Nekad je nužno odabrati stranu

Vodeći povjesničar objašnjava zašto misli da je, pompozno najavljivana, Giacomettijeva izložba promašaj

Zvonko Maković: 'Postav izložbe u mraku degradira Giacomettija'

19.09.2016., Zagreb - Eksponati ilozbe Alberto Giacometti: skulpture, crtezi, litografije - Portreti sadasnjosti koja je postavljena u Umjetnickom paviljonu. ZABRANJENO OBJAVLJIVANJE FOTOGRAFIJA NA DRUSTVENIM MREZAMA
Photo: Goran Stanzl/PIXSELL
FOTO: PIXSELL

Pompozne medijske najave Jasminke Poklečki Stošić, ravnateljice Umjetničkog paviljona i autorice izložbe Portreti sadašnjosti, da će u Zagrebu biti izloženo djelo kipara Alberta Giacomettija Čovjek koji hoda, koja je na aukciju u Sothebysu u Londonu dostigla cijenu od 104,3 milijuna dolara, privukla je na otvorenje izložbe u utorak navečer brojnu zagrebačku publiku.

Posjetitelji su osim glasovitog šetača mogli vidjeti 34 skulpture, crteža i litografija Alberta Giacomettija koji su posuđeni iz francuske fondacije Maeght. Autorica izložbe Jasminka Poklečki Stošić uoči otvorenja izjavila je kako je Umjetnički paviljon namjerno pretvoren u veliku grobnicu.

Šteta što se oči u tami nisu mogle razaznati

“Ta grobnica simbolizira svijet u kojemu živimo, u kojemu više od 90 posto ljudi živi bez privilegija, a ostatak živi dobro i njih štiti društvo spektakla. To sugerira da je sve divno, a mnogi od njih svojim načinom života i pogoduju tom društvu spektakla. I zato su skulpture na pisti koja nalikuje manekenskoj, ‘catwalku’, kako bi se istakle te suprotnosti, s jedne strane grobnica, s druge strane društvo spektakla. Koje, svi znamo, kada se malo zagrebe po površini, ima i svoje tamno naličje”.

Cijelim postavom izložbe dominira crna boja: u izložbeni prostor ulazi se kroz veliki, tamni zastor, gdje posjetitelje dočekuju tamni podovi i zidovi. U sveopćoj tmini ističe se skulptura Čovjek koji hoda, remek-djelo koje prikazuje usko ljudsko tijelo dimenzija 180,5 x 27 x 97 centimetara, s velikim stopalima i malom glavom, te golemim očima u kojima se može prepoznati užas. Upravo su oči bile opsesija velikog umjetnika, pa je prava šteta što se u sveopćoj tami nisu mogle dobro razaznati.

Profesor o ukupnom dojmu postava izložbe

U toj skulpturi sublimiran je cijeli Giacomettijev genijalan kiparski opus: hrapava površina, uske i visoke figure, izduženi dijelovi tijela. Skulpture napravljene u tom osebujnom stilu postale su na neki način kiparski simboli 20. stoljeća. L’Homme qui marche, jedno od najvažnijih kiparskih djela 20. stoljeća, Giacometti je napravio u gipsu između 1959. i 1960., a skulptura je trebala biti postavljena u novoj upravnoj zgradi Chase Manhattan Bank u New Yorku. Danas postoji 10 odljeva koji se nalaze u najvažnijim kolekcijama svijeta.

Jučer, dan nakon otvorenja zagrebačke izložbe, razgovarali smo sa Zvonkom Makovićem, šefom Katedre za modernu umjetnost i vizualne komunikacije na Odsjeku za povijest umjetnost te uglednim hrvatskim povjesničarem umjetnosti, pjesnikom, esejistom, autorom više knjiga kolumni i feljtona, desetak monografija posvećenih likovnim umjetnicima te organizatorom brojnih izložbi.

Je li zagrebačka izložba degradirala umjetnika

“Komično je isticati kao glavnu vrijednost možda najozbiljnijeg kipara 20. stoljeća, cijenu jednog njegovog djela. Potpuno je neprimjereno praviti senzaciju i isticati cijenu kao primarnu vrijednosti, ali najgore je od svega napraviti postav izložbe koji potpuno degradira Giacomettijeve skulpture. To pokazuje i potpuno nerazumijevanje Giacomettijeva stvaralaštva. Pretvarati prostor s njegovim djelima u grobnicu, nešto je strašno, pogotovo kad se još po zidovima prikazuju neke video projekcije koje nitko ne razumije niti zna što predstavljaju.

To nisam htio ni pogledati: ako sam došao na izložbu skulptura Giacomettija, onda ću gledati njih, a ne nešto drugo. Žao mi je što se na taj način netko može iživljavati sa svojim neznanjem i dilentatizmom i pri tomu degradirati veliku umjetnost. Nedopustivo je praviti medijski spektakl od najfragilnije umjetnosti 20. stoljeća, koja je izrasla na tragediji II svjetskog rata i to još onda stavljati u mrak”.

'Odgovornost je na v.d. ravnateljici', kaže Zvonko Maković
Profesor Zvonko Maković PIXSELL

TELEGRAM: Često se Giacomettijevo stvaralaštvo povezuje sa Sartreovom egzistencijalističkom filozofijom. Koliko se to može iščitati na izložbi?

MAKOVIĆ: Giacometti je jasno definirao svoje stvaralaštvo: skulpture su samo jedan, aktivni dio umjetničkog djela. Postoji i drugi dio, to je prostor koji je bitna odrednica Giacomettijevih skulptura. Veliki filozof Jean-Paul Sartre, koji je napisao prvi ključni esej o Giacomettijevu stvaralaštvu, kazao je kako je njegova skulptura tek opipljivi dio umjetničkog djela, dok je drugi opipljivi segment krhko, fragilno biće okruženo ništavilom prostora.

Sartre u svom eseju također kaže da veličina Giacomettijevih skulptura uopće nije važna, da njegova djela, koja su ponekad bila svega desetak centimetara, kada ih se izdvoji i postavi u prostor, dobivaju tragičnu monumentalnost. Fragilna, tragična, krhka skulptura traži prostor, a ne da bude sabijena u mraku. U Umjetničkom paviljonu učinjeno je sve potpuno suprotno što dokazuje da osoba koja je postavila izložbu nije u životu pročitala ništa relevantno o toj umjetnosti, a najmanje Sartrea. Staviti Giacomettijeve skulpture u mrak koji dodatno zamagljuju video projektori, to je nešto stvarno strašno: stvara, naime sasvim drugi narativ.

TELEGRAM: Kako ste doživjeli četiri, od devet skulptura iz ciklusa “Žene u Veneciji”, koje su proslavile Giacomettija na Bijenalu suvremene umjetnosti u Veneciji 1956.?

MAKOVIĆ: Venecijanke su žene koje hodaju po trgovima i ulicama Venecije, okružene prostorom, a ne mrakom. Taj mrak je u svakom aspektu nešto što degradira Giacomettija i što pokazuje da autorica postava nije zrela promišljati njegovo stvaralaštvo. Bio sam na nekoliko velikih izložbi djela Giacomettija, prije dvije godine u Beču, prije desetak u Kunsthalle na Karlsplatzu u Munchenu, na retrospektivi u Parizu… I svagdje je bio ključan prostor: Giacomettijeva djela naprosto traže prostor. No, znate, to nije prvi puta da se takvo što događa u Umjetničkom paviljonu. Prije dvije godine ista autorica donijela je u Zagreb maleni izbor djela Miroa iz iste privatne fondacije Maeght.

TELEGRAM: Mislite na izložbu djela Joana Miroa kojom je u zagrebu započeo ciklus izložbi “Najveći kipari 20. Stoljeća”?

MAKOVIĆ: Naravno. Istodobno s nekoliko skulptura iz njegova kasnog razdoblja koje su izložene u Zagrebu, u muzeju Albertina u Beču, koji ima jednu od najvećih grafičkih zbirki na svijetu, održana je čudesna retrospektiva Miroa, od najranijeg do najkasnijeg razdoblja. Na pitanje što misli o retrospektivi Miroa u Albertini, autorica izložbe u Zagrebu odgovorila je u intervjuu na televiziji da je izložba u Beču bez veze, da je napravljen konvencionalan izbor djela, dok je njen postav autorsko djelo na kojem su izložene skuplture koje je sama izabrala. Zamislite, to reći za izložbu koju je pratio katalog s 340 stranica, koji su uredili i napisali najveći stručnjaci.

No, nije to jedino što je zasmetalo profesora Makovića.

MAKOVIĆ: Isti dan kad sam dobio pozivnicu za Giacomettijevu izložbu u Zagrebu, iz Venecije mi je stigao poziv Gabrielle Belli, direktorice Fondazione Musei di Arte Moderna, koja ima u sastavu 12 venecijskih muzeja, da dođem na otvorenje izložbe Kultura Chanel. Riječ je o jednom od najsofisticiranijih izložbenih prostora i najuglednije kuće visoke mode u svijetu. Na dnu pozivnice bilo je napisano dress code: casual. Na pozivnici za Giacomettijevu izložbu stajalo je, međutim, da svi moraju doći odjeveni u crno.

Namjerno sam došao u svjetlo plavim hlačama, košulji i plavom sakou, a vidio sam da je slično bilo odjeveno i nekoliko drugih uglednih uzvanika. Oni su, dakle, protestirali i nisu poslušali preporuku iz pozivnice. Pitao sam jednu prijateljicu zašto je odjevena u crno, a ona mi je odgovorila da sigurno nisam pročitao da je to obvezna boja. Tada sam ju upitao kako si dozvoljavaš da ti netko tko pojma nema što znači izložba, a što je dress code, nameće kako ćeš se odjenuti. Dakle, u najreprezentativnijoj palači moderne umjetnosti u Veneciji, nema dress coda, a u Umjetničkom paviljonu ga ima. Već na tom sitnom detalju možete se uvjeriti kako su se se organizatori odnosili prema izložbi i posjetiteljima.