Vučićeva reakcija na rat u Ukrajini je očajna. Gori je bio samo patrijarh Porfirije

Vučić se našao u nemogućoj situaciji. Tim prije što ga skoro čekaju prvi istinski neizvjesni izbori, u koje želi ući kao klasični populist, tako da se nikome ne zamjeri

Serbian President Aleksandar Vucic speaks during a joint press conference with NATO Secretary General (unseen) after their bilateral meeting at the Nato Alliance's headquarters in Brussels on May 17, 2021. (Photo by JOHN THYS / POOL / AFP)
FOTO: AFP

Dakle, ako je netko očekivao da Vučić naglo postane istinski državnik i izrekne jasan stav o ključnom pitanju u svijetu danas, a ne tek kalkulant i populist, grdno se prevario

Jedna od zanimljivijih stvari koje je užasavajuća agresija Rusije na Ukrajinu proizvela bilo je iščekivanje službene reakcije Srbije, odnosno Aleksandra Vučića kojeg se u toj zemlji pita za sve. Ne zbog toga što nismo mogli pretpostaviti što on zapravo misli o svemu, nego iz razloga što nema lagodnu poziciju Milorada Dodika, čovjeka koji na svaki mogući način naglašava svoje veze s Rusijom, zbog čega postoji realna opasnost da Bosna i Hercegovina postane sljedeće krizno žarište.

Takav Dodik dakle može mirne duše stavljati veto na svaki pokušaj da Bosna i Hercegovina kao država pomogne napadnutoj Ukrajini, jer je to ionako najmanji problem kojeg je u stanju proizvesti. Aleksandar Vučić to pak ne može zbog dva razloga. Jedan je nominalna opredijeljenost za ulazak u Europsku uniju do koje mu je stalo, zajedno s popratnim pregovorima, a drugi taj što Srbija ekonomski najviše zavisi od Europske unije.

U izbore kao klasični populist

No, kako s druge strane stoji izrazito antizapadnjačko raspoloženje u zemlji, tradicionalna ničim utemeljena rusofilija i koalicijski partner Ivica Dačić, kao neskriveni zastupnik ruskih interesa u zemlji, Vučić se našao u nemogućoj situaciji. Tim prije što ga skoro čekaju prvi istinski neizvjesni izbori, u koje želi ući kao klasični populist, tj. tako da se nikome ne zamjeri.

Jedino što mu je u čitavoj priči išlo na ruku je oportunizam najsnažnijeg dijela opozicije, koja je također ostala prestravljena mogućnošću da iskaže jasan stav, jednako kao onaj prema nasljeđu devedesetih godina. I tako smo, pored onih triju društvenih grupa koje podržavaju Putina u Hrvatskoj, a koje je odlično predstavio Jurica Pavičić u Jutarnjem listu, u Srbiji dobili situaciju u kojoj mainstream mediji i tabloidi pod kontrolom vlade iskazuju neskrivene simpatije za agresiju, u kojoj su se od ljudi na relevantnoj političkoj sceni, tek iz stranke Moramo, doduše vrlo mlako, jasno stavili na stranu napadnutoga te bivši predsjednik Boris Tadić koji je to jedini napravio jasno, bez ikakvih kalkulacija.

Porfirije otišao iz očajnog u gore

Dodatno, dobar dio lijeve scene, neki od eminentnijih likova na književnoj sceni i Boris Vlastelica, frontmen Repetitora, lavirali su od relativizacije, zgražanja zbog toga što se priča o Ukrajini, a ne o Jemenu, sudarali se sa svakom logikom, iskazujući razumijevanje za Rusiju jer su preživjeli bombardiranje 1999., da bi kao kruna svega, Emir Kusturica, praktično dan uoči napada na Ukrajinu prihvatio biti direktor vojnog kazališta u Moskvi.

Ukratko, Vučić je u takvoj situaciji prvo dva dana nestao, pa kao čekao sjednicu državnog savjeta, da bi onda održao dugi govor, koji se može svesti pod odlučno ništa. Srbija kao podržava cjelovitost Ukrajine, ali ne može uvesti sankcije Rusiji koja ih je uvijek podržavala i nešto u tom stilu. Dakle, ako je netko očekivao da Vučić naglo postane istinski državnik i izrekne jasan stav o ključnom pitanju u svijetu danas, a ne tek kalkulant i populist, grdno se prevario.

No, da od očajnog može još i gore, pobrinuo se patrijarh Porfirije koji je nakon sastanka s Vučićem iznjedrio priopćenje čiju ključnu rečenicu vrijedi citirati: “Svaki rat je tragedija, a za nas je bolna činjenica da su se sukobile dvije bratske države i dva potpuno bliska bratska naroda iste vere, čija su povijest i istorija neraskidivo isprepletani. Otuda je svaka žrtva gubitak za sve”. Što čovjek iz ovoga može iščitati, osim toga da svaka žrtva ne bi bila gubitak za sve, da nije riječ o narodima iste vjere, nego da je, npr. Rusija napala neku pretežno muslimansku ili katoličku zemlju?