Veliki i prevažan roman Igora Beleša i njegov pogled na traumu Vukovara iz očiju djeteta mora se pretvoriti u film ili TV seriju
Rođeni Vukovarac napisao je roman 'Listanje kupusa' u izdanju Hena.coma
Znate one tužne prizore razdvajanja djece? Sjećate ih se sigurno, svi smo to prošli. Ono kad velika mala prijateljstva i velike male ljubavi pucaju pred banalnim ili sudbinskim životnim odlukama odraslih: selidbama u druge gradove, razvodima brakova, pomahnitalim karijerama, egoističnim maglama i jalovim iluzijama… Širom otvorena dječja srca tada se preko noći zgure od gorčine a suze sole kokice u tami posljednje kino predstave. A kad se takvi rastanci dogode inicirani nasiljem i ratom kao krajnjim stadijem mržnje, onda rane na dječjim dušama krvare vječno.
Strašna trauma Vukovara, bratoubilački tragična i besmislena, reflektirana je i otisnuta u romanu “Listanje kupusa” (Hena.com) upravo iz dječjeg rakursa. Igor Beleš, danas Riječanin a rođen u Vukovaru 1978., svojim je drugim romanesknim ostvarenjem beskompromisno prešao na dječju stranu. Dosljedno, uzbudljivo, ranjivo i nježno ostvarena platforma infantilizacije, ovom veličanstvenom romanu je osigurala jednostavnost neokaljane dječje mudrosti.
Priča o petorki iz Borova naselja
Beleš je snažnom autorskom inspiracijom i društvenom odgovornošću dosegao nemoguće: ispisao je pustolovnu prozu dostojnu gladne tinejdžerske mašte, sjećanje na apokalipsu i protestni vrisak protiv državnog terora i mitomanstva koje i danas nemilice uništava najranjivije. “Listanje kupusa” naprosto je razorno i razoružavajuće u terapeutskom etičkom učinku katarze. Pritom se ni pedlja nije odreklo maestralne izgradnje slojevitih likova, suspensa i popkulturalne riznice. Ili da skratim: od Beleševog predloška naprosto se mora transformirati film ili tv-serija, a u apotekama se roman treba izdavati bez recepta – besplatno.
“Listanje kupusa” u gipkoj stvaralačkoj asocijaciji dijeli atmosferu serijala “Stranger Things” i Rob Reinerovog remek-filma “Ostani uz mene” (Stand by Me, uz De Palminu “Carrie” ponajbolje ekranizacije Stephena Kinga). Priča je to o petorki jedanaestogodišnjaka, Zoranu, Bojanu, Draganu, Goranu i Nikolini, djeci radničkog kombinatskog Borova naselja.
Oni u Jugoslaviji, u sezoni proljeće/ljeto 1991., neopterećeni svojim hrvatskim, srpskim ili miješanim krvnim zrncima, punim plućima žive uobičajene živote dječje bezazlenosti. Dane provode u gutanju stripova, jurnjavama na biciklima, prvim poljupcima, slušanju Bajage i gledanju filmova. Kad jednoga dana iz školskih klupa tajanstveno počnu nestajati djeca, ova se družina odlučno baca na odgonetanje misterije. Ali krvava stvarnost ubrzano kidiše i njihovu razbuktalu fikciju pretvara u očajničku zrelost…
Djeca oštećena u praskozorje rata
Belešev delikatni, osviješteni autorski postupak dugo i žestoko odlaže to njihovo sazrijevanje. Žestoko s njima navijajući za nevinost njihove neokrnjene mudrosti i čiste potrebe za ljubavlju. Prvi Nikolinin poljubac Zoran će osjetiti na dan prvih suludih barikada, a dok roditelji grozničavo bdiju nad vijestima, on krivo pomisli da su baš usred epizode “Twin Peaksa” i da će napokon saznati tko je ubio Lauru Palmer.
Potresna je činjenica da Zoran (pripovjedač) i drugari odrastaju u disfunkcionalnim porodicama. Ožiljke na njihovim djetinjstvima već ostavljaju otuđenost razorenih nemoćnih brakova, gastarbajterska potraga za egzistencijom, alkoholizam ili izravno obiteljsko nasilje. I u praskozorje rata, ta su djeca već oštećena. Eksplozija izvanjskog nasilja pomahnitale krvi i tla, samo će užasno dovršiti posao. Jednoga jutra u ranu jesen ’91. Zoran i Bojan se otisnu nizvodno Dunavom do Futoga u Vojvodini, tražeći drugove koji su u egzilu kod svojih baka.
Znatiželjno razrogačenih očiju u tom jutarnjem čamcu još podsjećaju na Toma Sawyera i Hucka Finna. Povratak u skelet razorenog Vukovara pretvorit će ih antijunake “Srca tame”, u otupjele ljude bez iluzija, u sumraku civilizacije.
Scena iz jednog Spielbergovog klasika
Ima jedna scena u finalu Spielbergovog “Carstva sunca”. Nakon svih užasa rata u jednom sirotištu roditelji pronalaze sina Jima. Dječak obilježen strahotama, isprva ih ne prepoznaje nego poput slijepog starca prstima dugo opipava njihova lica. Sjetio sam se te scene dok Zoran u završetku romana prolazi ostacima svježe vukovarske apokalipse: “Nebrojeni komadići prozorskih stakala zrcalili su sivu i crnu boju svojom oštrinom.
Izgledali su poput smrznute kiše, kao led koji se nije topio na vreloj ruševini. Taj će led zauvijek ostati smrznut u mom pogledu, nešto što nikada nisam uspio otopiti i ostaviti iza sebe; hladni teret koji ću do kraja života nositi na leđima. Led koji će ohladiti svako moje buduće pripadanje, svaku zaljubljenost, svaki moj dolazak i brzi odlazak, svaku moju misao i svaki moj san. Vatra se može ugasiti, kao što se i Borovo na kraju ugasilo i skupilo u crnilo.
Hladnoća se ne može ugasiti. Čika Nebojša rekao je da se razlika između gume i glume nalazi u samo jednom slovu. Tada sam shvatio da se razlika između ljudi i ludi također nalazi u samo jednom slovu.” Nemamo pravo ostavljati za sobom taj led u opustošenim dječjim srcima. Nemamo jebeno pravo. Inače, događa nam se da padaju djeca žrtve od ruku sleđene djece. Jer, kako upozorava Beleš: “Jecaji ne mutiraju”. Velik roman. Prevažan.