Novaku je, kao piscu, ova godina najuspješnija. Nakon što je proljetos bila premijera komada Črna mati zemla u ZKM-u, po meni najbolja dramska predstava prošle sezone, dobio je ponudu ravnatelja Drame HNK Ivice Buljana da na sceni nacionalne kuće postavi i njegov treći roman Ciganin, ali najljepši. U ovom trenutku Novak radi na tekstu, prema dramatizaciji Ivora Martinića, a već se zna da su u glumačkoj podjeli u glavnim rolama Nina Violić, Filip Vidović, Alma Prica i Ksenija Marinković.

 

Nepoznata trivija za koju sam doznao na Facebooku

Istovremeno, angažiran je na filmskoj adaptaciji Črne mati, u produkciji Danijela Peka iz Antitlenta, koju će, na ogorčenje dijela hrvatskih filmaša, režirati talentirani slovenski redatelj Rok Biček, proslavljen igranim prvijencem Razredni neprijatelj, koji ovih dana pobire sjajne kritike u Varietyu, nakon nagrade kritike na festivalu u Locarnu, za dugometražni dokumentarac Družina.

Novak do kraja godine mora donijeti i bitnu odluku kojem će autorskom i producentskom timu dati prava za filmsku i TV ekranizaciju Ciganina. Pritom je otac dviju djevojčica koji pokušava pronaći vremena za obitelj i prijatelje, a manje je poznato kako je već godinama veliki fan Eurosonga. Tako smo se polovicom svibnja na društvenim mrežama, među 180 milijuna gledatelja, dopisivali i zajednički navijali da pobjedu odnese čarobni, emotivni i teško bolesni Portugalac Salvador Sobral, što se na kraju i desilo.

TELEGRAM: Jeste li već pomalo umorni, zasićeni od medijske potražnje za vama, otkako ste postali hit piscem?

NOVAK: Umoran pomalo jesam, ali ne smijem se žaliti. S druge strane, kad u javnim medijima kultura dobiva generalno sve manje prostora, onda je dobro ako dobiješ prostora, no ne volim kad se pretjera u tome, pa se govori o estradizaciji književnosti. Uvijek se traži još veće razotkrivanje privatnog života, na što ja baš nisam spreman u ovom trenutku. Ovakva situacija potrajat će do premijere u HNK, nakon koje se kanim povući. Nije to moja heterotopija, ali onako kako ja radim, jedno s drugim ne ide. Ne mogu se istovremeno pojavljivati u medijima i javnosti i raditi na novoj priči. Najbolje se osjećam, zapravo, negdje daleko od svega.

TELEGRAM: Ali svjesni ste da je danas sve PR.

NOVAK: Jesam. I pripremali su me na to; kad igraš tu igru, igraj je do kraja. Sada, radeći na filmu, shvaćam gdje je granica umjetnosti, a gdje kreativne industrije. Pripremamo pitch za Torino s filmom Črna mati zemla, u režiji Roka Bičeka, gdje će biti decision makeri za koprodukcije, šefovi velikih europskih televizija, i to radimo na marketinškoj platformi.

TELEGRAM: Mislite li da se film tretira kao roba, a ne kao umjetnost?

NOVAK: Upravo tako. Rekli su: ajmo ovo odraditi, stvorimo si preduvjete da imamo prave produkcijske uvjete za snimanje. Znate, u mom slučaju sve se u ovoj godini odvija filmskom brzinom i trebat će mi nekoliko godina odmaka, da s distancom budem u stanju realno sagledati sve ovo.

TELEGRAM: Jeste li sad pomalo demistificirali svijet teatra i filma u koji ste ušli zahvaljujući dramatizacijama vaših romana?

NOVAK: Ne kažem da ga razumijem, ali sam stekao drugu perspektivu. To je prilično ekskluzivno društvo. Prvu demistifikaciju imao sam u ZKM-u, pri susretu s ansamblom. Ja sam kao mali seljo iz Svetog Martina na Muri prvi put došao u ZKM kao srednjoškolac, misleći kako nikad neću biti u prilici približiti se tom svijetu. U ZKM-u su me primili s toliko topline i ljudskog interesa, da me to potpuno oborilo s nogu.

TELEGRAM: Sjećate li se neke predstave, koja vam se urezala u sjećanje iz tog perioda ?

NOVAK: Sjećam se Događaja u gradu Gogi Damira Zlatara Freya. To sam gledao kad sam bio na prvoj godini prava, tad mi je cimer bio redatelj Saša Božić i on me odveo na tu predstavu. Otvorilo mi je to prostor izražajne slobode, na koji nisam bio navikao. Tada nisam ni u snovima mislio da ću se ikad baviti time, a kamoli da će ljudi jednog dana izgovarati na sceni i pred kamerom ono što sam napisao.

TELEGRAM: Je li to velika privilegija?

NOVAK: Uuuuu, itekako.

TELEGRAM: Trenutno se priprema Ciganin u HNK-u, u režiji Ivice Buljana. Vi ste kreativni promatrač, ili… ?

NOVAK: Da, iako sam sad puno više uključen u proces, nego što sam bio u Črnu mati. Ne bih volio da se stvori dojam da ja kao autor sjedim u sedmom redu i kao lešinar promatram izgovara li se moja rečenica kako sam zamislio. Ne bih volio ni da to meni netko radi tijekom kreativnog procesa. Ja sam tu da pomažem s tekstom, sad ga jezično prerađujem, po dramatizaciji Ivora Martinića. Dijalekti će ovdje igrati manju ulogu, jer ima mnogo likova koji nisu kajkavci, na sreću onih koji nisu razumjeli o čemu je riječ u Črnoj mati. Više sam prisutan kao logistika, ali neću zahtijevati stvari.

TELEGRAM: Tko će realizirati filmsku adaptaciju Ciganina?

NOVAK: Imam sad četiri ponude za film i seriju, podjednako zanimljive i morat ću što prije donijeti odluku. Na kraju, rezultat je neizvjestan, ali to je tako.

TELEGRAM: Kako se supruga nosi s vašim uspjehom? Ona je prošla sve vaše faze, dok ste bili anonimni međimurski dečko, koji se bavio sportom.

NOVAK: Mi smo zajedno prošli sito i rešeto. Ona u početku nije ni znala da pišem, moje pisanje bilo je dugo u izolaciji. Upoznali smo se u sportu, ona je trenirala karate kao i ja, bila je trostruka prvakinja Europe. Prošli smo uspone i padove, faze kad je njoj išlo jako dobro, a meni jako loše i obratno. Tu upoznaješ čovjeka na dubinskoj razini i to su za oboje najveći testovi. U 2009. godini, kad sam prestao trenirati i posvetio se znanstvenoj karijeri, sebe sam u prvom redu doživljavao kao sportaša i svako sljedeće natjecanje bilo je potvrda moje vrijednosti. Moja sportska psihologinja mi je rekla da se doživljavam isključivo kroz prizmu uspjeha, odnosno neuspjeha. Preko dana sam predavao i bio na faksu, u pet išao u dvoranu , a iz nje izlazio u jedanaest navečer. Život mi je bio apsolutno podređen sportu. Moja supruga u meni tad nije vidjela umjetnika.

TELEGRAM: Jeste li disciplinu u sportu i pisanju izgradili, ili ste bili već tako posloženi?

NOVAK: Već kao tinejdžer bio sam dosta discipliniran i predan. Kad se za nešto zagrijem, onda to ne puštam. Karate sam počeo trenirati u svom selu. Tad se trenirao ili nogomet, ili karate. Nisam bio dobar s loptom, pa sam otišao na karate. Bilo nas je 120 u početku, a u konačnici petero, veliko je bilo osipanje. Trenirao sam ponedjeljkom, srijedom i petkom. Moja mama prepričava da sam utorkom, četvrtkom i subotom ponavljao treninge doma, u našem podrumu. Toliko sam bio zagrijan i to volio. U sportu sam navikao da ništa ne dolazi preko noći. Karataši su fokusirani ljudi. Ubaciš se u igru strpljivosti i za šest mjeseci si tamo gdje si zamislio. Strpljivost i vjera pomažu. Kod pisanja proze princip je isti.

TELEGRAM: Jeste li osvijestili kad je pravi moment da se povučete iz sportske karijere? Jesu li neke ozljede ubrzale tu odluku?

NOVAK: Bilo je nešto ozljeda, ali s 29 godina shvatio sam da moje tijelo više neće biti brže, da ću stagnirati i bio sam pod sve većim stresom. Jako dobro sam radio kad me nitko nije doživljavao previše i tako sam dolazio do medalja. Loše sam se snalazio kad sam bio favorit. Počeo sam osvještavati druge životne uloge, zanimala me lingvistika, želio sam se posvetiti doktoratu… Imao sam bogatu sportsku karijeru, putovao sam svijetom, znao sam kad je želim prekinuti. Zacrtao sam si točan datum prestanka i tako je bilo. Nisam se više ni osvrnuo ni vratio.

Novak je 2006., recimo, bio u finalu Europskog prvenstva

TELEGRAM: U kakvoj ste danas kondiciji?

NOVAK: Nikakvoj. Tu i tamo otrčim i radim sklekove. Sad me čeka radionica pisanja scenarija u Torinu, nakon toga krećem u teretanu.

TELEGRAM: Koliko ste doživjeli rana, udaraca, podmetanja da biste i kroz to stekli iskustvo? Vodi li vas intuicija u životu?

NOVAK: Ne smatram se osobito mudrim. Nisam dovršena osoba. Kad nekoga prihvatim kao svog, onda sam lojalan preko svake mjere. Recimo, takav sam odnos imao s trenerom, a završili smo u ružnim okolnostima. Sad vidim da sam taj odnos trebao prekinuti puno prije. Zahvalan sam ljudima od kojih sam nešto naučio. I imam dužnost vratiti im to, na jedan način. I strah je, u principu, za mene jako dobar, iako nisam bojažljiv tip.

TELEGRAM: Je li prisutan strah i kad pišete? Sjedite za ekranom, na njemu svega nekoliko rečenica, a vi niste sigurni je li to dobro, ima li smisla, hoće li itko to čitati…?

NOVAK: Užas! To je stalna sumnja i anksioznost. Neki glas te stalno upozorava na tvoja ograničenja. Mislio sam da drugi pisci s lakoćom pišu, a ja se mučim nad svakim pasusom. Pisanje je osamdeset posto očaja, a kad ruka krene, to je dvadeset posto. I drugi autori proživljavaju isto, to nisam znao dok se nisam počeo susretati s njima. Ako krenem pisati, a ne osjetim tu anksioznost, onda nešto nije u redu. Možda sam ja presenzibilan, ali kod mene to ima i fizičkih manifestacija, ne mogu spavati, znojim se, ne funkcioniram ni na drugim poljima, dok ne pogodim pravi pasus na kojemu radim…. Kod Ciganina je to bilo posebno zeznuto, jer sam izašao iz sigurne zone, nisam pisao o sebi. Jer, ako ne znaš pisati i o tuđoj patnji, ostavi se pisanja i bavi nečim drugim.

TELEGRAM: Sestra je i dalje prva osoba kojoj dajete rukopis na čitanje?

NOVAK: Da, sestra i žena, a urednik Kruno Lokotar je zadnja instanca, jer puno radi pa ga ne želim opterećivati poluproizvodom. Pokušavam dovesti tekst do faze kad ne znam što bih dalje, onda mi on daje bitan input. Imam još par prijatelja koji mi daju sugestije. Pitam ih “ako si došao do 20. stranice, jel’ ti se čita dalje?”. Ako kažu “ne”, znam da moram nešto mijenjati.

TELEGRAM: Postoji li doza pritiska da nakon ovakva dva uspjeha ne smijete omanuti sa sljedećim romanom?

TELEGRAM: Jagna Pogačnik mi je poslije Črne mati rekla: “Nemoj sad zajebati!”. Trenutno radim skice za novu priču. Polovicom sljedeće godine krećem s novim rukopisom, i morat ću raditi kao da se ništa od ovoga nije dogodilo, manji od makova zrna, s puno strahopoštovanja. I ne želim se obvezati da moram pisati samo hitove. Ne moram više nikada pisati, pišem zato što to volim. Ugovor za knjigu ne potpisujem unaprijed, dok rukopis nije gotovo dovršen. A sav pritisak od javnosti i čitateljstva morat ću zaboraviti. No, lako je ostati na zemlji u Hrvatskoj. Koliko god imaš ljudi koji te hvale, još je više onih koji te pljuju.

TELEGRAM: Koliko vas određuje to što ste gastarbajtersko dijete?

NOVAK: Fest. Ja sam rođen u Baden Badenu 1979. godine u tadašnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj. Roditelji su mi bili međimurski gastarbajteri i živjeli smo, sjećam se, u barakama u mjestašcu Gaggenau. Tata je radio u Mercedes Benzu kao mladi inženjer, a mama u tvornici Salamander Bund. Moju devet godina stariju sestru Sanju uglavnom je čuvala baka u Međimurju. S mojih četiri, pet godina smo se vratili i otad sam živio u Međimurju, gdje sam pohađao školu. Prvo sam naučio njemački, pa sam morao naučiti kajkavski bez naglaska, da bih potom naučio standardni jezik. Stalno sam imao prebacivanje kodova.

Moguće stoga pišem toliko jezično šaroliko. Sjećam se, kad smo se vratili, u zadnjim godinama Jugoslavije, nosio sam parka jaknu s njemačkom zastavom. Dao bih sve da je imam i danas, samo veću. Kad smo se igrali partizana i Nijemaca, ja sam uvijek morao biti Nijemac. I uvijek bi me ubili. I pitanje je bih li mogao pisati o Međimurju, da sam ostao živjeti tamo. Mislim da je odgovor: ne. Reakcije koje dobivam otamo su super. Morao sam imati tu životnu distancu da bih se mogao vratiti svojim korijenima, mirisima i slikama djetinjstva i mladosti.

TELEGRAM: Kakav je vaš stav o Jugoslaviji, koja je dio vašeg djetinjstva?

NOVAK: Nisam Jugoslaven, ali mogu razumjeti da ljudi imaju sve veću nostalgiju za vremenima, koja iz današnje perspektive vide pravednijima, kad su imali socijalnu sigurnost. Ali, iskreno, 2017. mi idu na jetra diskusije o Titu. Kao da će itko ikoga uvjeriti u nešto. Da, proživio sam neko vrijeme u Jugoslaviji, ali dosta mi je više prežvakavanja toga . Kad god se pojaviš vani na nekom književnom festivalu smjeste nas nekoliko autora iz bivše Juge za isti stol i uvijek moderator postavi isto pitanje: Jugoslavija! Što ćemo s tim?

Sada su to već generacije pisaca koje zanimaju druge stvari, žele pisati i razgovarati o nečem drugom. No, Zapad, čini se, želi još malo reprodukcije mita o nama „Balkancima“, kao o likovima koji su plemeniti divljaci; u jednom trenutku se kolju, u drugom su si jako dobri. A ovdje, dok god kažeš javno svoje mišljenje, netko te automatski strpa u neku od ladica. Kao društvo bismo morali biti spremni na mijenjanje stavova, a to se ne događa. Svi bismo trebali smanjiti agresivnost javnog diskursa i posvetiti se činjenicama.

TELEGRAM: Je li vam svejedno čije ime nosi ulica, ili trg u ovom gradu ?

NOVAK: Time se uopće ne želim baviti, posebno u ovom trenutku kad ljudi koji su pokrali ovu državu pišu blogove. Ma, što se mene tiče, može Zagreb imati ulice a, b, c, d ili 1, 2, 3, 4.

TELEGRAM: Jesu li politički i društveni trileri koje svaki dan proživljavamo dobar materijal za knjige i scenarije?

NOVAK: Želim pričati priče vezane za aktualnost, o pojedincima i njihovim dilemama i sukobima, iza kojih je uvijek društveno-politički kontekst. To su ljudi iz naroda koji trpe posljedice nemoralnih činova onih koji su na vlasti. To jest fikcija, ali utemeljena na stvarnim događajima.

TELEGRAM: Kristiane, za što ste antitalent?

NOVAK: Za ples. Iako znam nešto malo koraka, nikad ne bih išao u Ples sa zvijezdama. Antitalent sam i za popravak auta. Znam koji su dijelovi, ali čim priđem autu, pokvari se još više. Znam zamijeniti žarulju, ali ne daju mi da idem blizu struje. Naučio sam kuhati tek kad smo dobili djecu. Supruga i ja imamo svatko po četiri, pet jela koje dobro znamo skuhati.

TELEGRAM: Jeste li naučili nešto od autohtone međimurske kuhinje?

NOVAK: Hm, pitanje je što je autohtona međimurska kuhinja, nastala s jedne strane pod utjecajem mađarske, a s druge strane austrijske gastronomije. Baka je meni uvijek kuhala takva jela, sad mi je žao što se nisam ogrebao za recepte. Neke stare recepte zna još moja mama, no na mene ih još nije prenijela. Recimo, međimursku gibanicu ne bih znao napraviti.

TELEGRAM: Probudite li se nekad noću i pomislite kako je sve što vam se dešava samo lijepi san i da ćete ujutro biti opet u svom krevetu, u Vrhovljanu, u svom selu u Međimurju, s 14 godina?

NOVAK: Haha! Noću se budim zbog drugih stvari, jer imamo malu bebu koja se budi dvadeset puta. Da mi je netko prije deset godina rekao da ću živjeti od pisanja, rekao bih mu da je lud. A da će se moja riječ uskoro čuti s pozornice HNK-a, to me čini strahovito impresioniranim i poniznim. Volio bih biti cool, ali ne mogu.