Velika priča o Josipu Horvatu, građanskom liberalu i ratnom vicmaheru koji je utemeljio suvremeno hrvatsko novinarstvo

Mnogi su stradali, a i Horvat u nekoliko navrata spominje kako se već bio pomirio da će i on okončati negdje u kazamatima ustaških krvnika. No imao je sreću i preživio je u Zagrebu te će nakon rata poživjeti još idućih dvadeset i tri godine unatoč spomenutom pesimizmu iz kojeg je zračilo razočarenje čovjeka čije su ideje i pogled na svijet prohujale s vremenom, koje je nepovratno ostalo iza njega.

Zarobljen na ruskom bojištu u Prvom svjetskom ratu

Tijekom Drugog svjetskog rata radio je u Hrvatskom izdavalačkom bibliografskom zavodu (HIBZ), surađujući osobito na Hrvatskoj enciklopediji. Nakon oslobođenja HIBZ postaje Nakladni zavod Hrvatske (NZH), gdje je i Horvatovo posljednje stalno radno mjesto te od tada uglavnom djeluje kao samostalni autor pišući autobiografsko-memoarsku prozu koja je dijelom objelodanjena nakon njegove smrti. U tom periodu pisao je u Vjesniku, VUS-u i drugim listovima i časopisima.

Novinar, publicist, kazališni kritičar i feljtonista Josip Horvat bio je dugo godina zanemaren u hrvatskoj historiografiji, i malo je radova i sjećanja na ovog novinara i urednika novina te autora kapitalnih djela kao što su „Politička povijest Hrvatske“, „Kultura Hrvata kroz 1000 godina“, „Hrvatski panoptikum“, „Povijest novinstva Hrvatske 1771–1939“, „Živjeti u Hrvatskoj 1900–1941“ i „Preživjeti u Zagrebu – Dnevnik 1943–1945.“.

Horvat se rodio 1896. u Čepinu, a preminuo je 1968. godine u Zagrebu, gdje je završio i Trgovačku akademiju. a u novinarstvu se pojavljuje 1913., kao suradnik u Obzoru, U Prvom svjetskom ratu unovačen je kao domobran i upućen na rusko bojište gdje je bio zarobljen. No naučio je ruski te preživio boje revolucije 1917. i vidio izbliza teškoće jugoslavenskih dobrovoljaca, što je sve opisao u svojim memoarima.

Istaknuti krug intelektualaca oko Horvata

Kako zapisuje Dragutin Pavličevića, autor predgovora prve knjige „Politička povijest Hrvatske“ za Horvata je revolucija bila “sinonim osobnog oslobođenja”, ali je po povratku u Kraljevinu SHS zaključio: “Biti sudionik ruske revolucije u Jugoslaviji poslije 1919. nikome ne bijaše preporuka. O tome je morala šutjeti oficijelna historija“. Nakon povratka iz rata zaposlio se opet u Obzoru, a njegove najbolje i najproduktivnije profesionalne godine su razdoblje od 1926. do 1941., kad je bio glavni urednik Jutarnjega lista te je pripadao skupini najistaknutijih predstavnika hrvatskog liberalnog građanskog novinarstva i dio žurnalističke ekipe Milivoja Dežmana, od kojeg je Horvat naučio kako biti pravi novinar i publicist.

Pavličević istovremeno navodi da se Horvat kao učenik ugledao u svog profesora Julija Benešića, s kojim se intenzivno družio i od kojeg je učio cijeli život. Horvat se kretao u krugu istaknutih intelektualaca tadašnjeg Zagreba: Branka Gavelle, Ljube Babića, Slavka i Vere Batušića, Josipa Kolundžića, Antuna Barca, Miha Barade…

O tom međuratnom vremenu, koncernu Tipografiji, citirajući samog Horvata kao jednu od središnjih figura novinarstva u Hrvatskoj između Dva svjetska rata, pisao je jedan drugi novinarski velikan Božidar Novak, u svojoj izuzetno preglednoj i značajnoj knjizi Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću.

“Unutarnji život, rad i stanje u zagrebačkoj Tipografiji, najvećem novinarskom koncernu u Hrvatskoj u godinama rješavanja ‘hrvatskog pitanja’, potanko je opisao Josip Horvat, tadašnji glavni urednik Jutarnjeg lista. Horvat je ostavio najprecizniji opis stanja novinstva u glavnom gradu Hrvatske uoči Drugog svjetskog rata”, navodi Novak iznoseći Horvatove zapise iz teksta Hrvatski mikrokozam između dva rata (1919.-1941).

Okultni gospodar zagrebačke štampe

Horvat navodi kako je uz Dragutina Schulhofa, jednog od glavnih dioničara Tipografije, znatan dio dionica koncerna posjedovao odvjetnik Rudolf Blis. U sve dubljim društvenim krizama povećava se utjecaj ‘partera’ (sjedišta uprave) pogotovo kada je Blis odstupio dio dionica Dragutinu Schulhofu, kojega su ustaški letci već označili kao Židova i okultnog gospodara zagrebačke štampe.

Uprava se sve više upleće u rad redakcije, posebno Jutarnjeg lista. Vlasnici Tipografije podržavali su politiku HSS-a nasuprot Dežmanovu jugoslavenstvu i njegovu koketiranju s Beogradom. Vlast nove uprave potvrđena je naredbom da se iz Obzora izbaci jedan Dežmanov uvodnik, a time je Dežman doznao da više nije većinski vlasnik tvrtke. Ostao je na položaju ravnatelja Tipografije, osvjedočen da ga na toj dužnosti drže iz oportuniteta.

Novak iznosi kako se Horvat potkraj tridesetih našao i na udaru kampanje koja se vodila protiv masonerije. “Na udaru dnevnika Hrvatska straža posebno su Josip Horvat i Ivo Hergešić. Metom napada postaje i Branko Sokolić, novinar Tipografijinih izdanja i predsjednik novinarske organizacije”, navodi Novak, spominjući dvojicu ponajboljih Horvatovih prijatelja, koji su mu saopćili da je dobio otkaz u NHZ-u, ali za njega nisu mogli ništa učiniti.

Turobne ratne godine u Žerjavićevoj ulici

Mnogi će kazati da ništa nisu mogli učiniti, jer nije bio u Krležinoj milosti. Njih dvojica nisu se voljeli još od vremena kada je Horvat kao teatarski kritičar došao u određeni sukob koji je izazvao Krležin gnjev i zlovolju; kazališna shvaćanja obojice bila su oprečna. “Ali kad kasni Krleža u svojim konverzacijama kaže kako je šteta što građanski sloj u nas nije bio razvijen na europskoj razini, jer bi to i socijalizmu uštedjelo mnoge nevolje, pružio nam je okvir u koji mirno, ili bar mirnije možemo smjestiti Josipa Horvata”, zapisat će o odnosu dvojice majstora pisane riječi Nikica Petrak, u pogovoru Horvatovih dnevničkih zapisa „Preživjeti u Zagrebu – Dnevnik 1943–1945.“, zasigurno najčitanije djelo ovog velikog autora.

Horvat u zapisima daje presjek svakodnevice tih turobnih ratnih godina koje provodi u svom stanu u Žerjavićevoj ulici, gdje mu je sustanar i jedan od bliskijih prijatelja Ivo Hergešić. Zgrada je bila u vlasništvu već spomenutog Horvatovog mecene Rudolfa Blisa, pravnika, poduzetnika i vlasnika znatnog dijela dionica Tipografije, izdavača Jutarnjeg lista. Na zgradi danas stoji i ploča posvećena spomenutima, koji su tu, u svojim radnim sobama, stvarali značajne opuse za hrvatsku kulturu.

Nikica Petrak, analizirajući nadalje Horvata i njegov opus, ističe između ostalog kako je imao sreću ili nesreću da nije bio hrvatski malograđanin. “Silno je to vidljivo iz njegovih dnevnika, pisanih za okupacije, za endehazijskih dana, za vladavine fašizma i specifično hrvatskog fašizma, kad je i sam živio u opasnosti zbog svoje ‘neutralnosti’ prema režimu, a prividno živio ‘mirno’ u okrilju svoje zagrebačke radne sobe, u kojoj je bilo sve manje čaja, šećera, cigareta, kruha, knjiga, sva manje prijatelja Židova i Srba koje su mu pred očima odvodili”, navodi Petrak i dodaje kako je Horvatov dnevnik iz tih okupacijskih dana bio poznat Marijanu Matkoviću.

Jedan od rijetkih kritičara sustava

“U razgovorima, Marijan bi znao napomenuti: nemamo drugog, za sada poznatog spisa, iz kojeg bi se vidjelo kako su živjeli takvi ljudi u Zagrebu u to vrijeme”, navodi Petrak. U dnevniku Horvat otvoreno, bez sustezanja i duhovito, piše i o tome kako su se provodile burne ratne noći prepune straha i neizvjesnosti, koja se nastojala odagnati velikim količinama alkohola i seksualnim maštarijama.

Tako u studenom 1943. Horvat zapisuje kako južina utječe na njegove osjećaje: “Šetao do vile Weiss. Jugovina, ali divno jesenski miriše. Na povratku me uhitila kiša, koja pojačava mirise, nekud puteno, budeći žudnju za toplim mladim ženskim tijelom”. U zapisu iz veljače 1944. pak opisuje sjedaljku kod Julija Benešića: – Julije je častio iločkim burgundcem, lukom i kruhom! Malo se nakresali i literarni planovi sve rasli… Živčana napetost raste zbog sve češćih uzbuna”. Horvat je bio poznat i kao vic maher pa je tako svoja pisma prijateljima često završavao lascivnim vicevima koji su u središtu imali politiku i seks.

Branko Matan, jedan je od najboljih poznavatelja djela Josipa Horvata, ističe kako Horvatove knjig, posebno “Preživjeti u Zagrebu – Dnevnik 1943.- 1945.”, ali i pisma upućena prijateljima i naročito Slavku Batušiću od 1952. do 1968. upućuju na to da je bio jedan od rijetkih kritičara sustava. Prema nacizmu je imao nultu toleranciju, a prema Titovoj Jugoslaviji “bezbroj sitnih podbadanja, ponekad i zgražanja, ali s dodatkom da se u tom sistemu ipak nešto i stvara”. Titu je također priznao pokušaj stvaranja panslavizma, kojem je Horvat bio blizak.

Istaknut pripovjedački stil i oživljavanje događaja

Povjesničar Damir Agičić prije par godina na Klio festivalu posvetio je i kolokvij ovom znamenitom novinaru i povjesničaru pod nazivom “Josip Horvat – intelektualac u burnom stoljeću” te je istaknuo kako je Horvat imao nenadmašan stil u opisivanju burne povijesti. “Svojim pripovjedačkim stilom je oživljavao ljude i događaje, a naročito našu političku povijest od ilirizma do 1929. godine”, naglasio je Agičić.

Iako su znanstvenici utvrdili da Horvat u svojim djelima ne navodi izvore, pa mu je teško priznati znanstvenu sistematičnost, on sam nikad nije tvrdio da su njegove knjige sustavna povijesna djela. Ono po čemu je značajan je da je izvore tražio ne samo u arhivima, nego ih je pronalazio izravno kod svojih starijih suvremenika. Smatrao je da povijest nije puka registracija činjenica, nego u njoj treba tražiti uzroke suvremenosti.

“To se danas usudi reći malo koji povjesničar”, navodi Agičić te dodaje da mnogi povjesničari i danas pišu ovisno o njihovim svjetonazorima pa selektivno opisuju povijest, dok je Horvat izbjegao tu zamku. “Nenavođenje izvora u njegovim povijesnim djelima daje za pravo onima koji kažu da je bio sjajan autor povijesti, ali ipak ne i klasičan povjesničar, znanstvenik, ali Horvat je ispunio jednu povijesnu prazninu, i to stilski raskošno, a znanstveno utemeljeno”, kaziva Agičić.

Horvatovo prožimanje žurnalizma i historiografije

Horvatova prednost bila je i to što je pratio suvremenu europsku historijsku literaturu, jer bio je izuzetna poliglota i govorio nekoliko jezika. Dragutin Pavličević navodi kako se ocjenjivanjem, ponekad i dopunjavanjem njegovih povijesnih radova najviše od povjesničara bavio njegov prijatelj i savjetnik Jaroslav Šidak.

“Ustvrdio je da je Horvat izraziti publicist koji problematici ne pristupa uvijek kao istraživač, da se ne drži kronološkog slijeda zbivanja, da dosta brzo donosi zaključke, ali usprkos tome piše knjige koje su zbog svoje ‘nesumnjive čitkosti i zbog osjetljive oskudice sličnih prikaza u starijoj hrvatskoj historiografiji postale za mnoge čitaoce jedino vrelo pouke o novijoj hrvatskoj povijesti'”.

I sam Horvat ističe sličnosti i međusobno prožimanje žurnalizma i historiografije te zapisuje: “Novinar, jer je historiograf života u najneposrednijem smislu, mora imati znanja o svim njegovim komponentama…Moderni žurnalizam kao i moderna historiografija upućeni su na kooperativna rad. Nema discipline koje bi bile tako srodne kao žurnalizam i historiografija”, zaključuje Horvat u knjizi Živjeti u Hrvatskoj.

Najpismeniji među Tipografinijim novinarima

Ono što je za Horvata karakteristično je da je tijekom cijelog života bio istovremeno anglofil, frankofil i rusofil. Rusija mu je bila posebno privlačna i ne samo da je u više navrata boravio u njoj, doduše i kao zarobljenik, nego je i prevodio djela brojnih ruskih pisaca. Imao je golemo znanje o toj velikoj zemlji.

Vrlo inspirativne riječi o Horvatu je zapisao Marijan Matković, koji ga smatra izrazito građanskim liberalom, svestranim, vještim, duhovitim i vrlo marljivim. Bio je jedan od najpismenijih publicista ne samo svoje generacije, nego zacijelo i čitave Dežmanove žurnalističke ekipe, najpismeniji među mnogobrojnim Tipografijinim novinarima koji su ispekli svoj zanat na stranicama predratnih zagrebačkih novina, na stupcima Obzora, Jutarnjeg lista ili Večeri, navodi Matković.

Postupno aktivna novinarska karijera Josipa Horvata završit će negdje u proljeće 1941. godine i uspostavom NDH-a. Jedan od njegovih posljednjih uvodnika u Jutarnjem listu bio je o prvom danu rata: “Nedjelja 6. travnja 1941. neka tutnjava kida ionako krhki san. Zuj aviona. Crni oblačići protuavionske paljbe. Slika je trenutno bezazlena kao u ton-filmskom žurnalu. Prva je pomisao: avijatičke i protuavijatičke vježbe. Sigurno su deseci hiljada u to vrijeme otvorili radio. Spiker uporno ponavlja ‘To nisu vježbe! To je ozbiljno! To je RAT!’, na mahove zuje sirene. Šum je grada dobio nepravilan ritam kao bolesno srce. U svakom je novinaru zakukuljena ćud cirkuskog konja. Na izvanredne pojave automatski reagira trkom u redakciju. Valovi etera – telefon praktički ne funkcionira – nose vijesti: Beograd je izbombardiran, u plamenu. Italija s Njemačkom ušla u rat protiv Jugoslavije. Borbe na svim frontovima u punom jeku. Dolaze slučajni dobrovoljni izvjestitelji: bombardirana su sva željeznička raskršća u zagorju, napad na Dugo selo. Slika postaje već u prve sate kaotična. Onda čujemo da se javlja stanica ‘ustaški glavni stan’. Prvi put doznajemo za nj. Rijetki shvaćaju što to znači. Zapravo nitko ništa ne razumije…U redakciji se razgovara kratkim, isprekidanim rečenicama. Stojim bez kompasa!”