Veliki povratak i autobiografija Gorana Babića, divnog pjesnika i mračnog proroka koji je godinama prije rata najavljivao apokalipsu
Babić je dugo bio zanemarivan i gotovo zaboravljen i u hrvatskoj i u srpskoj javnosti
Goran Babić je čovjek o kojem se u Hrvatskoj temeljito šutjelo godinama. Književnik, ljevičar, pripadnik Šuvarove lijeve frakcije u SKH, divan pjesnik i mračni prorok koji je godinama prije rata najavljivao apokalipsu, glavni urednik umnogome ozloglašenog Oka, Mostarac zavičajem iz Opuzena i doline Neretve, školski drug Slobodana Praljka i uvjereni Jugoslaven, na kraju je početkom 1991. otišao iz Zagreba u Beograd, da se nikad ne vrati.
Beograd je bio grad njegove majke koju je od sigurne smrti spasila ljubav s njegovim ocem i vojevanje s partizanima u Dalmaciji i čija je kompletna obitelj ubijena u Beogradu zbog svog židovskog porijekla. Na mjestu njihove obiteljske kuće danas je zgrada općine Vračar, jedne od najšminkerijskih beogradskih općina.
I u Srbiji godinama autsajder
Drugim riječima, umjesto da za čovjekom ovakve sudbine i autorom preko stotinu knjiga vlada veliko zanimanje, oko njegovog imena se uspostavio zavjet šutnje kojeg je tek nakon dvadesetak godina prekinuo Miljenko Jergović, a osobno sam napravio veliki intervju s Babićem za Jutarnji list 2013. godine, što je bio njegov prvi povratak u najširu hrvatsku javnost. U međuvremenu je održavao i nastavio održavati kontakte sa zagrebačkom Prosvjetom, objavljujući tekstove u istoimenom časopisu, ali i dvije sjajne knjige, roman Nebesa te knjigu Imena, o ljudima koji su mu obilježili život, no to do hrvatske javnosti nije dopiralo.
No, dok je u Hrvatskoj bio prešućen, Babić je godinama i u Srbiji bio autsajder, zagrebački emigrant i pisac s margine koji nije želio naplatiti svoj egzil u Beograd, iako je mogao, i koji je sve ove godine živio i živi skromno u neposrednoj blizini Bajlonijeve pijace i u jednom od onih rijetkih preostalih beogradskih dvorišta sa starim kućama koje su izbjegle rušenje. Objavljivao je knjige za mahom marginalne izdavače, a ako bi poneka i izišla u nekoj od etabliranih izdavačkih kuća, jedva da je imala ozbiljan odjek, uz nikakav marketing.
Zaokret i izlazak autobiografije
I sve je bilo tako do posljednjih nekoliko godina kad je kulturna javnost Beograda konačno shvatila kakav autor i umjetnik živi u tom gradu, pa je prvo priredio veliku izložbu svojih crteža i fotografija, a potom upravo kod najvećeg beogradskog izdavača Lagune, objavio autobiografiju naslovljenu Vidno polje, uz veliku marketinšku kampanju i interes ozbiljnih medija.
Knjiga je to hibridnog sadržaja memoara, političkih eseja, pjesama, isječaka iz intervjua, crteža i fotografija koji prate Babićev život, ali i prošlost ovih prostora i konkretnih gradova, od, Visa, Opuzena i Mostara, preko Rijeke i Zagreba do Beograda i Banata. I ovaj rukopis otvara čitav niz zanimljivih tema o stvarima kojima se malo tko bavi, kao što je slučaj sa stvarnom poviješću osamdesetih u Zagrebu i Hrvatskoj, pa devedesetima u Srbiji, do onih tema koje su pretvorene u neupitne dogme, kao što su Domovinski rat i njegove posljedice.
Što sve još donosi knjiga?
Može se čitatelj slagati ili ne slagati s Babićem u nekim ili u mnogim stvarima, ali u ovoj knjizi se susrećemo s prvoklasnim svjedočanstvom i viđenjem političkog emigranta koji ne bježi od teških tema i koji ima slonovsko pamćenje. Knjigom tako, kao i Babićevim životom, prolaze Ivica Račan, Stipe Šuvar, Jure Bilić, Anka Berus, Franjo Tuđman, Miroslav Krleža, Miloš Žanko, Abdulah Sidran, Slobodan Praljak, Radovan Karadžić, Ante Topić Mimara, Stanko Parmać, Franjo Kuharić, Lordan Zafranović, Danijel Dragojević, Latinka Perović, Darko Hudelist, Stevo Žigon, Ivica Kukoč, Savka Dabčević Kučar, Borisav Mihajlović Mihiz, Gustav Krklec, Ivo Latin, Andrija Artuković, Oskar Davičo i mnogi drugi.
Babić piše i o zločinima u Štrpcima, Bijeljini i Škabrnji. Piše o Oluji i o tome kako mu je neeksplodirana bomba 1999. pala u dvorište, a osvrt na ovu zanimljivu knjigu je možda najbolje zaključiti stihovima koje je uputio svome ocu Mati, a koji se umnogome odnose na njega: “…vjeruješ li u sve u što si se kleo, gubiš li još uvijek ili si izgubio, kako ti je sada kad si sam, kad si čudna lampa što na vjetru sja”.