Nekad je nužno odabrati stranu
FOTO: Vjekoslav Skledar/Telegram
Snimljena krajem prošlog tjedna u svom domu

Veliki intervju s novom intendanticom HNK: 'Kako mislim voditi najveće hrvatsko kazalište'

Životna priča Ive Hraste Sočo koja u rujnu sljedeće godine preuzima zagrebački HNK

Veliki intervju s novom intendanticom HNK: 'Kako mislim voditi najveće hrvatsko kazalište'

Životna priča Ive Hraste Sočo koja u rujnu sljedeće godine preuzima zagrebački HNK

Snimljena krajem prošlog tjedna u svom domu
FOTO: Vjekoslav Skledar/Telegram

Snima: Vjekoslav Skledar / Telegram

Po završetku intervjua nova intendantica HNK u Zagrebu, Iva Hraste Sočo, požurila je u kazalište na koncert ansambla Lado, ali još uvijek, u formalnom smislu, kao obična gledateljica. Iako ju je vlada već imenovala na novu dužnost, ona će tu funkciju preuzeti tek 1. rujna 2022. godine. Naime, kazališne sezone za koje je dobila mandat od 2022. do 2026. valja pripremiti, odnosno dogovoriti autorske timove, s obzirom na to da su najbolji umjetnici zauzeti sezonama unaprijed.

Zahvaljujući tom roku, Iva Hraste Sočo imat će dovoljno vremena sastaviti ravnateljsku ekipu koju Kazališno vijeće može imenovati tek nakon što preuzme funkciju intendantice. Trenutno, kaže, ima neke ideje o ljudima s kojima bi željela surađivati, u nekim segmentima su one jasnije nego u drugima, ali točno zna kakav profil ljudi na čelnim pozicijama želi.

U prvom su planu četiri ravnatelja: opere, baleta, drame te poslovni ravnatelj. “Ravnatelji umjetničkih cjelina moraju imati umjetničku osobnost, neospornu karijeru te trebaju posjedovati upravljačke kvalifikacije i kvalitete”, komentira. Uz njih Hraste Sočo najavljuje da će puno više pozornosti posvetiti funkciji šefa dirigenta. “Orkestar je u HNK važan jer sudjeluje u opernim i baletnim predstavama, a šef dirigent mora biti sposoban u radu s orkestrom održavati potrebnu virtuoznost za vrlo široki repertoar”.

Hraste Sočo snimljena u svom domu Vjekoslav Skledar/Telegram

Saniranje narušenih međuljudskih odnosa

Najveći posao očekuje oko uspostavljanja pozitivne klime u radnom okruženju HNK u Zagrebu zbog narušenih međuljudskih odnosa, a Iva Hraste Sočo drži da su oni, između ostalog, posljedica i premalog angažmana ljudi u nekim ansamblima. “Kad ljudi nedovoljno rade i kad nemaju puno mogućnosti, postanu nezadovoljni. Stoga moramo postaviti organizaciju koja će omogućiti svim zaposlenima da pruže maksimum”.

U HNK je zaposleno oko 500-tinjak ljudi, okreće se relativno puno novca, pa je puno različitih interesa, a gotovo svi ravnatelji odlazili su sa svojih funkcija s puno gorčine, jer su bili na udaru raznih interesnih skupina izvan i unutar kazališta. Hraste Sočo svjesna je da je čeka puno posla, a pri rješavanju problema, nada da će joj pomoći diplomatsko iskustvo. “S obzirom na raznolikost poslova koji se odvijaju u kazalištu, od administracije i tehnike do baleta, opere i dramskog ansambla, sa svima njima valja razgovarati na poseban način”.

Jedna od prvih zadaća bit će producirati repertoar kojim će privući što više publike u kazalište. “U operi mora biti zastupljen takozvani željezni repertoar, naravno s naglaskom na uprizorenja suvremenim načinom. Tu će važnu ulogu, uz dirigenta, igrati redatelji”.

‘Vratit ću praksu velikih gostovanja’

Najavljuje da će na novom repertoaru sasvim sigurno biti Hoffmannove priče Jacquesa Offenbacha, Rossinijeva opera Le Comte Ory koja se rijetko izvodila u nas, a od suvremenijih djela namjerava postaviti Lulu Albana Berga. “Od redatelja očekujem da te predstave budu zanimljive gledateljima. Planiram također postaviti i baroknu operu s Renatom Pokupić i Maxom Emanuelom Cenčićem“. Namjerava također sa splitskim i riječkim kazalištima postaviti trilogiju o životu kraljevske obitelji Tudor koju je uglazbio Gaetano Donizetti. “Mi ćemo igrati Mariu Stuardu, ali svakako želim surađivati i s inozemnim teatrima, razmjenjivati s njima predstave, ali i vratiti praksu velikih gostovanja HNK u inozemstvu”.

Najavljuje da će intenzivirati suradnju sa zagrebačkim Muzičkim biennaleom, pa će 2023. igrati operu, a 2025. balet. Planira i gostovanja stranih dirigenata, redatelja, solista i koreografa, jer to uvijek unese novu energiju u ansambl. Na pitanje kako će to primiti operni ansambl, budući da ni za stalno uposlene nema dovoljno posla, Hraste Sočo drži da to neće biti problem.
“Konkurencija diže kvalitetu, osvježava ansambl, privlači publiku. Želim naglasiti kako u ansamblu imamo izvanredne soliste, Ivanu Lazar, Tomislava Mužeka, Lanu Kos, Dubravku Šeparović Mušović, Ljubomira Puškarića i druge s kojima se mogu napraviti vrhunske predstave”. Napominje kako će omogućiti umjetnicima da dodatno populariziraju operu, balet i dramu, bit će prisutniji u medijima i na društvenim mrežama. Dramski ansambl kao i baletni također je odličan, pa, drži Hraste Sočo, neće biti problema producirati atraktivan repertoar.

Spekuliralo se da je siguran pobjednik

Premda su se na natječaj za intendanta HNK javila tri kandidata, dr. sc. Iva Hraste Sočo, mr. sc. Dubravka Vrgoč i Damir Medvešek, s obzirom na to da odlučujuću riječ pri izboru ima Ministarstvo kulture, s 51 posto udjela u vlasništvu, odmah se počelo nagađati da je Hraste Sočo siguran pobjednik. Pogotovo jer se proširila se vijest da je podržava i premijer Andrej Plenković. U nekim dijelovima kulturnih krugova mogli su se čuti glasovi koji nisu bili zadovoljni da je na čelo HNK došla osoba koja više od deset godina provela u administraciji i bila politički angažirana.

Ipak valja reći da Iva Hraste Sočo nije baš pala padobranom u kazališni svijet. Naime, od 1989. do 2002. bila je jedna od najmlađih angažiranih solistica Opere HNK, pa je sasvim sigurno dobro upoznala organizaciju i mehanizme teatra, a bila je i članica Kazališnog vijeća. Osim toga, u 34 godine radnog staža uvijek se bavila područjem kulture i umjetnosti.

Medicina joj se činila kao logičan put

I njen suprug, operni pjevač Zrinko Sočo, proveo je kratko vrijeme u HNK, ali je najveći dio svog radnog vijeka bio samostalni umjetnik te napravio respektabilnu europsku karijeru koja je trajala punih 40 godina. Glazbom se Iva Hraste Sočo počela baviti vrlo rano. Uz matematičku gimnaziju završila je nižu i srednju muzičku školu, a šest godina svirala je klavir. Premda je cijeli život htjela studirati medicinu, jer je rasla u doktorskoj obitelji, pa joj se to učinio logičan put, poslije mature se ipak odlučila za Muzičku akademiju. I tu je bila najbolja na prijemnom ispitu. “No tada su me mama i tata pitali – od čega ćeš živjeti? Pa sam upisala studij jugoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu”, kaže te dodaje da je i tu bila najbolja na prijemnom ispitu.

Njen djed akademik Mate Hraste, bio je vrlo ugledan profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te je koautor gramatike hrvatskog jezika po kojoj su učile generacije učenika i studenata. A djed s majčine strane bio je istaknuti liječnik Ivo Bakran, kirurg i profesor na Medicinskom fakultetu u Zagrebu.

Nakon što je odslušala i položila dvije godine jugoslavistike, morala je odustati od daljnjeg studija. Naime, na prvoj godini Muzičke akademije zapazio ju je profesor Vladimir Benić koji je bio voditelj opernog studija i direktor Opere HNK. “Odmah me angažirao za uloge Euridike u operi Christopha Willibalda Glucka. Tako sam na velikoj sceni debitirala s nepunih 20 godina. To je razlog zašto sam se morala oprostiti od studija slavistike”.

Nakon 15 godina iznenada dala otkaz

Nakon što je diplomirala solo-pjevanje na Muzičkoj akademiji u klasi operne dive Nade Puttar Gold, slijedili su nastupi u Italiji, Japanu, gostovanja u Rusiji, u glasovitom Boljšoju te Marijinskom teatru u San Petersburgu. Pjevala je 27 naslovnih rola u Wagnerovim, Donizettijevim, Puccinijevim i Mozartovim te operama ostalih skladatelja. Potom je međunarodna komisija odabrala Ivanku Boljkovac i nju za polufinale natječaja Luciano Pavarotti. “U Modeni sam se plasirala u finale u Philadelphiji. No, kao mlada pjevačica nisam tome pridavala veliku pozornost”, komentira. Dobitnica je i nekoliko nagrada; primjerice Rektorove te nagrade Milke Trnine.

S obzirom na tako sjajan početak pjevačke karijere, Iva Hraste Sočo sve je iznenadila kada je nakon 15 godina dala otkaz u HNK. “Pjevala sam profesionalno od 19 godine, bilo je dobrih i manje dobrih trenutaka, no stekla sam dojam da sam dosegnula svoj maksimum”, priča danas Hraste te dodaje da je zapravo presudio razgovor sa šogorom Amerikancem. “Pohvalio mi se da upravo radi treću karijeru, nakon što je napustio uglednu funkciju pomoćnika ministra u američkom State Departmentu. Tada mi je kliknulo – zašto bih ja cijeli život trebala biti pjevačica, zašto se ne bih okušala u nečemu drugomu?”.

Kad govori o iznenadnom prekidu pjevačke karijere, kod Ive Hraste Sočo ne osjeti se razočaranje ili nezadovoljstvo. Umjesto toga čini joj se da je to bilo možda najljepše razdoblje njenog života, kad je radila s najvećim entuzijazmom. No to tumači mladošću, tijekom koje nije dovoljno shvaćala ozbiljnost tog posla. “Tek kad sam došla u neke godine, razumjela sam koliki je uspjeh biti operna prvakinja i pjevati naslovne role. Diplomacija je također bila zanimljiva, jer se mogu ostvariti sjajni kontakti, a u Ministarstvu kulture bila sam u prilici ostvarivati važne projekte”.

Zašto ne bismo razmišljali kao Austrijanci?

Inače Iva Hraste Sočo u prirodi izgleda mlađe nego li na fotografijama i televizijskim snimkama na kojima je uvijek vrlo ozbiljna. U razgovoru se međutim često smijala, a po zvonkom i raskošnom glasu nije teško zaključiti da je riječ o opernoj pjevačici. Govori četiri jezika, engleski, talijanski, njemački, francuski, a u razgovoru se kao rođena Zagrepčanka često služi kajkavštinom.

Po završetku pjevačke karijere zaposlila se u Ministarstvu vanjskih poslova u Odjelu za kulturu, a nakon godinu i pol, kao karijerni diplomat otišla je na mandat u Veleposlanstvo RH u Beču kao savjetnica za kulturu. “Tu sam organizirala stotinjak kulturnih projekata. U Beču sam živjela okružena kulturom. Austrijanci su opijeni i žive sa svojom kulturom, sustavno rade na njenom unapređenju, s pravom se nazivaju Kulturnation. Zato su Beč uspjeli brendirati kao europsku kulturnu metropolu”, govori.

To ju je potaknulo da počne razmišljati zašto i mi ne bismo mogli raditi kao Austrijanci. “Pogotovo stoga što imamo puno spomenika UNESCO-a, materijalnih i nematerijalnih, a naši su umjetnici u svijetu respektabilni”, kaže. Trudila se u Austriji promovirati našu kulturu, radila je razne projekte, a sve to nagnalo ju je da upiše doktorski studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. “Sretna je okolnost bila što su se predavanja održavala vikendom tako da sam ih mogla bez problema pratiti”. Doktorirala je na temu Nacija kulture: Artikulacija međunarodne prepoznatljivosti hrvatske kulture na primjerima festivalske politike.

Kako pozicionirati Split kao kulturni brend

Na primjerima festivala artikulirala je međunarodnu prepoznatljivost hrvatske kulture, a kroz festivale u Splitu i Salzburgu uspoređivala je austrijsku i hrvatsku kulturnu politiku. “Premda nemamo takvog genija kao što je Mozart, imamo Peristil u Splitu, fantastičnu pozornicu kakva se rijetko nalazi u svijetu te upravo Peristil možemo promatrati kao genius loci u procesu brendiranja”. Odlučila se za Splitsko ljeto jer, smatra da je po mnogo čemu sličan festivalu u Salzburgu. “Oba su generički operni festivali, to je ono što ih određuje. Split se trudi iskoristiti svoje prekrasne ambijentalne pozornice, za pučki, antički teatar do opere. Zato je Split pun potencijala”.

U svom doktoratu Hraste Sočo je festivale poput Splitskog ljeta označila kao jedan od mogućih pravaca buduće hrvatske kulturne strategije u kojem bi se grad, kroz svoje kulturne sadržaje, pozicionirao kao hrvatski kulturni brend. Razmišljala je i o Muzičkom bijenalu u Zagrebu i Dubrovačkim ljetnim igrama, no Splitsko ljeto pokazalo se primjenjivijim za usporedbu.

Predbacuju joj suradnju s Hasanbegovićem

Nakon isteka mandata u Beču, vratila se u Zagreb i na poziv tadašnje državne tajnice Nine Obuljen Koržinek i ministra Bože Biškupića, prešla u Ministarstvo kulture. Prvo je bila šefica Odjela za dramske umjetnosti, a potom je vodila Službu za dramsku umjetnost i audiovizualnu djelatnost. Nakon toga postala je šefica kabineta ministra. Kad je HDZ izgubio izbore, nastavila je raditi u ministarstvu gdje su na čelu bili ministrica Andrea Zlatar Violić te Berislav Šipuš, a onda je na funkciji šefice kabineta dočekala Zlatka Hasanbegovića.

A upravo je to ono što joj danas mnogi predbacuju, ne mogu, naime, zamisliti da je mogla raditi s tako omraženim i radikalno desnim političarem. “Dočekala sam smjenu vlasti i dolazak Hasanbegovića, a kako on nije poznavao mnogo ljudi u ministarstvu, tako je mene i tajnicu zadržao u svom kabinetu. Bila je to čista služba. No, vrlo brzo zamijenila ga je Nina Obuljen Koržinek koja mi je proširila portfelj na sve žive umjetnosti, od glazbe, kazališta, likovne, inovativne prakse i knjiga do međunarodne suradnje”.

Kao pomoćnica ministrice, upravljala je najvećom upravom u ministarstvu i sličnim proračunom kao što ima HNK, a za vrijeme predsjedanja Hrvatske EU, pripremila je s kolegama više od sto događanja širom svijeta, ali je zbog korone polovica morala biti otkazana. Na Akademiji dramskih umjetnosti docentica Iva Hraste Sočo predavala je, među ostalim, i kolegij Brendiranje nacije pomoću kulturnog segmenta, a bavi se produkcijskim, znanstvenim i pedagoškim radom te predaje i na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu.

‘U budućnosti se ne vidim u visokoj politici’

Tijekom razgovora više je puta ponovila kako je ne zanima isključivo politička karijera, da se u HDZ učlanila 2016., ali da nije bila previše aktivna. Unatoč tome, stranka ju je predložila za zamjenicu gradonačelnika Zagreba na nedavnim lokalnim izborima. “Moram priznati da sam ostala iznenađena kad su mi to ponudili. Možda su imali ideju da uz Davora Filipovića kao zamjenice budu dvije žene, Mirjana Kujundžić Tiljak i ja, s respektabilnim biografijama. No, u budućnosti se ne vidim u visokoj politici”.

U kazalištu je očekuje cijeli niz problema na koja će moći utjecati, ali i ona na koja neće moći djelovati. Zakon o kazalištima je u fazi izrade, a bit će potrebno iznaći balans među već zaposlenim umjetnicima i mladima kako bi se riješio problem umjetnika koji više ne mogu umjetnički djelovati, posebno u baletnoj struci. U procesu će biti potrebno imati na umu socijalnu komponentu kao i omogućavanje razvoja mladih umjetnika radom u profesionalnim kazalištima.

Uskoro je čeka iznimno težak zadatak

“U nas je najveći problem u baletu”, upozorava Hraste Sočo, ponajviše zbog nedostataka u sustavu srednjeg baletnog obrazovanja. “Zato je u nas angažirano toliko stranaca. Mladi radije idu u glumce nego da se godinama strašno naporno i krvavo muče da bi ostvarili baletnu karijeru. I nakon toga će morati rano prekinuti s nastupima. Zato to rade samo veliki zaljubljenici”, govori. Misli da bi dio baletnih umjetnika, kad završe karijeru, mogao nastaviti studirati na Odsjeku plesa na Akademiji dramskih umjetnosti, gdje se školuju i za baletne pedagoge. “Tako bi ostali u sustavu rada, a svoje znanje i iskustvo prenosili na mlade ljude”.

Premda je čeka iznimno težak zadatak te praktički peti puta u životu mijenja zanimanje, Iva Hraste Sočo kaže da nije ni napeta ni nervozna. “Moj se cijeli život sastojao od odluka i promjena, usporedno sam radila razne stvari, tako da sam se uvijek mogla lako prešaltati”, tvrdi.

Posebno je važno, ističe, što do promjena nije dolazilo jer je bila nezadovoljna prethodnim poslovima. “Dapače, sa svim sam svojim poslovima bila zadovoljna, no promjene su rezultat mojih interesa kojih je puno. Zbog toga mijenjanje poslova i radnih mjesta nije bilo posljedica nezadovoljstva pa tako nije bilo ni trauma. Nego uvijek želja da se okušam u raznim djelatnostima”.