Predrag Ejdus u Rijeci je osvojio nagradu, a u Dubrovniku će igrati starog Glembaya; pričali smo s njim
Boris Homovec razgovarao je s beogradskim glumcem
“Prezadovoljan sam. Poslije beogradske premijere i desetak izvedbi, na riječkom Festivalu malih scena dobili smo najveću ocjenu i osvojili nagradu publike. Reakcija zagrebačke publike u ZKM-u ne samo da je bila najbolja, nego smo evidentno igrali pred publikom koja je pročitala kôd Čehova, koji je na granici drame i komedije. Zato ga je toliko teško igrati, a mi smo pokušali kroz situacije i slojevitost likova prikazati obje te strane života.
Dok nisam bio na sceni, predstavu sam pratio na monitoru. Mislim da ne postoji nijedna nijansa na koju zagrebačka publika nije reagirala. Vrlo smo zadovoljni prijemom i aplauzom koji je trajao deset minuta” priča mi Predrag Ejdus, jedan od veterana srpskog glumišta, koji je zagrebačku publiku oduševio ulogom grofa Šabeljskog u predstavi Ivanov Tatjane Mandić Rigonat. Ejdus je, pritom, na Festivalu malih scena u Rijeci, upravo nagrađen za najbolju epizodnu ulogu.
Dok sjedimo na terasi hotela u kojemu je odsjeo, Ejdus ne ispušta Pall Mall iz prstiju. Ovaj vitalni 70-godišnjak fascinantnog životnog puta rođeni je Beograđanin, otac mu je bio građevinski inženjer, a mama domaćica. Kao šestogodišnjak obolio je od reumatske groznice i liječen je kortizonom. Nakon XIV. beogradske gimnazije upisuje Akademiju, gdje diplomira glumu 1972. godine.
Danas je traženiji nego ikad
Nikad nije bio balkanski macho tip, prije je nalikovao Michaelu Caineu, takav sofisticiran, pristojan i urban. Nikad nije dosegao megapopularnost Ljubiše Samardžića, ili Bate Živojinovića, ali postao je glumac koji podjednako uspješno ostvaruje karijeru na kazališnim daskama, kao i pred filmskim ili televizijskim reflektorima.
Igrao je na scenama diljem Jugoslavije, gostovao u inozemstvu, odigrao preko 200 naslova, snimio pedesetak filmova i serija. Bio je i ravnatelj Drame, a potom i intendant tamošnjeg Narodnog pozorišta. Obiteljsku bazu imao je sa suprugom Milicom, arhitekticom, s kojom ima sina Filipa, pravnika, i kćer Vanju, koja je krenula njegovim stopama.
Danas je traženiji nego ikad, a upravo je započeo s prvim probama Gospode Glembajevi, koje za Dubrovačke ljetne igre – premijera početkom kolovoza – režira Zlatko Sviben. Partneri Ejdusu kao Ignjatu Glembaju, bit će Živko Anočić kao Leone, Anja Šovagović Despot kao barunica Castelli i Bojana Gregorić Vejzović kao sestra Angelika.
TELEGRAM: Postoji uzajamni respekt kad su u pitanju razmjene beogradskih i zagrebačkih najboljih predstava.
EJDUS: U pravu ste, to datira od davnih dana, ja dugo pamtim. Još za Jugoslavije, u vrijeme mandata Velimira Lukića, Narodno pozorište svakog je travnja dolazilo u HNK koji je tada vodio Kosta Spajić. A mi smo Zagrepčane primali u rujnu i njihova su gostovanja uvijek izazivala veliki interes publike. Nažalost, poslije rata je zastalo, a sad se konačno stvari opet počinju mijenjati. Sjećam se, dok sam ja bio intendant Narodnog pozorišta, 2008. godine, našao sam se s jednom tadašnjom ravnateljicom, koja mi je rekla: „Znate, još nije vrijeme…”. Raduje me što je to vrijeme konačno stiglo.
TELEGRAM: Kako se nosite s ulogama u ovim godinama? U Ivanovu ste na sceni bili mladi i prpošni, poput kolega, od kojih vam neki mogu biti i unuci.
EJDUS: Đavo bi ga znao! To su geni, to je posvećenost poslu, disciplina i etika. Ja sam godinama bio pedagog i smatrao sam da je možda važniji rad sa studentima. Odgovornost je uvijek velika, sa svakom ulogom, pored velikog zadovoljstva. Znate, ne igrate uvijek u najboljim predstavama, dio je posla da se igra i u promašenim i lošim predstavama. Najviše se razočaram kad vidim da neki kolege kad nisu zadovoljni predstavom, traže da se skine, ili nemaju volje glumiti u njoj.
Ja sam imao komplicirane zdravstvene probleme u posljednje vrijeme i sad sam, kako to obično biva u našem poslu, u punom pogonu. Mi glumci visimo na vješalici i jednog dana samo netko dođe i obuče nas. U našoj profesiji dogodi se da dugo nemate posla, a onda vam se odjednom nagura brdo toga
Ja sam imao komplicirane zdravstvene probleme u posljednje vrijeme i sad sam, kako to obično biva u našem poslu, u punom pogonu. Mi glumci visimo na vješalici i jednog dana samo netko dođe i obuče nas. U našoj profesiji dogodi se da dugo nemate posla, a onda vam se odjednom nagura brdo toga. Sad radim u Jugoslavenskom dramskom s Jagošom Markovićem Pirandellovu predstavu Tako je ako vam se čini, a imam i silna gostovanja. Bio sam s Antigonom na velikom festivalu u Turskoj, očekuje me dvotjedna turneja u Australiji, a krenuli smo i s probama Glembajevih…
TELEGRAM: Jeste li se iznenadili pozivom Zlatka Svibena da baš Vi igrate Glembaya u njegovoj verziji Krleže za Dubrovačke ljetne igre ?
EJDUS: Kako ne, i strašno me razveselio! Redatelja Svibena znam još iz mladih dana, jer je studirao u Beogradu. Kad me pozvao i rekao što i gdje želi raditi, ponudio mi je Fabriczyja, ili starog Glembaya. Ja sam pet godina igrao starog Glembaya u Novom Sadu u režiji Egona Savina i to smatram jednom od svojih najboljih uloga. Krležu i Glembajeve strahovito sam želio raditi još od Akademije, ali nisam imao puno prilika.
TELEGRAM: Koliko ste upoznati s partnerima ?
EJDUS: Osim Anje Šovagović, ostale ne poznajem. Nisam ih gledao, samo vidim da su većinom iz Gavelle. Prvo im moram popamtiti imena, a onda vidjeti kako dišu. Bit će naporno, radit ćemo u fazama. Polovicom srpnja odlazimo u Dubrovnik, a premijera će biti četvrtog ili petog kolovoza. Igrat ćemo ispred Galerije i sigurno će biti bučno, ali imat ćemo bubice, tako da nećemo imati problem s tonom. Zanimljivo je da se komorna predstava igra na otvorenom, to će baš biti izazov. Sviben ima interesantnih ideja sa songovima što me raduje i nadam se da ću preživjeti ovo ljeto. U mirovini sam već nekoliko godina, no osjećam se kao freelancer i radim više nego ikad. Imam privilegiju i da odbijam uloge, kao i da složim termine kad mogu, a kad ne.
Ja sam krajem osamdesetih cijelu godinu proveo u Zagrebu, kad sam u tadašnjem Jazavcu igrao po tri, četiri puta mjesečno. Muvao sam se po centru, upoznao mnogo ljudi, gledao predstave i sad mi se vraćaju te slike. I odmah počnem pričati zagrebački, šaltam se na kaj. Bio sam uvezeni Hrvat iz Beograda
TELEGRAM: Koliko vas muči nostalgija?
EJDUS: Mnogo sam putovao po Jugoslaviji, od najranijih dana. Obožavao sam ogromnu raznolikost te zemlje. Bio sam svojevremeno i izviđač, obilazio sve bivše republike, poznajem od Ankarana do Ulcinja cijelu obalu, a kao profesionalac nema mjesta gdje nisam igrao. Samo Šovinističku farsu s pokojnim kolegom Josifom Tatićem sam igrao 1800 puta, u četiri nastavka, to je bio megahit od Triglava do Đevđelije. Dosta sam snimao, najviše u Sarajevu, puno divnih kolega sam stekao i doživljavao ih kao dio šire obitelji.
Događa se da danas sretnem neke od njih. Ta nostalgična sjećanja su neizbrisiva. Meni je raspad te zemlje bio jedan od najtragičnijih trenutaka u životu i gubitak tla pod nogama. Ja sam krajem osamdesetih cijelu godinu proveo u Zagrebu, kad sam u tadašnjem Jazavcu igrao po tri, četiri puta mjesečno. Muvao sam se po centru, upoznao mnogo ljudi, gledao predstave i sad mi se vraćaju te slike. I odmah počnem pričati zagrebački, šaltam se na kaj. Bio sam uvezeni Hrvat iz Beograda, kako sam igrao Hrvata u Farsi. Kad dođem, volim piti i jesti lokalna pića i hranu, volim posjetiti Dolac…
TELEGRAM: Koliko vas određuju židovski korijeni?
EJDUS: Ja sam po ocu Jevrej, majka mi je Srpkinja. Za Jevreje ja nisam Jevrej, za Srbe nisam Srbin. Ja nisam religiozan, ni moj otac nije bio. Uvijek sam se osjećao Jugoslavenom. Nikad nisam imao osjećaj nelagode što imam i jevrejske i srpske krvi. Znao sam podrijetlo svoje obitelji. Trenutačno se u Beogradu vodi polemika da se u svratištu na Sajmištu otvori Memorijalni centar i nadam se da će se to jednom realizirati. Imam obitelj po svijetu, neki žive u Mađarskoj, neki u Kanadi. Jedan brat mi živi u Torontu, drugi u Beogradu, sin mi živi u Engleskoj, sestra u Londonu… Raštrkani smo, ali viđamo se stalno. Znate, moja crkva je teatar. U njemu provodim cijeli život. Poštujem ljude koji su religiozni, ali ja nisam tako odgojen. Osjećao sam jako jugoslavenstvo, no nisam jugonostalgičar, to je već otrcano. Ali, svako novo zatezanje odnosa na relaciji Srbija ‒ Hrvatska jako me brine.
TELEGRAM: Dokle ćemo na ovim prostorima brojati krvna zrnca, baviti se ustašama i četnicima i vječnim iskapanjem kostura?
EJDUS: Slažem se. Ali neke stvari morale su biti razotkrivene mnogo ranije, bilo je mnogo laži, zavaravanja, političkih, geostrateških, ideoloških… Pratim politiku. Čak sam i angažiran, član sam Demokratske stranke u Srbiji. Mnogi pitaju što će umjetnicima bavljenje politikom? No, ja sam građanin i zalažem se za civilizirano, građansko društvo. To je jedino rješenje za ove prostore. Od nacionalista, konvertita i pervertita stalno se recikliraju iste priče. Mi imamo kontinuitet najgorih. Poslije raspada zemlje, došlo je do tektonskog poremećaja, iz dubine zemlje na površinu su isplivali žohari. U ime grabežnih ideologija. Imamo raspad sistema, svih kriterija vrijednosti…
Nekad su u kazalištima sjedili najbolji ljudi poput Ive Andrića, vrhunskih pisaca, redatelja, glumaca. Svi su oni bili članovi Partije, ali su bili najbolji. Sad imamo negativnu selekciju, isplivaju samo mediokriteti. Nemaju ni ime, ni djelo, ni viziju, samo se trude održati poziciju i okružuju se poslušnicima
TELEGRAM: Čini mi se kako se u suštini ništa ne mijenja unazad pedeset godina, politika se i danas miješa u kulturu, postavlja ravnatelje kazališta…
EJDUS: Pitanje je pristajanja. Suština je u tome da politika i Vlade ovih zemalja moraju imati i oblast kulture. One moraju strateški razmišljati što je to kultura, odakle ona počinje i što sve obuhvaća. Nije u pitanju uvijek samo novac. Da bi se to ostvarilo za to su potrebni ne podobni, već najbolji ljudi, ljudi s iskustvom, odgovorni, pametni, tolerantni, da ne kažem skup mudraca.. A onda se kasnije taj neki novac, zamišljeni, izmišljeni ili stvarni, raspodjeljuje. Udio u proračunu za kulturu morao bi biti između 2 i 2,3 minimalno, a danas je 0,6 posto. Taj se novac pritom često pogrešno dijeli.
Što se tiče utjecaja politike na kadrovska rješenja, toga je bilo i u komunizmu. Dugo pamtim. Nekad su u kazalištima sjedili najbolji ljudi poput Ive Andrića, vrhunskih pisaca, redatelja, glumaca. Svi su oni bili članovi Partije, ali su bili najbolji. Sad imamo negativnu selekciju, isplivaju samo mediokriteti. Nemaju ni ime, ni djelo, ni viziju, samo se trude održati poziciju i okružuju se poslušnicima. Protiv toga sam uvijek bio. Kad su me pitali želim li voditi Narodno pozorište, smatrao sam da se mora mijenjati ustrojstvo s određenim idejama, da glumci ne budu u stalnom radnom odnosu, već na ugovorima prema projektu.
Sjećam se kako mi je Bata Živojinović, koga nisam prije poznavao, rekao: ‘Mali, odličan si, dobit ćeš nagradu, ali sad nećeš igrati na filmu barem pet godina!’ Mislio sam, što ovaj matori lupa! Kad su mi nedavno pripremali monografiju, tamo piše da sam snimio pedeset filmova. Valjda jesam…
Imao sam vrlo jasnu ideju da se donese Zakon o kulturi, ali i Zakon o pozorištu i Narodnom pozorištu. Išlo je k tome, no pala je Vlada i shvatio sam da novi ministar nema sluha. Problem je što nema kontinuiteta, sa svakom Vladom sve počinje iznova. To je debilitet koji mene dovodi do ludila. U Narodnom pozorištu postoje na katu izloženi portreti svih upravnika od 19. stoljeća do danas. Zagledao sam se u sve, naišao na Branislava Nušića, koji je bio najkraći upravitelj u povijesti Narodnog, baš poput mene.
TELEGRAM: Ako vratimo film unazad, kakve uspomene vas vežu na vaš prvi film Polenov prah Nikole Stojanovića, u kojem ste imali glavnu ulogu, pored tadašnjih zvijezda Olivere Katarine, Mije Oremović, Vlaste Knezović, Adema Čejvana ?
EJDUS: O daaa! Velimir Stojanović, Nikolin brat, bio je poznati pisac i kritičar, ja sam bio na MES-u u Sarajevu s jednom studentskom predstavom, on me vidio na sceni, njemu se činilo da bi moja fizionomija mogla odgovarati njegovu bratu. Došao sam na audiciju, dobio glavnu ulogu, pored tih zvijezda koje ste naveli, jako smo lijepo snimali u Sarajevu i Bosni. Film je bio gledan, u Nišu na Festivalu glumačkih ostvarenja dobio sam nagradu za najboljeg debitanta. Sjećam se kako mi je Bata Živojinović, koga nisam prije poznavao, rekao:
„Mali, odličan si, dobit ćeš nagradu, ali sad nećeš igrati na filmu barem pet godina!“ Mislio sam, što ovaj matori lupa! Tako kažu i za glumce koji dobiju Zlatnu arenu, da nakon toga ne snimaju godinama. Kad su mi nedavno pripremali monografiju, tamo piše da sam snimio pedeset filmova. Valjda jesam…Nedavno idem ulicom i viču mi klinci „ Žabac!“. Prvo sam pomislio: kakav žabac? Onda se sjetim da sam igrao u kultnom srpskom filmu Posljednji krug u Monci, s Draganom Nikolićem. I ja sam njima zauvijek ostao taj negativac Žabac.
TELEGRAM: U Hrvatskoj ste snimili samo dva projekta: film Visoki napon s Veljkom Bulajićem i seriju Televizije Zagreb Nepokoreni grad. Nisu vas više ni zvali?
EJDUS: Nije bilo baš nešto ponuda. Imam neugodna sjećanja na Visoki napon. Trebao sam igrati mnogo veću ulogu do samog početka snimanja, Bulajić se zaklinjao se da će mladi igrati glavne uloge, no na dan snimanja sve je pretumbao i opet su igrali Bata Živojinović i Ljubiša Samardžić. No, ne žalim zbog toga. Sve je to korisno iskustvo.
TELEGRAM: Vi ste bili urbani, građanski tip. Sigurno i zbog toga niste dobivali uloge partizanskih heroja u Neretvi, Sutjesci ili Užičkoj republici.
EJDUS: U pravu ste, to su mi mnogi redatelji govorili: ti nemaš fizionomiju za partizane. Nisam nezadovoljan, kazalište je moj dom. Studentima sam često govorio: „Ako ste ovdje došli da postanete poznati, zaradite pare, budete na naslovnicama i glumite paradajze u reklamama, odmah se ispišite!“
TELEGRAM: Kako ste reagirali kad je vaša kći, Vanja Ejdus rekla: „Tata, idem u glumice“?
EJDUS: Slušajte, bio sam prilično neraspoložen. Znao sam što je čeka. Pogotovo za žene je to kompliciranije. Pored talenta, gluma je konstantan hod po žici, ekvilibristička umjetnost. Morate paziti kako se održati, ako padnete i kako da se dignete…Pored sreće, potreban je ogroman rad, energija i vjera da to ima smisla. Vanja je već u gimnaziji krenula mojim stopama. Znate, mene je u glumu uvela Svetlana Bojković, moja školska kolegica. Predložila mi je da sudjelujemo u nekom recitalu. Ja sam kao gimnazijalac ušao u DADOV, najbolje amatersko pozorište, uslijed kojeg sam imao psihološku, mentalnu i intelektualnu promjenu stupajući u taj hram umjetnosti. Iz te generacije je izašlo jako mnogo talentiranih glumaca, poput Jelisavete Sablić, ili Mirjane Karanović.
U siječnju sam imao kompliciranu operaciju, poslije kad sam došao u šok sobu, prvo čega sam se počeo prisjećati bilo je kako počinje komad Mletački trgovac, i drugi u kojima igram. Nije mi palo na pamet da mislim kad će me posjetiti žena i kćer. Strah od zaborava uloge bio je primaran, strah da ne odem u demenciju
Moja kćer je krenula mojim stopama, ja sam je išao gledati, vidio da ima talenta, ali koliko će imati prostora nisam mogao pretpostaviti. Kad smo razgovarali, vidio sam da ništa drugo neće. Nije položila prijemni otprve. Ja sam položio prijemni ispit tek iz trećeg pokušaja. Kao klinac bio sam iskusan amater, bio sam iskvaren, trebali su me na Akademiji „počistiti“ da dođu do moje nutrine. Ja mislim baš suprotno, infekcija glumom ne može doći tek u osamnaestoj godini i da je baš pozitivno kad klinci krenu u profesionalnu glumu preko amaterstva. Što se Vanje tiče, ona je bila u odličnoj klasi, ona je moja kolegica, njoj nije opterećenje što ima poznatog oca, imala je svoj put. I sreće da relativno brzo uđe u dobar ansambl, već kao mlada glumica osvoji Sterijinu nagradu. Imala je privatan život, što je jako bitno. Jer taj period od mlade ka starijoj glumici je vrlo frustrirajući. Vrlo često se ne slažemo, to je već stvar generacija, ali pratimo jedno drugoga.
TELEGRAM: U posljednjih godinu dana mnogo je vaših kolega, velikih glumaca otišlo: Mira Stupica, Bata Živojinović, Dragan Nikolić, Relja Bašić…
EJDUS: Jeste, kad nestanu glumci, ostaje praznina. Igram u komadu Gorana Markovića Delirium tremens, radi se o sudbini jednog glumca koji kaže kad izađe s predstave: „Ostaje samo sjećanje, glasovi, aura, karizma…“ Naša umjetnost je efemerna. Kažu da najviše glumaca ljeti umire.
TELEGRAM: Zašto baš ljeti?
EJDUS: Preko sezone za svakog glumca postoji konstantna koncentracija, samo da još završim ovu ulogu i ovo snimanje. Kako padne zavjesa i završi sezona, za mnoge kolege to je kraj. Tad nestane energija… Ja sam u siječnju ove godine imao kompliciranu operaciju, morao izvaditi želudac. Operacija je bila duga, trajala je šest i pol sati, poslije kad sam došao u šok sobu, sjećam se, prvo sam osjetio da mi je malo hladno. Ali, prvo čega sam se počeo prisjećati bilo je kako počinje komad Mletački trgovac, i drugi u kojima igram. Nije mi palo na pamet da mislim kad će me posjetiti žena i kćer. Strah od zaborava uloge bio je primaran, strah samo da ne odem u neku demenciju. I otkriti ću vam malu glumačku tajnu: ako znaš prvu rečenicu, onda znaš cijeli tekst.
TELEGRAM: Dogodi li vam se kad da zaštekate na sceni?
EJDUS: Desi se, ali ništa ključno. Znate, ja nikada ne dolazim s ulice u kazalište. Ima kolega koji tek kad uđu u garderobu i vide kostim, znaju što će večeras igrati. Ja nikad nisam izašao na scenu a da nisam osvježio ulogu, koncentrirao se prije snimanja, tijekom šminke i presvlačenja u kostim. Ima nekih predstava koje igram dugo, Kir Janju igram 25 godina, ima predstava koju ne igramo po šest mjeseci, ali kad je dobro, čvrsto osmišljena predstava onda čovjek pamti tekst na razne načine. Ja imam neki svoj proces pamćenja i stvaranja konture lika. Standard uvijek ostaje, ne ide se nikad ispod njega.
Smatram da čovjek mora završiti sve poslove u životu. Nisam nezadovoljan svojim životom, možda je mogao biti uzbudljiviji. Nisam otišao van, ostao sam ovdje. Imalo je sve to smisla. Nemam ni iracionalan, ni paničan strah od smrti. U posljednjih dvadeset godina bio sam na ivici života i smrti više puta
TELEGRAM: Što vas u ovim godinama privatno ispunjava?
EJDUS: Familija, a bježim od domaće i svjetske političke situacije. Štitim se poslom, porodicom, prijateljima, a neke sam hobije, poput igranja nogometa i tenisa, zbog zdravlja zapostavio… Čitam puno, supruga i ja gledamo vrhunske serije i filmove. Putovanja i novi projekti me najviše ispunjavaju.
TELEGRAM: Postoji li neka pjesma koja vam je u teškim trenucima i krizama u životu pomagala da ostanete jaki?
EJDUS: To vam je pjesma Arsena Dedića „ O mladosti“. Kako je čujem, tako mi krenu suze. Znam i kako je nastala ta pjesma. Arsen i Kemal Monteno sjedili su u jednom baru u Sarajevu. I onda je Kemal, onako u egzaltiranom stanju, napisao na salveti riječi te pjesme, na koju je Arsen dodao note i čuveni refren: „O mladosti, poklanjala si, al’ si krala…“
TELEGRAM: Ima li istine u pričama kako ste nekoliko puta u životu bili jako blizu smrti?
EJDUS: Jesam, ali ja o smrti ne razmišljam. Nisam religiozan, nemam mistifikacije oko toga. Smatram da čovjek mora završiti sve poslove u životu. Nisam nezadovoljan svojim životom, možda je mogao biti uzbudljiviji. Nisam otišao van, ostao sam ovdje. Imalo je sve to smisla. Nemam ni iracionalan, ni paničan strah od smrti. U posljednjih dvadeset godina bio sam na ivici života i smrti više puta, bilo je vrlo kompliciranih situacija… Nemam mistifikacija. Glumio sam u predstavu na dan kad mi je otac umro, glumio u predstavi na dan kad mi je majka umrla, poput feniksa sam se uvijek izvlačio. I kad sam imao totalnu paralizu prije 20 godina, prva misao mi je bila: zašto nisam umro? Jer nisam htio biti na brizi familiji ostatak života.
Zahvaljujući medicini i čudu uspio sam se izvući. Imao sam i vizije smrti, imao sam delirium, prolazio kroz bijele hodnike, progovorio u trenucima krize španjolski i njemački, koji inače ne govorim. Nisam u životu živio kao monah. Imao sam raznoraznih uzbuđenja, vidio sam puno, upoznao razni svijet. Ne spadam ni u ljude koji padaju u depresiju, tu bolest koja je postala globalna, kao i stres. Ja nemam egzistencijalnih problema. Imam stabilnu prošlost i sadašnjost. O budućnosti ne razmišljam. Za mene je ovaj trenutak, kao ovaj naš razgovor sada, važan. Ja sam čovjek sadašnjosti. Svaki dan za mene je novi dan. Treba ga u potpunosti proživjeti i u njemu uživati.