Vidio sam budućnost akcijskih filmova i zove se 'Mad Max: Fury Road'

Sasvim nova razina snimanja filmova

Danas, 35 godina kasnije, Milleru je očito dosadilo gledati jednog režisera za drugim kako ga pokušavaju imitirati. Dosadili su mu moderni akcijski filmovi. Pa je snimio novi nastavak ‘Mad Maxa’. I opet pokazao svima kako se zapravo trebaju raditi filmovi. Dao im je materijala za sljedećih 35 godina.

Na prvom prikazivanju ‘Mad Max: Fury Road’ u Americi, na SXSW festivalu desila se vrlo slična stvar kao i kada je prvi ‘Mad Max’ gledao Kurt Russel. Nakon što je prikazano nekoliko scena, neki tip u publici je ustao i zaurlao: ‘Kako si, dovraga, uspio snimiti ovo?!’. Taj tip koji je oduševljeno urlao u kinu bio je Robert Rodriguez.

‘Fury Road’ sam gledao s prilično niskim očekivanjima. Pretpostavljao sam da se radi o jednom sasvim solidnom ljetnom hitu koji će me dobro zabaviti. Cijelu godinu se nabrijavam na ‘The Avengers: Age of Ultron’ i ‘Star Wars: The Force Awakens’ i uvjeravam se da će to biti najbolji filmovi godine. ‘Avengersi’ su me dosta oduševili, od ‘Star Warsa’ ne očekujem ništa manje. Ali ‘Mad Max: Fury Road’ je nešto sasvim drugo. Ovo će morati biti najbolji film godine. Ovo je jedan od najboljih filmova koje sam ikada pogledao. Ovako su se osjećali klinci koji su gledali prvi ‘Mad Max’ u sedamdesetima. Ovo je jedna sasvim nova razina filma.

Poprilično neobična biografija velikog režisera

George Miller ima poprilično neobičnu biografiju, iako je stvorio jedan od najkultnijih filmskih serijala svih vremena, osvojio Oscara, a njegovi filmovi su zaradili preko pola milijarde dolara u svjetskim kinima. Prvi dugometražni film mu je bio ‘Mad Max’, tako da mu je budućnost izgledala sasvim dobro. Onda je snimio ‘Mad Max 2’, koji je bio još bolji. Nakon toga ‘Mad Max 3: Beyond Thunderdome’ koji je bio malo neobičan, ali i dalje jako dobar. I onda se nešto dogodilo. Snimio je ‘Witches of Eastwick’, fantasy komediju s Jack Nicholsonom i Cher u glavnim ulogama. Pa je nakon toga napisao scenarij za ‘Babe’, onog praščića. Prase je bilo preslatko, ali Miller je izgleda poludio. Režirao je i nastavak Babea, a nakon toga i crtić ‘Happy Feet’. To je film za kojeg je osvojio svog prvog i jedinog Oscara.

‘Happy Feet’ ne može biti dalje od jednog od prvih kratkih filmova koji je Miller snimio. ‘Violence in the Cinema, Part 1’ (1971) je pseudo-edukativni, pseudo-dokumentarac u kojem psiholog drži predavanje o posljedicama koje nasilje na filmu ima na ljudsku psihu. Psihologa redovito prekidaju napadi manijaka sa sjekirama i poremećenih ubojica koji ga malo po malo ubijaju. Tokom dvadeset minuta, koliko traje film, ostaje bez dijelova tijela, ali svejedno ne odustaje od svog predavanja o nasilju. Sve dok ga u zadnjoj sceni ne pregazi auto. Vrlo zabavno. Vrlo krvavo.

Miller je pametan tip. Šezdesete su bile relativno mirno doba filma. Ako je bilo nasilja, ono je redovito bilo auto ili državno cenzurirano. Vrijeme intenzivnog i eksplicitnog nasilja tek je stizalo u sedamdesetima. Miller ne samo da je predvidio taj trend, nego je predvidio i reakciju javnosti. I onda snimio fenomenalnu parodiju odnosa društva prema nasilju. Uzeo je nasilne slike i dekonstruirao ih, kako bi analizirao zašto nas nasilje veseli i uzbuđuje, ali se ipak želimo javno zgražati nad njima.

Hipernasilan film o sukobu civilizacije i divljine

Istraživanje nasilja na filmu je nastavio i u ‘Mad Maxu’ osam godina kasnije. Ovaj put, na mjesto jasnog i eksplicitnog nasilja zasjeo je automobil. Vozači u tom postapokaliptičnom svijetu, kao i onaj nesretni psiholog, su žrtve upravo one stvari od koje pokušavaju pobjeći. Auto je u ‘Mad Maxu’ glavni lik u sukobu društva i prirode, jedne od (ali ne i jedina) tema ovog filma. Ali, za razliku od dosta režisera koji su kasnije pokušali suprotstaviti civiliziranog čovjeka s divljom prirodom, Miller nije moralizirao u svom filmu.

Dva su razloga zašto ‘Mad Max’ kao film ne moralizira. Jedan je društveno okruženje i tradicija. Likovi u ‘Mad Maxu’ se bore s nepreglednom i surovom pustinjom koja nadire sa svih strana. Slično kao prvi doseljenici u Australiju, koji su morali pokoriti nepregledan kontinent prepun opasnosti. Drugi razlog je Millerovo iskustvo. Miller je, naime, prije nego što je postao režiser, bio doktor. Radio je u hitnoj službi i jako je dobro znao što se dogodi kada se ljudsko tijelo spoji s automobilom pri prevelikoj brzini. Miller je uzeo to iskustvo, dijelove koje je iskoristio u onom provm filmu ‘Violence in the CInema, Part 1’, i stvorio distopiju. Ne samo distopijsku budućnost, nego distopijski odnos čovjeka i stroja u kojem su nespretno nagurani zajedno. Taj odnos će puknuti jednom kada stroj krene u obračun s tijelom.

Film ceste kao ultimativni simbol slobode

Filmovi ceste, a ‘Mad Max’ to definitivno je, imaju vrlo važnu ulogu u povijesti filma. Oni su bijeg, spas, istovremeno i nesigurnost i potpuna sigurnost, opasnost i ultimativni simbol slobode. Sve dok ne stignemo do neizbježnog sudara. A sudara (pravog ili metaforičnog), nasilnog spajanja mekog tijela i čvrstog automobila mora biti u svakom filmu ceste. Bilo da vidimo trenutak užasa sudara, kao kada Kowalski zakuca Challengera u dva bagera u ‘Vanishing Pointu’ (ili kad Larry pogodi vlak u ‘Dirty Mary, Crazy Larry), ili je taj trenutak ostavljen u mašti gledatelja, kao na kraju najboljeg filma ceste svih vremena – ‘Two Lane Blacktop’, kada Vozač odlazi na jednu zadnju vožnju, kadrovi poskakuju i onda izgori filmska traka.

Možda najočitiji primjer strahote koje može prouzročiti automobil van kontrole dao je David Cronenberg u svom filmu Crash po romanu JG Ballarda (zanimljivo, i Ballard je bio liječnik kao Miller), o supkulturnom pokretu koji seksualni užitak pronalazi u namjernim sudarima. Crash je baš eksplicitan i direktno u glavu govori – metal i meso se ne bi trebali miješati. No, mene osobno nije pretjerano fascinirao. Na mene je puno veći dojam ostavio film Jean Luc Godarda, ‘Vikend’. Nikada neću zaboraviti monumentalnu, sedam minutnu scenu u jednom kadru. Kamera prati dugačku kolonu autiju, nervozne ljude koji su krenuli na vikend izlet i zapeli u neobjašnjivoj gužvi. Sve dok ne stignemo do početka gužve, gdje vidimo strašnu prometnu nesreću, krvava tijela odraslih i djece razbacana po cesti.

OK, u ovom trenutku vam je upitnik nad glavom. Zašto sam zapilao toliko o cestovnim filmovima i kakve to veze ima s ‘Fury Road’. O, itekako ima. Mad Max trilogiju, pogotovo ako ju niste dugo gledali, vjerojatno pamtite kao filmove ceste pomješane s malo dobrog ludila i akcije. Ali, zapravo bi se prevarili. Sve ovo što sam se gore raspisao, o hororu spajanja tijela i automobila je istina za sva tri nastavka. Ali zapravo se ponajviše odnosi na prvi ‘Mad Max’ film. Baš kao što će Alien franšiza nešto kasnije (doduše, ‘Alien’ je izašao iste godine kada i ‘Mad Max’) svaki film raditi u drugom žanru (horor, akcija, drama, SF), tako je i Miller svaki od Mad Max filmova radio s drugim senzibilitetima na umu.

Film ceste, vesten i SF disco-apokalipsa

Ako je prvi ‘Mad Max’ film ceste, onda je njegov nastavak čisti western. U nastavku Max preuzima ulogu herojskog kauboja. Naleti na malenu grupu ljudi koji pokušavaju spasiti svoje zalihe benzina od bande koja ih okružuje. Naravno, on je heroj koji ih mora (nevoljko) spasiti. Treći film je također imao svoju vibru. Kakva god ona bila. Neki suludi postapokaliptični disco svijet (Tina Turner je bila u jednoj od ključnih uloga) nije baš svima sjeo. Ali se ne može tvrditi da nije bio osebujan.

Zanimljivo je da ‘Mad Max’ nije bio instant hit u Americi. Iako je prvi film zaradio 100 milijuna dolara u svijetu i potpuno preporodio Australsku filmsku industriju, Amerikanci nisu bili oduševljeni. ‘Mad Max’ je, zapravo, bio australski špageti vestern – asimilacija tuđih kultura i običaja, napravljen da izgleda kao da je snimljen negdje drugdje, ali zapravo iskonski australski. ‘Svaki tjedan’, rekao je Miller u jednom relativno nedavnom intervjuu o originalnim Mad Max filmovima, ‘bi mi se na stolu pojavila recenzija iz nekih novina iz svijeta. Malo ih je bilo na engleskom. Jedan je japanski povjesničar filma tvrdio da je Max samuraj, a u Norveškoj su policajce iz Mad Maxa uspoređivali s bandom starih Vikinga’. Svatko je dakle, u Mad Maxu mogao pronaći svoju povijest, svoj identitet.

Kasnije, kada su teoretičari filma analizirali ‘Mad Max’ filmove često su spominjali kontekst kolonijalne Australije, borbe doseljenika i zemlje koja ih guta. ‘Mad Maxa’ smještaju u vrlo specifičan žanr ‘bijele panike’. To je jedan poprilično kontroverzan žanr u kojem sigurnost i sreću bijelaca infiltrira stranac, nešto drugačije i bijelci otkrivaju da su u zamci. Podvrsta žanra, ona na koju misle kada tu svrstavaju ‘Mad Maxa’, je kada naizgled mirna zemlja i okruženje postaje zatvor koji uzrokuje potpuni slom društva iznutra. Slom koji rezultira potpunim kaosom

Isprazni likovi i lijepe slike

I sada, konačno dolazimo do ‘Mad Max: Fury Road’. Trideset godina nakon trećeg ‘Mad Max’ filma tata se vratio. Neke stvari su malo drugačije, ali većina je ista. Hrpa praktičnih efekata, sumanute bande po cestama i Max Rockatansky, kojeg sada glumi Tom Hardy, po mojoj slobodnoj procjeni jedan od najboljih glumaca koji se trenutno pojavljuju na filmu (ako mi ne vjerujete, bacite pogled na ‘Locke’).

Miller je veteran, gospodin koji ima 70 godina. Ali film mu definitivno nije penzionerski. Doslovno od prve scene pucketa od energije. Gura nas naprijed s jednom novom vrstom ljetnog blockbustera, filmom koji nema isprazne likove i bazira se samo na lijepim slikama. Ovo vrlo očito nije film koji je radio samo da bi zaradio još nešto novaca (iako će ih sigurno zaraditi). Ovo je njegov pozdrav žanru koji je stvorio.

U ‘Fury Roadu’, George Miller je svoju apokaliptičnu viziju doveo do nekog logičnog vrhunca. Ljudi u svijetu Mad Maxa više nisu samo manijaci koje goni želja za skupljanjem goriva. Okolnosti su se drastično promijenile, a s njima i ljudi koji žive u tom svijetu. Oni su sada žrtve okolnosti, isprazne ljušture u kojima više nema baš nikakvog smisla. ‘Fury Road’ je izuzetno nasilan film. Ali nasilje se ovdje ne koristi samo zato što je zabano. Dva su izvora tog nasilja i ne mogu se odlučiti koji je gori. Jedan je potpuni nedostatak drugih opcija. Ljudi su stavljeni u takve situacije da im je često jedini izlaz. Drugi izvor je čisto i potpuno ludilo.

Max je čovjek kojeg progone demoni prošlosti

Max u novom filmu nije ‘drumski ratnik’, hrabri policajac koji će se suprotstaviti svakome tko mu stane na put. Novi Max je čovjek kojeg proganjaju sjećanja na sve stvari koje je morao napraviti da bi preživio. Prate ga duhovi ljudi koje nije uspio spasiti i uvijek je na samom rubu zdravog razuma. ‘Tko je bio luđi? Ja ili svi ostali?’, pita se Max još od prvog trailera koji smo vidjeli.

Dok tumara izgubljen na tom rubu, Maxa otme banda manijaka i pretvore ga u obrok za ratnika koji nosi ime Nux. Kad kažem obrok, mislim doslovno obrok. Jer Nux pije ljudsku krv. Nux također radi i za manijakalnog vođu Imortan Joea. Ako vam je teško pratiti što se zbiva, to je to tako u filmu. Od prve sekunde, nema odmora. Kamera je brza, rezovi munjeviti, akcija intenzivna, a još ćete više biti zbunjeni zato što zlikovci pričaju kroz maske, pa h većinu vremena ne možete ni razumjeti. Immortan Joe je potpuna greška prirode, na životu ga drže deseci cijevi i cjevčica. Oko sebe je okupio bandu još većih frikova.

Jedna od Joeovih najboljih ratnica je Imperator Furiosa koju glumi Charlize Theron, koja na početku filma vodi konvoj od Immortanove palače do rafinerije, kada odjednom skrene s puta. Ipsada da je Furiosa otela Joeov harem žena koje drži zatočene kako bi možda, jednog dana, uspio dobiti sina koji će ga naslijediti. Joe nije baš sretan što ih Fruiosa vodi na sigurnost, pa pošalje svoje manijake za njim. Iduća dva sata filma su zapravo jedna velika potjera kroz pustinju. Osim jedne maestralne scene dijaloga, većina filma se odvija u pokretu. Auti jure, ganjaju se i eksplodiraju po devastiranoj pustinji.

Sve je poznato, ali opet toliko bolje

Sve je poznato, ali malo drugačije. Miller je jednostavno updateao cijeli svijet. Fokus se prebacio s benzina na potrebu za čistim preživljavanjem. Radio je i na likovima. Max je s jedne strane sirovi tip koji će napraviti što god treba da preživi, ali s druge strane izuzetno potrgan lik koji ne može pobjeći od vlastite prošlosti. Jedan dosta veliki dio filma Max uopće nije glavni lik. Par ljudi se žalilo da im zapravo fali ‘Mad Max’, onaj kojeg smo voljeli iz tri prethodna filma. Ali meni ne smeta ovaj Max koji se neko vrijeme drži po strani. Max će na kraju ipak postati heroj filma, ali će nam prije toga ostaviti jednu fenomenalnu stvar.

Naime, Miller je povukao jedan divan potez. Neki kažu hrabar, ali ja kažem zabavan. Samo da isproba nešto novo, Furiosa, koja u posjedu drži najvrijedniju stvar na svijetu – buduće naraštaje, postaje glavni lik cijelog filma. Javili su se odmah svi kako je ovo divna feministička poruka, da konačno imamo jako žensku akcijsku junakinju. Imam neviđenu potrebu biti ciničan i reći da nema ni ‘f’ od feminizma, ali bi lagao.

Ovo je uvjerljivo najbolja uloga koju je Charlize Theron ikada odigrala. Da, dobila je Oscara za ulogu u ‘Monsteru’, ali to nije ni blizu glume koju je pokazala ovdje. U filmu nema baš pretjerano dijaloga, ali Theron ga i ne treba. Žena jednostavo sve razvaljuje pogledom. Ona je jedan od faktora zašto ‘Fury Road’ ima tu izraženu feminističku crtu. Drugi razlog je malo bizarniji. Naime, na scenariju je s Millerom radila Eve Ensler, autorica ‘Vagininih Monologa’. Ona je, navodno, u scenarij dodala poruku da će žene, kao nositeljice novog života, uvijek biti spol koji će polagati najviše nada za budućnost.

Ultimativna feministička poruka

Furiosa gleda sulude muškarce oko sebe i odlučuje da joj je dosta toga. Kada jednu od njezinih štićenica uhvate trudovi, a i dalje je spreman braniti sebe i svoje nerođeno dijete, teško je ne vidjeti ovaj film kao odgovor na mačizam kojeg je ovaj žanr toliko prepun.

I čak uz toliko razrade likova, takve poruke i unutarnje borbe likova, ovo je i dalje akcijski film. Tempo, zvukovi, montaža, gluma i efekti, sve je podređeno tome da bi se stvorio najbolji akcijski film ovog desetljeća. Prva potjera, kada Immortanovi ljudi sustignu Furiosu, je možda jedna od najljepših, najbolje režiranih i najuzbudljivijih scena u povijesti potjera na filmu. Možda u povijesti filma općenito. A to je tek početak filma. Jedna za drugom, nizaju se scene koje su sve luđe i luđe, kao da je Miller odlučio do kraja filma vidjeti može li slomiti zakone fizike.

Mislim da cijela ta stvar ne bi funkcionirala bez jedne sitnice, koja je ključna. Miller cijelo vrijeme akciju stavlja u kontekst pustinje. Stalno smo bombardirani kadrovima iz zraka u kojima vidimo taj teror napuštene zemlje. Ponekad su auti koji se ganjaju samo malene točkice na žutom pijesku. Imamo trenutak predaha kada možemo upiti pravi očaj te situacije. A onda sve ekplodira i vraćamo se natrag u potpuni kaos. Uništili su stotine automobila, vidimo desetke eksplozija, tijela lete svuda. Ovo je potpuno suludi film. A ni u jednom trenuku se ne čini zamoran ili kao da se ponavlja.

Prvi ‘Mad Max’ je bio film ceste. Drugi Wester. Treći… Štogo već bio. Miller nije mogao ponoviti nešto u četvrtom. Zato je ovaj četvrti drama (dobro, s dosta akcije) o iskupljenju. Imamo jednu sasvim novu budućnost, u kojem podivljale bande koje se grebu za kap benzina više ne postoje. U njegovoj novoj distopiji muškarci su postali sluge poremećenih vladara, a žene zadnja utočišta nade. Iskreno, ja bi bio zadovoljan da je ovo samo akcijski film, jer na toliko višoj razini od svega što se trenutno radi. Ali mi je drago da je je odlučio biti puno više od običnog vizualnog spektakla. Drago mi je da je odlučio da će biti ozbiljan film.

Izazov novoj generaciji gledatelja i režisera

Taman dok sam završavao ovaj tekst sam vidio da je svoju recenziju već objavio Dejan Ognjanović, cijenjeni srpski teoretičar i kritičar, jedini čovjek na Balkanu koji je doktorirao na temi horora i jedan nadasve inteligentan i zabavan tip. Ognjanović je izuzetno strog kritičar. Malo kad mu nešto valja, ali mu se ‘Fury Road’ jako svidio.

U svojoj je recenziji napisao jednu stvar mi je zapela za oko, a potvrđuje onu moju tezu s početka teksta, da je Milleru naprosto dosadilo gledati akcijske filmove koje ljudi sada pokušavaju napraviti. Dejan citira jednu rečenicu iz filma ‘Do not become addicted to water; it will take hold of you and you will resent its absence’. Naravno, kada ovo govore likovi u filmu, ima smisla u cjelokupnoj radnji, kada se ratovi vode ne oko benzina, već oko vode.

Ali Ognjanović ima drugu ideju. Da je ovo zapravo Millerova subliminalna poruka gledateljima: ‘Nemojte postati ovisnici o akciji (koju vam ja dajem), jer kad nakon ‘Fury Roada’ odete na neki drugi akcijski film, fizički će vas zaboliti odsustvo prave akcije koju sam vam ja upravo dao’. I istina. ‘Avengersi’ ne izgledaju ovako dobro. Prvi traileri ‘Jurassic Worlda’ izgledaju petnaest godina starije od Mad Maxa.

Ovo je Millerova poruka Hollywoodu da prekinu više s kopiranjem njegovih filmova. Ovo je izazov cijeloj jednoj novoj generaciji filmaša. Kao da Miller govori: ‘Da vas vidim, što imate’. Ovo je i izazov novoj generaciji gledatelja. ‘Fury Road’ je budućnost filma.