Veliki intervju sa Željkom Udovičić, ženom koja gradi predstave koje nas se itekako tiču

TELEGRAM: Je li ovo na neki način inverzija „Feničanki“ koje ste 1987., kao mlada dramaturginja na rookie draftu po prvi put radili s Paolom Magellijem?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Izvjesna veza s Euripidovim „Feničanikama” svakako postoji. Ta predstava, izvedena na Lovrjencu na Dubrovačkim ljetnim igrama, bila je i prva predstava na kojoj sam surađivala s redateljem Paolom Magellijem. Osim mojih sjećanja na „Feničanke“ koje, među ostalim, ponavljaju tijekom predstave „ovog me rata strah”, vezu, naravno, nameće i sama tema. A tema je: rat.

No, kako je teatar od antičkih vremena mjesto traženja istine, obračuna sa suvremenicima, a Aristofan je, znamo, po tome poznat, njegove pozornice razasute svijetom postaju svojevrsna „proročišta“, Delfi koji predosjećaju neumitno nadolazeću budućnost. Ukoliko govorimo o kazalištu koje nastaje s razlogom, koje je, dakle, politično. Jer je smislom i zapitanošću uronjeno u vrijeme u kojemu nastaje i o kojemu, dakle, progovara.

„Feničanke” su tada, otevši se čak i našoj percepciji društvenoga trenutka – bez sumnje najavile rat. Nekom zloslutnom intuicijom upozorile na rat koji će nam se dogoditi… Nevjerojatno je koliko umjetnost može prepoznati okolnosti koje još u tom trenutku ne možemo ni razaznati, razumjeti. Naša „LizistRATa”, pak, govori o prokletstvu europskoga prostora gdje se ratovi stoljećima vrte u krug. Jedan prestaje, drugi počinje. Civilizacije nestaju, ali ratovi pronalaze put, pukotine smisla kroz koje prodiru još besmislenije i opasnije. Čemu smo, nažalost, danas svjedoci.

TELEGRAM: Kako biste opisali svoje univerzitete s Magellijem?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Odlična formulacija, ha, ha… Mnogo sam toga naučila od Paola. O životu u kazalištu i s kazalištem, o estetici, dramaturgiji, režiji, glumcima… Pored svoja dva, Prava i Dramaturgije, koje sam završila u Zagrebu, s Paolom sam imala sreću radeći kazalište „pohađati” one univerzitete koji su mi omogućili upoznavanje drugih kultura: one u Njemačkoj, Latinskoj Americi, Italiji, Francuskoj, Mađarskoj i tako dalje…

Volim upoznavati druge kulture, to me veseli, i profesionalno i osobno obogaćuje, ne bih mogla bez toga. Kad se čovjek ukopa na jednom mjestu vrlo mu se lako dogodi da mu horizonti razmišljanja postanu opasno uski, tijesni. S Paolom Magellijem, koji mi je takve univerzitete omogućio, surađujem, naime, sto godina, ha, ha… Radila sam i radim s mnogim drugim redateljima, ali s njim posebno dugo i kontinuirano. Smatram kvalitetom zajedničko trajanje u umjetnosti. Vjerujem u „stalne” autorske timove, u ljude koji imaju uvijek iznova i uvijek dalje razgovarati o bitnom kroz teatar.

Volim raditi s redateljima koje odlikuje snažna osobnost, koji tijekom kazališnog procesa imaju potrebu za dijalogom, argumentiranom raspravom, koji znaju i žele čuti različito mišljenje. Ali s kojima dijelim uvjerenja, stavove o bitnom. Imala sam tu sreću da sam kao klinka srela Paola, prepoznali smo se kazališno i estetski, počeli zajedno raditi i toj se suradnji ne vidi kraja… Danas Paolo i ja imamo zajedničku estetiku zbog koje vjerojatno i trajemo tako dugo kao tim. Imamo različite kazališne profesije, a slične svjetonazore, političke i umjetničke, jer bez toga naš teatarski dijalog ne bi bio moguć. Ja sam od njega, posebno u početku, mnogo toga naučila. On je velikim dijelom „kriv” za formiranje mog estetskog svjetonazora. Danas, nakon 35 godina, jao koliko, to sasvim sigurno ide i u obratnom smjeru.

TELEGRAM: Aristofanova sočna ženska pobuna počiva na svevremenskoj istini: mahniti ratnici začas se obezmude i razoružaju čim se žene drznu odlučivati o svom tijelu. Prošlo je 2500 godina od nastanka „Lizistrate“, a njezina perverzno točna satira ništa nije obajatila. Kako to tumačite?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: To, na naš užas, tumači vrijeme opakije od nas, tijek njegov i ovaj trenutak sadašnji u kojem to pravo da odlučujemo, prije svega o svom tijelu, moramo braniti od neobranjive gluposti, zloće i od onih koji misle da smiju i mogu zadirati u osnovna ljudska prava. I zato, među inim, Aristofan. On prvi piše grčku komediju sa ženskim likom u glavnoj ulozi „Lizistrata“, a ime joj znači: ona koja rastače ratove.

To je prvi tekst zapadne civilizacije koji se bavi pitanjem marginalizacije žene, no u kontekstu šire pacifističke poruke. Da su seks i politika dva najjača poticaja, ne samo socijalnih nego i muško-ženskih odnosa znao je, dakle, već i Aristofan. Svjedočimo da u sprezi s novcem i u današnjem životu politika i seks imaju presudnu ulogu. No, unatoč lascivnom izvrgavanju satiričnim oštricama konkretnih pojava, cilj nam je predstavom otvoriti put utopijskim idejama o preobrazbi društva u svijet bez sukoba, mržnje i ratova, kako među državama tako i među spolovima.

TELEGRAM: Ta istina o Lizistratinim reinkarnacijama sve do danas, pomogla vam je u ovoj gipkoj višeslojnoj adaptaciji?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Apsolutno. Čemu te Lizistrate putujući od antičkih vremena do danas svjedoče? Ratovima i primirjima. Odnosima kroz epohe žena i muškaraca. Licima i naličjima politike. U krug. Otkad je Zeus, bog, ljutiti gromovnik koji nas gađa munjama, onaj bog koji „vedri i oblači“, na prevaru oteo i silovao lijepu i nevinu Europu.

Upuštao se taj bog u brojne afere, i one seksualne prirode, no u strahu od žene mu Here, dolazio je svojim izabranicama, znamo, u različitim obličjima. Europu je prevario pretvorivši se u bika sa zlatnim rogovima. I od tada je ta Europa, nekad sretno okupana Mediteranom, izgubivši nevinost postala poprištem različito motiviranih ratova, pustošena njihovim zajedničkim besmislom. I tako, nažalost, sve do danas. No, da ne nabrajam imena koja svi znamo, uvijek je -na sreću- bilo Lizistrata.

TELEGRAM: Predstavu će otvoriti stihovi ubojitog trubadura socijalne satire, Predraga Lucića: „Kupi mi, mama, jedan mali rat…“ Njegov duh nam iznimno nedostaje, zato je i utkan ovdje?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Njegovo britko pero, socijalna osjetljivost i neizmjerni talent, svakome iole svjesnom čovjeku i umjetniku sasvim sigurno nedostaju. Nema više toga i takvoga pera da nas prati novim stihovima kroz ova ne-vremena. Ali njegov duh je zato itekako prisutan. Bez Predragove antiratne poezije, na primjer, ove ili ovakve „LizistRATe“ ne bi bilo na pozornici Splitskoga ljeta. Njegova je poezija za nas, Paola i mene, ključ čitanja ovoga (anti)ratnoga komada/adaptacije koja putuje kroz vrijeme, kroz dvije i po tisuće godina.

Danas, nažalost, njegovi stihovi „Kupi mi, mama, jedan mali rat…” dobivaju nova, još opasnija značenja. Osiguravaju Aristofanu i Homeru jedan drugačiji put kroz povijest ratova do naših dana, traže Matišića kao scenskoga sugovornika. U ovakvoj našoj, nadam se zanimljivoj i teatarski intrigantnoj, interpretaciji teme, naravno. Lucićeva poezija, ukratko, amalgam je scenskoga zbivanja i pokretačka snaga ideje ove antiratne kazališne pustolovine.

TELEGRAM: Predrag je bio okorjeli brehtijanac a i ova „Lizistrata“ ima puno brehtijanskog mesa u sebi.

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Lucićev brehtijanski habitus volim i poznajem budući da sam s redateljem Dinom Mustafićem prije nekoliko godina radila na uprizorenju „Aziza”, također na Splitskom ljetu. I Predrag je tada još bio s nama. Na premijeri svoga komada. No kako vrijeme silnom brzinom mijenja okolnosti koje porobljavaju naše zabrinute egzistencije, ja se, na drugačiji način, opet pripremam za postavljanje na pozornicu toga komada. Ovoga puta u Zagrebu u kazalištu Kerempuh, a redatelj će biti upravo Paolo Magelli.

Što se, pak, tiče ove inscenacije spleta različitih tekstova pod nazivom „Rad(t)ni naslov: LizistRATa“, istina, ona se utječe u mnogo čemu brehtijanskom poimanju kazališta. Ono je za nas, s obzirom na tekstualni scenski materijal te temu o kojoj propitujemo prije svega sebe, a onda i publiku koja i jest razlog našega zajedničkoga angažmana oko ove nezaobilazne teme – jedini mogući modus operandi koji (samo)inspirira. Redateljski i dramaturški postupak je taj i takav kakvoga nam je u amanet ostavio upravo gospodin Brecht.

TELEGRAM: Pelivanska naerotizirana atmosfera prvog čina u drugom činu drastično se prebacuje na polje pokolja. Znači, nema nam spasa? Tanatos će ipak požderati Eros?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: To i jest pitanje. Eros koji probija iz dijelova Aristofanove „Lizistrate” prizvao je u ovu predstavu Tanatos Homerove „Ilijade”. Homer se, naime, scenski nadovezuje dijelovima svoje „Ilijade” nastale u „razdoblju najdublje tame” nakon provale Dorana u Grčku. Taj ep o zadnjoj godini Trojanskoga rata donosi u ovoj predstavi opise žrtava, suprotstavlja mitove i istinu, junaštvo i besmisao istog, prokazuje i pokazuje tragično i komično, djelanje i filozofiju. Tanatos postaje novi Eros. Zastrašujuće.

TELEGRAM: Epilog je posve matišićevski i ovdje se savršeno uklapa.

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Zanimljivo je, mislim, vidjeti Lizistratu i u situaciji nakon pobjede. U tome trenutku u predstavu ulazi Matišić. A tko bi drugi? Matišićev svijet koji briše granice između stvarnosti i fikcije, živih i mrtvih, tjera nas da ga razumijemo, „otključamo”…

TELEGRAM: Vi i Magelli očito ste pronašli ključ za Matišićev magični neorealizam, što je pokazala i uspješna praizvedba njegovog komada “Ja sam ona koja nisam” u Zagrebačkom kazalištu mladih.

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Taj njegov, kako kažete, magični neorealizam donosi neki mikrokozmos koji mi bez zadrške prepoznajemo kao svijet u kojem živimo. Duhoviti dijalozi otvaraju i s lakoćom donose velike, opće teme. Pojedinačne sudbine koje unatoč humornim, ironijskim intervencijama skrivaju osobne tragedije, postaju jasni odrazi globalnih problema i stvaraju sliku svijeta u kojemu živimo, svijeta u kojem nalazimo i druge vječne motive naše sadašnjosti poput korupcije, kriminala, licemjerja, poslušnosti i karijerizma unutar društveno-političkog konteksta.

TELEGRAM: Na kraju sezone je u Zagrebačkom kazalištu lutaka izašao „San Ivanjske noći“ u vašoj adaptaciji. Nikad nije prerano klince upoznati sa Shakespeareovom mudrošću, zar ne?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Naravno da nije nikad prerano! Pogotovo ukoliko je u pitanju fantastična bajka kakva je „San Ivanjske noći”. Pa svi se sjećamo „Priča iz Shakespearea“ Charlesa i Mary Lamb, zar ne? Treba takve klasike samo dramaturški i redateljski prilagoditi, približiti djeci koja se, nažalost, sve više udaljavaju od najbitnijih djela dramske književnosti.

Kazalište za djecu je čak i odgovornije jer danas kada se puno priča, razglaba i razmišlja o budućnosti kazališta, smatram strašno bitnim odgajati tu mladu publiku, upoznati djecu s kazalištem. Na taj način mlada publika će uvijek ostati u blizini kazališta, glazbe, ili postati dijelom te umjetnosti. Jer, naš umjetnički posao bez publike nema smisla.

TELEGRAM: Koje adaptacijske zahvate ste poduzeli?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Predstava je rađena po mojemu prijevodu -igran je već u ZKM-u u režiji Janusza Kice, te u Crnogorskom narodnom pozorištu u Magellijevoj režiji- stihovi su originalni, no tekst nije samo znatno kraćen, već su bile potrebne montaže te prebacivanja scena, kako bi se sadržaj učinio „prohodnijim“ najmlađoj kazališnoj publici.

Predstava im kroz humor, neposrednost i jednostavnost dopušta i omogućava da se teatarskim sredstvima upoznaju sa značenjima ljubavi, prijateljstva i pravde. Ta „vilinska bajka“ samo naizgled govori o vilama i vilenjacima. Glavne junake našega Sna muče vrlo životni i prepoznatljivi problemi: ljubavne muke, prijepori s roditeljima, borba za samostalnost – drugim riječima, sve ono što prepoznajemo kao odrastanje. Glumci, lutke velike i male, glazba, projekcije i improvizacija čine ovu predstavu izuzetno maštovitom u sjajnoj režiji Lea Katunarića, koji je i koautor adaptacije.

TELEGRAM: Williamsova kultna drama „Tramvaj zvan čežnja“ u režiji Lenke Udovički i vašoj dramaturgiji, u koprodukciji Beogradskog dramskog pozorišta, Kazališta Ulysses i BELEF-a imala je krajem juna beogradsku premijeru. Brijunska slijedi krajem augusta. S Lenkom ste prije tri godine radili Albeejevu „Tko se boji Virginije Woolf“ i pokazale kako su održive te veličanstvene američke drame. Ima tu još puno rude za kopanje?

UDOVIČIĆ PLEŠTINA: Istina, nastavak teatarskog istraživanja u tome pravcu objema nam je bilo zadovoljstvo. Jer „Tramvaj zvan čežnja“ dramsko je djelo koje je literarna faktografija svrstala među klasike gotovo u trenutku njegova nastanka, učinivši tako vjerojatno njegovu tadašnju aktualnost svevremenom i otvorenom prepoznavanju i danas i ovdje. Beogradska premijera je prošla odlično, publika ju je nagradila ovacijama. Williams u vožnji našim „Tramvajem“ progovara glasnim jezikom o temama koje su ga mučile, o slabostima koje su bile sastavni dio njegove, ali i naših egzistencija: mentalna labilnost, alkoholizam…

I upravo ta, od Čehova naslijeđena, upornost dozvolila je da ono pojedinačno, ako je od majstorskog pera odabrano i opisano, postane opće mjesto i naš zajednički problem. Stoga smo inzistirale na raskrivanju stanja ljudske duše, intimnim dramama naših junaka, njihovim emotivnim previranjima. U ovome se „Tramvaju“ problematiziraju i neka danas vrlo važna pitanja, pitanja koja se tiču položaja žene u suvremenom društvu. Williams bi, da je danas naš stvarni, a ne samo literarni suvremenik, bio poznat i priznat zagovornik ženske emancipacije.

Naime, vrlo je jasno i nedvosmisleno sredinom prošloga stoljeća ovim tekstom otvorio pitanje: može li jedna žena opstati u svijetu krajnjeg materijalizma, u gotovo histeričnim okolnostima koje melju naše živote. Blanche kaže: „Namjerna okrutnost se ne može oprostiti”. A naš je svijet, nažalost, postao još okrutniji. Danas smo itekako svjesni vremena promjena koje nas je, kako se povijest uvijek spretno pobrine, zateklo nespremne i u tim se kaotično raspoloženim okolnostima naš vozni red pretvara u paniku i nered.

Sukob starog i novog očitava se prije svega i kao sukob dvaju svjetonazora. Pitanje koje nam je bilo važno postaviti jest: Imamo li mi pravo vjerovati da iluzija može biti sastavni dio života, da još uvijek ima mjesta za ljubav u ovome svijetu koje se odriče, srami emocija? Iluzije su nam dokinute, potreba za “bijegom iz stvarnosti u kojoj se ne osjećamo ugodno” osujećena nekom zloslutnom intuicijom. A kako pisac kaže: „Ljudi lakše prebole ako im oduzmete novac, nego iluzije”.