‘Ideja festivala je da filmovi budu tematski razbarušeni’

“Jako je teško, čak i bizarno spremati veseli ljetni festival u vremenu punom zabrinutosti, tako i naš ovogodišnji program odražava u kakvom svijetu živimo. Tako imamo filmove o ljudima koji vjeruju da će uskoro doletjeti vanzemaljci, filmove o ljudima koji su doživjeli društvenu ekskomunikaciju zbog nečega što su objavili na društvenim mrežama. Zatim je tu priča o ljudima koji ilegalno bježe iz diktatura, komedija o onima koji su pobjegli od civilizacije i pokušavaju živjeti u šumi bez ikakvih civilizacijskih dobara… Kad pogledamo tematsku šarolikost zapravo pokazuje zbunjeni košmar našeg vremena, u kojem se ljudi traže,dok nestaje jučerašnji svijet, a novi je još u previranju“, iznosi Mirković odrednice recentnog programa i nastavlja:

“To je uvijek bila ideja našeg festivala, da filmovi budu tematski razbarušeni, da se ne bave određenom nišom ili žanrom, nego da pokazuju šarolikost, idejnu, estetsku i geografsku. Naš je festival kratak i intenzivan, i cilj nam je da program funkcionira kao eksplozija ideja, da naša publika u kratkom roku dobije puno različitog, da imaju dojam kako smo im otvorili prozor u svijet koji se iz multipleksa ne vidi.

Naš redoviti prateći program ‘Zemlja partner’ vodi nas u Švedsku, već mjesecima kolegica Inja Korać radi s tamošnjim filmskim institutima, ovdašnjom ambasadom i s puno kreativnih ljudi, spremamo program koji će proletjeti kroz švedsku filmsku povijest od nijemih filmova o vješticama, uključivat će njihove najpoznatije autore, pa će tu biti i Bergmana i Anderssona i novijih klasika, da bismo se u izboru recentnih uspjeha fokusirali na nešto što je švedska specijalnost, filmove o mladim ljudima koji traže svoje mjesto u društvu.

Tih filmova u kojima se mladi ljudi traže imamo dosta u svim programskim cjelinama, pa pretpostavljam da je i to neka naznaka da živimo u vremenu koje nije jednostavno. I sad ti u tako nejednostavnom svijetu trebaš napraviti festival kojemu je uvijek prvenstvena ambicija bila da bude lagan i osvježavajući, da nas odmori od nespokojne svakodnevice.”

TELEGRAM: Takav ekspizam možda više i nije moguć?

MIRKOVIĆ: Da, stvarno ne znam… Mi smo uvijek govorili da je Motovun 277 metara iznad realnosti, 277 metara je visina onog brda, mi smo se uvijek trudili da budemo iznad realnog svijeta. Da ljudi koji tamo dođu, imaju priliku živjeti u nekoj boljoj iluziji barem tih pet dana.

To će ove godine biti jako teško postići. Recimo, u programu ćemo imati režisera koji će u trenutku prikazivanja filma zacijelo biti na ratištu, jer je trenutno ukrajinski vojnik. To nam se nikada nije dogodilo. Stvaranje te slatke iluzije bit će strašno izazovno, jer naša generacija nikada nije bila bliže ivici ponora.

TELEGRAM: Baš ste mi otvorili pitanje kako uopće gledate na licemjerno diskriminiranje ruskih umjetnika u ovom trenutku u svijetu?

MIRKOVIĆ: Meni je to neprihvatljivo. Posljednjih godina prikazivali smo mnoštvo filmova ruskih autora, svi odreda bili su kritični prema režimu. Neki od njih bili su naši gosti – kao redatelj Andrej Zvjagincev i aktivistica Maša Aljehina iz Pussy Riota, prikazivali smo i filmove Kirila Serebrenikova i Oleha Sentsova, koji su bili u zatvoru.

Uvijek ćemo podržavati umjetnike koji imaju jasan moralan stav prema lošim politikama, i to nije pitanje nacije, nego ideje koju film i autor nose. Stoga nemamo nikakav generalni stav prema ruskim filmovima, nego ćemo, kao i do sada, procjenjivati svaki pojedinačno.

TELEGRAM: Kada je Motovun film festival pokrenut u ljeto 1999. brzo je apostrofiran kao jedna od tvrđava slobode u moru rigidnog tuđmanizma. Jeste li odmah imali svijest o tome kakvu percepciju izazivate u javnosti?

MIRKOVIĆ: I prije negoli smo pokrenuli festival tretirali su nas kao disidente, jer sama ideja novog festivala koji nema veze sa službenom nacionalnom kulturnom politikom krajem devedesetih činila se kao provokacija. Uvijek to ilustriram zabavnom pričom da je HRT, o našem prvom danu, zabrinuto upozorio kako je novi festival pokrenut bez intoniranja himne i podizanja zastave… I to govori kako smo dočekani.

Naša je ambicija bila da napravimo mali festival, ni u primisli nismo imali kako će rasti i da će trajati desetljećima, imali smo dva mala kina, a za kampere smo podigli jedan vojnički šator, jer nismo očekivali da će ih biti više od tridesetak. No, upravo to što su nas državni mediji dočekali na nož, najviše je doprinijelo našoj popularnosti. Da mi je tada netko rekao da ću sljedeće dvadesetčetiri godine raditi isti taj festival i da ću ostariti na motovunskim ulicama, meni bi to izgledalo kao suludi san, jer sam prihvatio taj angažman kao ljetnu avanturu, zabavu za nekoliko mjeseci.

Međutim, stvari su krenule drukčije. Ispalo je da smo pogodili potrebu koja je u ljudima očito postojala, da se napravi kulturna fešta za normalne ljude, koja nije ukalupljena, zakočena i bojažljiva. A, kada vam uspije pogoditi što ljudima treba, to vas nosi naprijed kao kad uhvatite dobar vjetar u leđa: čak i kada niste izbrušeni do kraja, čak i kad imate plastične stolce i mizeran budžet, ljudi koje ste obradovali čine da se nedostaci ne vide i da događaj blista.

TELEGRAM: Rad na doxu ‘Novo, novo vrijeme’, koji ste režirali s Rajkom Grlićem, poklopio se s tim razdobljem. Tekao je u istom smjeru tadašnje utopije slobode.

MIRKOVIĆ: Da, ovako je to bilo… Motovun film festival je zapravo početak moje sad već višedesetljetne suradnje s Rajkom Grlićem na raznim projektima. I kod te ideje za film ‘Novo, novo vrijeme’ Rajko je bio ključan. On je bio dovoljno iskusan da se usudio sanjati veliko. Ideja da ćemo vodeće hrvatske političare uspjeti nagovoriti da budu praćeni kamerama non-stop za vrijeme kampanje, meni bi se tada to učinilo prehrabrom.

Rajko je bio taj koji je imao vjeru da u tome možemo uspjeti. Dogovaranja i nagovaranja su trajala nekoliko mjeseci i nisu bila nimalo jednostavna.

TELEGRAM: Tko je bio najtvrđi orah?

MIRKOVIĆ: Teško je to išlo. Isprva su nas gotovo svi bili odbili, neki koji su isprva bili pristali su onda promijenili mišljenje. Meni je to jasno, da je meni netko predložio sličnu stvar, da me non-stop slijedi kamerom, ja bih isto bio oprezan i suzdržan. Prijelomnom se pokazala okolnost Tuđmanove smrti, jer je postalo jasno da ulazimo u novo političko poglavlje – i onda smo odjednom dobili pristanke koje dotad nismo mogli dobiti mjesecima, jer svatko je imao pravo nadati se da ćemo snimati njegovu pobjedu.

S druge strane, ja sam devedesetih radio kao politički novinar na HRT-u i to je bio posao kojeg sam se zasitio, pa sam taj dokumentarac o političarima smatrao kao zadnji čin te epizode. Da se razumijemo, ja sam iznimno sretan što sam sve to proživio, što sam radio na takvoj državnoj televiziji i što sam vodio Dnevnik, i da sam, na kraju krajeva, tamo zalupio vrata i otišao… Sva ta iskustva nisu idealna, ali su dragocjena u nekom ljudskom smislu.

Ali tada sam shvatio da mi je politike dosta. I ja sam ‘Novo, novo vrijeme’ smatrao svojim oproštajem s tim svijetom, u kojem sam godinama radio, ali se u njemu nisam osjećao ugodno. I tako je nekako i bilo.

TELEGRAM: Ona kultna scena kad Vlatko Pavletić uništava dokumente, zaista nije režirana?

MIRKOVIĆ: Ne, ne… Tamo doista ništa nije režirano. Naše su kamere samo bilježile, nikada ništa nismo namještali. Naš dogovor s političarima bio je da naši snimatelji budu stalno s njima i snimaju baš sve, kako bi se dobila stvarna, životna, nefrizirana slika njihovog posla.

Imali smo enormnu količinu snimljenog materijala, nekih 250 sati, i u tim dugim snimanjima akteri se opuste. Vlatko Pavletić nam je dopustio da snimamo kako odlazi iz ureda predsjednika Sabora, pokupio je svoju četkicu za zube i uništio nekoliko dokumenata. Za njega, to je bila dnevna rutina.

TELEGRAM: Rajko Grlić nedvojbeno je jedan od vaših najvažnijih učitelja. Što trajno nosite iz tog ljudskog i stvaralačkog odnosa?

MIRKOVIĆ: Rajko se u mojem životu pojavio kad sam morao odlučiti kamo dalje. Uočio je crvenu zemlju na mojim tenisicama i pitao “Mladiću, ti igraš tenis?” Tako je počeo naš odnos, koji je i kasnije nalikovao igri, ping-pongu idejama, u kojem smo radili i iskušavali svašta. Rajko mi je pomogao da pređem na drugu obalu, da iz svijeta novinara pređem u svijet filma.

On je imao iskustvo, ogromno znanje i hrabrost za velike ideje, a tome vas ni jedna škola ne može naučiti – kako da u malom čamcu krenete na daleki i neizvjestan put, da se nosite s burama i olujama, jer tako uglavnom izgledaju svi projekti kojima se bavimo. Veslajući s Rajkom, stjecao sam samopouzdanje da nastavim i u onom trenutku kada se on iskrcao na kopno, kada je odlučio iz Motovuna otići u časnu mirovinu.

Evo, recimo, primjera: moj je film “Sretno dijete” oko godinu dana stajao u mjestu, nismo mogli skupiti novac potreban za dovršavanje. Ukazala se iznenadna mogućnost, Ministarstvo kulture nudilo je potreban novac, ali uvjetuju da završimo u sumanutom roku, da bismo stigli na Pulu. U toj žurbi mogao sam upropastiti već snimljeni film i odluka je bila teška – uzmi ili možda zauvijek izgubi priliku. Rajko i ja zabrinuto smo stajali nasred ulice na Novoj Vesi, sada mi se čini da je to trajalo satima, i mozgali što učiniti.

Rekao je “Strašno se kockaš, ali nemaš druge”“. U tom trenutku, to je bio taj poguranac koji mi je trebao da u sebi prelomim, da krenem u Budimpeštu, gdje smo radili završne radove. Bez toga… tko zna bi li priča”Sretnog djeteta” imala sretan kraj.

TELEGRAM: Jeste li žudnju za filmom osjećali i prije prelaska na drugu stranu?

MIRKOVIĆ: Zapravo, od ranog djetinjstva moj najizraženiji talent je bilo pisanje. Uvijek sam dobro i rado pisao i ta moja vještina je uvijek bila hvaljena. S druge strane film je bio moja fascinacija, i negdje između te dvije ljubavi sam tražio svoju budućnost. Mislio sam da bih se volio baviti filmom a da će taj talent pisanja uvijek biti ono što će me nekako prehraniti. Taman sam negdje krajem osamdesetih prvi put pomislio da bih želio upisati filmsku režiju na Akademiji, kad su se dogodile turbulencije i rat.

Prije toga sam već kao apsolvent novinarstva otišao raditi na televiziju, dobio sam posao na HRT-u. I prvi put sam imao mogućnost raditi s kamerom. Današnjim generacijama, kada svatko ima dobru kameru na mobitelu, to će zvučati nevjerojatno, ali ja nikada nisam ni vidio niti radio s kamerom prije negoli sam se zaposlio kao profesionalac na vodećoj državnoj televiziji. Tako da sam ja nekako zadovoljio svoju glad za pokretnim slikama premda je to bio posve drukčiji posao, ali meni se činilo da to na neki način objedinjuje moja dva talenta.

S druge strane, ideja da bih trebao ići studirati režiju dogodila mi se u krivo vrijeme. Došao je rat, kinematografija je stala, nitko nije glumio ni snimao. Nekako sam taj vlak propustio, a toj ideji sam se opet vratio kad sam počeo raditi svoje dokumentarce. Dakle, taj moj plan je postojao odavno, ali mi se u jednom trenutku činilo da su ga bure i oluje omele.

TELEGRAM: Imate li neki konkretni film koji vas je ono baš smlavio, obilježio…?

MIRKOVIĆ: Uvijek kažem da je za nas koji gledamo puno filmova u životu, to kao da me pitate da izaberem najdraži kamenčić na Zlatnom ratu… Jedna od mojih prijelomnih točaka je svakako “Amarcord“, sestra me vodila da ga gledam kad mi je bilo jedanaest, od tada sam ga sigurno gledao četrdeset puta, ne pretjerujem zaista. Ali, nije jedini. To je bilo doista vrijeme kad sam doslovno svaki dan išao u kino, ponekad i dvaput dnevno.

Ponekad nisam ni znao šta igra, nego sam otišao u kino “Sloboda“, kupio karte, pa sam nekad gledao i loš film, to isto treba, ni gledanje lošeg filma nije izgubljeno vrijeme… Osim toga, dogodila se i važna okolnost da je generacijsko okupljalište bila Kinoteka pa smo mi tamo provodili dane kao da je naš dnevni boravak.

TELEGRAM: Kad spominjete “Amarcord“, to je i neki vaš generalni kod u svemu što radite, neka nostalgična molska mekoća…

MIRKOVIĆ: Bilo bi me strah izgovoriti nešto tako, jer mi se čini kao prevelika usporedba. Ja kažem da sam nekako uvijek radio ljubavne filmove, s izuzetkom “Novog, novog vremena“ u kojem baš previše ljubavi nema, ha, ha… Ali sve ovo drugo su nekakvi filmovi zaljubljenih emocija. Bilo da je to konkretno ljubav između muškaraca i žena, ili u “Sretnom djetetu“ o vremenu potpune zaljubljenosti u novi svijet koji otkrivaš.

Nekako nisam siguran da bih znao napraviti film o pohlepi. Premda, najbolji režiseri uspijevaju pokriti cijeli dijapazon tema, iz filmova uvijek ipak vidiš čemu tko naginje, od kakvog je materijala napravljen – mene moje priče uvijek na kraju dovedu u svjetove u kojima su ljudi na ovaj ili onaj način zaljubljeni. To nikada nije moja svjesna odluka, put do tih svjetova izmiče mojoj racionalnoj kontroli – tako se na kraju dogodi.

TELEGRAM: Čitao sam valjda prvi draft vašeg scenarija “Slatke Simone“, prije nekih šest godina. Priča se dosta promijenila?

MIRKOVIĆ: Da, jako se promijenila. Spletom okolnosti, sazrijevanjem scenarija, puno godina je prošlo. Puno smo čekali i pokušavali, u jednom trenutku se činilo da se film nikada neće ostvariti. U tim mučnim okolnostima daje ti se mogućnost da dodatno radiš na svojoj priči. Osnovna priča je ostala ista, njezin sukus da neki ljudi u sex-chatu komuniciraju, a da se nikada nisu vidjeli. Prvu verziju scenarija napisao sam 2016. ali je pandemija zakomplicirala situaciju, tako da smo ga snimili tek šest godina kasnije.

Film govori o troje ljudi koji se upletu u čudan trokut sex-chata, oni žive u različitim zemljama, nikada se nisu vidjeli, ne znaju stvarne identitete, ali njihovo dopisivanje postaje opsesivno i emotivno. Tako se razvija njihov čudni odnos u kojem potpunim neznancima govore stvari koji ne mogu reći ljudima u svojoj blizini. Film, dakle, govori o odnosima u virtualnom svijetu.

TELEGRAM: Upravo virtualni odnosi, u međuvremenu su se drastično razmnožili.

MIRKOVIĆ: Da, očito je tako. Sve se promijenilo. Ja sam zapravo do ove priče došao kad sam jednom prije puno godina upoznao čovjeka koji je radio kao sex-chat operater, pisao je poruke mušterijama glumeći da je djevojka. On mi je puno govorio o tome kako se ljudi otvaraju i povjeravaju, i na tome sam izgradio priču koja baš s njegovim privatnim iskustvom nema puno veze više.

Upravo taj moment da ljudi imaju potrebu potpunim neznancima pričati svoje najdublje tajne, to mi je jedan fascinantni moment, a drugi je da je to odnos u kojem nitko ne zna tko mu je s druge strane. Jer svi možda lažu. Taj virtualni svijet plodno je tlo za fantazije, ali i za prevare.

TELEGRAM: Po toj temi samoće dramaturški se nastavlja na “Noćne brodove“, vaš prethodni dugometražni igrani film?

MIRKOVIĆ: Ne znam, u mojem doživljaju te priče nisu toliko slične… Ali, ponovno je to čudna ljubavna priča, ona je bila u staračkom domu, a ova se dešava među ljudima koji se nikada nisu sreli.

TELEGRAM: U “Noćnim brodovima“ radili ste s velikom glumicom Anom Karić. Još jedno iznimno iskustvo?

MIRKOVIĆ: Uh, da, i to je bila neka ljubavna priča. Ana je zaista bila anđeo. Kad sam u početku razmišljao o postavi za”Noćne brodove“ moja inicijalna ideja je bila da bi likovi trebali biti fizički slabi, skršeni životom…

TELEGRAM: Toj ideji Ana je kontra u startu.

MIRKOVIĆ: Da… I onda kad sam bio objašnjavao ideju svog casta, rekao sam: “Ne možemo uzeti Anu Karić, koja izgleda bolje nego ja.“ To sam govorio u početku. I onda, kako u glumcima te dobi nemate bezbroj mogućnosti, odlučio sam ipak otići na razgovor s Anom, tek da znam da sam i to pokušao. No, kliknuli smo od prve sekunde, od našeg prvog susreta ja s njom nikada nisam uspio razgovarati kraće od dva sata.

Bila je šarmantna, inteligetna, duhovita, nevjerojatno motivirana… U taj projekt je ušla s motivacijom kao da prvi put radi, to je bilo nevjerojatno. Meni se činilo da je ona u sebi objedinjavala dvije potpuno suprotstavljene figure: bila je diva i dama, ali je imala prilagodljivost i jednostavnost putujuće glumice. Ona se mogla ponašati kao da je na dvoru i mogla je sa mnom jesti čevape na parkiralištu, što nas je jednom i zadesilo.

U toj njezinoj iskrenoj jednostavnosti i volji da se život diše punim plućima, bilo je ono što ju je činilo divnom, fantastičnom prijateljicom i suradnicom. Nažalost imao sam vrlo kratko privilegij biti u njenoj blizini. Kaže priča da ju je smrt zatekla dok je učila tekst za probu. I to puno govori o Ani.

TELEGRAM: Govoreći o vašim anđelima, jedan od njih je sigurno i Vlada Divljan. Petarpanovski feeling predivnog kratkog filma “Balavica“ dobrim dijelom dolazi iz Vladine muzike.

MIRKOVIĆ: Od svega što sam radio, možda sam upravo s “Balavicom“ najzadovoljniji. Možda nije najbolji, svakako nije najduži, ali je možda najviše moj. Dio te emocije koju volim je stvorio i Vlada Divljan… On je živio u Beču, dogovarali smo Skypeom, što je u to vrijeme bila posve nova mogućnost – da svatko radi u svojem gradu.

Onda je on stigao u Zagreb, priznao da ne voli raditi tako na daljinu, pa smo se zatvorili u kuću jedne Vladine zagrebačke prijateljice, otvorili bocu vina i polako, akord po akord… “Balavica“ je dobivala svoju melodiju. Meni je to ostalo u sjećanju kao jedan onih dana iz snova. Kad sjediš s divnim talentiranim Vladom Divljanom, čije si ploče u djetinjstvu kupovao i stvaraš muziku za svoj film…

TELEGRAM: Bolje ne može.

MIRKOVIĆ: Nikako. To je jedan od onih dana zbog kojih je život lijep.

TELEGRAM: O čemu se radi u vašoj novoj seriji za koju pišete scenarij? Vjerujem da je ljubavna…

MIRKOVIĆ: Ne, nije.

TELEGRAM: Ma, dajte?!

MIRKOVIĆ: To je moj pokušaj da krenem na tamnu stranu. Glavni lik je konobar u nekom centru političke moći, parlamentu, skupštini… I cijela serija se događa u miljeu ljudi koji služe političarima.

Političare ni ne vidimo, nego samo njihovu dvorsku svitu i sluge. Dijelovi priče su inspirirani stvarnim događajima iz našeg političkog zvjerinjaka, ali glavni pokretač je jedan fantastični, irealni događaj, kao kad u “Majstoru i Margariti“ Nečastivi dođe u Moskvu. To je još vrlo daleko od realizacije, tek smo ušli u proces razvijanja tog scenarija.

TELEGRAM: Razgovor smo počeli s utopijom slobode s kraja devedesetih. Malo je ostalo od te utopije novog, novog vremena?

MIRKOVIĆ: Tako je. Nakon puno razmišljanja, moj je zaključak da se stepenice političkog razvoja vjerojatno ne mogu preskočiti. Kroz dugu povijest za nas su odluke donosili neki autokratski vladari, i onda nas je zadesila demokracija – a da bi ona funkcionirala, potreban je demos, građani svjesni svoje uloge i odgovornosti. U toj tranziciji kormilo su zgrabili lukavi manipulatori, i pokrali sve što se moglo, a da ih biračko tijelo nikada za to nije kaznilo.

Sve Tuđmanove parole otišle su u papar, pogotovo ona da više nikada nitko neće seliti u tuđinu, kako se on patetično izražavao, a mi se i dalje u njega zaklinjemo. Sve se to događa pred našim očima, pred masom koja gunđa i grinta, ali ne poduzima ništa – i to je taj nedostatak političke kulture o kojem govorim.

Kada smo očekivali da je novo, novo vrijeme eto već nastupilo, zanemarili smo da nam manjka iskustva i političke kulture i da to manipulatorima omogućuje nesmetano polje rada na svim razinama. Zato često ponavljam da je obrazovanje prioritetno političko pitanje ove zemlje, važnije od svega drugoga, jer ono jedino daje nadu da će se novo, novo vrijeme ikada dogoditi.

TELEGRAM: I na kraju, pitanje svih pitanja: hoće li biti pete sezone “Crno-bijelog svijeta“?

MIRKOVIĆ: Dosta sam daleko od izvora i informacija, dijelom i zato što sam se u međuvremenu bavio i drugim projektima. Bio je veliki gušt raditi tu seriju, ali ja sam imao dojam da je Goran Kulenović završio priču sa četvrtom sezonom, premda on nije to nikad decidirano rekao, ni javno ni privatno. Sad zapravo dalje ovisi o tome što želi HRT, što žele producenti… Naši divni glumci imaju veliku volju i želju, to je jedino neupitno.

TELEGRAM: Ipak je onaj tvist priču flešforvardirao u devedesete.

MIRKOVIĆ: Nikada nije postojao jasan plan do kada će priča trajati, jer to je u realnim uvjetima produkcije zapravo i nemoguće. Kao što nikada nitko nije rekao koliko ćemo sezona snimati, tako nikada nitko nije izgovorio “snimili smo zadnju sezonu“. O tome svemu, na kraju, odlučuju ljudi koji potpisuju velike ugovore.

TELEGRAM: Ali, narod se pita. Elem, mi želimo!

MIRKOVIĆ: Upravo zbog “naroda“ četvrta je sezona bila fantastično iskustvo. Ljudi su baš voljeli tu sezonu. Ugodno je raditi kad imate dojam da to do nekoga dopire. No, meni je jednako važno, ako ne i važnije, kako je izgledao proces rada: radili smo u uvjetima pandemije, sa stalnim rizikom da će snimanje sati, ali istodobno svi su bili sretni što su, nakon mjeseci karantena, ponovo dobili priliku za svoju omiljenu igru. I baš nam je lijepo bilo. Valjda i ta dobra energija na kraju učini da serija bude dobra.