Portret Mire Stupice, posljednje istinske jugoslavenske glumačke dive koja je jučer preminula

Preminula je tijekom noći u Beogradu, nakon što je njezino tijelo bilo strahovito iscrpljeno posljednjih godina nakon teškog moždanog udara, operacije nakon koje se više nije uspjela oporaviti. Živjela je zadnjih godina u staračkom domu u Zemunu. U javnosti se posljednji puta pojavila u travnju prošle godine, na Dan Jugoslavenskog dramskog pozorišta, kojeg je osnovao njezin suprug Bojan Stupica.

Jugoslavenska Bettie Davis

Mira Stupica bila je jugoslavenska Bette Davis, Simonne Signoret i Jeanne Morreau, najznačajnija glumačka ličnost bivše Jugoslavije, koju su prozvali glumicom dvadesetog veka, žena koja je decenijama osvajala brojne pozornice, koja je bila nevjerojatno prirodna, puna duha, šarma, prštila ženstvenošću, pozitivnom energijom, imala smisla za humor i u poznoj dobi, bila koketna, spremna u svakom trenutku na komentar o svemu što nas okružuje, ona je i u devetoj deceniji života sve čitala, pratila, bila informirana…

Njezinim odlaskom i srpsko i hrvatsko glumište, čiji je ,također, bila značajan dio u jednoj fazi života, ostalo je zauvijek osiromašeno. Takva glumica više ne se rađa, takav bogom dani talent rijetko se pronalazi… Gospođa Stupica bila je jedna i jedinstvena.

Mira Stupica , zapravo, zove se Miroslava Todorović, rođena je u augustu 1923. u Gnjilanu na Kosovu, od roditelja: oca Radomira, profesora matematike u gimnaziji, rođenog u Orašcu i majke Danice, djevojački Stanišić, rodom iz Livna, očeve kolegice. Miroslava je bila najstarija od četvero djece, imala je tri brata: Predraga, Zorana i Boru, i svo troje je nadživjela.

Brat i nećak poznati glumci

Poseban je odnos imala s najmlađim bratom Borom Todorovićem, zvijezdom jugoslavenskog glumišta, koji je preminuo prije dvije godine, u 84. godini. Pamtimo ga kao vrsnog komičara, junaka kultnih filmova Maratonci trče počasni krug, Balkan ekspres, Nacionalna klasa, Profesionalac, Balkanski špijun, Mister Montenegro, Dom za vješanje… Mira Stupica bila je i ponosna teta nećaka Srđana Žike Todorovića, Borina sina, koji se od osamdesetih smatra jednim od najznačajnijih filmskih glumaca srednje generacije.

Debitirao je na filmu kao trogodišnji klinac u srpskoj urbanoj komediji Ima ljubavi nema ljubavi, s Oliverom Katarinom, a mamu mu je igrala Ljiljana Lašić (koju je najšira publika identificirala kao Tinu iz Pozorišta u kući). Oktoberfest, Zaboravljeni, Mi nismo anđeli, Crni bombarder, Crna mačka, beli mačor, serija Vratiće se rode, Srpski film, samo su neki od naslova koji su proslavili nasljednika glumačke dinastije Todorovića, na kojeg je teta Mira bila jako ponosna.

Obitelj Todorović poslije Gnjilana seli se u Gornji Milanovac, gdje su oboje roditelja dobili posao. No, tamo otac oboljeva od tuberkuloze i umire. Samohrana majka Danica s četvero djece prvo seli u Aranđelovac, da bi se potom skrasila u Beogradu. Po majčinoj želji Mira upisuje Trgovačku akademiju u Beogradu, no kako sebe nije vidjela kao trgovca, maštala je o svijetu kazališta, u koje je bježala svakom prilikom. “Znala sam da sam mala i da sam nitko. I da ću jednog dana postati netko!”

Prve uloge i prvi brak

Za vrijeme rata, 1942. dobiva prvu priliku da glumi u kazalištu, igra u Đidu Janka Veselinovića, a samo godinu kasnije udaje se za kolegu, glumca Milivoja Mavida Popovića, tadašnjeg velikog zavodnika i plejboja. Iako s njim dobiva kćer Minu, taj brak nije dugo potrajao. Za Miru, zgodnu i fatalnu crnku, bio je sudbonosan susret s Bojanom Stupicom, slovenskim kazališnim redateljem, koji je ponajviše odredio njezinu karijeru.

Stupica, taj kontroverzni slovenski redatelj, glumac, dramaturg, pedagog, osnivač i graditelj kazališta bio je izuzetno zanimljiva persona. Kako je potjecao iz etablirane i imućne obitelji, imao je daleko veće mogućnosti od svojih vršnjaka. Već s 19 godina u rodnoj Ljubljani je studirao arhitekturu, a potom počeo sjedati na vlak i putovati Europom, obilazeći brojna kazališta. Svijet kazališta učinio mu se magičnijim i kreativnijim od svijeta arhitekture. Roditelji su bili ogorčeni njegovim napuštanjem ozbiljnog studija arhitekture, nisu se slagali s njegovim slobodoumnim političkim stavovima i vezama s djevojkama, koje nisu bile dostojne njihovom obiteljskom renomeu.

No, Stupica se nije dao smesti, slušao je svoj unutarnji glas, kojeg je slijedio u svim životnim odlukama. Prva predstava koju je u potpunosti potpisao bio je Rat i mir, glavnu ulogu Nataše Rostove igrala je Sava Severova, ugledna slovenska glumica i prva Stupičina supruga, prvakinja Slovenskog rodnog gledališča, a kasnije i Jugoslavenskog dramskog pozorišta. Zajedno sa starijim kolegom, glumcem Milanom Skrbinšekom i suprugom Severovom (koju njegovi roditelji nisu mogli smisliti, jer je potjecala iz jako siromašne obitelji) osnovao je avangardnu kazališnu družinu Obrazniki.

Težak put supruga Bojana Stupice

U Mariboru, Ljubljani i Beogradu Stupica je postavio do rata čak 28 predstava. Bojan je, na kraju, ipak odlučio ispoštovati želju roditelja, diplomirao arhitekturu i projektirao posljednji kat čuvenog ljubljanskog nebodera, tzv. Nebotičnika. Stupica dobiva angažman u beogradskom Narodnom pozorištu, gdje postavlja Bulgakovljeva Molijera (u kojemu igra i Severova), no, ubrzo je otpušten zbog navodne komunističke propagande.

Vraćaju se u Ljubljanu, sa sinom Matijom, no mjesecima su bili bez posla, sve dok nije stigao poziv iz Hrvatskog narodnog kazališta, koji se nije realizirao, jer počeo je rat. Stupica je uhapšen i interniran u fašistički logor Gonars blizu Udina, gdje mu je ozbiljno narušeno zdravlje, pušten je i proganjan nekoliko puta, baš kao i njegova supruga. Imao je, kao posljedicu, veliki problem s nogama i morao se potom oslanjati na štake.

1945. postavljen je za upravnika Drame Narodnog gledališča u Ljubljani, i bez obzira na zdravstvene probleme, realizira deset premijera, u kojima potpisuje i scenografiju. Na studijskim putovanjima u Moskvu i Lenjingrad upoznaje se s radom tadašnjih sovjetskih kazališnih kuća i predaje elaborat tadašnjem Komitetu za umetnost i kulturu u Beogradu za pokretanje centralnog jugoslavenskog kazališta.

Jedna od najvećih ljubavnih priča

Iz toga je 1947. stvoreno legendarno Jugoslavensko dramsko pozorište, a Bojan Stupica bio je umjetnički rukovoditelj u prvoj sezoni. Punih osam godina bio je ne samo umjetnički rukovoditelj, već i redatelj, scenograf, alfa i omega. Mlada, zgodna i putena glumica Mira Todorović iskusnom Stupici zapela je za oko i ubrzo se rađa jedna od najvećih ljubavnih priča iz kazališnih krugova dvadesetog stoljeća. Stupice se razvodi od Save Severove, koja ostaje graditi karijeru u Ljubljani, a on se posvećuje Miri, koja postaje njegovom životnom muzom.

Stvorena je Mira Stupica, najveća jugoslavenska glumica dvadesetog stoljeća. Zajedno stvaraju kultne predstave u Jugoslavenskom dramskom, poput Kralj Betajnove, ili Mirandolina, kojima gostuju u Parizu, Beču, Pešti, Varšavi, Veneciji, po Sovjetskom Savezu… Pamti se njezina Petrunjela u Dundu Maroju, koju je igrala s Mijom Aleksićem. Poslije gostovanja u Budimpešti novine su pisale: “Njezin temperament je kao morski vihor usred sunčanog sjaja, tome vihoru nitko ne može odoljevati, ni na sceni, ni u gledalištu.”

Iako je bila na vrhuncu slave, nikad nije dozvolila da je to ponese. Nosila je fantastičnu sumnju u sve što radi. I uvijek mislila kako može biti – još bolja. Jedino joj je bilo žao što je u jednom momentu Stupica odustao od uprizorenja Antonija i Kleopatre. Ona je, naravno, trebala biti Kleopatra, a Ljuba Tadić Antonije.

Kolege su je se bojali

“Bojan Stupica je bio moj Pigmalion i moj univerzitet. Bojan je za mene bio jedini, najveći, najbolji, najdublji, najinteresantniji…”, priznala je velika glumica. Legendarni Ljuba Tadić, jedan od najvećih bardova glumišta ovih prostora, koji nije bio baš sklon davanju komplinata svojim partnericama, u jednom tv intervjuu je o Miri Stupici ispričao:

“Kad smo gledali Miru Stupicu u kazalištu, ona se nama dopadala i kao ženska. Kad god sam s njom igrao, ispitivali su me: je li ona stvarno tako zgodna i ženstvena i privatno, kao na sceni? Sjećam se, u predstavi Razmjena imali smo zajedničku scenu u kojoj sam je morao poljubiti. Imao sam strahovito mnogo obzira prema Miri i bio sam stidljiv.

Do tada nikad nisam nijednu partnericu poljubio na pozornici. Trebalo je da je poljubim direktno, bez skrivanja na sceni, kako se to često radi. U jednom trenutku, ona me je zgrabila i rekla: Moraš se odlučiti, ili će poljupca biti, ili ga neće biti! Dograbila me je, tu nasred scene i poljubac je, na kraju, bio jači od teksta koji sam govorio.“

Zagrebački dani para Stupice

“Kao žena, izazivala sam u muškarcima žestoke strasti, nešto onim što mi je priroda podarila, ali i mnogo onom glorijom, što su mi je moje zanosne scenske junakinje pridodavale. Cijelog života imala sam muku: ne kako dobiti, nego kako odbiti i otići od muškarca. Često bi me njihova posesivnost plašila, trebalo mi je mnogo umijeća i strpljenja da ih nekako dovedem razumu. Neki puta ne bih uspjevala, pa je onda sve bilo bolno i ružno”, zapisala je velika umjetnica.

Zbog velike zavisti koje je izazivao sjajnim predstavama, statusom i najljepšom glumicom koja mu je postala supruga, Bojan Stupica upao je u stupicu, koju su mu podmetnuli ljubomorne kolege, tražeći preispitivanje njegovih ideoloških skretanja. Ogorčen i bijesan, Stupica nagovara suprugu da spakiraju kovčege i dolaze u Zagreb, gdje u Hrvatskom narodnom kazalištu, u nekoliko sezona od 1955. do 1957., unose novu kreativnu energiju, postavljaju sad već kultne predstave i postaju idoli zagrebačke kazališne publike.

Mira Stupica briljira kao sestra Magdalena/ Glorija u praizvedbi Glorije Ranka Marinkovića, igrala je i Ivanku u Shavovom Saint Johnu, Grušu Vahandzu u Kavkaskom krugu kredom… Pridružuje im se i najmlađi Mirin brat Bora Todorović.

Filmske uloge velike dive

“Bora je bio moje srce, moja ljubav. Nije se dao. Bio je svoj oduvijek. Bojao se da ga ne kritiziram previše i nikada nisam prelazila mjeru. Često su me pitali kako se osjećam na sceni pokraj brata. Odgovarala bih: Pa obično, u radu se navikneš na svakog partnera. Jednom smo zajedno gostovali u Parizu na poziv čuvenog kreatora Pierrea Cardina. U jednom trenutku dok sam s Borom bila na sceni, usred scene, pomislila sam: Otkud Bora i ja, siročići iz Aranđelovca, usred Pariza na kazališnoj sceni slušamo aplauze?!“ , prisjećala se glumačka diva.

Po povratku iz Zagreba u Beograd, nastavila je igrati u Jugoslavenskom dramskom pozorištu i Beogradskom dramskom pozorištu. Ubrzo su je počeli otkrivati i filmski redatelji, zadivljeni njezinom ljepotom, talentom i krupnim crnim očima, koje sjaje u krupnom kadru. Fedor Hanžeković angažirao ju je 1951. za Bakonju fra Brne, adaptaciji Matavuljeva romana, za epizodu Maše. Kao klasična karakterna dramska glumica na filmu nikad nije dobivala dovoljno prilika, shodno svom talentu i fizičkom izgledu.

Izdvajaju se uloge u filmovima: Hanka, Roj, Krvava bajka, a za glavnu ulogu u ljubavnoj ratnoj drami Doručak s đavolom, jedinom filmu pjesnika Mike Antića, s partnerom Batom Živojinovićem osvojila je Zlatnu arenu za glavnu ulogu. Vrlo često znala je reći kako su se filmski redatelji pribojavali njezinog velikog talenta i straha da će u zajedničkom kadru pojesti većinu svojih partnera, stoga ju je većina mimoilazila u svojim podjelama.

Strastveni odnos s mužem

Izuzemmo li debi, nikada više nije snimala u Hrvatskoj… Javno je digla glas kad je obznanjeno da će ulogu majke borca u ratnom spektaklu Sutjeska tumačiti poznata grčka glumica Irene Papas. Poslala je pismo Stipi Deliću i obratila mu se riječima: “Zar doista mislite, poštovani redatelju, da bi ulogu majke patnice, naših boraca iz NOB-a, bolje i uvjerljivije mogla odigrati jedna glumica, kojoj su bliže grčke tragedije, nego ono što se dešavalo u nama bliskoj povijesti na ovim prostorima. Zar doista mislite da jedna Irene Papas može biti uvjerljivija majka od jedne Mire Stupice?”

Delić je ostao dosljedan svojoj odluci, Stupica je ostala bez uloge, a Irene Papas se danas malo tko sjeća iz Sutjeske, tog neuspjelog i basnoslovno skupog spektakla (svi samo i dandanas naklapaju o neuspjeloj interpretaciji Richarda Burtona druga Tita). Najveću popularnost Mira Stupica stekla je televizijskom serijom Tv Bukvar iz 1968., u kojoj je odigrala rolu Kike Bibić, s kojom ju je još godinama poslije identificirala većina televizijske publike. Posljednju filmsku ulogu dao joj je prije nekoliko godina Srđan Dragojević u hit komediji Parada, u kojoj se pojavila u samo dvije scene kao baka Olga i bila-briljantna.

“Godina je 1954. Željeznička stanica, ispraćaj Bojana na liječenje od alkoholizma u Švicarsku. Bojan dobro pod gasom. Šuti, ubilački me gleda. Molim šapatom konduktera da ga pripazi, da mu ne da više da pije. Bojan se penje bez pozdrava… Držeći se za šipku, naglo se okrene i iz sve snage me ošamari… Na VMA u Beogradu, 1970. kad sam odlazila, okrenula sam se kod vrata da mu, po običaju, pošaljem poljubac. Mahnuo mi je i umorno doviknuo: “Uklonite tog velikog anđela što stoji tamo…” To su bile posljednje riječi koje sam čula od mog Bojana”, prisjeća se čovjeka svog života.

Prva dama Jugoslavije

Poslije smrti Bojana Stupice, koji je obilježio njezin život i, kako je tvrdila, najviše utjecao na njezin umjetnički prosede, odlučila je, nekoliko godina kasnije, još jednom, po treći puta, izreći sudbonosno da. I to za političara Cvijetina Mijatovića, kasnijeg predsjednika Predsjedništva SFRJ (za vrijeme njegove vladavine, Mira Stupica bila je prva dama Jugoslavije!). Dok je bio mali, Bora Todorović je zafrkavao sestru kako želi da se njegova starija sestra uda jednog dana za kralja. Stupica, duhovita kakva je bila, odbrusila mu je puno decenija kasnije: “Bato, u socijalizmu nema kralja, ali ja sam se udala za predsjednika države. Razumije se, uradila sam najviše što sam mogla, u datim okolnostima!”

Znala bi reći kako joj nije bilo uvijek lako sa Bojanom Stupicom, onako krupnim, velikim, moćnim, bučnim, s tjelesnom manom, teškim karakterom, neizlječivo sklonom alkoholu, ali zato je njezin treći suprug Cvijetin Mijatović bio sušta suprotnost Stupici: miran, tih, povučen, sklon poklanjanju cvijeća i svako malo davanju pažnje voljenoj supruzi. Priznala je, kako ju je baš ta sušta suprotnost Stupice, osvojila. Ostali su zajedno, sve do njegove smrti 1993.

“Cvijetin je bio gospodin čovjek, jedno divno biće. On je volio Bojana, bili su prijatelji. Njegova žena je mene voljela. Kada je ona umrla, mi smo bili prijatelji, koji su se sastavili u istoj boli. Oboje smo bili u istom psihološkom stanju, zbog gubitka voljenog bića. Znate, došla sam zrela u taj brak. S mnogo pročitanih stranica života tako da mi je titula prve dame u teatru koji se zove politika bila nevažna.”

Istinska diva

Kao istinska glumačka diva, nikad nije bila ljubomorna ni na jednu svoju kolegicu. Imala je o svakoj svoje mišljenje, ali nije se bavila time koja ima veće grudi, dulje noge, napućastije usne, ili više seksepila od nje. Mira Stupica bila je bomba. Bomba od žene. Bomba od glumice. Bomba od umjetnice.

Mija Aleksić, legendarni komičar i njezin scenski partner za nju je jednom izjavio: “Bila je lijepa, nevjerojatno talentirana. Imala je poseban šarm. I ,zapravo, đavo je ta Mira jedan veliki !” Stevo Žigon, još jedan od pokojnih velikih glumaca, rođenjem Slovenac, godinama se borio s akcentom na sceni. Čak je razmišljao da zbog toga napusti Beograd i vrati se u Ljubljanu, jer je bio nesiguran zbog pogrešnih akcenata, koji bi mu se mogli omaći na pozornici.

Mira Stupica jednom prigodom srela ga je iza pozornice, stresla s obje ruke, unijela mu se u lice i povikala: “Zar da zbog akcenta Beograd izgubi ovakav talent?” I s njim duže vrijeme strpljivo radila na oslobođanju od slovenskog akcenta. Godinama poslije bila je najponosnija na sve Žigonove uspjehe…

“U starosti ima teških stvari koje se mogu podnositi. I fizički i one druge. Što duže živiš, sve više gubiš ono što voliš i one koje voliš. To su strašni životni udarci. Otišao je moj Bojan, moja kćerka Mina… Mnoge moje kolege su otišli. Ali, tu su moji unuci, medeni, divni… Moja unuka Mia ima četrdeset, njen sin Maksim ima sedam. On je isti ja, sladak, brbljiv… !

Posljednja uloga u Paradi

Prošla sam mnogo groznih vremena. Imala sam sreću što ona prolaze i što ih ponavljamo, pa su stizala nova, bolja vremena. Kao da se stalno smjenjuju, lijepa i ružna. Ne možete ni misliti da je sada najgore, ja znam bolje. Meni je devedeset. Od devete godine pušim, od svile kukuruza, do danas. I tuberkuloza je prošla, i krvoliptanje i evo pušim i u devedesetoj. Cigareta mi je najbolja prijateljica, ona me sve razumije… Što bih rekla za svoj život? Ma, bilo je dugačko, bilo je gusto i bilo je intenzivno. ”

Posljednji susret imao sam s velikom glumicom u njezinom malom stanu na Dorćolu, jednom od pravih beogradskih četvrti u kojemu “mi je sve na dohvat ruke”, gdje je živjela okružena knjigama, uspomenama, s memorijom na kojoj bi joj pozavidjele mnoge mlađe kolegice. Iako smo trebali dogovoriti snimanje jednog dužeg televizijskog intervjua, odbila je vratiti se pred kameru.

Teatar je bilo mjesto na kojem se najbolje osjećam

S obrazloženjem: “Ma, ja nikad nisam uživala u snimanjima, teatar je bilo mjesto na kojem se najbolje osjećam. Film me nekako mimoišao, a kad sam bila već zrela , pojavile su se nove, mlade i lijepe…” …Zahvaljujući kontaktu kojem je kumovala poznata beogradska fotografkinja Vukica Mikača, zajednička prijateljica, gospođa Stupica, još uvijek lijepa starica, kose skupljene u famoznu pundžu, poklonila mi je svoju knjigu memoara „Šaka soli“, te se prisjetila svog dijela života, kojeg je u naponu snage provela u HNK-u, sa Bojanom Stupicom , pred zagrebačkom publikom, koja ju je doista obožavala…:

“Bilo mi je divno u Zagrebu… Gloriju smatram jednim od svojih najznačajnijih uloga , a mislim da je i pokojni autor Ranko Marinković bio ponosan kako smo je postavili i kako sam je odigrala… Samo mi je žao što me više nikad nisu zvali da igram u HNK-u. A ni vaši filmaši me nisu baš nešto zvali, valjda im nisam bila dovoljno dobra? … Željela sam si odigrati u Zagrebu jednu Lauru Lenbach u Agoniji, ili Kohoutovu Marija se bori s anđelima, koja je s uspjehom igrana u Ateljeu 212… Ali, nisam. Šta je,tu je. I pozdravite mi mnogo Zagreb, Zagreb moje mladosti…”