj interes uvukao u svoj žrvanj.

Teško kao umjetnik pronalazim izlaz. Sve više vjerujem kako je konflikt najgori put prema rješavanju konflikta. Prvenstveno mislim na one unutarnje konflikte. Danas nekako vjerujem kako je čovjek nemoćan“, govori Dario i odlazi u spiritualno: „Počinjem se interesirati za nešto što nadilazi tu nemoć. Postao sam pomalo religiozan. Uglavnom me interesira literatura Beinse Dounoa, Vivekanande, Svetog Augustina…“ Na pitanje sprema li što novog iz spisateljske radionice, kratko najavljuje: „Krčim put prema poeziji.“

Brak dvoje ljudi u istoj industriji

I Dario i supruga mu, glumica Jelena Miholjević, bave se senzibilnim umjetničkim poslovima i to je nesumnjivo jedna od važnih spona njihove ljubavi. No, zapadnu li ikada u onaj pragmatični trenutak pa požele da se barem jedno bavi „normalnim“ prozaičnijim, lukrativnijim poslom?

Elem, kod njih je slučaj malo drukčiji, opisuje Dario: „Kako vrijeme prolazi, naše tlapnje idu ka sve manje lukrativnim poslovima, ha, ha, ha… A u posljednje vrijeme najveću sreću i Jelena i ja pronalazimo u radiofoniji. Kakav predivan medij!“

U jednom intervjuu koji smo radili prije dvije godine, rekao mi je: „Teško je danas biti ovdje. No isto tako važno je ostati, ne predati se, živjeti vlastiti život prema mjerilima vlastite savjesti…“ Prostor odlazaka se u međuvremenu još tjeskobnije suzio. Potpisuje li Dario tu svoju rečenicu i danas? „Da. Potpisujem“, rezolutan je: „Ne pada mi napamet otići.“